"Zastave, barjaci, stjegovi" - 1.dio

 Po motivima romana "Zastave" Miroslava Krleže napisao Miroslav Međimorec

Dramaturg i redatelj: Georgij Paro Dramatis personae:
Miroslav Krleža (mladi)
Nepoznat netko (Pristav)
Ambroz Emerički
Kamilo Emerički ( Kamilo Mirko Mirković)
Eleonora Emerički, druga Ambrozova supruga
Butler Mika
Amadeo Trupac
Joja Dijak Žigman (Joakim Aćim Dijaković)
Horvat, viši činovnik Ministarstva vanjskih poslova NDH
Petrinović, pristav u MVP NDH
Županić, niži pristav u MVP NDH
Prvi činovnik u MVP NDH
Drugi činovnik
Treći činovnik
Službenici i činovnici MVP NDH
Vojnici NDH (domobrani, ustaše, vojna žandarmerija, redarstvenici)
Emmanuela, Kamilova prva tajnica
Domobranski časnik
Partizanski časnik
Domobran
Partizanski vodnik
Partizani
Oficir UDBE, istražitelj
Stražari u Istražnom zatvoru UDBE na Zrinjevcu
General Joža/susjed Joža
Miroslav Krleža (stariji)
Stjepan, Krležin vozač
Lidija, Krležina tajnica
Nekoliko studenata i studentica
Milicioneri
Franjo Tuđman/Niels Nielsen
Ankica, Tuđmanova supruga
Egon Blithauer/M.K.
Dijana, Kamilova tajnica
Teklič
Prvi grobar
Drugi grobar
Sobarica
Vatrogasac
Neznanac
Prvi i drugi scenski radnik

Vrijeme i mjesto događanja:
-Prva scena: 1920. HNK, Zagreb
-Druga: 1928. Salon u vili obitelji Emeričkih na Jurjevskoj
-Treća: 1941. Blagovaonica u vili Emeričkih
-Četvrta: 1945. Rogaška Slatina –park
-Peta: 1945.Kamilov stan u Radišinoj 15
-Šesta: 1945. Bleiburško polje
-Sedma: 1948.Istražni zatvor UDBE na Zrinjevcu
-Osma: 1971. Krležin kabinet u Leksikografskom zavodu na Zrinjevcu
-Deveta: 1980. Tuđmanova vila u Nazorovoj
-Deseta: 1981. Mirogoj
-Jedanaesta: 1990. Odvjetnički ured Kamila Mirkovića
-Dvanaesta: 1990. Kavana hotela Palace
-Trinaesta: 1990. Apartman u Palacu
-Četrnaesta: 1990. Odvjetnički ured Kamila Mirkovića

 

 

Scena prva:

30.XII. 1920. dan nakon donošenja „Obznane“ i sat prije premijere zabranjena je predstava „Galicija“ Miroslava Krleže. Na plakatu predstave crvenom olovkom rukom direktora Josipa Bacha napisano: Otkazano radi generalnog štrajka i komunističkih ispada. Članak objavljen 4. I. 1921. u „Jutarnjem listu“: Mladi intelektualni krugovi, nadojeni bolesnim anarhističkim romantizmom, stali su da stvaraju i literaturu i neku komunističku kulturu. Niču novine, brošure, zapaljuju se Plameni, nastaju prostačke propagandističke drame Galicija, koja slučajno dolazi na repertoire n a r o d n o g kazališta u predvečerje komunističkog puča. Hrvatsko narodno kazalište Zagreb. Neposredno nakon zabrane „Galicije“, podignut zastor, postavljena scena, tek kulise, razbacani rekviziti, pokoji kostim, zastave otkrivaju da predstava nije održana. Na sceni KRLEŽA , iz gledališta se na scenu penje i prilazi mu KAMILO.

KAMILO: Oprostite, molim vas , znam da nije trenutak, da vam je sada ponajmanje stalo do razgovora s jednim neznacem, ali imao sam neodoljivu potrebu da vam priđem i kažem nekoliko iskrenih riječi. Eto, od uzbuđenja se nisam ni predstavio (vadi novčarku iz koje uzima posjetnicu, predaje je Krleži uz uljudan naklon glave). Čast mi je, Kamilo Emerički, odvjetnik.

KRLEŽA: (pruža mu desnicu) Miroslav Krleža, hrvatski pisac.

KAMILO: Večeras sam došao na premijeru vašeg komada, s uzbuđenjem sam je iščekivao, nadao sam se da će naposljetku s te središnje hrvatske scene biti izrečena istina, snažna, prodorna umjetnička istina o nama i pitanjima koja nas muče....a mnogo ih je, tko smo, kuda idemo, što nam je cilj? Dosta mi je šutnje, poetskih metafora i alegorija, hrvatske književne laži, nama je potrebna istina..gola, okrutna, bolna... Oprostite, parafraziram ono što vi i vaši suradnici pišete u Plamenu....

KRLEŽA: Čitate Plamen?

KAMILO: Sve, posebice vas, sve što pištete , vaše pjesme, novele, drame, polemike, pretplaćen sam na Plamen...

KRLEŽA: Večeras je ovom pozornicom trebao prohujati plameni vihor riječi, zatutnjati kanonada osjećaja, zaredati se plotuni misli, a što se dogodilo? Što je ostalo? Šutnja, tišina...nakon jednog telefonskog poziva policije... prazno gledalište, nered na pozornici, rekviziti, kostimi, zastave, posmrtni mir..kao na bojištu petnaeste...

KAMILO: I ja sam petnaeste ranjen u Galiciji i nosim iz te kataklizme, iz tog smaka civiliziranog svijeta trajne posljedice...kao i tisuće drugih...noćne more, teške snove, traume. Zahvaljujući vama večeras smo se trebali suočiti s tim krvavim iskustvom, ponovno se spustiti u pakao rata, vidjeti snažan umjetnički iskaz tog užasa, doživjeti katarzu, prevladati u sebi tu ranu... vi ste jedini koji to može izraziti....

KRLEŽA: Vlast se prestrašila da moj komad može potaknuti boljševičku revoluciju, a ja govorim o tragičnoj hrvatskoj vojničkoj slavi, o slamanju svih iluzija, o odlučnom izlazu iz tog kaosa, klanja i prolijevanja krvi...možda i o potrebi prevrata, možda...prvenstveno o duhovnoj revolucije...

KAMILO: I sam sam godinama zdušno sudjelovao u rušenju te neprirodne tvorevine... s najboljim prijateljem sam sanjao sjedinjenje svih južnih Slavena... ostvarenje ideja o pravdi i slobodi...

KRLEŽA: I sad ste ih doživjeli!? I sad zajedno uživamo u njima. Kralj nam je slobodu milostivo uljepšao doušnicima, žandarmerijom i bajunetama, Glavnjačom i vješalima, zabranama i cenzurom, ograničenjem prava i demokracije.... (iz kulisa izlazi policijski pristav/Nepoznat netko s notesom u ruci)

PRISTAV: Gospodo, po kraljevoj odredbi svaka vrsta javne komunističke propagande kažnjivo je djelo. Riječi koje sam upravo čuo i zapisao upravo su to, javna propaganda kažnjivih ideja. Morat ću vas privesti na redarstvo gdje ćete dati iskaz...

KAMILO: Imajte poštovanja pred umjetnikom... Pred vama je pisac drame čije je izvođenje sramotno zabranjeno pred sat vremena...

PRISTAV: Da li je ovdje prisutna osoba pisac ili nije to je apsolutno irelevantno. On je, kao uostalom i vi, građanin odgovoran kralju i državi po svim odredbama važećeg zakona i kazneno-redarstvenih propisa...

KAMILO: Ako odbijemo vaš nalog?

PRISTAV: Onda ću biti prisiljen pozvati žandarmeriju..

KRLEŽA: Na ovu scenu?....Vi biste pozvali žandarme da nas hapse na ovoj sceni.. u hramu hrvatske Thalije.... kazalište je uvijek imalo svoju autonomiju, svoju slobodu, poput Sveučilišta...

KAMILO: Bilo bi to svetogrđe...blatnjava cokula na posvećenom mjestu... za svakog poštenog hrvatskog intelektualca, umjetnika, građanina...

PRISTAV: Vi odbijate?

KAMILO: Odbijamo nasilje nad umjetnošću, ukidanje prava na umjetničku slobodu, na govor, na istinu...dižemo glas, odupiremo se, odlučno tražimo, protestiramo..... (Pristav vadi zviždaljku i stane resko zviždati, svi nestaju sa scene osim dva scenska radnika koji sklanjaju u stranu kulise i rekvizite)

Prvi scenski radnik: Šteta! Koliko je to samo koštalo, sve te kulise, rekvizita.... Što ćemo sada s tim?

Drugi scenski radnik: Ništa se ne će baciti...još će nam to trebati ove ratne kulise....

Prvi scenski radnik: Samo ako opet dođe do rata...

Drugi scenski radnik: Ne brini za to. Rat je kod nas redovna pojava.... kao godišnja doba, ljeto, zima, mir, rat. Ne boj se... bit će još rata, bit će....

 

 

Scena druga:

Govor kralja Aleksandra Karađorđevića „Svom narodu“ 1.XII 1928. nekoliko mjeseci nakon atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini:

Najveći narodni i državni interesi i njihova budućnost zapovijedaju Mi, da se i kao vladalac i kao sin ove zemlje, obratim neposredno narodu i da mu otvoreno i iskreno kažem ono što Mi u današnjem trenutku nalaže moja savjest i moja ljubav prema otadžbini. Nastupio je čas kad između Naroda i kralja ne može i ne smije više biti posrednika. U toku tolikih prošlih napora i toliko strpljenja, koje sam pokazao u vršenju Svojih visokih dužnosti, Moju dušu razdirao je vapaj naših narodnih masa, radenih i miroljubivih, ali i namučenih, koje su rukovođene svojim prirodnim i zdravim rasuđivanjem već odavno nazirale da se više ne može ići putem, kojim se dosad išlo.

Moja je sveta dužnost da svim sredstvima čuvam državno i narodno jedinstvo i Ja sam riješen da ovu dužnost bez kolebanja ispunim do kraja-čuvati jedinstvo narodno i cjelinu državnu, to je najviši cilj Moje vladavine, a to mora biti i najveći zakon za Mene i svakoga. To mi nalaže Moja odgovornost pred narodom i historijom, to Mi nalaže ljubav prema otadžbini i pijetet prema bezbrojnim dragocjenim žrtvama koje padoše za taj ideal, tražiti lijek tome zlu u dosadašnjim parlamentarnim promjenama vlade u uzaludnim pokušajima, koji su nam odnijeli nekoliko posljednjih godina, Mi moramo tražiti nove metode i krčiti nove puteve.Ja sam uvjeren da će u ovom ozbiljnom trenutku svi Srbi, Hrvati i Slovenci razumjeti ovu iskrenu riječ svog kralja i da će oni biti najvjerniji pomagači oko Mojih budućih napora, kojima je jedini cilj:da se u što kraćem roku postigne ostvarenje onih ustanova, ,one državne uprave i onog državnog uređenja, koje će najbolje odgovarati općim narodnim potrebama i državnim interesima. Radi toga riješio sam i rješavam da Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. juna 1921. godine predstane važiti. Svi zemaljski zakoni ostaju u važnosti, dok se prema potrebi mojim ukazom ne ukinu.Na isti način donosit će se u buduće novi zakoni.Narodna skupština izabrana 11.novembra 1927.godine,raspušta se. Saopčavajući ovu Moju odluku svome narodu, naređujem svima vlastima države da po njoj postupaju, a svima i svakome zapovijedam da je poštuje i da joj se pokorava.

Aleksandar s.r.

Obraćanje generala Petra Živkovića, novoj vladi nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929.:

 

Gospodo ministri, ovom se prilikom nužno nametnula potreba da se i u službenom nazivu Kraljevine manifestira puno državno i narodno jedinstvo. Zbog toga će naša kraljevina ubuduće nositi naziv Kraljevina Jugoslavija. Ovaj naziv ne samo da obilježava puno državno i narodno jedinstvo nego i simbolički izražava ideju pune jednakosti i ravnopravnosti i bratstva nas Slovena na jugu: Srba, Hrvata i Slovenaca.

Blagovaonica u vili obitelji Emerički u Jurjevskoj, večera nakon demonstracija, Otac Ambroz i sin Kamilo Emerički, druga supruga Ambrozova Eleonora, butler Mika, kasnije Amadeo Trupac

OTAC: (čita na glas članak iz večernjeg izdanja „ Novosti “ ) Grupa omladinaca pokušala je 1.XII 1928. izvjestiti dvije crne zastave na balkonu zvonika zagrebačke katedrale pred kojom su se okupili oficiri i generali s namjerom da prisustvuju bogoslužju u čast desetgodišnjice ujedinjenja. Zastave su pale sa zvonika na grupu oficira, pa je general Ljubomir Marić odredio da oficiri ne ulaze u katedralu. U gradu je tada došlo do demonstracija i sukoba s policijom, pa je tom prilikom poginuo jedan omladinac(složio je novine i odložio ih). Opet ta nacionalistička balavurdija pokreće nerede u gradu, buni narod, širi neprijateljske parole....na dan Ujedinjenja naših bratskih naroda....

KAMILO: Prolila se hrvatska krv i ti, umjesto da napadaš ljude koji su je prolili, napadaš one na koje se pucalo. Kakva je to izvrnuta logika?

OTAC: Tko je tu nelogičan, ti ili ja? Pa da nisu bacili te crne krpe s katedrale na genarala i njegove oficire ne bi ni došlo do demonstracija. Taj buntovni čin je doveo do ovih krvavih posljedica.

KAMILO: A kakva je pak to tvoja logika kojom izjednačavaš crnu zastavu s oštrim nabojima i bajonetama? Na tu tvoju, kako je zoveš crnu krpu, koju ja, kao i oni omladinci, nazivam crnom zastavom naše slobode, srpski žandarmi udarili su sabljama, bajonetama i salvama.

OTAC: A čime bi ti da država odgovori na jednu eklatantnu provokaciju balavurdije koja ne razmišlja mozgom već onim što ima među nogama? Šibom po stražnjici i linealom po prstima, ma daj? Kamilo, pa to je provokacija na koju država mora odgovoriti.

KAMILO: Znači i oni pucnji u Skupštini bili su legitiman državni odgovor. Puniša Račić nije ništa kriv, jer je samo izvršavao državnu volju. Braća Radić, Torbar, Pernar i Basariček su provocirali i dobili što ih ide.

OTAC: Opet pretjeruješ. Naravno da je ono nedopustiv zločin, necivilizirani čin za koji je izvršitelj platio. Osuđen je na robiju i sada je u tamnici. Ali da su se Radić i njegovi seljaci mogli držati manje izazovno mogli su, što jest jest. Te republikanstvo, te članstvo u seljačkoj internacionali, te Radićevo putovanje u Moskvu, stalne prijetnje s hrvatskom samostalnošću i starim pravicama...to bi iznerviralo i malo bolje zastupnike od ovih naših.

KAMILO: Ti tako već decenijama braniš pravo države na odgovor, bila ona carsko- kraljevska, austrijska , mađarska ili srpska, ona po tebi mora na provokaciju odgovoriti pucnijma iz revolvera, bajunetama, sabljama, topovima i vješalima. Kad ćeš prestati braniti pravo države na teror nad svojim građanima?

OTAC: Onda kad ćeš ti odrasti i prestati sanjati svoje dječačke snove o čistoj slobodi, demokraciji, pravdi, jednakosti, kad ćeš se odreći svojih anarhističkih metoda... KAMILO: Kojih anarhističkih metoda?

OTAC: Kojih? Pa nisi valjda zaboravio da si sa svojim Jojom postavljao, hvala Bogu neuspješno, dinamit pod carsku i kraljevsku Korpskomandu, kako su vas izbacili iz svih škola u Hrvatskoj i kako sam vas morao spašavati....

