Kao trideset i treći prilog u podlistku o Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo pismo Slobodana Praljka iz 2010. g. sucima Antonettiu, Prandleru i Trachselu. (hkv)

Pismo generala Slobodana Praljka sucima Haaškog suda iz 2010.

Gospodi sucima: Jean-Clode Antonetti, Aprad Prandler Stefan Trachsel, Den Haag, 23. 2. 2010.

Od tri temeljna pitanja koja nas u najvećoj mjeri određuju:

a) što jest;

b) što možemo znati;

c) što trebamo činiti,

kao student filozofije i kao profesor a i kasnije, bez obzira na djelatnost kojom sam se bavio, ja sam ponajviše vremena posvećivao temeljnom pitanju svake etike: "Što nam (mi) je činiti?"

Citiram: Nikolai Hartman "Etika", Berlin, 1938.

"Predpitanjem "što trebamo činiti" stojimo mi u svakom trenutku. Svaka nova situacija nanovo nam ga postavlja, od koraka do koraka u životu moramo na njega ponovo odgovarati, neizbježno, i nema te moći koja bi nas pri tom mogla odteretiti i osloboditi nas njegove nužnosti. I na uvjek novo pitanje naše je djelovanje, naše zbiljno ponašanje uvijek novi odgovor. Jer svagda čin sadrži već donesenu odluku. I gdje nam ona nije bila svjesna mi je ipak možemo naknadno spoznati na našem činjenju, možda u obliku kajanja. Jer da li je u onome za i protiv pogođeno pravo, to upravo ne leži u pitanju niti u situaciji; za to nema nikakve nužnosti, nikakvog vođenja tuđom rukom. Tu je svatko upućen na sebe sama, on donosi sam i od sebe odluku. Ion, potom, sam ako je pogriješio, snosi odgovornost i krivnju.

I tko sagledava doseg njegovog djelovanja ? Tko znade lanac posljedica, tko odmjerava veličinu odgovornosti?

Čin, koji se jednom dogodio, pripada zbiljnosti i ne može se ponovo napraviti nedogođenim. Sto se u njemu pogriješilo, neopozivo je pogriješeno, i u strogom je smislu ireparabilno. Situacija je jednokratna, ona se više ne vraća, individualna je kao sve zbiljsko."

Pitanje djelovanja, čina, akta, posebice je važno u vremenu loma neke društvene strukture; kako djelovati u Francuskoj revoluciji, u vremenu rasta nacizma, fašizma, komunizma; Kako djelovati u ratu?

Kako ne pogriješiti "MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PROPUSTOM" za koje se čine ispovijedamo na misi.

Zbog zamršenosti tog pitanja pred ovim sam Vijećem, jednom prigodom citirao razgovor Heisenberga i Planca, gdje mladi Werner Heinsenberg opisuje odgovor velikog Maxa Planka na pitanje što mu je činiti u vremenu rasta nacizma.

U neraskidivoj su vezi s takvim pitanjima i osnovi i ishodište prava pa zato i kao proučavatelj i kao čovjek imam pravo govoriti O PRAVU.

Još od vremena kada su Anit i društvo zatukli Sokrata (kvario je mladež i dovodio u pitanje Bogove na Olimpu) i Cicerona i Giordana Bruna i, i, i osudili su razni suci kroz povijest (posebno u društvenim sustavima XX stoljeća) stotine milijuna ljudi - uvijek U IME PRAVDE.

Mislim da sam o tome pročitao svu relevantnu literaturu a ta literatura kaže da svaki pojedinac odlučuje o vlastitom činjenju kada u ravnovjesje (ravnotežu) dođu tri varijable - hrabrost, nepodnošljivost vlastite pasivnosti spram sustava u kojem se nalazi, i očekivana klazna.

Dakle - kada i na koji način reagirati i iskazati neslaganje i koliku cijenu platiti za učinjeno?

Do danas mi ostaje dvojbeno da li su takvi postupci čin slobodne volje pojedinca ili samo statistička varijabla velikog broja pojedinačnih vrijednosti.

Zašto sve ovo govorim?

