Uvodno slovo u podlistak "Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat"
Približavanjem proljeća, osobito mjeseca travnja, svibnja i lipnja, kad ljudi trebaju uživati u 
ProšlostJasenovac, pobjeda ili poraz na kraju rata, Bleiburg, Križni putevi, nesmiljena odmazda i mahnitanje Revolucije smjenjuju se tjedan za tjednima. Ni promjena ideologije i dolazak demokracije, sloboda i nezavisnost, nisu nas prisilili na prihvaćanje civilizacijskih standarda u odnosu na povijest, prošlost, ratne sukobe, povode i završetke, pobjede i poraze, žrtve, zločince i junake, nisu ublažile taj nesmiljeni boj za bolju prošlost i odnošenje pobjede u budućnosti.životu, veseliti mu se, dijeliti s najdražima ljubav i radost, svake godine kod nas nanovo oživi strašna društvena i politička atmosfera koja umjesto da s protokom i udaljavanjem od povijesnih događaja prema njima poprimi normalan civilizacijski odnos i razumijevanje postaje sve užarenija, nepomirljivija i strastvenija. Jasenovac, pobjeda ili poraz na kraju rata, Bleiburg, Križni putevi, nesmiljena odmazda i mahnitanje Revolucije smjenjuju se tjedan za tjednima. Ni promjena ideologije i dolazak demokracije, sloboda i nezavisnost, nisu nas prisilili na prihvaćanje civilizacijskih standarda u odnosu na povijest, prošlost, ratne sukobe, povode i završetke, pobjede i poraze, žrtve, zločince i junake, nisu ublažile taj nesmiljeni boj za bolju prošlost i odnošenje pobjede u budućnosti.
Mnogi oboružani znanjem i neznanjem, ideologijom ili mržnjom ili samo strašću upućuje se u boj u kojem je važno sada sudjelovati, možda odnijeti pobjedu ili otrpjeti poraz, nastavak će se ionako dogoditi sljedećeg proljeća.
U ovom podlistku o našoj prošlosti, svojevrsnom sažetom pogledu na Drugi svjetski rat, svjedočit će strani ili 
neutralni promatrači i svjedoci, ljudi s bogatim životnim, povijesnim i političkim iskustvom. Objavit ćemo svjedočenja britanskog časnika Bernarda O'Sullivana o izručenju hrvatskih vojnika partizanima; zagrebačkog veterinara dr. Amiela Shomronyja o odnosu nadbiskupa Stepinca i rabina Freibergera; bugarske novinarke Diane Glasnove koja iz bugarskog ratnog arhiva otvara nove poglede na kraj rata; pa hrvatskog novinara Bogdana Radice i profesora sociologije na Zagrebačkom sveučilištu Dinka Tomašića, izbjeglih u SAD; političara i publicista Ante Cilige i Mladena Žigrovića, generala Ivana Šibla i književnika Nike Puljića, dokumente iz knjiga austrijskog povjesničara Rulitza, Ante Belje, lorda Nikolaja Tolstoja i Martine Grahek Ravančić. Objavljujemo i izvorni dnevnik sudionika Križnog puta.
Želim da trezveno pogledamo i počnemo razumijevati našu povijest u razdoblju 1941. -1945. pa i kasnije iz očišta i srca pojedinca, čovjeka uvučenog i pretučenog poviješću. Kako me u svemu čime se bavim najviše zanima sudbina, egzistencija pojedinca u vrtlogu povijesti i rata kao njezina strašnog zastranjenja ,trudio sam se da prilozi oslikaju ponekad i rubne pojave, svjedočenja i prikaze, poput sudbina hrvatskih umjetnika odmah nakon rata ili susrete i razgovore Bogdana Radice u srpnju 1945. s običnim ljudima na ulicama Splita i Zagreba, prisjećanje 
preživjelog s Križnog puta, Ciligin opis zatočeništva u PojedinacU ovom podlistku zadržali smo se na svjedocima i dokumentima koji govore o čovjeku, pojedincu, o žrtvi, onome koji se usudio oduprijeti i poslušati Boga u sebi, kojeg je vodila savjest i svijest o konačnoj pobjedi ljudskosti, ma koliko god to stajalo.Jasenovcu ili Žigrovićevo sjećanje na tamnovanje u ustaškom zatvoru u Zagrebu.