KAMILO: Krasno si nas spasio, Joja je dopao u Glinu, pa u balkanske ratove, skoro je zaglavio pred srpskim ratnim sudom..

OTAC: ...ali ga je od smrti spasila okupacija Srbije po austro-ugarskoj vojsci, kojoj se odužio tako da je u Puli planirao dići flotu u zrak.

KAMILO: Mene si poslao u Budimpeštu, strpao u vojsku i poslao u rat u kojem sam dva puta teško ranjen, tjednima sam visio na rubu života i smrti da bih u novoj državi SHS, navodno kao austrijski ratni junak, bio proglašen državnim neprijateljem...

OTAC: Baš je državu bila briga za tvoje kavalerijske podvige s onim ludim generalom Martinenghijem po Galiciji, zasmetala ih je tvoja socijalistička propaganda, druženje s komunistima, podrivanje mladog režima.

KAMILO: I kad su ga, uz pomoć ovakvih kao što si ti učvrstili, stvorili su državu koja puca po svojim građanima. Koliko hrvatske krvi treba proliti da bi ti prestao služiti monarhističkoj diktaturi, jer što je ovo drugo nego dikatura?

OTAC: Kamilo budi juridički logičan, skupština još nije raspuštena, Ustav postoji, kakva onda diktatura? I ponavljaš se. Koliko puta si mi već spočitnuo službu u vlasti ove države? Ja sam profesionalac, ja sam lojalan državni službenik. I još nešto, nisam ja simpatizirao, zazivao i priželjkivao ovu državu nego ti. I dobio si je. Eto ti sad tvoje južne Slavije, za mene je bila dobra i Austro-ugarska, tebi nije bila, htio si Balkan pa ga imaš.

KAMILO: Da je do nas, kako ti kažeš idealista, svi vi austrijski, mađarski, srpski , turski beamteri, koji ste postali činovnici nove države i zajahali nam na grbaču, sad biste bili u zatvorima, na robiji ili u najboljem slučaju u mirovini. I nju ste jedva zaslužili. Profesionalci bez kojih država ne može!? Ha, ha, ha...(ulazi gospođa Eleonora, stari butler Mika)

ELEONORA: Dobra večer! Ispričavam se što ste me čekali. Uostalom još nema ni pet, mrak u prosincu tako rano pada. A gdje je Amadeo? Nadam se da nije zaboravio poziv na čaj. On poslovično kasni, on je stalno u žurbi, prenatrpan je poslovima...

KAMILO: Ali će se sigurno pojaviti, svaki čas će na vrata.

ELEONORA: Oh, stol je krasno postavljen. Mika, opet ste se iskazali!

MIKA: Milostiva, hvala lepa...

ELEONORA: Ambroz, a što ima u večernjim novinama? Kakva lijepa novost, ne one vaše strahote o politici, rat ovdje , nemir ondje, slom burze, svjetska kriza. Neka vijest iz filma, varijetea, opere...

OTAC: Eleonora, toga nema u novinama koje ja čitam (čuje se zvuk zvona, Mika izlazi i tren zatim otvara vrata i najavljuje ) Doktor Amadeo Trupac.

AMADEO: (ulazi s velikim buketom ruža) Moje poštovanje. Madam, vama se ispričavam za zakašnjenje. Primite ovaj mali znak mog poštovanja i isprike. Znam nepristojan sam, ali bio je to vis maior.

ELEONORA: Amadeo, vi kod mene imate dugoročan kredit, vama je sve oprošteno.

AMADEO: Zahvaljujem. Rukoljub. Milostiva Emerički, danas ste posebno elegantni.

ELEONORA: A vi Amadeo, uvijek prepuni komplimenata.

AMADEO: Presvijetli, moj naklon, ispričavam se za zakašnjenje. Kamilo, kako si? Cijeli grad je još uvijek pod dojmom jučerašnjih demonstracija, grad bruji, u kavanama ljudi komentiraju, zabranjeno je okupljanje na ulicama, vidljiv je povećani broj redarstvenika i žandarma pod puškama s bajonetama, vlada nekakva napeta atmosfera, kao pred oluju....

OTAC: Kamilo i ja smo upravo raspravljali o jučerašnjim događajima. Kao i obično ne slažemo se...ja tvrdim da je normalno da redarstvo i žandarmerija izađu na ulice kad je ugrožen javni red i mir...

AMADEO: Slažem se s vama Presvijetli, reda mora biti.

KAMILO: Pa nismo francuski Cochinchin niti kakva engleska kolonija u Africi da je potrebno izvoditi vojsku na ulice i pucati mašingeverima po demonstrantima.

OTAC: Tko puca mašingeverima? Ti izmišljaš.

KAMILO: Kao da na početku ove države nisu pucali mašingeverima po domobranima na Jelačić placu i kao da opet ne će pucati ako to bude potrebno.

AMADEO: Kamilo, ti stvarno izmišljaš, nitko nije pucao po masi mitraljezama. Pa zar su trebali pustiti demonstrante da razbijaju po grada i maltretiraju poštene građane?

KAMILO: Trebali su ih pustiti da slobodno izraze svoje nezadovoljstvo, a ne da ih gaze konjima.

AMADEO: Odgovori mi na logično pitanje, je li vlast trebala pustiti demonstrante da divljaju gradom?

OTAC: I to baš na desetgodišnjicu ujedinjenja?

KAMILO: Upravo to je bio pravi čas. Narod je morao kralja i državu upozoriti na nedjela koja se čine..

AMADEO: Za to postoji politički sistem, narodni zastupnici, Skupština, vlada, kralj...

KAMILO: Vrlo efikasan sistem. Cijeli civilizirani svijet se divio uspješnosti tog sistema kad je onako efikasno riješio pitanje koje su postavili Stjepan Radić i ostali hrvatski zastupnici... revolverskim hicima, kratko, neopozivo i konačno.

OTAC: Opet ti s tvojim Radićem. Eno ga leži, oporavlja se, nije umro. I Amadeo će se složiti da je to bio zločin, ali, dopustit ćeš, i da su ga žrtve isprovocirale.

KAMILO: Isprovocirale?! Ma čuješ li ti sebe!? Opravdavaš Punišu Račića, jer su ga Hrvati navodno isprovocirali. Monstruozno. Po tome si jednak ubojici.

ELEONORA: Kamilo, molim te. Bar ovaj sat zajedničkog vremena budi koncilijantan. Meni za ljubav. Mika, servirajte nam čaj(Mika servira čaj i poslužuje ga Eleonori pa trojici muškaraca). Amadeo, sjednite do mene. Pričajte mi nešto veselije. Dosta mi je ovih priča o umorstvu u beogradskoj Skupštini, život je i nešto drugo, klavirska sonata na mjesečini, mjesec koji se ogleda u moru pred Abazzijom, snijeg u Bad Gasteinu, putovanja, dragi prijatelji...

KAMILO: Život je i business, posao, profit, valja zaraditi, od nečega se mora i živjeti. Na primjer, život je i poslovni odnos Amadea Trupca s ministarstvom rata za koje nabavlja sijeno i zob kako bi srpska kavalerija mogla galopirati.

OTAC: Ona će svakako galopirati, netko će joj prodavati sijeno i zob. Koristiš svaku prigodu kako bi uvrijedio Amadea. Što god ti mislio Amadeo je odličan poduzetnik, naša poslovna avantgarda, takvi nam otvaraju put u Europu. I što je loše u trgovanju s vladom?Ako ne će on netko drugi će uzeti državi novac.

KAMILO: A novac je Amadeu vrhunaravno božanstvo. Zlatno tele.

ELEONORA: Ako je nešto stalno u ovoj kući to je prepirka između oca i sina. Molim vas Ambroz? Kamilo? Amadeo je moj gost! Amadeo, jeste li u zadnje vrijeme bili na kakvom koncertu, vidjeli dobru predstavu? Dočuli kakav zanimljiv trač?

AMADEO: Sav kazališni Zagreb bruji o glumici koja je došla iz školske učionice na scenu i u novoj Krležinoj drami Gospoda Glembajevi priprema glavnu ulogu.

ELEONORA: Čitala sam u Svijetu, radi se o početnici, nekoj učiteljici, nju protežira sam autor. To je onaj skriboman, svadljiv čovjek, osvjedočeni socijalist?

KAMILO: Nakon Antuna Gustava Matoša Krleža je najznačajniji hrvatski pisac dvadesetog stoljeća. On piše o stvarnosti, ne izmišlja je, nije larpurlartist, socijalno je osjetljiv, suprotstavlja se društvu i njegovim konvencijama, želi ih mijenjati.

OTAC: Quatsch, Krleža je pisac minornog dara, glasnogovornik socijalista, njegovi tekstovi nisu ništa drugo nego politički pamfleti. Sve što je napisao već sutra će nestati kao dim na vjetru. Ništa to ne vrijedi.

KAMILO: Jesi li vidio neki od njegovih komada, pročitao neku od njegovih knjiga?

OTAC: Pokušao sam čitati njegovu poeziju, sve je to slab simbolizam, a kad se početkom naše mlade države dogodio onaj skandal s Galicijom donio sam definitivan sud o Krleži kao o subverzivnom elementu.

ELEONORA: Amadeo, molim vas, trač...

AMADEO: Krleža je inzistirao da glavnu ulogu, barunicu Castelli, dobije njegova supruga Bela, učiteljica, bez ikakvog glumačkog iskustva. Sve glumice u kazalištu su poludjele, drže to besprimjernim bezobrazlukom i rušenjem profesionalnosti. Sve miriše na veliki skandal, svi su uzrujani, Tout Zagreb s nestrpljenjem čeka premijeru.

ELEONORA: Amadeo, možete li mi nabaviti karte? Ambroz, hoćeš li me pratiti?

OTAC: Ne pada mi napamet otići na premijeru drame jednog osvjedočenog komuniste.

AMADEO: Ako Presvijetli ne želi ići ja ću vas sa zadovoljstvom pratiti. A ti Kamilo? Hoćeš li ti na premijeru?

KAMILO: Krležu ne ću propustiti.

AMADEO: Smijemo li znati u čijem galantnom društvu? Pa ne ćeš pobogu ići sam.

KAMILO: Zašto te to interesira? To je moja osobna stvar. Ići ću kamo želim i s kim želim...

AMADEO: O tvojoj novoj simpatiji štošta se šuška po zagrebačkim salonima. Zagrebačke dame nikako ne ostavljaš bez štofa....

ELEONORA: Amadeo, o čem to govoriš?

AMADEO: O novoj Kamilovoj simpatiji.

KAMILO: Gluposti. Kako je malo potrebno da se u ovoj provinciji uznemire duhovi...Jedan trač i već si vezan za nekoga, drže ti svijeću uz postelju u koju liježeš, spremaju ti svatove, samo što se nisu na njih sami pozvali...

ELEONORA: Kamilo, jel' to istina? Mene bi to silno radovalo.

KAMILO: Kao što vas raduje ovaj kazališni zaplet koji je uznemirio Tout Zagreb. Amadeo, pa ti bi se trebao baviti ozbiljnijim stvarima, ne tračevima o meni.

AMADEO: Ne znam, ali o tome se govori ozbiljno, ja sam to o tebi i Emmanueli čuo na žuru kod Arkovih, na prijemu za diplomatski kor u Esplanadi, na večeri kod Vranicanijevih...

ELEONORA: Emmanuela? Tvoja tajnica? Zaboga Kamilo...

KAMILO: Emmanuela je moja tajnica i ništa više. Pa što ako će me pratiti na premijeru Glembajevih. Zdušno ćemo aklamirati autoru i glavnoj glumici i bučno se suprotstaviti Krležinim protivnicima.

OTAC: Samo izvoli, od tebe se drugo ni ne očekuje nego društveni izazov. Sve što može izazvati društvo u kojem živi, i od kojeg živi, i to dobro, mom Kamilu nije strano. Mahanje crvenim zastavama ili sentimentalna veza sa ženom koja mu staleški ne pripada. To bi bio kopernikanski obrat da se Kamilo Emerički ne solidarizira s komunistom Krležom. Samo izvoli, već sam se navikao da me sramotiš u javnosti...

KAMILO: Ja tebe sramotim? Tebe koji mijenjaš režime kao prljave košulje, i zaklinješ se kraljevima kao u nekakvoj šekspirijanskoj tragediji. Umro je kralj, živio kralj! Ti se solidariziraš s redarstvom i žandarmerijom kad puca po demonstrantima, opravdavaš Radićevo ubojstvo, ti podržavaš kraljevu dikataturu i pomažeš da se ova zemlja strovali u kaos i krv...

OTAC: O čemu govoriš? Da ja pomažem kaosu i bezakonju? Čista neistina. Cijeli svoj život se trudim da zemlja u kojoj živim bude civilizirana i da u njoj vlada red i zakon dok je ti svojim djelovanjem ugrožavaš...

KAMILO: ....i sramotim pošteno staro ime Emeričkih. Ne sramotim ga, davno sam ga promijenio u Mirković.

OTAC: Kako se usuđuješ tako govoriti? Ni s kriminalnim barabama, tvojim klijentima na sudu tako ne razgovaraš, imaj bar malo respekta...

KAMILO: Oni bar imaju nekakav moral, kriminalni ali ipak moral, a tebi je jedini moral tvoj uspjeh, tvoj egoistični osjećaj da si netko i nešto, da si blizu bogataškog stola s kojeg ti dobacuju kosti...moralne mizerije koje nose ornat i grimiz, frak i generalske odore....krvnici i mesari, zločinci najgore vrste koje ne bih branio ni pod koju cijenu...

OTAC: Kamilo....

KAMILO: Ti si se s njima svrstao, govoriš kako pomažeš narodu, a zapravo pomažeš pljačkati toj nemoralnoj bagaži kojoj je jedina svrha, jedini interes zadržati vlast kako bi zgrnuli dovoljno materijalnih dobara,... pri tom se ne libiš ni ubojstva, krvi, zločina...

OTAC: Dosta, za Boga miloga, dosta. Fali mi zraka....tu, tu me probada.. zraka (hvata se za prsa, teško diše, ima srčani napadaj)

ELEONORA: Bože moj, pomozite!(priskače Amadeo i prihvaća oca koji se malaksao počeo rušiti, poliježu ga na trosjed, Eleonora mu otkopčava košulju)Vode! Mika zovite doktora, telefonirajte...

OTAC: Zraka....boli, tu...

ELEONORA: Mika, otvorite prozor. Vode, čašu vode(Amadeo toči vodu u čašu i prinosi je ustima Ambroza Emeričkog) Mika, donesite lijek. Neka netko pozove liječnika....

AMADEO: Ja ću (izlazi, u prolazu se obraća Kamilu) Što si učinio svom ocu , Kamilo, imaš li ti uopće srca?

 

 

Scena treća:

Slavko Kvaternik na Radio Zagrebu 10. travnja 1941. u 16 sati, proglašava NDH:

 

Hrvatski narode!Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred uskrsnuće Božjeg Sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!

Izjava Vlatka Mačeka na radiju 10. travnja 1941.:

 

Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.

Dan potpisivanja Rimskih ugovora-13.lipnja 1941 Ručak u Jurjevskoj-Kamilo, Joja, otac, Eleonora, butler Mika, bogato uređen stol u blagovaonici Emeričkih, otac i Eleonora sjede, u blagovaonicu ulaze Joja i Kamilo.

EMERIČKI: Joja, dečec moj dragi, daj da te zagrlim. Tak' mi te je drago videti. Vratio se naš hrabri dopisnik. Hvala Bogu, brinuli smo za tebe.

JOJA: Oprostite što sam ovakav...Nisam ni dolično odjeven. Kamilo je inizistirao...

