Memoarski zapisi dr. Amiela Shomronyja
Dr. Amiel Shomrony rođen je 1917. u Zagrebukao Emil Schwartz. U teškim vremenima Drugoga svjetskog rata bio je tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera i njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Kao izravan svjedok pomoći i skrbi koju je nadbiskup pružao židovskoj zajednici u Zagrebu i tadašnjoj NDH, Shomrony se godinama u Izraelu neumorno zalagao za istinu o blaženom kardinalu. Dva puta je u YadVashemu pokretao postupak za priznavanje Alojzija Stepinca pravednikom među narodima i uvijek je isticao njegove zasluge za spašavanje velikog broja hrvatskih Židova.
U svojim sjećanjima citirao je riječi nadrabina Freibergera koje je izgovorio večer prije odvođenja u Auschwitz, a 
odnosile su se na Nadbiskupa Stepinca: Ne znam tko će od nas dvojice preživjeti ovaj rat, ti ili ja. NIKADA NEMOJ ZABORAVITI ONE KOJI SU NAM POMOGLI.
U svojim memoarskim zapisima u dva dijela „Moji korijeni“ i „Moj život i rad u Izraelu“, dr. Amiel Shomrony opisao je mladost i ratne godine u Zagrebu (posebno je istaknuo odnos Freibergera i Stepinca i pomoć koju je Nadbiskup pružao Židovskoj općini), hapšenje i odvođenje velike skupine Židova u svibnju 1943. te nevjerojatno smion bijeg s ocem, ženom i malom kćerkom kroz okupiranu Europu (od Zagreba do Budimpešte pa dalje kroz Rumunjsku i Bugarsku preko Carigrada do Palestine).
U drugom, opsežnijem dijelu, u kojem opisuje svoj život i doprinos napretku Izraela (bio je svjetski poznati veterinar i visoki dužnosnik Ministarstva zdravlja Izraela) navodi kako se ponudio za svjedoka obrane nadbiskupa Stepinca na suđenju 1947., ali su ga prijatelji odgovorili od puta, jer su ga uvjerili kako će ga u Jugoslaviji likvidirati.
Iako je dr. Shomrony pokazao zanimanje za tiskanje prijevoda svojih sjećanja u Hrvatskoj, na žalost nije to 
dočekao. Preminuo je 2009. u Izraelu. Njegova sjećanja na ratne godine i ulogu kardinala Alojzija Stepinca u spašavanju života Židova, Srba, Slovenaca za vrijeme NDH mogla bi biti vrijedan doprinos istini o tom vremenu. Prijevodom i tiskanjem njegovih memoara valjalo bi se odužiti dr. Amielu Shomronyju za istinu o časnim postupcima kardinala Stepinca u zlo doba holokausta. Osuđujući zlo Shomrony je pokazao da ono nije bilo opće nego da su se mnogi ljudi u Hrvatskoj (o tome govori i poveći broj Hrvata pravednika među narodima) i posebice blaženi kardinal Alojzije Stepinac, znali za dobro založiti i u teškom času za druge žrtvovati.
Donosimo prijevod dijela memoarske proze dr. Emila Schwartza (dr. Amiela Shomronyja) koji je autor namijenio svojoj djeci i unucima. U prvom dijelu knjige opisuje djetinjstvo, školovanje i prve tri ratne godine koje je proveo u Zagrebu sve do bijega s obitelji (otac, supruga i malena djevojčica) iz NDH te probijanje kroz okupiranu Europu ( preko Mađarske, Rumunjske i Turske) do Palestine.
Svjedočanstvo zagrebačkog Židova koji se zalaže za proglašenje Kardinala Stepinca "Pravednikom među narodima"
Nakon upisa na fakultet (1935.) situacija na Sveučilištu, zbog političke agitacije, bila je vrlo napeta: hrvatski fašisti, Hrvatska seljačka stranka (u koju sam se učlanio), jugoslavenska nacionalistička stranka i komunisti borili su se jedni protiv drugih. Dolazilo je i do fizičkih obračuna u kojima sam i sam sudjelovao. Nekoliko profesora biologije, interne medicine, farmakologije, higijene mlijeka i znanosti o mesu i drugih znanosti koristili su svaku prigodu da židovskim studentima otežaju studij. Ipak, prisjećam se s radošću radiologa i profesora fizike, fiziologije, botanike, medicine goveda i drugih koji su pokazivali simpatije za židovske studente ili su se držali neutralni.