Po mom osjećanju pojedinačne ljudske sudbine i svjedočanstva više govore o prirodi rata i režima koji su nam vladali od brojki ili prebrojavanja, ponavljanja strahota i dokazivanja tko je zapravo pobijedio, a tko izgubio. Ne tvrdim da takva istraživanja nisu potrebna, štoviše, volio bih da u godinama koje dolaze i ja doživim skidanje pečata s istine o tom vremenu i njenim protagonistima, da te istine budu osnovane na istraživanjima, reviziji komunističke povijesti, na činjenicama o Jasenovcu, Bleiburgu, prirodi ustaškog i komunističkog režima, vremenu koje smo mukotrpno proživjeli. Posao izučenih i posvećenih hrvatskih povjesničara-znanstvenika, ne zaljubljenika u povijest poput mene, jest da nam razotkriju istinu o našoj povijesti i oslobode nas laži i manipulacija u kojima smo živjeli i živimo.
U ovom podlistku zadržali smo se na svjedocima i dokumentima koji govore o čovjeku, pojedincu, o žrtvi, onome koji se usudio oduprijeti i poslušati Boga u sebi, kojeg je vodila savjest i svijest o konačnoj pobjedi ljudskosti, ma koliko god to stajalo. Kao uvod u sljedeće priloge prilažem svoj osobni doživljaj rata i smrti u njemu.
dr. sc. Miroslav Međimorec
Ustaše i partizani
"Zar je važno tko je ubio mog ujaka, mrtav je i to je sva istina", „Diplomatske i druge priče“, Naklada Đuretić, Zagreb 2016.
Iako je prošlo šezdeset i šest godina od njegove pogibije, još i danas osjećam neku 
neodređenu, ali trajnu tugu zbog gubitka mog omiljenog ujaka. S njim je ugasnula loza obitelji moje mame koja je tinjala još desetak godina i nestala smrću djeda Đure. Nestalo je djedove kuće, dvorišta, vrta i štaglja po kojem sam se verao sa seoskim dječacima i svih onih sretnih dječjih događaja koji su se zbili u i oko djedove kuće. Kao maleno dijete nisam razumio što znači kad netko pogine, ali sam ujakov odlazak osjetio kao prazninu koja je ostala zauvijek u meni. Kao dječaku nije mi bilo važno tko je pucao u njega već to da ga nema, da nema njegovog konja Sokola na kojeg bi uzjahao i posadio me ispred sebe, na njegova psa Cigu koji me toliko zavolio da je i na Badnjak išao u crkvu za mnom, na njegove čvrste ruke koje su me nosile, na neobrijanu bradu kojom je dodirivao osjetljivu kožu mog dječjeg lica, na dah u kojem sam osjećao opori zadah alkoholai nikotina, na muški znoj, na snagu koja je izbijala iz snažnog četrdesetgodišnjaka...
Rekli su mi da je poginuo u borbi, bio je branitelj, branio je selo, svoga oca i mlađu sestru, svoju ženu i njenu obitelj, svoje suseljane, svoje rodno selo, svoju domovinu. Bio je jedini poginuli u napadu partizana na selo, ali zar ne pogibaju junaci koji brane svoje, oni se suprotstavljaju napadaču na svoju zajednicu, to je cijena opasnosti koja prijeti tvom rodu, narodu i državi. Ipak sve godine mog života, koji i nije tako kratak, pitam se zašto je baš on morao biti taj jedini poginuli?