Jer je kumulativni rast malih loših procedura na ovom suđenju dospio do tačke mog nepristanka.

Nešto od toga ću pobrojati:

A - Kako izgleda praksa tog Suda svjedoče nam knjige C. del Ponte "Gospođa Tužiteljica", "Mir i kazna", Florence Hartman. Optužnice se u mnogim slučajevima pišu da bi se zadovoljili politički ciljevi, nejasno čijih sve interesa, a zakulisne igre dovode u pitanje smisao institucije.

B- Pismom upućenim na mnoge važne adrese tražio sam odgovor na pitanje: Da lije optužnica protiv mene pisana na osnovu stava "da su Hrvati pokvarena kurvina kopilad" (za razliku od Srba koji su samo "kurvina kopilad"), kako to piše u knjizi C. del Ponte. Pitao sam da lije takva izjava rasistička i koliko bih to ja godina robije dobio da sam U RATU tako govorio o Srbima ili Muslimanima-Bošnjacima.

Nitko se nije potrudio ni kurtoazno odgovoriti.

C - Suci nemaju mogućnost provjere činjenične utemeljenosti cijele ili djelova optužnice prije nego što potvrde optužnicu.

U ovoj se sudnici vrlo često spominjala riječ "profesionalni suci".

Ne znam šta bi u drugim jezicima mogao biti sadržaj riječi "profesionalac" ali u hrvatskom jeziku dva su značenja bitna za sadržaj tog pojma "profesionalac":

1. To je čovjek koji svoj posao obavlja za novac - za razliku od amatera.

2. Profesionalac je čovjek koji zna svoj posao - za razliku od diletanta.

Svi se ortopedi slažu o tome kako sastaviti slomljenu kost, fizičari ne spore o valnoj korpuskularnoj prirodi fotona, ne spore o postojanju kvarkova i leptona, svi elektroničari ne dvoje o tome čemu služi RC kombinacija u bazi tranzistora, ili o načinu izrade sklopa za amplitudnu ili frekventnu modulaciju signala, matematičari nemaju dilema o tablici množenja, o zbrajanju u binarnom sistemu ili o tome stoje ispravno rješenje izraza J'xdx - integral iks de iks.
I tako je u svim djelatnostima koje bar malo mirišu na normativnu znanost.

Profesionalci se slažu u 99% slučajeva kada o nečemu prosuđuju.

Suci na ovom Sudu a posebice u ovom Vijeću, Jean-Clode Antonetti, Aprad Prandler i Stefan Trechsel uglavnom se ne slažu.

Treba li nekoga pustiti kući, pod kojim uvjetima, smije li okrivljenik ispitivati, kako se mora predati cedulja sucima a kako drugim odvjetnicima,.

Jedno Vijeće novom odlukom derogira prethodno, pravila se mijenjaju svakodnevno, jedna pravila vrijede za optužbu, druga za obranu Volio bih to vidjeti, da ovaj i ovakav sud sudi Francuzima, Englezima, Amerikancima, Kinezima zbog napr. Tibeta.

Balkancima i ostalim Afrikancima može se tako suditi. Eksperimenti nad androidima uvijek su bili dopušteni. Najblaže rečeno takav način rada frustrira, a pristajanje na proces tako da se na sud dolazi, znači negovanje nade kako će usprkos svemu presuda biti pravična. Ali nadanje mora biti ograničeno raciom, jasnom spoznajom da pogreške zaključivanja mogu imati slučajnu distribuciju a nikako nejasno izraženu usmjerenost.

A onda u "Nalogu o prihvatanju dokaznih predmeta u vezi sa svjedokom 4D - AB" od 14. 01. 2010. sudac Antoanetti po ne znam koji put u izdvojenom mišljenju piše:

1) "Međutim, smatram da je Pretresao vijeće, suočeno sa lavinom dokumenata, sve njih moglo prihvatiti, s mogućnošću da na kraju suđenja od strana zatraži da putem završnih pismenih podnesaka izvrše trijažu, pa da se onda krene u svrsishodnu debatu o nekim od prihvaćenih dokaznih predmeta.