Da pokažem primjerom kakvo je to bilo posebno vrijeme: Neposredno pred njemački napad početkom 1941. održan je ispit iz interne medicine. Umjesto uobičajene trojice profesor je istovremeno ispitivao 10 kandidata. Rekao nam je da će prvom kandidatu postaviti prvo pitanje i za odgovor će imati pet minuta za razmišljanje. Dok će prvi student pripremati odgovor, kandidat broj dva će dobiti drugo pitanje, i tako dalje. Kandidat Schwartz kao broj deset ne će dobiti pitanje već će morati ocijeniti ili dopuniti odgovore drugih kandidata. Bio sam zapanjen tom novinom koja će me prisiliti da se iskažem pred svojim kolegama; ali tad mi je na pamet pala prava misao: Pažljivo sam slušao i bilježio sve odgovore i kad je na mene došao red rekao sam: U medicini postoje mnogi načine liječenja bolesti. Metoda kolege Iksa je zanimljiva i siguran sam da za nju postoje dobri razlozi, meni nepoznati, ali ja sam izabrao sljedeći način liječenja.... Tako je svaki kandidat dobio tri pitanja dok sam ja dobio 3x9=27 i na posljetku jedno odvojeno i vrlo neobično pitanje.
Kad smo svi završili profesor je pročitao rezultate: Pet kandidata je palo, dva su prošla „u svjetlu političke situacije“, dva su dobila vrlo dobar i jedino sam ja dobio najvišu ocjenu: 10. Od tog trenutka profesor me želio zaposliti u klinici i to je stalno ponavljao. I nakon rata me pronašao u Izraelu i pitao želim li postati njegov zamjenik i, kasnije, njegov nasljednik. Ipak, interna nikada nije bila moj najdraži predmet. U Beogradu je 27. ožujka izbio vojni puč. Generali su s prijestolja zbacili princa regenta, odbacili pakt s Hitlerom i proglasili Petra Drugog, tada još uvijek nepunoljetnog, kraljem. Kako ćemo kasnije saznati Britanska obavještajna služba i uobičajeni srpski „bakšiš“ bili su odgovorni za izbijanje „dvorske revolucije“. Mnogi građani su se stavili na stranu pučista, jer je većina ljudi otvoreno mrzila pronacističku vladu. Jedan od mnogih dokaza za to bila je zabrana koju je donio ministar obrazovanja Korošec (svećenik iz Slovenije) prema kojoj se židovska djeca ne će moći upisati u prvi razred gimnazije, niti u prvu i petu godinu visokih škola, kao i na sveučilište.
Ovdje hoću naglasiti nepoznatu činjenicu: Guverner Hrvatske, ban Šubašić, taj zakon u Hrvatskoj nije primijenio. Tri dana nakon puča i kratko vrijeme prije početka rata 1941. doživio sam još jedno neugodno iznenađenje: Nazvao me moj najbolji prijatelj iz škole, Zdenko Spiegler, i zamolio da se odmah vidimo. Bio sam iznenađan, ali sam ipak pristao. Našli smo se sat kasnije i on mi je objasnio razlog žurbe. Sljedeće jutro on, njegova obitelj i neki od prijatelja moga oca putovali su u Palestinu. Bio sam zapanjen, jer nam nitko ništa nije rekao o odlasku. Svi smo predosjećali opasnost rata, ali posebice moj otac i ja nismo shvaćali da je ta opasnost tako blizu. U međuvremenu, dok su mnoge kolege bile pozvane u vojsku jedan me zamolio da mu pomognem kako bi mi, to danas shvaćam, spasio život. Isprva nisam odgovorio na njegov zahtjev i svoju pomoć sam ponudio židovskoj zajednici.
