22. ožujka 2010. na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća predstavljena je studija dr. sc. Miroslava Međimoreca "Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata". Ova studija objavljena je u časopisu "National security and the future", svezak 9., broj 4 i proteže se na osamdesetak strana, a zajedno s preslikama dokumenata čini knjigu od dvjestotinjak stranica. Zainteresirani tiskano izdanje mogu nabaviti po cijeni od 50 kuna na adresi Teslina 10 u Zagrebu, u prostorijama HIP-a (+385-1-483-87-66). Radi se o još jednom svjedočanstvu na vrlo potresna i krvava zbivanja nakon kraja 2. svjetskoga rata. Točnije, studija Miroslava Međimoreca je nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije. Iz spomenute studije u nastavku donosimo vrlo zanimljiv dio pod nazivom "Kako sam došao u posjed izjava danih pod prisegom (affidavit) poručnika kraljevskog topništva Bernarda O'SuIlivana?"(hkv)

Kako sam došao u posjed izjava danih pod prisegom (affidavit) poručnika kraljevskog topništva Bernarda O'SuIlivana?

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u vrijeme sticanja neovisnosti, slobode i demokracije u Hrvatskoj se pojačalo zanimanje za zbivanja tijekom i krajem Drugoga svjetskog rata. Sloboda i demokracija donijele su slobodu govora, javni tisak je počeo objavljivati prve šokantne činjenice o Bleiburgu, „križnom putu", egzekucijama kraj Maribora, u Teznu, Teharju, Kočevskom rogu, Maclju, Jazovki, sve ono o čemu se decenijama sa strahom šaputalo počelo je navirati pred oči i savjest hrvatske javnosti. Nekako istovremeno u Londonu počeo je proces za klevetu koji je protiv autora knjige Ministar i pokolji lorda Nikolaja Tolstoja pokrenuo lord Aldington (Toby Low). Njega je uz bivšeg ministra Macmillana lord Tolstoj optužio za zavjeru, čiji rezultat je bilo izručenje iz Koruške nakon kraja Drugog svjetskog rata, dakle u miru, velikog broja Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca Titu te Kozaka Staljinu. Najveći dio tih ljudi stradao je u masovnim likvidacijama, na maršu stotinama kilometara na tzv. „križnim putovima" ili završio u sibirskim gulazima, rudnicima i grobovima. Tolstojeva knjiga u kojoj je autor temeljito raščlanio dokumente svih sukobljenih strana i iskaze svjedoka ubrzo je prevedena i objavljena (1991.) u Zagrebu. ! prije objave integralne verzije Tolstojeve knjige časopis Start objavio je 1990. nakon serije feljtona prvo i drugo (prošireno) izdanje knjige skupine autora Otvoreni dossier Bleiburg u kojem su oko pitanja koje simbolizira Bleiburg istraženi izvori poput Tolstojeve knjige, Cowgillovo izvješće i svjedočenja mnogobrojnih svjedoka svih sukobljenih strana. Za istraživanje tog pitanja posebice su važna dva toma knjige u kojoj su pod zajedničkim naslovom Repatrijacija iz Austrije 1945. u prvoj objavljena Izvješća o istrazi, dok druga, Cowgillova istraga, sadrži sve ključne dokumente na osnovi kojih je istraga vođena. Skupina tzv. neovisnih povjesničara koju su činili brigadir Anthony Cowgill, Teddy Tryon-Wilson, Lord Brimelow i Christopher Booker Esq. htjela je neovisno od suda doći do pune istine o dramatičnim događajima u proljeće 1945. u koje su bili upleteni vrhovi britanske politike i vojske. U tu svrhu su dobili slobodan pristup i uvid u arhive svih zaraćenih strana i na osnovi njih i razgovora s mnogim svjedocima napisali su Izvješće o istrazi i objavili preslike svih dokumenata koji su se odnosili na te događaje. Postoji teza da je Cowgillova komisija zapravo poslužila zaštiti britanskog establishmenta od Tolstojevih optužbi, jer su one bile vrlo blizu istini. Darko Bekić taj pokušaj dolaženja do pune istine naziva ambivalentnim, jer je riječ o privatnom istraživanju (..) provedenom u odsutnosti službene istrage,[1] ali s punom potporom Kraljevskog svearmijskog instituta za obrambene studije (Royal United Service Institut for Defence Studies). Po Bekićevom mišljenju to istraživanje bilo je naizgled neovisno traganje i donošenje zaključka o tim događajima, dok je u stvarnosti bilo obrana ugleda britanske armije i elite koja je sudjelovala u njima, od Winstona Churchilla, feldmaršala Alexandera, ministra-rezidenta pri Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Sredozemlje Macmillana do generala MacCreeryja i Keightlyja.