Većina sudija ovog Vijeća nije se opredelila za to zdravorazumsko rješenje inspirirano decenijama profesionalne sudske prakse."

2) "Smatram da je isključivanje dokumenata ove vrste ravno jednostranom pristupu sukobu."

Stoga želim nešto reći o logici i metodi znanstvene spoznaje.

Rasprave o tradicionalnoj logici (Aristotel: "Organon"), rasprave o općoj logici i spoznaji (Kant: "Kritika čistog uma"), Moriš Cohén, Emest Nagel "Uvod u logiku i znavstveni metod", London 1934.), ili matematičkoj logici (Russell i Whiteheadu: "Principia Matemática") razjasnili su da u svakoj ispravnoj argumentaciji zaključak nužno slijedi iz premisa. Jedan od najznačajnijih autora na tu temu Karl Popper u djelu "Logika naučnog otkrića" kaže: "Ali razumije se, ja ću priznati jedan sistem kao empirijski ili naučni samo ako se može provjeriti iskustvom. Ova razmatranja sugerišu da kao kriterijum razgraničavanja treba uzeti ne mogućnost verifikacije već mogućnost opovrgavanja (falsifiability). Drugim recima: neću zahtjevati od naučnog sistema da bude takav da se može jednom zauvek izdvojiti u pozitivnom smislu; ali, tražiću da mu logička forma bude takva da se može izdvojiti, putem empirijskih provjeravanja, u negativnom smislu: mora biti mogućno da se jedan empirijski sistem opovrgne iskustvom."

Ali baš nitko ne spori da je osnovna odlika znanstvenog načela - javna provjerljivost rezultata koji su dobijeni tom metodom a na osnovu upotrijebljenih činjenica- premisa.

A sve što je prirodni ili društveni sustav ili fenomen može se proučavati; pa i za PRAVO, koje je jedan od aspekata ljudskog iskustva, vrijede sva pravila logike i metode znanstvene spoznaje.

Svi mi (pa i suci) zaključujemo logički i saznajemo metodološki srazmijerno vlastitom znanju (bolje rečeno - srazmijerno vlastitom neznanju), srazmijerno analitičkoj i sintetičkoj snazi našeg uma, naši zaključci ovise i o fizičkoj i o mentalnoj energiji koju imamo i koju ulažemo u spoznajni proces, pa i o vremenu koje posvećujemo otkriću zaključaka.

Ali nikako ne, i ni pod koju cijenu i podnipošto nije dopustivo ispustiti, zanemariti, odbaciti one činjenice ili premise koje bi mogle osporiti naš zaključak, spoznaju ili presudu. Citirao sam jednom Schillera: "Obilje pridonosi jasnoći".

Navešću neke primjere:

Kada su prihvaćene, kao društvene norme, Aristotelove teze daje spoznaja moguća samo kao oblik spekulativnog mišljenja, i da se do istine ne dolazi mjerenjem, pokusom ili na neki sličan način, te kad je prihvaćena napr. njegova postavka da teže stvari padaju brže od lakših, fizika je zamrla narednih 2.000 godina - sve do Galilei Galilea.

Uništene su Demokritove knjige, a svatko onaj tko je posumnjao da jedino skolastika vodi istini bio je skraćen za glavu.

I da Galileo, na težak način, nije izborio pravo na svoje mjerenje brzine i vremena, različitih kuglica koje je puštao niz strminu, upitno je da li bi Isaac Newton napisao svoju "Philosophie Naturalis Principia Mathematica". Da li bi Johanes Kepler formulirao svoje zakone o kretanju planeta daje netko sakrio izvanredna mjerenja Ticho Brahe-a!

Dali je dopustivo sakriti dokaze o valnoj prirodi fotona a da bi ostala samo ona istina da su fotoni jedino korpuskule!

Da li bi rat u Iraku bio vođen (nekoliko stotina tisuća mrtvih, nekoliko milijuna prognanih) da su javno bili objavljeni izvještaji francuskih obavještajaca (i ne samo francuskih) o tome da Sadam Husein ne posjeduje kemijsko oružje.

Ne želim pritom ništa reći o tome da lije taj rat trebalo voditi iz humanitarnih razloga a posebno ne želim ništa reći o tome kako je trebalo voditi taj rat.