EMERIČKI: Uđi, ručat ćeš s nama. To je Joja, Kamilov najbolji prijatelj o kome smo ti pričali. Moja supruga Eleonora.

ELEONORA: Dakle to je taj Joja o kome ste vas dvojice pričali najfantastičnije priče, dragovoljac, junak iz rata Srba s Bugarima, nositelj visokog srpskog vojnog odličja, revolucionar u Puli, zatvorenik u srpskim kazamatima, bjegunac i na posljetku važan dopisnik naših novina iz Pariza. Životopis dostojan romansiranja.

JOJA: ( klanja se i ljubi joj ruku) Ljubim ruke, milostiva. Joakim Dijak Žigman. Čast mi je upoznati tako šarmantnu gospođu, Kamilo mi je pisao o vama.

ELEONORA: Gospodine Žigman, nemojte laskati. Ovo je Zagreb, niste više u Parizu.

JOJA: Mnoge Parižanke bi se mogle sakriti pred vašim šarmom.

ELEONORA: No, no , pretjerujete.

EMERIČKI: Mika, postavite pribor za još jednu osobu, našeg dragog Joju.

MIKA: Već sam aranžeral' za tri osobe, sad bu to trajalo....juha bu se ohladila.

KAMILO: Dajte Mika, bumo pričekali.

JOJA: Stvarno mi je neugodno...sad vi morate čekati na mene..

KAMILO: Ne izvoljevaj, jest ćeš s nama i basta.

EMERIČKI: (prilazi baru ) Dok Mika spremi stol popit ćemo aperitiv u tvoje zdravlje i sretan povratak(toči rakiju) Naša, domača, iz Ladanja Gornjeg. Pa živ mi bio i još dugo živio.

JOJA: Živili. Primite i vi moje čestitke, čitao sam u Jutarnjem da ste imenovani posebnim poklisarom u ministarstvu nove države.

EMERIČKI: Hvala ti Joja, to je samo priznanje mojoj profesionalnosti...

KAMILO: ....koja, svakih desetak, dvadesetak godina, kad se kod nas mijenjaju režimi, mijenja dres.

EMERIČKI: (prečuo je zajedljivu primjedbu) Joja, kako si? Kada si doputovao?

JOJA: Kasno sinoć, preko Švicarske. Došao bih ranije, no morao sam sačekati da se ovdje situacija sredi. Uspostava nove vlasti je uvijek kompliciran proces, papiri, potvrde, vjerodostojnost, dozvole...

KAMILO: Nijemci su te od Pariza do Zagreba propustili sa starom jugoslavenskom putovnicom?

JOJA: Izdali su mi propusnicu, pa mi smo sada njihovi saveznici.

MIKA: Postavleno je i za gospona...slobodno morete k stolu.

EMERIČKI: (prilaze i sjedaju za stol ) Joja, izvoliš, sjedi. Eleonora, možemo početi s ručkom.

ELEONORA: Mika, možete servirati! (Mika stoji zbunjen što Joja i dalje stoji uz stol)

MIKA: Je, kak...?

EMERIČKI: Joja, pa sedni dečec, nis' jemput pri nama obedoval.

JOJA: Još jednom se ispričavam što sam ovako upao. Nisam ni pravo gladan. Obilno sam doručkovao. Kamilo me prisilio da uđem.... ja sam se došao tek pozdraviti...

EMERIČKI: Uvrijedio bi me da se nisi javio. Nemaš se što ispričavati. U ovu kuću si uvijek dobro došao. Sjedi. Kamilo, zamoli ga i ti.

KAMILO: Nije Joja malo dijete, sjest će ako je gladan.

JOJA: Evo, sjest ću, pravit ću vam društvo, ali nisam gladan....(sjeda uz Eleonoru, Kamilo uz oca)

...EMERIČKI: Bar malo juhe. Juha leči telo, tak' su govorili naši stari. Mika, dajte, počnite! (Mika počinje servirati juhu, prvo Eleonori, pa kreće prema ocu)Mika, prvo gostu! ( Mika nevoljko prilazi Joji i sipa juhu u njegov tanjur)

JOJA: Hvala, dovoljno je...(Mika ga nije čuo i sipa dalje)

KAMILO: Mika, čuli ste...dosta!

MIKA: Kaj bi čul', mladi gospon Dijak moraju glesnejše govoriti. Ni ja nis' više mlad da bi se čul'.....(prilazi ocu i nakon njega Kamilu i poslužuje ih, dalje poluglasno mrmlja) Kak da bi ja moral' se čuti...v mojim letima...

EMERIČKI: Mika, pripazite! Zlijali bute mi juhu v krilo!

MIKA: Pardon presvetli, pardon. Nis' ja od jučer. Kad sam vam ja zlejal juhu v krilo?

EMERIČKI: Dobro, dobro Mika.

MIKA: Nikad ni Mika zlejal juhu nikom v krilo....

EMERIČKI: Mika, hvala vam, dosta je!(Mika odlazi i dalje mrmlja)

MIKA: Da bi ja nekom zlejal juhu v krilo, Bog žnjimi. Nikad Mika ni nikom zlejal juhu, a bili su pri ovom stolu i bani, grofi i biškupi.....svi su preštimavali Miku...

EMERIČKI: Joja, mnogo toga se dogodilo otkad se nismo vidjeli.

KAMILO: Otišao si iz jugoslavenske kraljevine, a vratio se u republikansku Nezavisnu Državu Hrvatsku.

ELEONORA: Govori se da bi Vojvoda od Spoletta mogao postati novi hrvatski kralj.

KAMILO: Ispravljam krivi podatak...a vratio si se u buduću kraljevinu NDH.

EMERIČKI: (počinju jesti) Gdje si sve putovao? Čitali smo, čitali tvoje feljtone iz Pariza i ratne Španjolske...

JOJA: Bio sam u Parizu, Pariz mi je bio neka vrsta baze...mjesto gdje su najbolje poštanske i telegrafske veze sa svijetom, pa i s našim Zagrebom...odatle sam putovao po Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj....

KAMILO: Pariz! Izabrao si dobro mjesto....Je li Pariz ostao isti nakon njemačke okupacije?

JOJA: Na izgled isti, osim mnoštva njemačkih vojnika u feld-grau uniformama na ulicama i u lokalima sve je ostalo isto, ista vreva, prepuni lokali, lijepe žene, noćni život...

EMERIČKI: Mogao bih vam puno pričati o Parizu moje mladosti...

ELEONORA: Nemoj da te zanesu uspomene, nadam se da se sjećaš samo čednih doživljaja...

EMERIČKI: Pardon, oprosti , Eleonora, nisam mislio na ono na što te moja primjedba o Parizu mogla asocirati, na Pigale, Montmarte i Moulines Rouge već na Louvre, Nacionalnu biblioteku, Operu, studij međunarodnog prava na Sorbonni.....

ELEONORA: Joja, vaši putopisi iz Španije su bili divni, prosto očaravajući. Preskakala sam užase rata, ali sam uživala u opisu pejsaža, plastičnom dočaravanju koride, živopisnom prikazu Ramblasa i Barcelone, Madrida, svakodnevnog života, prikaza umjetnosti koju rat nije zaustavio.. Muze nisu utihnule među oružjem, i dalje stvaraju Ravel, Unamuno, Lorca......

EMERIČKI: Umjetnost sim, umjetnost tam, politika je danas sve. U Španjolskoj je zaustavljena boljševička kuga, koja se od 1917. širila slobodnim svijetom. Joja, moram priznati u vašim feljtonima bili ste malo previše naklonjeni republikancima, a s njima komunistima i anarhistima, ali to je meni posve razumljivo, to su bile, i ostale, tvoje i Kamilove stare simpatije....

KAMILO: Sve što se u politici dogodilo od četrnaeste potvrda je naših simpatija, našeg opredjeljenja za pravedan društveni sistem.

EMERIČKI: Imaš li hrabrosti nazvati ga pravim imenom.

KAMILO: Imam. Socijalizam.

EMERIČKI: Ja bih ga prije nazvao anarho-liberalizam, ili kako je danas modernije reći, komunizam.

KAMILO: Što je tebi oduvijek sinonim za revolucionarni metež, rulju, razbojstva, krv...komunisti su najgori neprijatelji reda i zakona.

EMERIČKI: Pa zar se nisu pokazali kao rulja u svim političkim nemirima nakon prvoga rata: u Njemačkoj, Mađarskoj, poljsko-ruskom ratu, u Kini, naposljetku u samoj Rusiji. Rezultat djelovanja tvojih komunista su milijuni mrtvih....

KAMILO: Dok su tvoji čuvari poretka i reda nevinašca koja padaju u nesvijest pri pogledu na krv.

EMERIČKI: Kamilo, ne budi ironičan, molim.

JOJA: Novinar mora biti objektivan, ali ponekad srce nadvlada razum.

EMERIČKI: Eto vidiš kako je Joja iskren, on se ne služi ironijom kao ti, on priznaje da je njegovo srce na strani komunista.

KAMILO: I što, hoćeš li nas prijaviti?

EMERIČKI: Nova hrvatska vlast još ne zabranjuje komunizam i komuniste.

KAMILO: Pitam se samo koliko dugo će trajati ta ljubav.

EMERIČKI: Temelji su joj u prijateljstvu ustaša i komunista s robije u Lepoglavi i Mitrovici, tebi je to dobro poznato, branio si pred sudom jedne i druge.

KAMILO: Sukob ne će potaknuti domaći epigoni već moćni gospodari na čiji glas će se pokrenuti.

EMERIČKI: . Ribentropp i Molotov su potpisali pakt o nenapadanju i lijepo surađuju.

KAMILO: Podijelili su sfere interesa, rat se iz Španjolske proširio na cijelu Europu, Finska i Baličke države su ostale Staljinu, Poljsku su podijelili, ostali dio Europe je pripao Hitleru. Jugoslavija je nestala kao da je nikada nije ni bilo.

EMERIČKI: Zato su Hrvati konačno dobili svoju državu...

KAMILO: Dobro si rekao... dobili. Na njemačkim i talijanskim bajunetama...

EMERIČKI: Ovako ili onako, hrvatska država je tu. Nitko je nije želio osim nas, svi su bili protiv.

KAMILO: Nas? Zašto među Nas trpaš Joju i mene? Možda smo mi bili protiv...

JOJA: Mi smo protiv onih uz čiju pomoć su Hrvati došli do države.

EMERIČKI: Tko to Mi? Gomila Hrvata na Jelečić placu je plebiscitarno pozdravila njemačke pancere. I ja sam se obradovao kad sam čuo Kvaternikov proglas i kad smo konačno dobili državu. Čekali smo je devet stoljeća, sanjali je, pjevali o njoj, ginuli... Petar Svačić, Nikola Šubić Zinjski , Zrinjski-Frankopan, Josip Jelačić, Kvaternik...

KAMILO: Što se dobije na pladnju ne vrijedi ništa, vrijedi samo ono što se zapečati krvlju. Svi pošteni ljudi su protiv Mussolinija i Hitlera, a oni koji su s njima završit će u krvi i uništenju.

EMERIČKI: Tko može poraziti moćnu njemačku ratnu mašinu? Nitko. Kamilo, kako znaš da će rat završiti porazom sila Osovine. Ti si schwarzkunstler?

KAMILO: Nisam, ali znam kakvi su režimi kojima su ta dva tiranina na čelu i kako će završiti...

EMERIČKI: Hvala Bogu da smo ovdje svi naši.Ovako ne bi smio govoriti u javnosti?

KAMILO: Ne ću samo govoriti, i pisat ću...

EMERIČKI: Pisati? Pa ti nisi normalan. Pisati u uvjetima ratnog stanja? Tvojih pisanija mi je već preko glave. Danas te pisanje može stajati života. Nisu to vremena blagopokojne monarhije kad si pisao što si htio. Onda je bila demokracija..

KAMILO: Onda si ti bio moćan i mogao si me zaštititi. Pa i Joju si štitio.

JOJA: Zahvalan sam vam za sve što ste učinili za mene, posebice za vrijeme boravka u Glini.

EMERIČKI: Ti si to zaslužio svojom inteligencijom, bio si najbolji đak u Zagrebu.

JOJA: Pretjerujete.

EMERIČKI: Ne pretjerujem, obojica ste se isticali, od obojice sam očekivao veliki uspjeh u karijeri..

JOJA: A kad tamo postali smo komunisti....

KAMILO: Spomenuo si Glinu, ovih dana se tamo po svemu dogodilo nešto strašno. Kolaju glasine, ništa se ne da sakriti. Nisu jasni svi razmjeri događaja, ali čini se da je došlo do nekakve borbe, pobune, koja je završila smrću većeg broja Srba...

EMERIČKI: Te glasine pronose neprijateljski elementi, nema službene potvrde.

JOJA: Čini se da se tamo dogodio strašan zločin.

EMERIČKI: Joja i ti pronosiš neprovjerene, čak bih rekao vrlo opasne glasine. Srpski, jugofilski elementi ih šire, oni su i dalje vrlo aktivni.

KAMILO: Nestala je država koja ih je štitila i Srbi su opravdano zabrinuti za svoje živote.

EMERIČKI: Zar zato što su izgubili svoju državu mi Hrvati moramo odustati od svoje?

KAMILO: Takva isključiva država nam ne treba, ne treba nam hrvatska država u kojoj nema demokracije, nacionalne ravnopravnosti i socijalne pravde.

EMERIČKI: Svi su bili protiv hrvatske države, Jugoslavija, Srbi, Saveznici, čak Njemačka i Italija, na kraju Maček i Hrvatska seljačka stranka. Jedino je narod bio za nju.

JOJA: Nepristojni smo prema gospođi Eleonori. Prepiremo se oko politike, a gospođu to sigurno ne zanima....

KAMILO: Ti si se bez razmišljanja uključio u vlast i stavio joj se na raspolaganje. Ponosan si što nosiš diplomatsku odoru Nezavisne Države Hrvatske?

EMERIČKI: Što je u tome loše?

KAMILO: Istu takvu odoru nosio si kao visoki diplomatski službenik u rangu ambasadora za kralja Aleksandra, a danas je nosiš za dr. Antu Pavelića. Nimalo te ne muči savjest što si pogazio zakletvu kralju i dao je Poglavniku. Prije toga si isto učinio caru i kralju Karlu....

EMERIČKI: Dragi moj, ti ništa ne razumiješ. To je život. Valja biti životno inteligentan. Što ti vrijedi sva tvoja pamet kad si životno neinteligentan.

KAMILO: Hoćeš reći, nisam oportunist ni pragmatik, hrvatski se lijepo kaže dodvorica, laskavac, ulizica, ulagivač, podrepaš, pripuz...

JOJA: Kamilo, smiri se....

EMERIČKI: Ljut si na mene, jer si društveno neuspješan. Odličan si odvjetnik, svaka čast, glas o tvojoj sposobnosti i poštenju širi se daleko, ali što je to prema tvojim promašenim šansama? Mogao si biti na dvoru, ministar u vladi, u diplomaciji, svi bi te uzeli da nije tog tvog lijevog političkog opredelenja.

KAMILO: Kad bolje razmislim tvoje vladanje kroz cijeli život nije ništa drugo nego niz izdaja.

EMERIČKI: (naglo se diže od stola) Nazvao si me izdajnikom, svog vlastitog oca nazivaš izdajnikom. Kamilo, svašta sam od tebe doživio, ali da me zoveš izdajicom to nisam mogao ni zamisliti. Mika, prošla me je volja za ručkom.

JOJA: Kamilo nije tako mislio...

ELEONORA: Ispričaj se tati..

EMERIČKI: Znam ja što ti o meni misliš, godinama misliš o svom ocu kao o bezkarakternoj osobi, kao o oportunistu koji je spreman napustiti sve moralne obzire da bi zadovoljio svoje egoistične potrebe.....Spreman si to i napisati, pred javnošću me moralno difamirati....

