„Crnci“
Pred neki dan, u dvadeset sati u dvorani „Cinestar kina“ u „Kaptol centru“, kao jedini gledatelj, odgledao sam domaći ratni film „Crnci“. Iako sam u kino došao s izvjesnim oprezom pogledati film, kojega su mediji reklamirali kao priču (scenarij) oslonjenu na slučaj „Garaža“ iz Osijeka, na kraju projekcije bio sam iznenađen što je zločin, u pozadini guste i slojevite atmosfere filma, bio tek naznačen i najvećim dijelom oslobođen nacionalnog i političkog značenja. Film se uzdigao do općeg i usredotočio na dvojbe, krivnju i savjest svojih junaka. U lepezi likova sva lica su bila, kroz škrtost govora i bogatstvo filmskog jezika, glumački sjajno profilirana. Pohvala ide ponajprije dvojici redatelja/scenarista Juriću i Deviću, ali valja nabrojiti i svakog pojedinog glumca: Ivu Gregurovića, Rakana Rushaidata, Krešimira Mikića, Nikšu Butijera, Franju Dijaka, Emira Hadžihafizbegovića kao i majstorsku kameru i montažu. Najdojmljiviji je ritam filma koji tvore kratke sekvence dolazaka, odlazaka, prolazaka likova gonjenih unutarnjim nemirom, naglašavaju ga zvukovi koraka teških vojničkih čizama u neodređenom prostoru koji bi mogao biti škola ili upravna zgrada nekog pogona pretvorenog u sjedište male specijalne vojne postrojbe. Jednako je vizuelno bogato i napetošću bremenito lutanje male postrojbe šumom.
Struktura je takva da film počinje s posljednjom trećinom priče/raspletom( lutanjem kroz šumu i međusobnim oružanim obračunom), vraća se na početak i raste prema raspletu kratkom nijemom sekvencom u kojoj jedini preživjeli izvlači svoje poginule sudrugove. „Crnci“ su odličan ratni film, koji je u Puli proglašen najboljim hrvatskim filmom 2009. , ali odmah sam se upitao: Zašto sam u dvorani jedini gledatelj? Jesu li prethodnici Jurića i Devića, svojim izrazitim „ideologiziranjem“, kao što su to napisali filmski kritičari, ili, što je mnogo točnije, stigmatiziranjem Domovinskog rata i hrvatskih branitelja (prosječno informiran čitatelj zna na koje filmove i redatelje mislim), toliko iskrivili povijesnu istinu da to već zna i običan gledatelj koji odbija vidjeti domaću snažnu, filmskim jezikom sjajno artikuliranu priču o ratu koji je, ovako ili onako, označio njegovu( i našu) budućnost? I hoće li hrvatski filmski stvaratelji nakon „Crnaca“ napustiti blaćenje Domovinskog rata i hrvatskih branitelja i započeti trend filmskog propitivanja hrvatske ratne povijesti u kojem ćemo naposljetku vidjeti i „dobre momke“, hrvatske branitelje, koje ne karakteriziraju samo zločini, droga, razbijeni brakovi, kriminalna prošlost, već u situacijama kad je na kušnju stavljena njihova ljudskost oni je uspijevaju obraniti samožrtvovanjem, dobrotom, poštenjem, rodoljubljem i čovjekoljubljem kao što je to bilo u ogromnom broju slučajeva.
I u Sunji je postojala posebna postrojba koja je nenamjerno postala „Crna“. U svakovrsnom snalaženju oko nabavke opreme i odjeće, tih jesenjih mjeseci 1991., general Praljak i ja sjetili smo se prijatelja glumca koji se pred rat iz SAD-a vratio u Zagreb i otvorio trgovinu rabljene vojničke opreme. Zamolili smo ga da nam pribavi nove američke kamuflažne odore za desetinu momaka koji su tvorili interventnu skupinu. Sjajni, habri momci, prvi hrvatski redarstvenici, pripadnici „Gromova“, oslonac obrane Sunje od prvih dana njene obrane, u mnogim okršajima iznosili su odore i zaslužili nove. Kad su iz Zagreba stigli paketi u njima je umjesto uobičajenih kamuflažnih američkih odora stiglo desetak crnih koje američki specijalci koriste u noćnim akcijama. Kako se tada „poklonjenom konju nije gledalo u zube“ i svaka pomoć bila je dobrodošla, dečkima smo podijelili odore i obvezali ih da ih koriste samo noću. Dali su riječ, ali za nekoliko dana počeli su se u njima pokazivati i danju.
Ubrzo se proširio glas kako su u Sunju stigle „ustaše“ i malo je trebalo da taj glas dopre i do novinara koji su svakodnevno stizali. Vijest o „sunjskim ustašama“ proširila se do Zagreba, uzbunio se i pokojni ministar obrane Gojko Šušak koji je sam stigao kako bi provjerio ima li ustaša. Upoznali smo ga s „našim crnim specijalcima“ i uvjerili ga da su za glasine krive tek njihove crne odore. Momci, sve su to bili mladići od dvadesetak godina, samo su se pokazivali pred djevojkama, one su im bile na pameti, a ne ustaše. Od tada su se disciplinirano pridržavali zabrane o nenošenju tih odora. Uskoro su pošli u noćnu akciju, upad iza neprijateljskih crta i napad na malu željezničku postaju u dubini neprijateljskog područja. Mali prepad prerastao je u snažan okršaj, bitka se proširila na cijelu bojišnicu oko Sunje i bila im je potrebna pomoć kako bi se izvukli. Pri izvlačenju poginulo je i bilo ranjeno nekoliko „običnih“ sunjskih branitelja, žrtvovali su se kako bi spasili prijatelje „cnce“, no ta priča zaslužuje bar tako dobar film kao što su „Crnci“.
Miroslav Međimorec