Ja dakle, relativno mirno, mogu prihvatiti činjenicu moguće pogreške sudaca u zaključivanju o mojoj krivnji jer je pogrešna interpretacija svakog a posebno društvenog fenomena sui generis ugradjena u svakog mislećeg čovjeka ali ne mogu prihvatiti, kao ni sudac Antonetti, odbacivanje onih činjenica koje bi mogle služiti opovrgavanju izvedenog zaključka ili presuđene kazne.

Koliko razumijem, zbog moguće pogreške, i postoji nekoliko stupnjeva sudske procjene činjenica i zaključka tj. presude - sve tamo do nekih vrhovnih ili ustavnih ili apelacionih nivoa.

U predmetu u kojem treba ustanoviti vezu između nekog kažnjivog djela i mens rea-e nekog drugog pojedinca u društvenoj hijerarhiji, i to u ratnim uvjetima, i to u uvjetima potpune dekompenzacije svih državnih sustava i podsustava, izbaciti iz suđenja sljedeće dokaze:

Treću stranu u ratu -Srbe, izbaciti Mudžahedine i sve elemente vjerskog rata koji su ti borci unijeli u taj prostor, izbaciti iz dokaza sve izbjeglice i prognanike i s njima sve elemente građanskog rata, a sve to uz objašnjenje da se radi o TU QUOQE-u. I tako dalje i tome slično.

Kako je to moguće i zašto se to događa.

Kako na točan način riješiti stotine povezanih nelinearnih diferencijalnih jednadžbi kojima se opisuje društvo ako redukcijom izbacimo temeljne konstante.

Te jednadžbe stoljećima, manje više bezuspješno, rješava i politika i ekonomija i pravo i sociologija i filozofija i socijalna psihologija i mnoge druge znanosti. Rezultati, kako nam to posvjedočuje zbilja nisu baš blistavi, i to upravo zato jer su redukcije zamršenih sustava na jednu ili dvije varijable nedopustive.

Zar ne.

A rat, cijeli taj sklop zamršenih kauzalnih društvenih veza još više komplicira mnogim lomovima krivulje, točkama singularnosti i iteracijama malih promjena koje eksplodiraju u determinirani kaos.

Citiram: "Rat i društvo", Ozren Žunec, Zagreb, 1998.

"Uzroke rata još se i dade sociološki objasniti, ali rat per se izmiče sociološkom uvidu. Hobbesovo "prirodno stanje" nije predmet podatan znanosti u kojoj su središnji koncepti poredak, kontinuitet, institucije, socijalizacija i slični. Rat je, prema tome, za sociološki "mainstream" točka diskontinuiteta, odnosno točka u kojoj nešto završava i nešto drugo počinje. I ono prije i ono poslije toga "big banga" podložno je sociološkoj analizi. Sama točka prijeloma, međutim, nije. Ona je preddruštvena (ili izvandruštvena) i kao takva nespoznatljiva."

"Zbog odsustva interesa kao i zbog neizgrađenosti kognitivnih i metodoloških predpostavki za sociologijska istraživanja, rat je ostao predmetom drugih znanosti, navlastito vojne teorije i politologije. Značajna empirijska istraživanja parametara rata koja su u Velikoj Britaniji poduzeli David Singer, Malvin Small i suradnici (Singer et alii, 1979.; Singer i Walance, 1979.; Small i Singer, 1982.; Singet i Stoll, 1984.; Singer i Diehl, 1990.) ostala su zapravo bez odgovarajućeg sociološkog prošitka i odziva. Općenito gledano, sociologija nije ratu posvetila pozornost koja bi odgovarala iznimnoj socijalnoj relevanciji kao i velikoj i stalno rastućoj incidenciji ratova. Jedna od osnovnih teškoća na tom planu je i nepostojanje sociologilski uporabljivog pojma rata. U vojnoj teoriji već je gotovo dva stoljeća mjerodavna klasična Clausewitzova definicija. Ta definicija rata, naime kao "čina sile da se protivnik prisili ispunjenju naše volje” (Clausewitz, 1993..83), "čina međusobnog uništenja" (Clausewitz, 1993. :253) ili "čina sile koji nema granica" (Clausewitz, 1993.:84), te primjena tako definiranog pojma rata u organizovanju vojski te u vođenju rata, čini se da zbog svoje sektorske ekskluzivnosti sociologiji ne ostavlja nikakvu mogućnost priključka. Umjesto uporabe pojma rata koji je mjerodavan u praktičnom ratovodstvu (u strategiji, operatici i taktici), sociologiji preostaje poraba filozofijski deriviranih koncepata koji rat ili osuđuju ili idealiziraju i koji, kao izuzetno vrijednosni, zapravo i ne govore o stvarnim ratovima, već su ponajprije izraz socijalnog vrednovanja rata i utoliko izvedeni socijalni korelati ratova i njihovih posljedica.