ELEONORA: Smiri se, srce će te. Kamilo ti nisi tako mislio....ako treba on će ti se ispričati...Kamilo,ispričaj se!

KAMILO: Zašto bih se ispričao?

EMERIČKI: Naravno, zašto bi se gospodin ispričao.

KAMILO: Stojim iza svake svoje riječi.

ELEONORA: Kamilo, budi pristojan prema ocu.....

KAMILO: Oprostite, što se vi u to miješate.

EMERIČKI: Stvarno, Eleonora to te se ne tiče, to je razgovor između nas dvojice.....

ELEONORA: (počinje plakati) Uvijek je to razgovor između vas dvojice, mene kao da u toj kući nema. Molim, ako želite svađu, izvolite, bez mene...Trebali bi imati bar malo obzira prema meni... Ja sam došljak u ovoj kući, druga supruga, maćeha. Za mene nema moralnog obzira.....mene se može vrijeđati....

EMERIČKI: Molim, nisam tako mislio...vas se to stvarno ne tiče, ovo je spor između Kamila i mene, vi stvarno niste bili tangirani...

ELEONORA: (ustaje od stola) Mika, servirajte mi desert u malom salonu. Gospodo, samo vi nastavite s tom vašom politikom, ona će vas ionako doći glave (Eleonora izlazi iz blagovaonice, Mika uzima prvo tanjur ispred Joje, stara je netrpeljivost između njih).

JOJA: Žao mi je, za sve je kriv moj neplanirani dolazak...znate onu, nezvani gost...( svi su ustali od stola, na nogama su, Kamilo pali cigaretu)

EMERIČKI: Mika, konjak molim!

MIKA: Milostiva su naredili da im deserta odnesem v mali salon...pak se nemrem raspoloviti....

EMERIČKI: Milostiva se bu strpila dok nam vi natočite konjak. (Mika donosi čaše i bocu Hennessyja, toči, poslužuje svu trojicu, šutnja)

KAMILO: Svi su bili protiv ove države, svi osim šačice ustaša i par ovakvih ostarjelih političkih profesionalaca kao što si ti.

EMERIČKI: Što god vi intelektualci govorili narod najbolje zna što hoće, njemu treba vjerovati. Htio je državu i dobio ju je. U pravom trenutku su se skupile povijesne silnice i država je tu. Zar smo se trebali suprotstaviti takvim silama kao što su Njemačka i Italija. Pa ni moćniji od nas Poljska, Benelux, Francuska, nisu se obranili, i gordi Albion se jedva drži. A vi bi htjeli da vjerujemo u Moskvu i klanjamo se Staljinu. Joja, bio si u Madridu, Barceloni, Valenciji...što misliš hoće li se održati Pakt Ribentropp-Molotov? JOJA: Ne će. Staljin je mudar političar, pakt s Hitlerom samo je kupovanje vremena kako bi se Sovjetski savez bolje spremio za veliku borbu s fašizmom.

EMERIČKI: Vjeruješ li da će taj sukob uskoro početi?

JOJA: U to sam sto posto siguran.

EMERIČKI: I kakve su Staljinove šanse pred besprijekornim njemačkim ratnim strojem? Ja mislim nikakve.

JOJA: Ja pak mislim da su odlične. U trenutku napada na Sovjetski savez dignut će se proleterijat cijeloga svijeta i počet će svjetska revolucija.

KAMILO: A što će biti s nama, s našom nazovi državom, hoćemo li se skriti ispod stola i pustiti velike da se tuku, priključiti se borbi uz sadašnje saveznike ili čekati revoluciju?

EMERIČKI: Valja se držati jačega. Sada su to sile Osovine, a kasnije ćemo vidjeti...

KAMILO: Tipično diplomatsko rezoniranje. Najprije doneseš krivu odluku, a onda je pokušaš ispraviti. Samo što su tada okolnosti već sasvim drukčije.

EMERIČKI: Njemačka vlast se prostire od Nordkapa do Pirineja... njemački vojnici vide golim okom bijele stijene Dovera...Talijani su u Africi, Japan je spreman za rat, tko će se suprotstaviti silama osovine?

JOJA: Najjače sila svijeta.

EMERIČKI: Francuska je pokorena, Engleska se jedva drži, u Americi prevladavaju izolacionisti... Tko ostaje?

JOJA: Staljin se javno pridržava pakta s Reichom, ali me ne bi začudilo da se već tajno nije nagodio sa Saveznicima. Nacionalsocijalizam i komunizam ne mogu zajedno. Ishod rata je već sada jasan. Njemačka će izgubiti. Sami ste rekli da su svi bili protiv neovisnosti Hrvatske, za ostanak Jugoslavije. Na kraju rata će je Saveznici ponovno formirati, u ovom ili onom obliku. Hrvatska će tada prestati postojati kao samostalna država.

EMERIČKI: I ti si Joja vidovnjak. Hoćeš li proreći što će biti sa mnom na kraju rata?

KAMILO: Na svojoj diplomatskoj odori zamijenit ćeš ovaj državni grb za neki drugi. Ako budeš dovoljno životno inteligentan...

EMERIČKI: Kamilo, opet vrijeđaš, još se nisi ispričao za onu riječ, prelaziš sve granice pristojnog ponašanja. ..

KAMILO: A ti gaziš sve lijepe običaje, sva pravila građanskog morala, svojim sluganskim presvlačenjam na mig ovog ili onog gospodara. Učinio si travestiju iz diplomatske profesije koja uz svu prijetvornost ipak ima neki svoj kodeks....

EMERIČKI: Kamilo, molim te prestani..

KAMILO: ..moralnog vladanja

JOJA: Kamilo, prestani, mene radi....(ulazi Mika, nosi depešu)

MIKA: Teklič je donesel depešu z ministarstva...veli da je hitno...morate signirati prijam...(Emerički se potpisao u knjigu dostave i preuzeo depešu, kida pečat i čita, Joja i Kamilo ga promatraju)

EMERIČKI: Mika, zovite taksi, moram žurno u ministarstvo. Dogodilo se nešto što će za ovu zemlju i sve nas imati dalekosežne posljedice.

KAMILO: Možeš li nam reči o čemu se radi? Ili je to državna tajna?

EMERIČKI: Poglavnik je u Rimu potpisao sporazum s Mussolinijem. Veći dio Primorja i Dalmacije pripao je Italiji( zaprepaštenje i duga šutnja).

JOJA: Prodao je naše more...

KAMILO: ....dok nama govori da je Hrvatska nezavisna i suverena?!

EMERIČKI: Dečki, vi ne razumijete međunarodnu politiku. Mi nemamo drugi izbor.

JOJA: Možemo se oduprijeti, suverena država mora braniti svaki pedalj svoga teritorija.

EMERIČKI: U pitanju otoka i Dalmacije Hitler podržava Mussolinija, da bi očuvali Hrvatsku moramo dati jedan njen dio. To je bar logično. Vama nije? Vi biste radije da Hrvatske uopće nema, da je u nekoj Balkaniji u kojoj nećemo ništa nadzirati, ni svoje more, ni gore, ni svoje novce , ni slobodu?

KAMILO: A danas sve to nadziremo? Pavelić je ovim sramnim ugovorom zabio posljednji čavao u njen lijes.

EMERIČKI:Žurim. Mika, je li stigao taksi, neka pričeka. Joja, nismo mnogo razgovarali, toliko je toga što sam te htio pitati. Dođi još koji put.

JOJA: Opet se spremam na put.

EMERIČKI: U ovoj situaciji? Ne ću te pitati kamo, to donosi zlu sreću. Pazi se! Nek te Bog čuva. Doviđenja.(rukuju se, grle, Emerički uz pratnju Mike izlazi iz blagovaonice)

JOJA: Izdajica, hrvatsku kolijevku je prodao Talijanima. Povijest mu to ne će oprostiti.

KAMILO: Što misliš, kako će se sada situacija razvijati?

JOJA: Narod to ne će dobro primiti. Posebice Dalmatinci.

KAMILO: Misliš da bi se mogli pobuniti. Kraj onolike talijanske vojne sile?

JOJA: Partija se sprema za svaku eventualnost. Prikupljamo oružje, opremu? Srbi se ne će smiriti. Predviđamo pobunu tamo gdje su većina. Englezi su potučeni u Grčkoj, no to je samo jedna od bitaka u ovom ratu. Gdje god mogu podjarivat će pobunu, Srbi su im prirodni saveznici.

KAMILO: A svjetska revolucija? Pokušaj u Španjolskoj neslavno je propao.

JOJA: Rekao sam ti, jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat. Puno smo naučili iz španjolskog iskustva.

KAMILO: I ti si se borio?

JOJA: Sudjelovao sam u prebacivanju dobrovoljaca. Novinska profesija je bila samo paravan. Dovodio sam naše rudare iz Belgije, držao punkt u Parizu...ali sam posjećivao i front, bio sam u Madridu, na Guadarrami,Teruelu,Yarrami...

KAMILO: Hoće li se Staljin sukobiti s Hitlerom?

JOJA: Vjerujem da hoće, ali kad će to učiniti zna samo on.

KAMILO: Što je nama činiti?

JOJA: Spremiti se za gerilu, bar mi imamo dovoljno šuma i planina. Gerila je jedini način borbe slabijeg protiv jačeg. Ja ću u šumu.

KAMILO: Ja nisam za šumu, moje ratovanje je davno završilo, ali pisat ću, govoriti, pomagati.....

JOJA: I to je oblik borbe, ne mogu svi pucati. Potrebni su nam ilegalci, potpora, pozadina. Morat ćeš paziti.

KAMILO: Joja , tko će na posljetku pobijediti? Nijemci su strašan protivnik.

JOJA: Mnogi od nas će poginuti, ali pobijedit će ljudi koji jače vjeruju u svoje ideale(ulazi Mika i najavljuje Amadea Trupca koji ulazi odmah iza njega)

MIKA: Gospon doktor, Amadeo Trupac su došli.(žurno ulazi Amadeo)

AMADEO: Jeste li čuli vijest- bombu? Malo prije je emitirana na radiju. Pavelić i Mussolini su potpisali ugovor o ustupanju dijela obale Italiji. Što kažete?

KAMILO: Izdaja!

AMADEO: Kamilo, bojim se da krivo sudiš. Ja u tome vidim dobru budućnost.

JOJA: U otkidanju živog tkiva Hrvatske?

AMADEO: Proširit će se gospodarske i kulturne veze, Talijani će napraviti ceste, pruge, zamislite samo jednu prugu uzduž obale, to bi otvorilo Dalmaciju, Dubrovnik pa možda Albaniju i Grčku Europi....

KAMILO: To bi značilo gubitak slobode, ne napredak. Latini su oduvijek željeli hegemoniju nad istočnom obalom Jadrana.

AMADEO: Možda i jesu, ali zašto bi to nama škodilo. Pa oni su nam uvijek donosili napredak, kulturu, umjetnost....

JOJA: Koji smo plaćali asimilacijom, gubitkom svog identiteta, jezika, kulture, političkom neslobodom.

AMADEO: Kakva je to sloboda ako si siromašan. Samo bogat čovjek je slobodan. Kad nam Talijani pomognu bit ćemo bogati i slobodni.

JOJA: Ali ćemo izgubiti čast i dostojanstvo, samopoštovanje i duh.

AMADEO: Što mi to vrijedi ako sam siromašan?

KAMILO: Amadeo, koliko znam ti nisi siromašan, uvijek si znao s kim valja poslovati. Razumijem tvoju sklonost, ti si rođeni Fijumanac. U svjetlu tvojih poslovnih veza sa Societe General iz Trsta i s brodogradilištem u Monfalconeu jasno mi je da si sretan, ali mi nije jasno kako bi pristankom uz jedan izdajnički ugovor mogao obezvrijediti mnoge godine života u Zagrebu, raskrstiti s mnoštvom prijatelja i suradnika, s obitelji tvoje supruge, sa mnom, s mojim ocem, s mnoštvom političkih Hrvata. Ti si za nekoliko milijuna lira zarade izdao svoju domovinu.

AMADEO: Povuci riječ! Povuci je!

KAMILO: Izdajica si!

AMADEO: Ne dopuštam da me se ovako vrijeđa. I da to čini čovjek kojem sam puno pomogao, kojeg držim svojim prijateljem..

KAMILO: Jedini tvoj prijatelj je interes, tvoja karijera, tvoje uživanje u životu, tvoj novac...luksuz, žene...

AMADEO: Ti to doista misliš?

KAMILO: Zar sam ti ikada lagao?

AMADEO: Ako je tako onda zbogom! (Amadeo odlazi)

KAMILO: Ovo je valjda jedini čovjek kojeg poznajem da se obradovao prodaji našega mora.

JOJA: Ako su svi takvi uz Poglavnika onda još postoje šanse da ćemo vratiti obalu i more tamo gdje pripada, Hrvatskoj.

 

 

Scena četvrta:

Rogaška Slatina, Gradski park, 6. na 7. svibnja 1945.

Pred lječilištem u kojem se održava zadnja sjednica Hrvatske vlade, niz stepenice žurno ulaze i izlaze generali, ministri, časnici, tekliči...gomila u parku, na cesti, svuda uokolo iščekuje spasonosnu odluku. Nalazimo se usred potpunog kaosa vojske u povlačenju (Rückzug), mnoštvo različitih odora,činova, rodova njemačke, ustaško-domobranske vojske (HOS), četnici, Vlasovljevi kozaci, slovenski domobrani, civili, građani,seljaci, hrvatski visoki državni dužnosnici s obiteljima, vojna vozila, topovi, zaprege, motorbicikli, dvokolice, galama, dozivanje, vojničke zapovijedi, udaljena topovska paljba, plač djece, ojkanje ustaških čarkara koji prolaze (Kroatenlager). Oko kamiona skupina hrvatskih visokih dužnosnika s obiteljima, služinčad, niži činovnici Ministarstva vanjskih poslova koji čekaju spasonosnu vijest. EMERIČKI senior, njegova supruga ELEONORA, HORVAT, viši činovnik Ministarstva vanjskih poslova, pristav PETRINOVIĆ, ŽUPANIĆ, drugi činovnici, vojnici, redarstvenici. Emerički očito uživa autoritet, oko njega je okupljen veći broj ljudi s prtljagom, dolaze među ostale, smještaju se, neki stoje , sjede, čekaju...

EMERIČKI: Djelatnici Ministarstva inozemnih poslova skupite se ovdje, ne razilazite se. Svakog časa može pokret. Vi, vi, no, vi....

ŽUPANIĆ: Županić, presvijetli..

EMERIČKI: Pronađite ministra. Negdje je s Vladom. Pogledajte u hotel „Zagreb“. Zapovijedio je da ga tamo kontaktiramo kad stignemo. Od njega ćemo dobiti nove upute.....

ŽUPANIĆ: Da, presvijetli!(odlazi)

EMERIČKI: Ostali, odmorite se, okrijepite se, čeka nas još dug put....

ELEONORA: (Eleonora umorno sjedi na prtljazi, zaklopila je oči, umirila se, uokolo i dalje žagor svjetine, iznenada se prene se, počne kopkati po putnoj torbi, vadi termosicu, otvara je i pokušava napuniti čašu, termosica je očito prazna). Ni kapi.

EMERIČKI: Poslat ću nekoga. Neka netko ode po vodu. Horvat! Ponesite boce, čuture...tko zna kada ćemo opet stati! (Nekoliko ljudi polazi u potragu za vodom). Eleonora, draga! Odmori se! Sklopi oči! Trebat će ti snage! (sjeda do nje) Nasloni se! Još je dobar komad puta pred nama ( ona se oslanja na Emeričkoga).

ELEONORA: Zar ne ćemo u hotel? Uvijek smo odsjedali u „Zagrebu“. Žudim za kupatilom, sva sam prekrivena prašinom. Evo i pod zubima mi škripi...