Pokopan je na seoskom groblju uz skromnu počast kakva se tada odavala poginulom vojniku i tamo počiva već šezdeset i šest ljeta. Sretniji je od stotina tisuća drugih hrvatskih vojnika i civila za čiji se grob ne zna, čije kosti trunu u neznanim jamama po Sloveniji i Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Mama i njena sestra još jedine čuvaju i prenose priču o tome kako je ujak poginuo. U jesen 1944. partizani su pokrenuli veliku ofenzivu, cilj im je bio ovladati Podravinom. Najprije su trebali savladati posade okolnih sela, seljane okupljene u seoskoj obrani, kako bi bez bojazni da će im netko doći s leđa mogli napasti dva snažna ustaška uporišta i važna prometna raskrižja, Koprivnicu i Ludbreg. Priča je protokom vremena i iz usta nekoliko svjedoka dobila više inačica, mjesto, vrijeme i napadači ostali su isti samo se razlikovao način na koji je ujak poginuo. Po pričanju jednih upravo se izdigao iznad vreća punjenih pijeskom, kojim su bili zaštićeni prozori utvrđene zgrade seoske općine zvane Kapetanija, kako bi bacio bombu na napadače i u tom trenutku pogodilo ga je zrno. Po drugoj, mnogo uzbudljivijoj verziji, izašao je na cestu i u dvoboju s partizanskim časnikom poginula su obojica. Po trećoj bio je jedini kojeg je pogodilo puščano zrno iza debelih zidova zgrade koju je u 18. stoljeću sagradila austrijska uprava kao dio utvrda Vojne krajine. U svakoj od tih inačica priče o njegovoj pogibiji bilo je jasno tko su napadači, a tko branitelji, tko osvajači, a tko obrana, tko uljezi, a tko domobrani. Neosporno je bilo jedino to da je poginuo od partizanskog zrna, ispaljenog u borbi. Ujakovi suborci preživjeli su tu noćnu navalu i dočekali kraj rata, ali su uglavnom svi stradali u prvim danima mira. Povukli su se s prema Austriji i nestali u mraku i magli slovenskih i hrvatskih jama, na križnim putevima. Nepoznata su mjesta na kojima su stradali i gdje su pokopani, majke, sestre i žene, zaručnice i djevojke godinama su ih uzalud očekivale, u bespuću oslobođenja izgubio im se svaki trag.
Depeša - Depeša Vrhovnog štaba JA (Aleksandra Rankovića) br. 124 (preuzeto iz knjige Josipa Jurčevića „Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, 2005.)
Dok je trajao rat suseljani su zadržali podjelu na dobre i zle, na branitelje i napadače, no s oslobođenjem ta se podjela stubokom promijenila,branitelji su postali zli, a oni koji su napadali selo, partizani, postali su dobri junaci i osloboditelji. Seoski milicioneri koji su branili obitelj i selo postali su ustaše, neprijatelji, ljudi čija imena i uspomenu na njih je trebalo zaboraviti, zatrti i zabraniti. Njihova imena i prezimena postala su imena zločinaca i bilo ih je opasno spominjati. Tek 1991. u njihovu čast kraj zgrade Kapetanije podignut je kameni spomenik na koji je upisano više od stotinu imena i prezimena onih koji su nestali nakon što su se povlačili, predali kod Bleiburgu i u četveroredovima se vraćali u domovinu. U njoj više nije bila mjesta za njihov teški seoski rad, sladak san i miran život, ona je za njih postala strašno mjesto, stratište, zemlja prepuna masovnih jama. Za većinu tih domobrana, seoskih milicionera, ponekog ustašu, civila, muškaraca i žena ne zna se gdje im počivaju kosti. Moj ujak je imao sreću, poginuo je i obitelj ga je mogla dostojno pokopati. Nisu mu uništili ni preorali grob i posjećujem ga otkad pamtim. I na prošlogodišnji blagdan Svih svetih posjetio sam groblje u selu, poznato kao rodno mjesto pisca Frana Galovića i kipara Ivana Sabolića, na njemu uz ujaka u miru počivaju i njegovi roditelji, moj djed i baka. I tada sam naposljetku doznao pravu istinu o ujakovoj pogibiji.
