Na stranicama ovog portala objavljeno je moje izlaganje u povodu godišnjice smrti pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana koje sam izgovorio 12. prosinca 2007. godine u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu. Oslanjajući se na reakcije na netom izvedenu predstavu „Zastave, barjaci, stjegovi“, prigodom stote godišnjice „Hrvatskog narodnog kazališta“ u Osijeku, analizirao sam ozračje koje se počela stvarati od same najave tog projekta, preko podmetanja za vrijeme njegovog nastajanja, do prvih reakcija javnosti i stručne kritike neposredno nakon premijere. Zaključio sam da se ponovno digla hajka na tekst i predstavu koja na drukčiji, slobodan, iskren i pošten, ne-dogmatski, ne-komunistički način tumači hrvatsku suvremenu povijest, njenih sedamdeset godina od 1920. do 1990.
Ona nije politički pamflet već drama ljudi u povijesti/politici, komad koji se razvija kroz sudbinu pojedinaca. U tu svrhu sjajno je poslužila Krležina mreža likova i njihove isprepletene sudbine, nazori, ideologije, naravi, moral i politika. Jedan od nezaobilaznih lica, dramskih osoba koje su stvarale tu povijest bio je dr. Franjo Tuđman i njegova pojava u ovom komadu postala je glavni razlog da se jedan dio javnosti, javnih medija, činovnika u kulturi i kazališnih djelatnika unaprijed ideološki usprotivi tom projektu. Protimba predstavi nastavila se s podmetanjem o pomirbi ustaša i partizana (slučaj s nacrtom plakata za predstavu), da bi kazališni izvjestitelji u nekoliko napisa i pamfleta oštro napali tekst i predstavu koju je s rijetkom pažnjom do sada odgledalo stotine gledatelja u Osijeku.
Tekst nije prihvaćen za tiskanje u specijaliziranom kazališnom časopisu, ista osoba, urednica časopisa i izbornik „Marulovih dana“, odbila je tiskati tekst za koji je kasnije izjavila da je dobar. Danima prije objave svog izbora obavijestila je osječko kazalište da je predstava „Zastave, barjaci, stjegovi“ ušla u njen izbor za smotru koja promiče kvalitetno hrvatsko dramsko pismo, a onda ju je izbacila iz tog izbora. Istovremeno je od mene zatražila pravo da na radiju režira tekst, a kad sam joj uskratio već dani pristanak odgovorila mi je da je predstava loša, a tekst „kvalitetan i zanimljiv“ i neka ne mislim da to nije učinila „časno, pošteno i profesionalno“. ( (Citat: kvalitetnog i zanimljivog teksta ( .. ) moj selektorski posao, obavljen časno, pošteno i profesionalno).
Do današnjeg dana bili su bezuspješni svi napori da se organizira gostovanje u Zagrebu, Uprava ni intendantica zagrebačkog HNK ne mogu pronaći slobodan termin. Istovremeno se za sličan projekt kazališne skupine Ulyssess „Pijana novembarska noć“ Miroslava Krleže u adaptaciji oca i kćeri Štivičić našlo sedam dana gostovanja. Zar se u slobodnoj, demokratskoj zemlji kazališnoj publici ne mogu prikazati dva različita, zanimljiva, možda i provokantna čitanja Krleže ili teksta na njegovom tragu ? Zar su još uvijek novac, političke simpatije, naklonost medija i kazališnih uprava rezervirane samo za jedan svjetonazor ? Zar se i dalje ne će moći govoriti, pisati, glumiti drukčije nego što su nam to određivali i dalje određuju moćnici u kulturi i politici koji traju od 1971. ? Zašto se ponavlja ista vrsta zabrane šutnjom, odbacivanjem i estetskim podcjenjivanjem ? Istovrsna sudbina dviju mojih predstava, „Svrha od slobode“, koju sam režirao 1971. i „Zastave, barjaci, stjegovi“ za koju sam napisao teskt 2007. govori mi da je upravo tako, ponavljaju se i isti argumenti, predstava je loša, tekst je dobar dok se kriju pravi razlozi : protivimo se njenom svjetonazoru, moralu i estetici.
Kao redatelj s dugogodišnjim iskustvom znam da je osječka predstava jako dobra, u njoj ima sjajnih glumačkih tumačenja Dragana Despota, Damira Lončara, Draška Zidara, Milenka Ognjenovića, Slavka Jurage, Nele Kocsis u odličnoj režiji redatelja Georgija Para. Da je predstava dobra znaju glumci koji u njoj igraju, gledatelji koji su je gledali, među njima mnogi glumci iz Zagreba, teatrolozi na „Krležinim danima“, neopterečeni gledatelji koje začuđuje i privlači istina u kazalištu. Iz izbora izbornice „Marulovih dana“ jasno je da se bojala suprotstaviti jednu polemičku predstavu i tekst, koji se radikalno odvaja od tumačenja povijesti, odnosa, karaktera, neistina, stereotipa, kazališnoj estetici koja danas vlada hrvatskim kazališnim prostorom. Dokle će se priječiti slobodno i neopterećeno umjetničko tumačenje vremena i svijeta u kojem živimo zabranom tiskanja i nemogućnošću da predstavu vidi široki krug gledatelja, kritičara i kazališnih ljubitelja koji bi mogli o njoj dati svoj slobodan, ideologijom/politikom neopterećen sud. Kako mislim da je ovaj portal još jedino mjesto gdje javnosti mogu predstaviti svoj tekst dajem ga svima na čitanje, slobodnu prosudbu i ocjenu.
Miroslav Međimorec