EMERIČKI: Strpi se, možda ćemo stati u Celju.Tamo također postoji pristojan hotel.

ELEONORA: Koliko je do tamo?

EMERIČKI: Više od deset, manje od dvadeset kilometara.

ELEONORA: Meni treba odmor, ostanimo ovdje jedan dan...kad prođe ova gomila lakše ćemo putovati.

EMERIČKI: Eleonora, draga, kakav odmor. Rat je, povlačimo se...možda ćemo ostati sat, dva da se odmorimo... onda moramo dalje.

ELEONORA: Dalje? Kuda?

EMERIČKI: U Austriju, do nje vodi nekoliko putova. Najkraći je preko Ptuja i Maribora, ali ga ugrožavaju Rusi. Zato ćemo zapadnim, duljim, prema Klagenfurtu....

ELEONORA: Žedna sam...da mi je gutljaj vode....moram isprati usta...

EMERIČKI: Strpi se, naći će vodu...Horvat bi za mene u vatru...

ELEONORA: ...i u vodu!

EMERIČKI: .... malo je takvih kao on, vjernih. Da ih je više, da nisu nestali, dezertirali, pobjegli, još danas bismo bili u Zagrebu. Kome su ti dezerteri bili lojalni? Sebi i svom strahu za goli život...A ima važnijih stvari od života....Domovina, čast, dostojanstvo.

ELEONORA: Jesu li partizani već ušli u Zagreb?

EMERIČKI: Sve dok se na zagrebačkom krugovalu čuje „Još Hrvatska ni propala“ Zagreb je slobodan.

ELEONORA: Možda ih Zagreb zadovolji i oni odustanu od potjere? Smiju li preko granice Rajha?

EMERIČKI: Ovo nije Rajh već Slovenija, dio stare Jugoslavije. Partizani je hoće cijelu, hoće i više, Međimurje, Korušku, Štajersku, Istru, Furlaniju.... sad kad pobjeđuju ne će odustati od svojih snova o velikoj, snažnoj slavenskoj državi na jugu.

ELEONORA: Strah me je za Kamila? Zašto i on nije pošao s nama?

EMERIČKI: Njegovi pobjeđuju. Ostao je, jer vjeruje da mu se ništa ne će dogoditi.

ELEONORA: Ja partizanima ne vjerujem.

EMERIČKI: On im vjeruje i raduje im se, oni su pobjednici u ovom ratu. Mi smo gubitnici.

ELEONORA: Smiješne su te vaše podjele na moje i tvoje. Isprva sam mislila da je to vječni sukob oca i sina, nisam ni bila svjesna dubine te podjele, još manje užasa koji se u njoj krije.

EMERIČKI: Naš sukob traje godinama.

ELEONORA: I ne će prestati dok budete živi.

EMERIČKI: Odmori se. I partizani se odmaraju. Njihovi topovi se ne čuju.

PRVI: Gospodine doktore, varate se, oni se ne odmaraju.... Njih tjera osveta, naprijed, samo naprijed, od prošle jeseni stalno napreduju. Ne će se zaustaviti sve dok ne zauzmu sve što su planirali. Još i više. I dalje.

EMERIČKI: Do Berlina?

DRUGI: I do Berlina. Fanatici. Nezaustavljivi su. Nepredvidljivi. Udaraju tamo su gdje im se najmanje nadaš. Kakvu su samo panika izazvali današnjim napadom. Ona kiša hitaca, eksplozije, vriska ljudi, panika, mrtvi, krv, imao sam osjećaj da su iza, ispred, s lijeva, desna svuda uokolo.

TREĆI: Ne boj se, još uvijek su iza nas, ispred su Englezi...

DRUGI: Nemojte se iznenaditi ako budu tamo gdje im se najmanje nadamo. Na mjestu gdje očekujemo Engleze.

TREĆI: Englezi su već nekoliko dana u Austriji. Javili su na krugovalu.

PRVI: I? Stoje i čekaju nas....raširenih ruku? Uz gajde i čaj!? Englezi? Sanjaš! Ja stalno držim otvorene oči.

TREĆI: Rugaj se! Znam da nas sigurno čekaju.

PRVI: I? Čiji su oni saveznici, naši ili partizanski?

TREĆI: Čekaju nas, to je važno.

PRVI: Tko ti je to rekao? Krugoval?

TREĆI: Ministrov šofer. Rekao mu je sam ministar...da je čuo od Poglavnika...

PRVI: ...a njemu je to obećao sam engleski kralj?

DRUGI: Samo ti vjeruj! Glatko će nas predati partizanima.

EMERIČKI: Prestanite? Slušaju vas ljudi, vojnici, redarstvo...ne širite defetizam. Još nismo oslobođeni obveze. Dali smo prisegu! I dalje prijete stroge kazne, ratni zakon vrijedi...

PRVI: Gospodine doktore, prisega nam ne će spasiti glavu, s njom i bez nje ovo naše putovanje će loše završiti.

EMERIČKI: Sve će biti dobro. Koliko je naroda uokolo. Nema te sile koja nam može nauditi.

PRVI: Zašto uopće bježimo? Mi smo činovnici, državna uprava.Mi nismo počeli niti smo vodili ovaj rat...

DRUGI: ...ali nas kazna ne će mimoići.

PRVI: Hoće li rat brzo završiti?....Gospodine doktore...

EMERIČKI: To zna samo dragi Bog. Dok traje valja nam vršiti dužnost? Povući se u Austriju i čekati nove zapovijedi (vraća se Županić). Županiću, kakve su vijesti?

ŽUPANIĆ: Sjednica Vlade je u tijeku.... Odlučuju što dalje....

EMERIČKI: Je li što procurilo, zna li se išta?

ŽUPANIĆ: Velika je gužva, mnogi su znatiželjni, ali oružnici prijeće prilaz...

PRVI: Trebao si naći ministrovog Jožu? Znaš da šoferi sve znaju...

ŽUPANIĆ: Zabranili su prilaz hotelu. Svi čekaju ishod. Kažu da u jednom od samovoza sjedi Vlatko Maček. I on čeka.

EMERIČKI: Maček se povlači s nama? To je dobar znak. On je bio uvijek dobro informiran. Možda bi se s njime moglo razgovarati...

ŽUPANIĆ: Ne može se do njega. Ne daju Bobanovci...vladaju se kao da je i dalje interniran..

EMERIČKI: Prije će biti da ga štite. Dobro da je s nama. S Poglavnikom se nije slagao, ali kad je došlo stani-pani povlači se s njim, zna on tko je Hrvatima gori neprijatelj.

PRVI: Što znači njegovo povlačenje s nama?

EMERIČKI: Da će nas prihvatiti Englezi. Za njih je Maček još uvijek hrvatski političar s najviše autoriteta. I žena mu je Amerikanka...

PRVI: Poglavnik ga je zatvorio, internirao, čovjek bi očekivao da će ostati i čekati partizane...

DRUGI: Nije on politički naivac da bi ih čekao. Zna on mnogo toga što mi ne znamo. Ima on informacije ...

TREĆI: Što govore ljudi....vojnici?

ŽUPANIĆ: Šire glasine da su se generali pobunili. Traže od Poglavnika povratak u Zagreb, da poput Zrinjskoga u Sigetu zametne odlučni boj i junački pogine...

DRUGI: Bio bi to krasan libreto za još jednu herojsku operu. Mislite da je Poglavnik spreman na to?

PRV I: Sumnjam.

EMERIČKI: Zašto sumnjate. Poglavnik se do sada pokazao kao veliki vođa..

PRVI: .....koji je narod doveo do Rogaške Slatine s izgledom da stigne sve do granica Austrije.

ŽUPANIĆ: Ništa se ne zna. I dalje raspravljaju ...

EMERIČKI: Pričekajmo ministra...on će nam sve razjasniti.

PRVI: Presvetli, kaj vi mislite, kaj bu se sad dogodilo?

EMERIČKI: Mi ćemo čekati. U ratu nema razlike između državnih činovnika i vojnika, mi slušamo zapovijedi i vršimo svoju dužnost.

DRUGI: Kakav sam ja to vojnik, ja sam civil, i to bum ostal. (Nedaleko od njih supruga jednog od dužnosnika počne histerično ridati. Oko nje se skupio poveći broj ljudi).

ŽENA: Stiže Božja kazna. Posljednji sud. Sve će nas pobiti. Ja nisam ništa skrivila. Majčice, spasi me, sve će nas postrijeljati. Bože pomagaj! Ti koji sve vidiš i svima sudiš, pomagaj. Stiže nas kazna za sve što smo činili! Primiče se posljednji sud! Isuse pomagaj, majčice, smiluj se....

ELEONORA: Jadna žena.Valjalo bi joj pomoći...(diže se)

EMERIČKI: Kud ćeš? Ostani! Ovako histerizirati... To je nedopustivo... žena jednog državnog dužnosnika.

ŽENA: Zazivljem Majku Božju Bistričku da nam pomogne.(počinje moliti) Sveta Marijo, majko božja..

ELEONORA: Je li sad važno tko joj je muž. Žena se slomila. Imaj razumijevanja. Pa i ja bih se mogla slomiti. I meni pucaju živci i meni se plače.

EMERIČKI: Molim te Eleonora...smiri se..

ELEONORA: Umorna sam, smrtno umorna od vožnje, od gomile, strah me je zrakoplova, topovske pucnjave.... svega oko nas. ... to već traje cijeli bogovetni dan, skoro dvadeset i četiri sata. Samo jedan jedini dan, a meni se čini kao godina. Kroz što smo sve prošli samo u ovaj jedan dan... ekplozije i požar u Kustošiji, gomila koja slijepo napreduje, pregaženo dijete, vrisak njegove majke, ranjenik ostavljen da leži kraj ceste, zapaljene kuće, leševi konja, razbacana oprema....sav taj nezamisliv košmar..što drugo možeš očekivati od žene koja je do jutros živjela u komforu i sigurnosti svoga doma....nije mogla ni pojmiti ovaj pakao. Sasvim je prirodno da se slomila. Treba joj dopustiti da jeca, rida, vrišti, to je jedino normalno vladanje u infernalnim okolnostima..

EMERIČKI: Ti si jača, mnogo jača od nje, ti ćeš izdržati... ti si junak-žena. Nju bi valjalo umiriti, ušutkati....Daje ružan primjer. Ako se tako vlada jedna dama kako će ostale? I što čini njen gospodin suprug? Zašto je ne smiri, urazumi? (žena se polako smiruje)

ELEONORA: Eto. Smirila se. Poslušala te. Ponaša se kao dama. Zadovoljan?

EMERIČKI: Mi smo sada izvan svoje zemlje..

ELEONORA: U Sloveniji...

EMERIČKI: U Štajerskoj, Rogaška je u Steiermarku...valja nam čuvati dostojanstvo. Ispada da smo cmizdrave babe. I u povlačenju treba sačuvati disciplinu. Evo vode! (obraća se starijem čovjeku koji se s termosicom u ruci probio iz mase) Bravo, Horvat!

HORVAT: Prava je! Nije mineralna! Izvolite!(Eleonora pruža čašu i čovjek joj natače, nakon nje pije Emerički).

ELEONORA: Hvala, gospodine Horvat.

HORVAT: Nema na čemu, drago mi je da ste ugasili žeđ.

EMERIČKI: Dugo ste izbivali, gdje ste našli vodu?

HORVAT: Dvjesto metara niže je bunar, naši su ga rekvirirali. Oko njega je gomila, svi žeđaju. Vlasnik je protestirao, no naši se nisu obazirali. Ustaše su mu zaprijetili oružjem...

EMERIČKI: Rekao sam, dis-ci-pli-na i red. U ratu je to najvažnije. Mi Hrvati smo disciplinirani i vjerni. Tko zna bi li Horvat došao do vode da nismo disciplinirani.

HORVAT: Kakva disciplina, gospodine doktore, žeđ. Bio sam žedan. Disciplina? Tuku se, kaos, sve je otišlo k vragu, da pukne jedna petarda svi bismo se razbježali.. čak je i kod Švaba popustila stega, jedino se ustaše drže, no ni oni ne mogu disciplinirati toliko mnoštvo ljudi.

EMERIČKI: Pretjerujete s procjenom raspoloženja među vojskom i narodom.. Da se sad pojave partizani svi bismo dohvatili puške i borili se...

PRVI: Vi ovdje vidite nekoga tko je spreman uzeti pušku i boriti se?

EMERIČKI: Ja sam spreman. Danas jednako odlučno kao i osamnaeste. Onda protiv zelenog kadra, danas protiv boljševika. Vjerujem da među nama još ima takvih. Da im se nismo oduprli već odavno bi sjedili na Markovom trgu...

TREĆI: ...a mi bismo bili kod kuće, ne bismo ovdje strepili nad svojim životima.

EMERIČKI: ...Bili bi u Sibiru ili bi vam kosti bile razbacane po tajgi.... Mogli ste ostati u Zagrebu. Zašto ste pošli?

TREĆI: Bilo me je strah. Vas nije bilo?

EMERIČKI: Prvenstveno me vodila dužnost, ali sam brinuo i za suprugu. Kakve su grozote boljševici već počinili ženama u zauzetim dijelovima Hrvatske. Nikoga nisu poštedjeli ... ni časne sestre.

TREĆI: Mene je potjerao strah. Želim sačuvati glavu.

EMERIČKI: A vaša obitelj?

TREĆI: Žena je zaprijetila da će ubiti sebe i djecu ako bude morala poći. Nazvala me kukavicom.

EMERIČKI: Napustili ste ih?

TREĆI: U Zagrebu su sigurniji nego ovdje.

EMERIČKI: Možda jesu, ali zašto riskirati da bi provjerili. A vaša, Petrinoviću?

PETRINOVIĆ: Ostala je. ...Ja sam se bojao oglušiti o zapovijed za odlazak, zaprijetili su da će Bobanovi „crnci“provjeravati po kućama. Lijep izbor između „crnaca“ i „šumara“. Poći je bilo manje opasno.

DRUGI: Ja bih se najradije vratio.

EMERIČKI: Partizani bi vas odmah uhitili, možda i strijeljali...Nemojte očajavati.... još jedan dan puta i spašeni smo. Kad su Srbi mogli preko albanskih gudura zašto ne bismo i mi do Austrije.

PETRINOVIĆ: Njih su na obali čekale savezničke bojne lađe. Bojim se da nas ne će čekati.

EMERIČKI: Čekat će. Samo umjesto lađa bit će bojna kola.

TREĆI: Hoće li u nas uperiti topove?

EMERIČKI: Kud god ih uperili u nas ne će pucati. Sve je pripremljeno da nas prime Englezi.

PRVI: Doktore, nismo mala djeca da nam pričate bajke.

EMERIČKI: Poglavnik je od Engleza dobio jamstva. Tu je narod, vojska, vlada, čak i Vlatko Maček, oni su garancija da će sve biti u redu.

PETRINOVIĆ: Slaba garancija u općem rasulu. Čuo sam glasine da je Rajh kapitulirao.

PRVI: Gdje ste to čuli? Ako je istina rat je završen.

TREĆI: Vraćamo se (počinje skakati od veselja) Rat je završen! Vraćamo se, vraćamo!

EMERIČKI: Smirite se, čovječe. Ne širite lažne vijesti. I vi, Petrinoviću..odakle vam ta vijest?

PETRINOVIĆ: Vojnici slušaju njemačke i savezničke krugovale...kažu da je u Reimsu potpisano primirje.

EMERIČKI: Dok ne dođe službeno priopćenje rat i dalje traje. Ne budite defetisti, ne prenosite lažne glasine... Mogao bih vas prijaviti feldžandarmeriji. U teškim okolnostima valja se dostojno vladati. Nemojte sad i vi...saberite se, budite razumni, vladajte se dostojno položaja...kao čovjek...kao razuman, civiliziran čovjek...u teškoj situaciji..Kome bi ta vijest mogla sada poslužiti?...Paničarima koji bi odmah krenuli natrag, u Zagreb....