Na fotografijama iz ljeta 1944. ujak me kao dvoipolgodišnjaka drži u naručju. Po nejasnom prisjećanju na ruke koje su me podizale, melodiju govora kojom mi je tepao, brkove koji su me milovali znam da me jako volio. Možda to i ne pamtim, možda pamtim priču moje majke, tu njenu priču sam pretvorio u sjećanje, ali i sada osjećam hrbat konja Sokola na kojeg bi me posadio i sa mnom jahao po selu ili snažan vrat na koji bi me podizao i nosio uokolo djedova dvorišta. Ujak i njegova žena nisu imali djecu i svu je ljubav iskazivao meni. Mama me je kao malog dovela k djedu na selo kako bih se malo oporavio i najeo krepke seoske hrane koje je u ratnom Zagrebu sve više nedostajalo. Bilo je ljeto četrdeset i četvrte, rat se na kratko primirio, trajalo je svojevrsno zatišje i prividan mir, nismo znali da se partizani pripremaju za završne vojne operacije. Sredinom rujna započet će veliko povlačenje njemačke grupe armija E iz Grčke. Nakon snažne ljetne ofenzive Crvena armija ušla je u Rumunjsku, prisilila Bugarsku na kapitulaciju i u istočnoj Srbiji se spojila sa snagama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Crnobijele fotografije pokazuju malog dvoipolgodišnjaka na prašnom seoskom dvorištu u dječjim štramplicama i čarapama koje su mu spale na cipele, nedaleko se šepuri puran, na drugoj sam s crnim psom mješancem Cigom koji me obožavao. Tu je i otac, na nekom motorkotaču je stigao iz Zagreba, gol je do pasa, u kratkim hlačama, drži me na sjedalu. Ljeto je, nesnosna je vrućina, zrak titra od ljetne jare, dosadne muhe nam neprestano zuje oko lica, sjedaju na nas, dodijavaju. Kao jedinac, srednji brat će se roditi tek sedam godina kasnije, u središtu sam pažnje, svi mi ugađaju, paze me i igraju se sa mnom. To su divni dani djetinjstva, nesvjestan sam opasnosti rata iako ga se stalno igram. Stariji me ne mogu zaštititi od mnoštva riječi koje šapuću, ali koje im se otimaju i ipak dopiru do dječjih ušiju. U njima su najčešće riječi rat, partizani, domobrani, ustaše, puške, topovi, strojnice, zrakoplovi, bombe, poginuli i smrt. S prozora stana u Tratinskoj u Zagrebu promatram postrojbe raspjevanih domobrana u maršu, u šetnji s mamom zapažam mnoštvo raznolikih odora, privlači me buka prolaske kamiona i bornih kola, avione u visokom letu nad gradom. Isprva se plašim, ali se navikavam na sve češće zračne uzbune i zavijanje sirena,daleke eksplozije zrakoplovnih bombi. Stupam vojnički po dvorištu i u stanu s bratićem iste dobi, koji će pred sam kraj rata umrijeti od meningitisa, za njega je penicilin zakasnio tek nekoliko tjedana. Nosimo drvene puške i nazivamo se čas partizanima čas ustašama.
Ubrzo nakon nastanka tih fotografija u djedovom dvorištu mama i ja smo morali pobjeći u Zagreb, vijesti o skorim napadajima partizana došle su tajnim kanalima do sela i do svakog suseljana. Bio je to rat vijestima koje su se prenosile od uha do uha, od kuće do kuće, sela do sela. Sijanjem straha i panike u neprijateljskim redovima partizani su se uspješno služili. Djed je spremio nešto brašna, masti, graha i suhog mesa u vreću, posjeo nas na kola, ujak je upregao Sokola i žurno nas prevezao na stanicu u Koprivnici. Partizani su porušili dio pruge Koprivnica-Križevci i više se nije moglo izravno željeznicom do Zagreba pa smo mama i ja bili prisiljeni putovati zaobilazno, vlakom do Varaždina i autobusom do Zagreba. Mali dječak i vreća s hranom, koju nam je spremio djed, bili su nam i prednost i opterećenje, svi su uvažavali majku s malim djetetom i pomagali joj pri presjedanjima.Vreću bi najradije oteli, ali mama je nikako nije dala od sebe, u vreći je bila dragocjena hrana za dane nestašice i kaosa koji su se već mogli naslutiti.