Nekoliko mjeseci prije puča u Beogradu prijavio sam se za asistenta (pomoćnika) okružnom veterinaru dr. Steineru, jer mi je to bila fakultetska obveza. Uz način rješenja tipičnih medicinskih pitanja dr. Steiner me naučio kako postupati s „klijentima“. Još se dobro sjećam kad nas je dan nakon puča pozvao u svoj ured i rekao: Jugoslavija je gotova, učinite najbolje što možete kako bi pobjegli.“ Nacisti su 10. travnja ušli u Zagreb. Upitao sam oca što ćemo sada. Odgovorio je da se nikada u životu nije suočio s takvom situacijom i odluku je prepustio meni. U tom trenutku završili su moje djetinjstvo i moja mladost. Od tada sam vodio svoju obitelj-oca, kasnije ženu i dijete-kroz rat i nekoliko bjegova sve do kraja listopada 1944. Ali ta priča će pričekati sljedeće poglavlje. Deseti travanj 1941. stanovništvo je toplo dočekalo nacističke tenkove, jer su se svi plašili bombardiranja i sudbine Beograda o kojoj smo doznali preko radija. Pri pogledu na njemačke tenkove pod našim prozorima, smještene između drveća uličnog drvoreda, drhtao sam cijelim tijelom.
Nekoliko dana kasnije doneseni su prvi antisemitski zakoni. Više nismo smjeli živjeti u sjevernom dijelu grada (gdje smo živjeli), morali smo nositi žutu zvijezdu u sredini koje je bilo veliko slovo Z (židov=Jew), nakon osam sati navečer nismo se smjeli nalaziti na ulici, nismo se smjeli voziti tramvajem, itd. Moj otac je za vrijeme Prvoga svjetskog rata upoznao novoga ministra rata i kad smo se suočili s činjenicom da ćemo ubrzo morati napustiti naš stan nagovorio sam oca da se nađe s ministrom i zamoli ga za pomoć. Ministar, general Kvaternik, dao nam je pismo koje nas je dvije godine, usprkos hapšenjima i proganjanju, štitilo i spasilo nam živote. Mogli smo se slobodno kretati i neko vrijeme nismo trebali nositi žutu zvijezdu sa slovom Z u njoj. U to vrijeme, u prilično neobičnim okolnostima, vjenčao sam se s mojom prvom ženom Evom. U mom rodnom gradu studirala je domaćinstvo i živjela u internatu u kojem je moj otac bio kućni liječnik. Sreo sam je dva puta; jednom u kući zajedničkog prijatelja, drugi puta na svečanosti povodom završetka internatske škole plesa.
Nakon pobune u ožujku 1941. Eva je napustila Zagreb i vratila se kući. U travnju je izbio rat s Njemačkom, a u kolovozu sam doznao da su ona i svi drugi Židovi iz područja gdje je živjela internirani u Zemunu u blizini Beograda. Židovskoj zajednici bilo je poznato da se djevojke mogu spasiti ako se vjenčaju za „zaštićene“ hrvatske Židove. I tako sam ja ispuno formulare za vjenčanje i poslao ih. Jednoga dana krajem rujna u pet sati ujutro netko je zakucao na naša vrata: Bila je to Eva koja je objavila da je postala moja zakonita žena, jer se sa mnom „vjenčala“ u logoru. Židovskoj zajednici služio sam na različite načine. U Židovskoj školi, jedinoj otvorenoj za židovsku djecu, jer su za njih bile zatvorene državne škole, bio sam nastavnik biologije. Također sam bio tajnik Nadrabina dr. ShalomaFreibergera, mog prijatelja i učitelja, koji je 1943. odveden u Auschwitz gdje je nestao. Bio sam njegova veza s Nadbiskupom (kasnije kardinalom) Stepincem koji nam je novčano pomagao i ponudio nam jedan od svojih posjeda kao sklonište za naš starački dom.