PETRINOVIĆ: Poštovani gospodine doktore, bolje u Zagreb nego naprijed gdje ne znamo što nas čeka....sada se radi o glavi, ne o uljuđenom ponašanju, disciplini, obvezi, lojalnosti... Jel' vi uopće znate zašto smo pošli na ovaj put?

EMERIČKI:Da spasimo Hrvatsku... nju nismo mogli ponijeti u naprtnjačama, ali smo uprtili naše stijegove i pošli potražiti hrid, pedalj zemlje na kojoj ćemo sačuvati slobodu. Englezi će nam u tome pomoći.

PETRINOVIĆ: Englezi? Već sam previše puta čuo „Englezi će pomoći, oni su protiv komunista, vratit će nas u Hrvatsku“. U vašim godinama čovjek ne bi trebao biti tako lakovjeran....

EMERIČKI: Petrinoviću, vi si previše dopuštate, vi ste bezobrazni..upravo ste mi rekli da lažem. Kako se lako otkrije tko je tko u ovakvoj situaciji....

PETRINOVIĆ: Vi ste naivni...vjerujete opsjenarima. Vođe su opsjenile narod i vode ga.... Kamo? U propast. Uvjerili su ga kako će ga sigurno prevesti na stranu saveznika. Kao Badoglio Italiju, Karol Rumunjsku. Ali Latini su lukavi, mudri, oni su znali kad je čas za promjenu strane, nisu naivni i vjerni kao mi Hrvati.

EMERIČKI: O kakvoj prevari govorite? Poglavnik je sve dogovorio sa saveznicima..

PETRINOVIĆ: Dogovorio je kako će s obitelji izvuće živu glavu, a mi? Znate li što će biti s nama?

EMERIČKI: Sve će biti dobro... Pred neki dan smo napisali memorandum za saveznike, sudjelovao sam u zadnjoj redakciji tog važnog dokumenta... Zrakoplov ga je odnio u Italiju...

PETRINOVIĆ: Prekasno...zakasnili smo s tim dokumentom zakasnili....prekasno je, moj doktore Emerički..

EMERIČKI: Saveznici se ne mogu o njega oglušiti,...Hrvati su jedan od najstarijih europskih naroda, ako nas odbace to će biti kraj ove civilizacije, onda u takvom svijetu i ne treba živjeti. (komešanje među masom, povici) Što se događa? Doznajte što je? (Petrinović se gubi u masi)

PRVI: Možda je kraj rata. Idemo kući. (počinje pripremati naprtnjaču) Ja se vraćam.

DRUGI: I ja ću s tobom.

EMERIČKI: Sačekajte da doznamo što se događa.(vratio se Županić) Županiću, što je?

ŽUPANIĆ: Poglavnik i vlada su izašli iz zgrade, pozdravili se, Poglavnik je sjeo u samovoz i otišao s pratnjom.

PRVI: U kom smjeru, prema Celju ili natrag u Zagreb?

ŽUPANIĆ: Prema Celju. Ostali članovi Vlade su ga slijedili...

EMERIČKI: I naš ministar? Nije nam dao nikakav naputak, naredbu...

ŽUPANIĆ: I on je žurno otišao s ostalima.

PRVI: Pobjegli su, požurili se spasiti dok još mogu.

DRUGI: Ja bih se najradije vratio kući.

EMERIČKI: Ne zdvajajte i ne širite dezinformacije. Poglavnik i Vlada sigurno su donijeli najbolju odluku. Postupit ćemo onako kako su odlučili ...(Petrinović se vraća, svi se okupljaju oko njega ) Petrinoviću, jeste li vi nešto doznali?

PETRINOVIĆ: Vlada je prihvatila Poglavnikove argumenta i odlučila nastaviti s povlačenjem. Bez obzira na njemačku kapitulaciju. Vojska će se Englezima predati i narod predati pod zaštitu saveznika...

PRVI: A što je s generalima i njihovom pobunom?

PETRINOVIĆ: Prihvatili su odluku Vlade i Poglavnika.

TREĆI: Ništa od herojske bitke za Zagreb. Dakle ipak dalje na zapad.

 

 

Scena peta:

Stan Kamila Emeričkog u Radišinoj 8./9. svibnja1945. KAMILO, JOJA DIJAK ŽIGMAN

(pucnjava u daljini, duga zvonjava na vratima stana, Kamilo oprezno gleda kroz rupicu, prepoznaje došljaka i brzo otvara vrata, pred otvorenim vratima Joja u partizanskoj oficirskoj odori engleskog kroja, sa zaštitnim naočalima na oficirskoj kapi, prašnjav, sa šmajserom u ruci, naprtnjačom na leđima, oduševljeno ga grli)

KAMILO: Joja?

JOJA: Kamilo, tu si, živ i zdrav....Bojao sam se da ti se nešto ne dogodi...po gradu se još puca...čistimo bandu... na Sljemenu se vodi borba s velikom grupom Nijemaca i ustaša koji se žele probiti na zapad.

KAMILO: Naposljetku ste stigli... nisam te vidio pune četiri godine. Smršao si.....

JOJA: Bojao sam se da te ne ću naći...da ćeš otići...

KAMILO: Zašto bih bježao? Ja sam dio pokreta, surađivao sam sa zagrebačkim ilegalcima. Nemam se čega bojati. Ovo je moja zemlja, moj grad..... Otac me plašio vašim dolaskom... nagovarao da idem.

JOJA: Rat je, mnogo toga se može dogoditi. Po gradu se kreće mnogo vojske, i u partizanima ima raznih ljudi, postoji mogućnost pljačke, osvete. Zato sam požurio.

KAMILO: Radujem se da si živ i zdrav.

JOJA: I ti dobro izgledaš. Htjeli smo da nam se pridružiš. Nekoliko puta smo ti slali poruke s pozivom, nisi odgovarao. Mislili smo da ćeš doći s Nazorom i Goranom....

KAMILO: Pozivi su stizali, ali nakon nesporazuma s Partijom nisam više bio siguran jesu li iskreni ili nisu....

JOJA: Ništa ti se ne bi dogodilo....ja bih ti bio dovoljna zaštita.

KAMILO: Bilo pa prošlo, najvažnije da ste u Zagrebu. Mnogi to nisu mogli ni zamisliti. Crvena zastava na Jelačić placu. Još pred nekoliko dana nezamislivo. Odloži oružje. Osvježi se, tamo je kupaonica....! (Joja odlaže šmajser i naprtnjaču).

JOJA: (Joja odlazi u kupaonicu, čuje se šum vode) Već mjesec dana smo u pokretu.

KAMILO: Jesi li gladan, žedan? Zadnjih mjeseci u gradu je svega ponestalo, hrana se na crnoj burzi plaćala suhim zlatom, ali naći će se već nešto.

JOJA: U naprtnjači imaš kruha i konzerve.

KAMILO: Za ovu prigodu čuvao sam bocu „Roederera“ (vadi bocu i čaše iz priručnog bara). Tvoj sretan povratak proslavit ćemo pjenušcem.

JOJA: Tvoj stari je u svečanim prigodama pio „Roederer“ (Joja se vraća, gol je do pasa, trlja se ručnikom, Kamilo mu pomaže istrljati glavu). I njega sam htio zaštiti. Zašto je pobjegao?

KAMILO: On je ostao kakav je i bio, odan državi, vjeruje u priče o povratku na engleskim tenkovima i boji se vas, komunista. Joja, Joja, tako se radujem što si živ. Poznavajući tvoj temperament plašio sam se da ćeš zaglaviti....

JOJA: To se moglo dogoditi u početku, kad su nas ganjali kao divlje zvijeri, otkad sam oficir OZNE više nisam toliko izložen.

KAMILO: Kad se ovdje spomene OZNA svi se tresu od straha. Što zapravo znači ta kratica? JOJA: Odjeljenje za zaštitu naroda, jedinica koja razotkriva i kažnjava skrivene narodne neprijatelje.

KAMILO: Kontrašpijunaža, kao Abwehr ili UNS?

JOJA: Kakav Abwehr, pa mi smo bolji, NKVD je naš uzor. Mi smo avantgarda i pesnica proleterijata, služimo Partiji i narodu. Kažeš, otac je otišao s Poglavnikom?

KAMILO: Svi službenici ministarstva dobili su zapovijed da krenu na put prema Austriji. S njim je i Eleonora.

JOJA: Neka ih sam Bog čuva. Trebat će im mnogo sreće.

KAMILO: Ustaška propaganda ih je uvjerila da će ih primiti saveznici i da će se s njima uskoro vratiti.

JOJA: Nije ovo 1915. i nisu Hrvati Srbi da ih dočekuju saveznici i vrate kao pobjednike u Zagreb. Neki Hrvati su prespavali ovaj rat. Svijet se potpuno promijenio, više ne postoji Evropa kakvu pamtimo. Tvoj otac nikada nije uvažavao diva koji je rastao na istoku. Danas Staljin i njegove oklopne divizije određuju budućnost Evrope. Tvoga oca će zarobiti Rusi, Englezi ili naši, naši ne će imati razumijevanja za nikoga, ponajmanje za jednog starog činovnika. Revolucionarna pesnica se razmahala i slijepo udara lijevo-desno.

KAMILO: I sada, kada je rat završio? Rajh je kapitulirao. Predat će se i vratit će ih kući. Civili su.

JOJA: Bojim se da partizani ni s civilima ne će postupati nježno. Kad se uređuje novi svijet strada i poneko nevin. Nazdravimo pobjedi.

KAMILO: Za pobjedu!

JOJA: Za pobjedu i što smo ostali živi. I za naše prijateljstvo ( piju, Joja razvezuje naprtnjaču i na stol stavlja kruh, nekoliko amaričkih konzervi, čuturu). Amerika nas časti s usoljenom govedinom, sirom i čokoladom. Žao mi je tvog staroga, nije trebao otići....Svi koji ne nose partizansku uniformu za njih su isti. Posebice Hrvati.

KAMILO: Joja, jesi li i ti odlučivao o životu i smrti.

JOJA: Jesam. I ne muči me savjest. One koje sam osudio bili su krivi.

KAMILO: Kako možeš biti siguran?

JOJA: Kamilo, nisi bio s nama. Ne možeš pojmiti što je bio ovaj rat. Oni koji misle o ratu na klasičan način ne mogu ga shvatiti. Nije bilo frontova, svugdje je prijetila pogibelj, nije bilo milosti. Gerilska borba, slabiji protiv nezamislivo snažnog i okrutnog neprijatelja, na tisuće poginulih, zločin do zločina, mržnja, osveta....

KAMILO: Jesi li nekoga ubio? Izbliza?

JOJA: Jesam. Borio sam se prsa o prsa. Bacao bombe. Koristio nož.

KAMILO: U borbi?

JOJA: Smisao borbe je preživjeti, pod svaku cijenu. I najmanja moralna dvojba stajala bi me života.

KAMILO: Ti je nisi imao? Ovdašnji tisak je pisao o partizanskim zločinima. Znam to je bila propaganda, ali ipak... pitam?

JOJA: Nama su pripisivali ustaške zločine, mi smo samo kažnjavali zlikovce koji su ih činili. Likvidacije su bile opravdana kazna za strašne ustaške zločine u Jasenovcu, na tisuću drugih mjesta. Ni jedna kazna nije dovoljna za zločine koji su tamo počinjeni. Bojali smo se da će se ustaše u bijesu zbog poraza osvećivati na vama u gradu. Požurio sam da vas zaštitim dok traje bezvlađe. U gradu su srpske jedinice, za njih je Zagreb neprijateljska prestolnica, svi Hrvati ustaše, suradnici okupatora, izdajice, zločinci i treba ih po kratkom postupku kazniti!( zvonjava na vratima, Kamilo prilazi rupici i gleda kroz nju, zbunjeno se okreće Joji, zvonjava i lupa po vratima, Joja uzima šmajser i napinje ga)

JOJA: ( šaptom pita Kamila) Tko je?

KAMILO: Vojnici.

JOJA: Koji vojnici? Što imaju na glavi?

KAMILO: Šajkače s crvenom zvijezdom.

GLAS: (sve jača lupa) Otvaraj! Narodnooslobodilačka vojska! Otvaraj! Ako ne otvorite razvalit ćemo vrata!

JOJA: (stavlja šapku na glavu) Kamilo, javi se.

KAMILO: Ne pucajte. Otvaram!(Kamilo otvara vrata, na njima se ukaže nekoliko partizana s uperenim puškama, naglo ulaze, zaustavljaju se pred čovjekom s partizanskom kapom na glavi, neugodna stanka, i dalje drže u Joju i Kamila uperene puške)

VODNIK: Odloži oružje. Ruke u vis!

JOJA: Partizan ne odlaže oružje.

VODNIK: Da ti povjerujem da si partizan, jer na kapi nosiš crvenu zvezdu?

JOJA: Druže vodniče, povjerovat ćeš kad vidiš moje oznake na bluzi.(odložio je šmajser i obukao bluzu s oznakama OZNE) Drugovi, gdje vam je nalog za pretres i privođenje?

VODNIK: Dobili smo usmenu naredbu da privedemo Ambroza i Kamila Emeričkog.

JOJA: Druže, zakasnili ste, već su u nadležnosti OZNE.

VODNIK: Naredbu nam je izdao general Stanimirović.

JOJA: OZNA dobiva naredbe od generala Aleksandra Rankovića, a on od Maršala i nikoga više.

VODNIK: Kako mogu znati da ste onaj za koga se predstavljate?

JOJA: Zar moj čin ne govori dovoljno?

VODNIK: Vidim ja čin, ali ne verujem dok ne proverim. Predstavite se punim imenom i prezimenom, činom i jedinicom kojoj pripadate!

JOJA: Dobro, vodniče kad već proveravaš evo ti dokaz...(Joja je stao u zapovjednički stav pred oficirom) Pukovnik Joakim Dijaković, drugi detašman Odelenja za zaštitu naroda. Vodniče , što vam govori riječ subordinacija?

VODNIK: To je poštovanje višeg po činu.

JOJA: A vi vodniče, vi ga poštujete?

VODNIK: Tko mi garantira da ste vi onaj za kojeg se izdajete?

JOJA: Tko meni garantira da vi niste banda presvučena u partizanske uniforme. Puške k' nozi! Mirno! Raport!

VODNIK: Vodnik Dušan Protega, druga četa prvog bataljuna Šeste ličke. Dobio sam naredbu da privedem narodne neprijatelje Ambroza i Kamila Emeričkog, da upotrebim silu ako bude potrebno.

JOJA: Oni su u mojoj nadležnosti...

VODNIK: Banda se krije po gradu, neki od njih su presvučeni u partizanske uniforme...

JOJA: I pomislili ste da sam ja jedan od njih...jedem i pijem u stanu narodnog neprijatelja...Što bih drugo mogao biti....

VODNIK: Druže pukovniče, izdana mi je najstroža naredba. Pod pretnjom streljanja. Poslat ću kurira u štab neka general reši ovaj problem. Naredba je stroga...

JOJA: Pošalji. A mi ćemo opet za stol. Kamilo, sjedi! (sjeo je i nastavio jesti i piti)

VODNIK: ( uzeo je iz svoje torbice komad papira i na njega nešto napisao) Petroviću, trkom do štaba, predaj i sačekaj odgovor!

JOJA: Drugovi, hrane nema dovoljno, ali vas mogu ponuditi rakijom (nudi ih čuturom, nitko se nije ni pomakao) Njemačka je kapitulirala, valja to proslaviti. Vodniče, vi! ( podoficir šuti i ne miče se) Pijte u čast pobjede nad fašizmom! Zar to nije dovoljan razlog? Pijte! Naređujem vam!