Doživjeli smo dramatično putovanje, zapravo bijeg pred nadirućim partizanskim snagama. Putovali smo obilaznim putem preko Ludbrega, Varaždina, Novog Marofa, prvo vlakom pa onda autobusom. Kod Pake, u blizini Novog Marofa, partizani su zauzeli mjesto i srušili most pa autobus nije mogao dalje. Domobrani su u protunavali vratili zauzeto, osigurali cestu i preko rijeke postavili privremeni pješački prijelaz. Trebali smo se iskrcati iz autobusa, prijeći na drugu stranu rijeke Bednje i nastaviti putovanje vojnim konvojem. Za mamu i mene brinuo se mladi domobranski časnik, on nam je pomogao prijeći srušeni most, prvo je prenio mene, a onda je preko klimavih dasaka pomogao prijeći i mami.Vreću su pomogli prenijeti njegovi vojnici. Nakon nekoliko sati vožnje, u stalnom strahu od napadaja sretno smo stigli u Zagreb. Djeda i ujaka, Sokola i Cigu, prašinu i voćnjak zamijenili su teta i bratić, asfalt, tramvaji i automobili na Tratinskoj cesti. Još danima sam žudio za slobodom sela i ljubavlju onih koje sam tamo ostavio.
Sve češće su se oglašavale sirene, sve češće smo se spuštali u podrum koji nas je trebao zaštiti od pogodaka zrakoplovnih bombi i sve više je bilo strašnih riječi u zraku oko nas.
Križni put_dnevnik - Dnevnik Ljerka (Ismeta) Baljića-Pube, pisan u logoru u Kovinu prema kratkim bilješkama
Prošla su tri mjeseca, bližila se zadnja ratna zima kad nam je poštar donio vijest o ujakovoj smrti. U pismu, koje je zbog prekinutih poštanskih veza putovalo mjesec dana, djed nam je javljao kako je prilikom napada partizana na selo poginuo ujak. Tako smo za njegovu smrt doznali kad je već čitav mjesec dana bio pokopan. Selo Peteranec je bio predstraža snažnom ustaškom uporištu u Koprivnici koje je sa svojom „Crnom legijom“ branio ustaški pukovnik Rafael Boban. Zbog starijeg godišta moj ujak nije bio mobiliziran u domobrane niti se javio u ustaše, želio je ostati kod kuće i poput ostalih suseljana braniti selo. Nije bio sklon nasilju i zlom postupanju, imao je snažan osjećaj pravde i poriv da se suprotstavi napadačima na njegovo selo. Sa starijim muškarcima koje nisu bili sposobni za redovnu domobransku vojsku noću bi stražario selom ili se povlačio u zgradu Kapetanije, koja je zbog svojih debelih zidova pretvorena u čvrstu tvrđavu. Nakon cjelonoćnog napada partizana, istovremenog s napadom na Koprivnicu, Kapetanija je obranjena, uz tek jedan izgubljen život, život moga ujaka. Poginuo je u borbi, nije bio zarobljen i mučen, likvidiran i bačen u neznani grob. Poginuo je kao vojnik i suseljani su mu iskazali počast koju vojnik zaslužuje. Leži na groblju u svom selu, uz roditelje i svoje pretke. Meni i danas jako nedostaje, zamišljam kakav bi njegov, djedov, majčin, moj život bili da je ostao živ. Znam da bi mu život u prvim godinama nakon oslobođenja bio mukotrpan, pun odricanja i poniženja, kasnije podnošljiviji, opušteniji i ljudski. Sačuvao bi kuću i imanje u koju bih se i ja mogao vraćati, uranjati u dječje uspomene i u njih upućivati moju djecu i unuke. Umjesto toga danas prolazim pored djedove kuća, koja je sada u tuđem vlasništvu. S tugom se prisjećam starog stabla kruške u vrtu čiji su plodovi bili slatki kao med, duda u dvorištu od kojeg su mi ruke i lice bile indigo plavi, konjušnice u kojoj je rzao Sokol, djeda na stubama koji me promatra kako natjeravam kokoši i purane, ujaka koji se veseli mojim nestašlucima. Tisuće je i tisuće razorenih i nestalih hrvatskih obitelji, tisuće i tisuće nesretne djece kojoj su nestali očevi, ujaci, stričevi, djedovi, oni tragove tih pogibija nose sa sobom cijeli život. Većini je danas nevažno tko je krivac za njihovu smrt, jedino bi voljeli naći njihove kosti i dostojno ih pokopati. Krivci će se teško pronaći, mogli bi se ipak imenovati izvršitelji i žrtve, bez obzira na njihovu ideološku, nacionalnu, rasnu i vjersku pripadnost, imenovati neka se ne zaborave. Svim žrtvama se treba pokloniti, dostojanstveno ih pokopati, pomoliti se za njihove duše, bar jednom u godini, na Dušni dan.