Već i površni uvid u (nazovimo ga) Cowgillov izvještaj navodi na zaključak da je posrijedi eufemistička formulacija kojom se nastoji uspostaviti formalna distanca između autora istraživanja i Britanske armije, e da bi se zatim - s distance - mogao braniti njezin ugled.[2] Cowgillov tim je s dopuštenjem državne administracije Velike Britanije objavio i neke dokumente koji su se nalazili pod embargom što nije omogućeno Tolstoju ni drugim povjesničarima. Uz preciznu rekonstrukciju događaja objavljivanje tih dokumenata Darko Bekić drži najvećom vrijednošću Cowgillovog izvješćam dok nedostatkom drži slabo prikriveno nastojanje da se opravda postupak Britanske armije prema zarobljenim jugoslavenskim kvislinzima. Iskorišteni su, naime svi raspoloživi argumenti koji idu u prilog tezi o nužnosti politike kakva je vođena u vezi s njihovim izručenjem, a za tragične posljedice te politike odgovornost se pokušavala spustiti na što niži ešalon vojno-diplomatske hijerarhije.[3]

Dramatičnost ratnih zbivanja u Hrvatskoj, strahote i nove ratne žrtve i ratni zločini gurnuli su uskoro u sjenu istraživanja kraja Drugog svjetskog rata i istinu o žrtvama i počiniteljima. Dugogodišnji totalitarni politički sustav nije dozvolio punu povjesnu istinu i povijest se u novom, Domovinskom ratu, stala ponavljati u svom najstrašnijem obliku.

Početkom devedesetih, odlukom Hrvatskog sabora, formirana je Komisija za utvrđivanje ratnih zločina i poratnih žrtava II. svjetskog rata koja je istražila i otkrila mnoge nove činjenice, mjesta egzekucije, grobišta, dokumente i izjave svjedoka. Na žalost rad Komisije je prekinut godine 2000., a formalnom odlukom Sabora 2002. dokinut, i tako je trud političara i povjesničara ponovno zaustavljen u hodu prema sustavnom istraživanju tih događaja. Upornost slovenske strane, nekoliko povjesničara i Društva za ureditev zamolčanih grobov na čelu kojeg se nalazi agilni dr. Franc Perme i njihova otkrića od oko 520 grobišta [4] u kojima su pokopane žrtve rata i poraća dali su novi poticaj tom istraživanju. U mnogima od tih jama leže posmrtni ostaci Hrvata, prema procjeni dr. Franca Permea broj likvidiranih Hrvata mogao bi iznositi i do 200.000. Otkrićem tolikog broja grobišta, od protutenkovskog jarka u Teznom, Teharja, Laškog, Crnograba, Šentvida do Kočevskog Roga i mnogih drugih jama, Slovenija je postala najveće hrvatsko groblje u Europi. Slovenski primjer istraživanja ratnih i poratnih žrtava trebala bi slijediti Hrvatska, novcem i novom Komisijom koja bi bila odgovorna da se taj zahtjevan i potreban posao dovede do svog logičnog kraja. Tako bi se na posljetku doznala prava povjesna istina i žrtve bi mogle biti dostojno pokopane. Za sada u Hrvatskoj nema snažnih znakova političke volje da se to učini, ponovno se to pitanje odlaže za neka buduća vremena, buduće političare i vlast. Tako će se nastavljati mistifikacije, nijekanja ili preuveličavanja tog tragičnog događaja koji, htjeli mi to ili ne, određuje našu budućnost.

Nakon što je 1998. redakcija Večernjeg lista iz južnoafričkog tiska ili preko nekog od tamošnjih hrvatski doseljenika doznala za O'SuIlivanovu Izjavu pozvala ga je u Zagreb, ali po riječima veleposlanika Mursala nije bila spremna platiti zrakoplovnu kartu 1. razreda koju je zbog narušenog zdravstvenog stanja tražio Bernard O'SuIlivan. Moje osobno mišljenje je da je to svojim zalaganjem da se dozna istina o nestalim Hrvatima zaslužio. Umjesto njegovog dolaska u Hrvatsku redakcija je u Cape Town poslala novinara i povjesničara Željka Krušelja. On se po dolasku u Južnu Afriku sastao s veleposlanikom Mursalom i nakon toga obavio opširan razgovar s odvjetnikom Bernardom O'SuIlivanom. Plod tog razgovora bila su dva oveća članka u Večernjem listu 26. i 27. veljače 1998.[5]