 

 

Scena šesta:

Bleiburško polje 15. svibnja 1945.

(masa svijeta na velikoj ledini, šatori, nadstrešnice, vojna vozila, topovi, konji, kolske zaprege, sanduci streljiva, svi su izmiješani, vojnici i civili, svi u iščekivanju povratka hrvatske delegacije s pregovora u dvorcu nad Bleiburgom, zdvojna lica, neke žene mole, muškarci se briju, sjede, jedu, svećenik drži misu, povremeni preleti savezničkih zrakoplova nad poljem)

HORVAT: ( Horvat predaje Emeričkom list papira) Gospodine doktore, ovo je popis preostalih ljudi.

EMERIČKI: Koliko ih nedostaje?

HORVAT: Osamdeset i trojica.

EMERIČKI: Toliko? ( prolazi kroz popis) Strohal, Jembrešić i Del' Vecchio? Što je s njima? Imate li predodžbu što im se dogodilo?

HORVAT: ....nestali su za vrijeme predaha u Celju , u Slovenskoj Bistrici ili putem, možda su se vratili ili se izgubili u masi, negdje se sakrili za vrijeme napada na kolonu....

EMERIČKI: Jurak?

HORVAT:.... za njega se sumnja da je poginuo u Hudoj luknji, Miletić, Kovač i njegova žena su tamo stradali, Mesarić je preminuo od ranjavanja nakon prvog napada, ostali su nestali u zadnja dvadeset i četiri sata...Jutros su se pojavili Martinec i njegovo dvoje djece, ne znaju ništa o sudbini majke i najmlađeg sina....

EMERIČKI: Vjerojatno su izgubljeni u toj masi...naći će ih kad uđemo u englesku zonu (dolaze Petrinović i Prvi činovnik, s njima i Kamilova tajnica Emmanuela, poderana, blatna, bez prtljage).

ELEONORA: (prilazi joj, grle se) Emmanuela, za dragoga Boga! I vi ste ovdje? Kako ste ovamo stigli?

EMMANUELA: Hvala Bogu, da sam našla nekoga poznatog. Prošla sam pakao, zamalo sam izgubila glavu u Hudoj Luknji, u tom sam metežu izgubila roditelje...Tako mi je drago da vas vidim, gospodine doktore. A Kamilo, je li on s vama?

ELEONORA: Kamilo je ostao u Zagrebu.

EMMANUELA: Ja sam ga zadnji put vidjela petog svibnja. Obavijestila sam ga da odlazim s roditeljima. Pozvala da pođe s nama, moj otac ima siguran prolaz kod Engleza, prije rata je radio za British Petroleum....ali nije pristao. Mogu li se odsada držati uz vas?

ELEONORA: Naravno da možete. Ambroz, je li da može?

EMERIČKI: Drž'te se nas i sve će biti u redu.

ELEONORA: Jeste li gladni? Pričajte mi kako ste se provukli kroz sav ovaj užas. I mi smo jedva izvukli živu glavu.....

EMERIČKI: Petrinoviću, jeste li našli ministra i Vladu?

PETRINOVIĆ: Kažu da su negdje naprijed, prošli su prije nego su Englezi zatvorili put. EMERIČKI: Englezi ne puštaju dalje?

PETRINOVIĆ: Tenkovi su blokirali put. Englezi sjede na njima i ne daju nikakva objašnjenja. Među njima se viđaju i partizani.

PRVI: Izgledaju kao da bi svaki tren mogli otvoriti vatru na nas.

EMERIČKI: Englezi? Oni ne pucaju na civile.

PETRINOVIĆ: Iz Slovenije i dalje pristiže veliki broj vojnika i civila. Sve nas je više. Možda i sto tisuća.

PRVI: Ja bih rekao i više od stotine tisuća.

EMERIČKI: Zašto nas ne puštaju naprijed. Odakle ta promjena ponašanja? Pa još jučer su s našom vojnom delegacijom lijepo razgovarali. Trebalo je samo uglaviti detalje.

DRUGI: Jučer nije bilo partizana.

EMERIČKI: To ne igra nikakvu ulogu. Mi smo se stavili pod englesku zaštitu, to nam jamči ratno pravo.

PRVI: Kakvo pravo? Sami smo se izuzeli od tog prava kad smo objavili rat saveznicima, nismo prihvatili primirje, sada mogu s nama postupati kao s rebelima, odmetnicima...

EMERIČKI: Mi smo se samo branili, nismo napadali. Po međunarodnom ratnom pravu strana kojoj smo predali oružje treba brinuti o zarobljenim vojnicima i civilima. O tome ratno pravo jasno govori. Čim se dogovore uvjeti otpratit će nas do prihvatnih logora. Partizani na nas nemaju nikakvo pravo.

PETRINOVIĆ: Po dogovoru u Jalti prepuštaju nas partizanima? Granica još uvijek nije čvrsto definirana, ne zna se čije područje je partizansko, čije englesko....

EMERIČKI: Postoje ratna pravila...

HORVAT: Gospodine doktore, u ovom ratu sve strane su kršile Ženevske konvencije. Pa i Englezi.. Kakve garancije mi imamo? U Jalti smo svrstani na stranu pobjeđenih, nemamo nikakvo obećanje saveznika. Ostajemo sami. Može li ova vojska braniti narod...Gdje su mudre vođe koji će nas spasiti?

EMERIČKI: Svi smo mi hrvatska vojska. Ne trebaju nam političari, mi svi smo garancija, vojska, narod, država...

PRVI: Država? Kakva država? Gdje je država?A što je ona zemlja iza Sutle, što? Kako se ta zemlja zove? To više nije Hrvatska? I onaj narod koji je ostao u njoj, naše obitelji, prijatelji, znanci, to više nisu Hrvati?

EMERIČKI: Naravno da je tamo Hrvatska i u njoj su Hrvati....

PETRINOVIĆ: Znači da sad imamo dvije Hrvatske, ova na ovom polju i ona što je ostala iza Sutle i Kupe...Koja od te dvije Hrvatske je prava?

EMERIČKI: Ova naša, mi sa sobom nosimo stare hrvatske zastave, one su simbol naše postojanosti i kontinuiteta.

PETRINOVIĆ: Brojni Hrvati su u redovima partizana, oni nas slijede pod drugim, crvenim zastavama, hoće nas zarobiti, možda neke i kazniti...oni također predstavljaju Hrvatsku...

EMERIČKI: Bezbožnu, boljševičku, jugoslavensku, protivnu volji i prirodnom pravu Hrvata na vlastitu državu. Vidjet ćete, za koji dan će prestati ljubav Anglo-amerikanaca i Rusa i mi ćemo se vratiti kući. (nastaje komešanje među ljudima, vijest se prenosi glasno od skupine do skupine)

GLASOVI: Vratila se delegacija! Nema prolaza! Englezi nas ne primaju! Moramo kapitulirati! Bezuslovna kapitulacija! Bezuslovna kapitulacija!(zvuk borbenih aviona u niskom letu, iz zraka pada na tlo gomila letaka, ljudi ih hvataju i čitaju)

VOJNIK: (čita naglas ) Za jedan sat zahtjevamo bezuvjetnu predaju vaše vojske. Žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama.Vojnici i oficiri ostat će ratni zarobljenici, povest ćemo ih u Maribor gdje će im suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta započet će opći napad i vi se ne ćete imati pravo pozivati na internacionalne konvencije Crvenog križa. ( potpuna konsternacija, pojavljuje se domobranski časnik oko kojega se okupljaju vojnici i civili)

ČASNIK: Prisiljeni smo na bezuslovnu kapitulaciju: Englezima ćemo predati oružje, onda će nas preuzeti partizani! Za sat vremana počinje predaja. Vojnici, oslobođeni ste zakletve, odsada svatko postupa po svojoj slobodnoj volji.

EMERIČKI: To nije istina . Ne može biti, još jutros su se pronosili glasovi da je predaja Englezima pitanje sata..

ČASNIK: Rok za predaju je jedan sat. Ako to do tada ne učinimo Englezi i partizani će nas napasti sa svih strana.

EMERIČKI: To ne može biti, to znači slom svih nada o hrvatskoj državi. Mi smo odgovorni za ovaj narod. Gospodine bojniče, vi ćete biti odgovorni za sve što će se desiti ovom narodu, vojnici moraju štititi narod...

ČASNIK: Prenio sam vam ultimativnu zapovijed Saveznika kojoj se moramo povinovati. Neka nas Bog čuva! (časnik je krenuo, ali ga Emerički hvata za ruku)

EMERIČKI: Vi ne možete otići, vi morate braniti ove ljude, skupite vojnike, pripremite ih za odbranu.....

ČASNIK: (vadi pištolj i peri ga u Emeričkoga) Gospodine, ne spriječavajte me u izvršenju mog zadatka, učinite što god vas volja, ja moram izvršiti posljednju zapovijed koju sam dobio. Iako nije ugodna, ja ću je izvršiti.

EMERIČKI: I vi biste pucali?

ČASNIK: Pucat ću ako me budete spriječavali.(stanka, Emerički pušta časnika koji nestaje u masi, Emerički se hvata za prsa, teško diše, hvata se rukama za grudi, Eleonora i Emmanuela mu pomažu sjesti, daju mu vode)

EMERIČKI: Hrvatski časnik bi pucao u Hrvata? Što nam se to događa, kamo to svijet ide?

ELEONORA: Ambroz, evo ti lijek, popij ga, evo ti vode?

EMERIČKI: Kapitulacija, nemoguće? Poglavnik je rekao....

HORVAT: Doktore, što nam je činiti?

EMERIČKI: Ne vjerujem, to ne može biti istina...poslali smo Memorandum saveznicima...Hrvati ne zaslužuju takvu sudbinu..

VOJNIK: Ja se ne predajem. Tko će za mnom u šumu? (muk, nitko se ne odaziva) Dobro, onda ću sam. Daj mi tvoj šmajser, tebi ne će trebati, evo ti puška, predaj je partizanima, ionako sam slomio udarnu iglu. Bog neka vas čuva, on nam je sada jedina zaštita (nestaje u masi).

PRVI: Ja ću se predati. Sve drugo je ludost. Tko će sa mnom? ( ostali stoje neodlučno, iz mase se pojavljuju dva partizana s trobojnicom s crvenom zvijezdom i hrvatski časnik s bijelom zastavom, opća konsternacija)

PARTIZAN: Drugovi, rat je završen. Besmisleno je pružati daljnji otpor. S našim saveznicima odlučno ćemo skršiti svaki pokušaj otpora. Kad predate oružje vraćate se u domovinu. Svakom časniku ostaje pištolj. Prema vama će se postupati kao prema ratnim zarobljenicima. Obnovit ćete razrušeno. Razrušena domovina vas treba. Nakon toga ćete doma.

PETRINOVIĆ: A civili?

PARTIZAN: Oni se vraćaju kući. Malo ćemo vas provjeriti i svatko svome domu.

TREĆI: Koliko možemo vjerovati vašim riječima...

PARTIZAN: Druže, ti bi pismenu garanciju, nema toga kod nas, nama se vjeruje na riječ, komunisti ne lažu. Uostalom nemaš druge mogućnosti, htio ne htio, moraš vjerovati. Ajdmo drugovi, kod nas vas čeka vojnički pasulj i sveži leb, stavit ćemo vas na kamione pa pravac kući. Ne zaboravite vreme teče, još trideset minuta. (partizani i hrvatski časnik nastavljaju kroz masu dalje) Drugovi, predajte oružje! Rat je završen, vraćate se svojim domovima!

ELEONORA: Ambroze , što se to događa? Partizani i časnik hrvatske vojske zajedno. Ambroze, što ćemo? Odgovoran si za ove ljude.

HORVAT: Doktore, što nam je raditi?

EMERIČKI: (teško diše, jedva izgovara) To nije moguće...Hrvati nisu izgubili ni jednu bitku...Mi to nismo zaslužili, zatražili smo da se stavimo pod englesku zaštitu, poslali smo Memorandum, tamo sve lijepo piše...Mi smo dio Europe...a Englezi nas vraćaju u boljševički pakao...To ne može biti....ne slušajte ih, ne odlazite!

PRVI: Pucat će na nas, u gomilu ljudi, doktore budite razumni. Predaja je jedina razumna odluka. Pođimo, doktore, urazumite se. Gotovo je. Kapitulacija!Rat je završen!Idemo kući! (ljudi se počinju razilaziti, raste gomila odbačenih stvari, oružja, prtljage)

EMERIČKI: Sve je izgubljeno! Hrvatska je kapitulirala, Hrvatske više nema. Sve je gotovo! Stari svijet je propao, i mi odlazimo s njima. (Ljudi uzimaju stvari i nestaju, ostaje tek nekolicina, ostavljene stvari, hrvatska zastava, dolazi časnik koji je donio prvu obavijest o predaji, sjeda, odlaže vojničku naprtnjaču, vadi zatvarač iz šmajsera, odbacuje ga, iz lisnice vadi dokumente kida ih, ljubi obiteljsku fotografiju, križa se, tiho moli)

ČASNIK: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, izbavi moju domovinu od zla koje se nad njim nadvilo. Oprosti mi dugove moje kao što i ja opraštam neprijateljima mojim. Oprosti mi je grijehe naše...“ (vadi pištolj, stavlja ga na sljepoočicu, okida i pada mrtav)

ELEONORA: ( počinje ridati) Ambroze, ljudi se ubijaju...

EMERIČKI: ( prinosi ruku čelu, vojnički pozdravlja) Počast junaku. Ovo je kraj. Jadna moja domovina kad nestaje njena mladost. (s mukom skida pečetnjak s prsta) Emmanuela, vi ćete se spasiti, osjećam to... Uzmite moj pečatnjak i predajte ga Kamilu....nemojte mu reći što se ovdje dogodilo...da smo za ovu nesreću krivi sami mi, Hrvati...

EMMANUELA: Doktore Emerički, još ima nade...ne dajte se...Englezi su civiliziran narod, samo im se treba obratiti...na njihovom jeziku... pomažu onima koji ih cijene...

EMERIČKI: Sve to nema smisla, toliki idealizam ni zašto!(polako gubi snagu, oslanja se na Eleonoru, grmljavina aviona iznad njih, poneki pucnji, preko zvučnika pozivi na predaju

POZIV S MEGAFONA: „Drugovi, rat je završen....Predajte oružje....Vraćate se u domovinu...“( partizanska koračnica preko zvučnika) ...

EMERIČKI: Emmanuela.....pozdravite mi sina........Kamila....zraka, tu me boli (zgrči ga bol u grudima, klone Eleonori u naručje)

ELEONORA: Ambroz, za Boga miloga! Doktora, pomoć, doktora! Nađite doktora. Ima li tu doktora? Doktora...(nekolicina vojnika i civila nijemo gleda kako Presvijetli umire)

ELEONORA: Ambroz, što ću ja sama.... (počne ridati).

HORVAT: Presvijetla....(pokušava je dignuti, ona ostaje ridati preko Emeričkog) Za doktora Emeričkog više nitko ništa ne može učiniti..ni vi...

GLAS S MEGAFONA: „Tek što nije prošao rok za predaju. Svatko tko se nađe nakon isteka roka pod oružjem bit će na licu mjesta kažnjen smrću....“

HORVAT: Pođite sa mnom, Presvijetla...

ELEONORA: (ne čuje ga, rida)

HORVAT: Neka vam se Bog smiluje! (uzima naprtnjaču) Emmanuela, a vi? Ne ćete se valjda predati?

EMMANUELA: A doktor i gospođa Emerički?

HORVAT: Za njih ionako nema spasa. Dođite! (oboje izlaze)

 

 

Scena sedma:

Istražni zakon na Zrinjevcu 1948.