Pronašao sam posao u Veterinarskom istraživačkom institutu koji je vodio dr. Kodrnja, on me je odmah uvjerio da previše ne voli Židove i nije me oslovljavao ni s kolega niti imenom već jednostavno „Židov“. Druge kolege u institutu poput Tunkla, Lukačevića, Orbana i Grmovščeka bile su srdačniji i pomogli su mi kad sam u svibnju 1943. morao nestati i otići u ilegalu, svi su mi pomagali. Čak i ravnatelj, koji me je do tada bolje upoznao, promijenio je mišljenje o meni (od „Židova“ napredovao sam do „kolege Schwartza“). U veljači 1943. do nas je stigla loša vijest. General Kvaternik je bio umirovljen. Početkom svibnja Himmler je osobno posjetio Zagreb i zatražio predaju preostalih Židova. Drugog svibnja 1943. Nadrabin me zamolio da odmah pođem do Nadbiskupa. Isprva nisam vidio ništa posebna u toj zamolbi, jer sam često bio osoba za vezu između Nadrabina i Nadbiskupa: Jednom prigodom kad smo poslali 13 naših đaka u Palestinu, drugi puta kad se Nadbiskup ponudio spasiti dragocjenu Nadrabinovu knjižnicu, itd. Ali ovaj put me je bilo strah. Nije me primio ni Nadbiskup niti njegovog tajnik, jedino mi je jedan svećenik rekao da je Himmler stigao u Zagreb i „svi preostali Židovi se prema Hitlerovoj zapovijedi moraju skupiti i deportirati na Istok. Nadbiskup poziva Nadrabina i njegovu suprugu da dođu u Nadbiskupski dvor kako bi se spasili dok ne prođe ova ludost“.
Nadrabinova žena je odmah stala spremati naprtnjače kako bi noć mogli provesti u Nadbiskupskoj palači ili negdje drugdje. Nadrabin je također upitao znam li protiv koga je uperena sadašnja akcija. Rekao sam mu“ protiv svih preostalih Židova u Zagrebu-sam Himmler je ovdje“! Na to je svojoj supruzi rekao neka se prestane pakirati i dodao: „U tom teškom času ne želim se skrivati, kao Rabin ostajem s mojom zajednicom“. Te riječi ne ću nikada zaboraviti. Rastali smo se. Niz lice su mi tekle suze. Rekao mi je svoju posljednju želju: „Ne znam hoćeš li ti ili ja preživjeti ovaj rat. Nikada nemoj zaboraviti one koji su nam pomogli“. Mnogo kasnije doznao sam da je Nadrabin istu noć uhapšen, deportiran u Auschwitz i ugušen u plinskoj komori, usprkos Nadbiskupove zamolbe Paveliću, odmah nakon Nadrabinovog uhićenja, da ga oslobodi.
Više nismo spavali kod kuće. Svake noći sam odlazio na drugo mjesto, otac je spavao u bolnici, Eva i Tamara u domu prijatelja kršćana. Za nas troje kolege u Institutu su sredili dokumente i fotografije, ali s hrvatskim imenima i prezimenima. Usprkos pilula za spavanje spavao sam otvorenih očiju i ušiju, cijelo vrijeme umišljajući da bih mogao čuti korake. Nakon tri duga dana i noći (koje ću kasnije opisati) naši dokumenti su bili gotovi i mi smo navečer autobusom napustili Zagreb. Na izlasku iz grada u autobus je ušao policijski detektiv kako bi putnicima provjerio papire. U njemu sam odmah prepoznao još jednog kolegu s fakulteta. Nisam ga dobro poznavao. Pokrio sam se kaputom. Eva mu je pružila naše papire, pokazala na mene i rekla: „Opet je pijan. Pustite ga neka spava ili će po nama povratiti.“ Ili je svjetlo bilo slabo ili nije pomno pogledao fotografiju, sigurno bi bio vrlo ljut da je znao tko mu je kliznuo kroz prste. Tek kasnije sam doznao da je u to vrijeme moje ime i prezime bilo objavljeno na potjernici i da mi je glava bila ucijenjena na 25.000 kuna, živa ili mrtva!
Dva dana prije našeg bijega dva detektiva su me otkrila u kući moga prijatelja kod koga sam noćio. Slučajno sam ih vidio kroz prozor i zamolio domaćina neka uspori njihov ulazak u kuću. Potrčao sam kroz dvorište, preskočio ogradu i sakrio se u kanalizaciji. Jedan od detektiva me je vidio i pucao za mnom iz pištolja, ali na sreću me promašio. Nije mu se dalo slijediti me u tu smrdljivu rupu i nakon što je čekao do pada mraka otišao je, držao je da ću se ionako unutra ugušiti i da će sljedeće jutro samo pokupiti moj leš. Kad je otišao prijatelj mi je donio čistu odjeću i pomogao mi da pobjegnem. Posljednju noć u Zagrebu proveo sam preko puta policijske stanice u kući prijatelja moje majke.
dr. Emil Schwartz
Pripremio: Miroslav Međimorec
Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat – Zaključak (18)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