Kako me priroda mog posla u Ministarstvu vanjskih poslova RH vodila na razne strane svijeta, na jednom od putovanja 1994. posjetio sam i veleposlanstvo RH u Pretoriji i njenog veleposlanika gospodina Tvrtka Andriju Mursala. Među temama o kojima smo poslije večere u njegovom domu razgovarali iskrsnuo je Bleiburg i „križni put." Veleposlanik je kao dječak pratio oca na povlačenju prema austrijskoj granici, bio je svjedok nezamislivog kaosa, patnje i umiranja, zarobljen je i na sreću se živ vratio kući. Sjećanja na taj traumatski doživljaj objavio je u tjedniku Hrvatsko slovo. Na pitanje jesam li zainteresiran za dokument koji je dobio od uglednog odvjetnika, bivšeg britanskog časnika, koji je gonjen grižnjom savjesti dao državnom bilježniku Južne Afrike dvije Izjave pod prisegom o svom sudjelovanju u izručenju skupine od 900 hrvatskih vojnika i dva generala Titovim snagama, odgovorio sam da jesam i nakon toga od njega dobio oveću omotnicu s dokumentima. Po proglašenju hrvatske neovisnosti (1992.) dao mu ih je bivši poručnik, sada odvjetnik Bernard O'SuIlivan, s riječima To što se to (izdavanje Tolstojeve knjige) podudarilo s proglašenjem hrvatske neovisnosti čini neodložnim, i pitanjem krajnje važnosti, da se krivnja sada i ovdje pripiše onome kome stvarno pripada. Sigurno ne pripada gospodinu Churchillu ili Feldmaršalu Alexanderu. Pokojni gospodin Bernard O'SuIliven imao je pravo, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti postalo je krajnje važno da se objelodani i ova njegova istina. Zahvaljujemo mu na tome.

U hotelskoj sobi sam s velikim zanimanjem pročitao sadržaj omotnice; uz dvije Izjave dane pod prisegom tu se nalazilo i opširno popratno pismo veleposlaniku Mursalu i prilozi: Cowgillovo izvješće, Sporazum iz Jalte o izručenju zarobljenika stranama protiv koje su se borili, vojna karta Koruške u kojoj je bila stacionirana O'SuIlivanova ratna postrojba, ratna fotografija poručnika Bernarda O'SuIlivana, dokumenti koji potvrđuju njegovo sudjelovanje u talijanskoj kampanji i okupaciji Koruške (britanska okupacijska zona u Austriji), pismo Ministarstva rata prigodom demobilizacije, preslik članka iz The Observera (u kojem se analiziralo Cowgillovo izvješće i skidala odgovornost sa zapovjednika Osme armije general-bojnika McCreeryja za izručenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i drugih Titu te Kozaka Staljinu u svibnju 1945.), te emigrantskih novina Nezavisna država Hrvatska iz Toronta u kojem su bili prevedeni i komentirani dijelovi njegove prve Izjave.

Omotnicu sam donio u Zagreb i predao je u arhiv Hrvatske izvještajne službe (HIS) gdje su dokumente pregledali, klasificirali i odložili. Kako nisu imali operativnu vrijednost ostali su više od deset godina nezamjećeni. Kad sam se naposljetku odlučio na istraživanje tih dokumenata zatražio sam od ravnatelja SOA-e dozvolu za njihovo korištenje s obrazloženjem da bih ih želio prevesti, obraditi i objaviti. Nisam bio siguran hoće li mi SOA dozvoliti uvid u dokumente iz njihovog arhiva i korištenje u svrhu povjesnog istraživanja. Na moje ugodno iznenađenje ravnatelj mi je ljubazno odgovorio i omogućio dobivanje preslika dokumenata. Na osnovi njih nastala je ova studija.

[1] Darko Bekić, „Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja", Časopis za suvremenu povijest, 21/1989., br. l-lll, , -198.

[2] Isti, n.dj., 198.

[3] Isti, n.dj. 199.

[4] Milja Ferenc, Želimir Kužatko, „Prikrivena grobišla Hrvata u Republici Sloveniji", Zagreb 2007.,-33. ...do kraja 2006. godine popisano 512 lokacija skrivenih grobišta...

[5] Vidi u prilogu preslike dvaju članaka u Večernjem listu od 25. i 27. veljače 1998.

Miroslav Međimorec