Na prošlogodišnji Dušni dan doznao sam kako je zapravo poginuo moj ujak. Nisu ga ubili partizani, nije poginuo u borbi kako je glasila narodna, seoska istina o njegovoj smrti, već ga je ubio ustaša, zapovjednik seoske straže, u čijem sastavu je ujak branio selo. Teta ujakova i mamina mlađa sestra, doznala je istinu od još jedinog preživjelog svjedoka tog događaja. Postrojba seoske straže, zabarikadirana u čvrstoj zgradi, cijelu noć je odolijevala napadima partizanskih snaga koje su u jesen 1944. poduzele drugi, neuspješan napad na Koprivnicu. Svjedok je vidio poginulog ujaka s ulaznom ranom od zrna na leđima koja je ukazivala da je ustrijeljen iz blizine. Prema njegovoj izjavi, a valja mu vjerovati jer je bio u zgradi, krivac za ujakovu pogibiju bio je ustaša, djedov i ujakov susjed, zapovjednik uporišta. Ujak navodno više nije želio pucati na napadače i zapovjednik, poznat po nasilju i bešćutnosti, ranije je već, iz čista mira, pred seoskom gostionicom ubio seljaka iz susjednog sela, pucao je ujaku u leđa. Taj primjer je natjerao ostale da izdrže opsadu, ali i prešute istinu o ujakovoj pogibiji. Ujutro je djedu i seljacima rečeno kako je ujak bio žrtva partizanskog napada. Na kraju rata ubojica je, kao i većina branitelja Kapetanije, nestao na putu do Austrije, ali kod rijetkih preživjelih nije nestao strah, nisu se usudili izreći istinu. Govoriti tada o pripadnicima kvislinških snaga bilo je opasno, prešućena povijest prenosila se jedino od usta do usta, i to samo među povjerljivim ljudima. Vjerojatno je moj pokojni djed znao istinu, ali mi je nikada nije ispričao, više sam čuo o njegovim doživljajima iz Prvoga svjetskog rata nego iz rata koji mu je uzeo jedinoga sina. Možda se sramio njegovoga navodnog kukavičluka, njegovog psihičkog sloma u okolnostima borbe. Tada se takav živčani slom, danas ga zovemo posttraumatskim sindromom, nazivao kukavičlukom i kažnjavao smrću, danas takve ratnike šaljemo u pozadinu, ne prisiljavamo ih na ratovanje, razumijemo ih i ne optužujemo. Kako se mijenja pogled na neki čin mijenjanjem okolnosti koje ga prate? Možda se rat sve više oljuđuje? Ili mi bolje razumijemo njegove strašne mehanizme.
Radica - Tragična pouka Jugoslavije svijetu, sažeto iz knjige Bogdana Radice
Je li se nešto u meni promijenilo kad sam doznao oprečnu verziju njegove smrti od one u koju sam godinama vjerovao?
Ne, ništa se nije promijenilo, zbog ujakove smrti nisam prije mrzio partizane, a slavio ustaše, niti sada prve aboliram kako bih druge mrzio. Njegova smrt je ostala ista. Oduvijek sam je osjećao kao veliku prazninu, nitko me više nije mogao podići svojim snažnim rukama na Sokola, nitko više nije naslijedio moga djeda i obitelj, ognjište moje majke je ugaslo, imanje se raspalo, jedino što je ostalo je ujakov grob. Posjećujem ga jednom godišnje. Taj grob, kao i stotine tisuća grobova naših poginulih, obilježenih i neobilježenih, znanih i neznanih, jedino je mjesto na kojima iskazujemo žalost za izgubljenim životima naših najmilijih u strašnom dvadesetom stoljeću. Naši mrtvi nam govore kako su sukobi živih nevažni pred njihovom smrću, kako bi nerazumijevanje prirode tih sukoba moglo dovesti samo do novih smrti. Navažno je tko je ubio mog ujaka, strašno je da je izgubio život. Kao i stotine tisuća drugih u međusobnom sukobu Hrvata koji se više nikada ne smije dogoditi.
Miroslav Međimorec
Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat – Zaključak (18)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