Oficir UDBE, KAMILO, JOJA, STRAŽARI, GENERAL JOŽA
(stražar uvodi KAMILA u ured visokog oficira UDBE na Zrinjevcu, oficir uzima popratni papir koji mu je pružio stražar, pred njim je odeblji fascik, prelistava dokumente iz fascikla, šuti, pije kavu, puši)

KAMILO: Mogu li znati zašto sam doveden?

OFICIR: Doznat ćete. (šutnja se nastavlja)

KAMILO: Kakav je to postupak? Što hoćete od mene?

OFICIR: Rekao sam vam da ćete doznati. Sjedite!

KAMILO: Sjest ću ako mi kažete zašto sam doveden.

OFICIR: Lijepo sam vas zamolio da sjednete. Učinite to.

KAMILO: Jesam li uhićen? Stajat ću dok mi ne kažete jesam li uhićen.

OFICIR: Niste, ali svojim tvrdoglavim ponašanjem riskirate da budete uhićeni.

KAMILO: U ovoj državi ljude ne hapse bez razloga. Za to mora postojati sudski nalog.

OFICIR: Stavi mu lisice i posjedni ga na stolicu!(stražar vadi lisice i pokušava ih staviti Kamilu na ruke , ali on se opire)

KAMILO: Protestiram! Nemate nalog! Ja sam odvjetnik, mene štiti odvjetnička komora, ne možete sa mnom tako...

OFICIR: Straža! (otvaraju se vrata i ulete još dvojica stražara koji bacaju Kamila na pod i namaknu mu lisice, podižu ga i prisile ga da sjedne na stolicu)

OFICIR: Zašto ne bismo mogli?

KAMILO: Ovo je slobodna i demokratska država koja štiti dostojanstvo svojih građana...

OFICIR: To se odnosi na građane koji poštuju zakon. Vi ga ne poštujete, vi se opirete... kao advokatu poznate su vam posljedice...

KAMILO: Digli ste me u gluho doba noći i u automobilu zastrtih prozora doveli na nepoznato mjesto, primjenjujete nezakonita sredstva prisile....

OFICIR: Nije bilo nikakve prisile, zamolio sam vas da sjednete, a vi ste se oduprli. Odgovorite na pitanja i mirno ćemo se rastati. Od vaših odgovora zavisi daljnji postupak. Ako pristajete stražar će vam skinuti lisice.U protivnom će ih zadržati. Sa svim posljedicama po vas.(Kamilo šuti) Steže vam zglobove?(stražaru) Stegnite jače! Hoćete li surađivati? No? Ozbiljan ste čovjek, vjerovat ću vam na riječ. Pristajete? (Kamilo šuti, oficir pokretom ruku daje znak stražaru da smanji pritisak lisica) Bolje? Jeste li za cigaretu? (nudi Kamila cigaretama, Kamilo prkosno šuti) Crnu kavu. Čašu vode.(toči vodu u čašu i daje mu) Izvolite! (Kamilo pokušava s obje ruke uzeti čašu, prolije se po sebi). Ne ide?Mislit će da ste se popišali. Skini lisice! ( stražar skida, Kamilo pije vodu) Možemo li sada početi? Slažete li se?(Kamilo nijemo klima glavom u znak pristanka, oficir daje znak, dvojica stražara izlaze, isljednik uzima list papira i nalivpero i počinje s ispitivnjem)

OFICIR: Vaše ime i prezime?

KAMILO: Kamilo Mirković.

OFICIR: Prije promjene imena i prezimena zvali ste se Kamilo Emerički. Zašto ste promijenili obiteljsko prezime?

KAMILO: Zbog neslaganja s ocem.

OFICIR: Mnogi se ne slažu s ocem pa ne mijenjaju prezime, posebice s tako bogatim pedigreom. No zabilježit ćemo kao što ste rekli: „Zbog neslaganja s ocem“! Mjesto stanovanja?

KAMILO: Zagreb.

OFICIR: Ulica i broj?

KAMILO: Radišina 15.

OFICIR: Zanimanje?

KAMILO: Odvjetnik na čelu uhodane i ugledne odvjetničke kancelarije. Uvaženi član Odvjetničke komore, dva puta njen predsjednik.

OFICIR: Zašto niste otišli u partizane?

KAMILO: To bi moralo pisati u vašim dokumentima. Zbog lošeg zdravstvenog stanja nisam se mogao priključiti narodnooslobodilačkoj borbi, ali sam je ilegalno pomagao.

OFICIR: Jeste li se slagali s djelovanjem vašeg oca visokog diplomate NDH?

KAMILO: Ne, nisam se slagao s njegovim služenjem marionetskom režimu NDH! Ali priznajem, bio je dosljedan, dao je život za ideju kojoj je služio, takav čovjek zaslužuje poštovanje.

OFICIR: Čak ako je ideja zločinačka?

KAMILO: Moj otac je vjerovao da služi narodu i njegovoj državi.

OFICIR: Znači da se s njim slažete?

KAMILO: To znači da ga se ne odričem. On mi je otac.

OFICIR: Dobro, sada prelazimo na drugi blok pitanja. Druže Mirkoviću, budite kratki i jasni. Poznajete li Joakima Dijakovića?

KAMILO: Da.

OFICIR: Od kada ga poznajete?

KAMILO: Od djetinjstva, zajedno smo odrasli, pohađali gimnaziju...

OFICIR: Što vas je osim školovanja vezivalo.....sklonost zajedničkim idejama, isti svjetonazor?

KAMILO: Pripadali smo revolucionarnoj nacionalističkoj omladini koja je revolucionarnim akcijama...

OFICIR: Revolucionarnim?

KAMILO: Mi smo ih smatrali revolucionarima, jer smo rušili crno-žutu tamnicu i zalagali se za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Koristili smo sredstva koja smo imali na raspolaganju.

OFICIR: Te metode je vaš prijatelj Joakim Dijaković koristio u Makedoniji za vrijeme balkanskih ratova.

KAMILO: Ne samo tada, već i kasnije, u Puli, gdje je planirao bombaške napade na carsku flotu i poslije rata kad se suprotstavljao srpskoj monarhističkoj diktaturi.

OFICIR: Širio je lenjinske ideje i ruske revolucionarne metode?

KAMILO: Bio je revolucionar, dosljedniji od mene. Ja nemam njegovu strast i odlučnost.

OFICIR: Je li vam poznato da je prije rata boravio u Sovjetskom savezu?

KAMILO: Poznato mi je da je nakon bijega iz robijašnice u Požarevcu u koju ga je zatvorila SHS kraljevina otputovao u Sovjetski savez.

OFICIR: Što znate o njegovoj ulozi u španjolskom ratu?

KAMILO: Ilegalno se vratio u zemlju da bi početkom 1936. otišao u Pariz. Odatle je za lijevo orijentirana glasila izvještavao o ratu. Više mi nije poznato.

OFICIR: ....a to da je bio partijska veza preko koje su prebacivani interbrigadisti u Španiju?

KAMILO: To mi je tek spomenuo, nije govorio o pojedinostima.

OFICIR: Što znate o njegovom odlasku u partizane, o ljudima s kojima se družio u Zagrebu, o partijskim vezama, o vezama s Kominternom...

KAMILO: Nikada me nije upućivao u svoje povjerljive stvari.

OFICIR: Kakve ideje je zastupao, je li bio internacionalist, pristalica Kominterne, staljinist ili je uvijek zastupao Titovu ideju o samostalnosti Komunističke Partije i neovisnosti Jugoslavije?

KAMILO: Joja Dijak je uvijek bio internacionalist, nikada uskogrudni nacionalist. Zajedno smo počeli kao zastupnici ideje slavenskog ujedinjenja, no Jojin ideal je bila svjetska revolucija i pobjeda komunizma.

OFICIR: Hvala vam druže Mirkoviću. Pomogli ste mi pojasniti problem s kojim se bavim. Čim vas suočim s uhapšenikom završit ćemo s ovim za istragu vrlo korisnim razgovorom .(oficir diže telefon) Druže generale, svjedok je u iskazu dao dovoljno indicija koje upućuju na osumnjičenika. Mogu li od vas dobiti dopuštenje da ih suočim .....Razumijem!(spušta slušalicu, ponovno odabire tri broja) Dovedite uhićenika! Jeste li sada za crnu kavu? Niste, meni će prijati uz cigaretu.(kucanje na vratima, stražar ih otvara i dvojica stražara uvode Joju Dijaka u lancima vezanog i isprebijanog) Prepoznajete li ovog čovjeka?

KAMILO: (instinktivno se pokušao dignuti ali ga stražar prisili da sjedne natrag u stolicu) Za Boga miloga, Joja?! Što su ti uradili? Za ovo ćete odgovarati. Znate li tko je ovaj čovjek?

OFICIR: Pukovnik UDBE drug Joakim Dijaković, zvani Joja.

KAMILO: Otkad država hapsi pukovnika UDBE? Joja, što se događa?

OFICIR: Država otkriva svoje neprijatelje i kad se vješto kamufliraju.

KAMILO: Posrijedi je zabuna, Joja nije i ne može biti neprijetelj države, za nju se decenijama borio.

OFICIR: Ispitat ćemo sve okolnosti i doznati istinu. Vas dvojica ćete nam u tome pomoći. (kucanje, stražar otvara vrata ulazi general Joža, isljednik ustaje i staje u stav mirno, general mu rukom daje znak da sjedne i sam sjeda na stolicu u kutu sobe)

GENERAL: Nastavite!

OFICIR: Ustanovili smo da vi druže Mirkoviću poznajete druga Dijakovića, a poznajete li vi druže Joja Kamila Mirkovića?

JOJA: Poznajem.

OFICIR: Otkada se znate?

JOJA: Od gimnazijskih dana.

OFICIR: Zajedno ste izvodili anarhističke bombaške napade na simbole vlasti K-u-K monarhije?

JOJA: Ja sam ih izvodio.

OFICIR: Druže Kamilo, alias Mirko Mirkoviću, je li to istina?

KAMILO: Moja krivnja je bila jednaka Jojinoj.

JOJA: Kamilo nije bio upućen u pojedinosti, nije znao objekte napada, kod njega smo samo skrivali dinamit.

KAMILO: Ispitujete nas kao kakav profoz carske policije o događajima koji su se dogodili pred četrdeset godina. Kakve veze imaju ti događaji s današnjicom i našim privođenjem

OFICIR: Strpite se druže Mirkoviću, sve u svoje vrijeme. Doći ćemo i do današnjih dana, sve u svoje vrijeme. Druže Dijakoviću, jeste li obavijestili svoga prijatelja Mirkovića o vašem putu u Sovjetski Savez, jeste li mu nakon povatka s tog puta govorili o zadacima koje ste dobili, o putu u Pariz , o španjolskoj revoluciji i vašoj ulozi u njoj? Iz odgovora druga Mirkovića moglo bi se naslutiti da ste ga informirali.

KAMILO: Odlučno se protivim takvoj interpretaciji moga odgovora.

JOJA: Nikada nisam upoznao Kamila s pojedinostima moga ilegalnog rada prije rata, u ratu kao ni nakon rata, niti sam ga upoznao s pravom prirodom moga posla u OZNI. Na to se mogu zakleti.

OFICIR: Ne treba nam vaša zakletva, iz izjave druga Mirkovića jasno je da ste bili pristalica Kominterne i Staljina, da vam je internacionalizam bio uvijek važniji od Titova puta. Mirkovićeva izjava nedvosmisleno dokazuje da ste bili i ostali staljinist. Danas u trenutku Staljinove prijetnje, nakon Rezolucije Informbiroa, takav vaš stav je izdaja.

KAMILO: Ja to nisam rekao, ja to opovrgavam. Rekao sam da je Joja , da smo obojica, vjerovali u moć komunizma da preobrazi ovu našu siromašnu i porobljenu zemlju, ujedini je s jednako nesretnim južnoslavenskim narodima i povede u sretniju budućnost. To smo željeli i to smo obojica činili cijeli naš život. Joja je pritom bio hrabriji i odlučniji, njega nisu razdirale intelektualne sumnje i nedoumice. Išao je pravo prema cilju i od njega nije odustajao, bez obzira na cijenu.

OFICIR: Kao i vaš otac.

KAMILO: Kao i moj jadni otac. Joja nikada ne bi mogao biti izdajica. Radije bi umro nego izdao.

OFICIR: Što vi kažete druže Dijakoviću, jeste li izdajica?

JOJA: Nisam, ja sam bio i ostao vjeran Titov vojnik.

OFICIR: To ćete dokazati na sudu, sada za vas tražimo olakotne okolnosti. Jedna od njih je da nam otkrijete svoju mrežu, osobe u njoj, veze prema NKVD-u. Je li i drug Kamilo Mirković bio upleten u vašu antidržavnu rabotu.

JOJA: Kamilo nikada nije bio upleten u moje poslove, legalne i ilegalne , prije rata, u vrijeme rata i naročito poslije njega. Kamilo je pošten čovjek. Ako želite krivca to sam jedino ja.

OFICIR: Druže Dijakoviću, ne ćeš se izvući ako uzmeš svu krivnju na sebe. Je li Kamilo Mirković u toj mreži?

JOJA: Kamilo, ponavljam i mogu to potpisati u službeni zapisnik, nikada nije bio upoznat s mojim tajnim radom.

OFICIR: (oficir se diže, vadi pištolj iz futrole, prilazi Kamilu i prislanja mu pištolj na sljepoočnicu) Druže Dijakoviću, ako ne kažeš istinu tvoj prijatelj Kamilo će umrijeti.

JOJA: Ubijte mene...

OFICIR: Znam da bi ti lako umro za prijatelja, hoćeš li dopustiti da on pogine zbog tvojih laži?

JOJA: Jedina istina je da Kamilo nije bio upućen u moj rad.

OFICIR: Još nekoliko trenutaka i Kamilo je mrtav. Dijakoviću, ne igrajte se sa mnom, hoću istinu? Posljednji put vas pitam: Je li Kamilo Mirković staljinist? Da ili ne?

JOJA: Nije! Kamilo je nevin.

OFICIR: (okida ali pištolj škljocne na prazno, sklanja pištolj s Kamilove sljepoočnice). Vjeran Titov partizan, govori samo istinu. Pukovniče Dijakoviću, od tebe Partija očekuje da kažeš cijelu istinu o svojoj neprijateljskoj raboti. No s tim više ne ćemo zamarati druga Mirkovića. (stražarima) Odvedite zatvorenika!

KAMILO: Joja, učinit ću sve da te oslobodim. Poći ću do samoga Maršala Tita, oslobodit ću te tih monstruoznih optužbi.

JOJA: Kamilo, zbogom. Više se ne ćemo vidjeti...(stražari izvode Joju).

OFICIR: Mirkoviću, sve što se večeras ovdje dogodilo nije se dogodilo, sve što ste vidjeli i čuli niste vidjeli i čuli. Šutjet ćete o tome, ma što god se dogodilo, cijeli život. Ako progovorite poznata vam je cijena. Vratit ćete se kao što ste i došli i sve ćete zaboraviti.(uzima zapisnik sa zapisničarskog stola) Prije toga potpište zapisnik.

KAMILO: Odbijam bilo što potpisati. Ovo je potpuno nelegalan postupak...kao odvjetnik znam što su moja građanska prava...ništa ne ću potpisati.

OFICIR: Na volju vam, potpisali ili ne potpisali...postoje načini da se na ovom zapisniku nađe vaš potpis...I na vašem mjestu ne bih se razmetao građanskim pravima... šutio bih o ovom događaja kao da ga nikada nije ni bilo....(stražaru) Ispratite druga Mirkovića. I ne zamjerite ono s pištoljem, sovjetski učitelji su nas naučili da je psihološki pritisak efikasniji od fizičkog mučenja.

Kraj 1. dijela

{mxc}

Uto, 5-11-2024, 23:36:23

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.