S druge strane, kada je u XX stoljeću došlo do bitne promjene u naravi stvarno vođenih ratova, i kada je i klasična i u "Clausewitzovu univerzumu" oličena koncepcija rata kao sukoba oružanih snaga organizovanih od strane država počela uzmicati pred novim tipom rata u kojem se socijalne grupe oružano sukobljavaju s ciljem polučivanja promjena osnovnih značajki društva (sustav vrijednosti i normi, socijalna struktura, identitet elita itd.), pokazalo se da je isključiva uporaba čisto vojničkih sredstava u tom novom tipu rata (revolucije ili "sukobi niskog intenziteta") nedovoljna, pače i kontraproduktivna. Kao što je pokazalo britansko iskustvo u Malaji i američko iskustvo u Vijetnamu, svako na svoj način i s oprečnim ishodima, za pobjedu u ratu koji nema klasične vojnopolitičke ciljeve (napr. osvajanje nekog teritorija, promjena odnosa snaga itsl.) nego cilj izmjene društva, osim vojne sile potrebna je primjena niza mjera utemeljenih na razumjevanju socijalne biti tog sukoba. Iako se u trenutku pomračenja klasične paradigme rata ("vrijeme je da se održi bdijenje kako bi stratezi Clausewitzu odali poštu i onda ga prepustili povjesničarima", Matz, 1995. :22), sociologija, zajedno s drugim društvenim znanostima, gotovo sama od sebe nadala kao rješenje aporije novog tipa rata, ova je prilika propuštena. Idiosinkrazija sociologije spram rata ili spram onog bitnog u ratu, naime spram načela i uporabe konkretnog nasilja u velikim razmjerama, ostala je na snazi čak i onda kada je rat u XX stoljeću postao po svojoj unutarnjoj naravi i ciljevima više sociologijska nego vojna činjenica. "

Zašto suci Prandler i Trechsel odbacuju dokaze?

Da li suci Prandler i Trechsel žele reducirati sustav na mjeru vastitog razumijevanja?

Ili reduciraju sustav na mjeru dokazivosti nekog već unapred zadatog zaključka. Sportski rečeno ne namješta li se takvim načinom razultat utakmice?

Nije li pravednije ostaviti sve dokaze u predmetu a zaključivanjem ih zanemariti ako to nalaže od sudaca izabrana logika te na taj način pro futuro omogućiti drugim sudskim instancama provjeru metode kojom se došlo do presude.

U pročitanim knjigama a i iz osobnog iskustva postalo mije nesporno jasno da ideologija i politika mogu oblikovati sva spoznajna polja (pa i polje pravne znanosti) na način da riječi moralnost i pravičnost u vremenima djelovanja tih polja nemaju ama baš nikakvo značenje i smisao.

Iz sudskog spisa izbacili ste mi izjave svjedoka, izjave koje govore o meni, o mom mišljenju, o mom govoru, o mom djelu i o mom propustu - ako ga ima. Trebalo vam je 6 mjeseci za odluku, a time oštetili ste i druge obrane.

Doveli ste me do minimuma vlastitog dostojanstva i zbog toga ne pristajem na dalje sudjelovanje.

To je sve što mogu; "reći riječ i spasiti dušu" a vi radite što vam je volja.

Slobodan Praljak