"260 dana", Hrvatsko narodno kazalište, Osijek, redatelj Dražen Ferenčina

S nestrpljenjem sam čekao izvedbu „260 dana" Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka, predstavu nastalu po istoimenom romanu Marijana Gubine. Došao sam na nju, jer sam zagovornik kazališnih predstava o prošlom velikom hrvatskom obrambenom ratu, zagovornik sam kazališne istine o patnji, žrtvi i pogibiji pojedinaca koje moraju dobiti svoja snažna uprizorenja, velike, istinite i dobre kazališne predstave. I sam PredstavaMarijan Gubina je nakon 260 dana provedenih u zatočeništvu napisao potresnu knjigu o patnji desetogodišnjeg djeteta koju su susjedi i prijatelji nanijeli njegovoj obitelji samo zato što su Hrvati. Na osnovi te knjige redatelj Dražen Ferenčina s nekoliko glumaca i glumica stvorio je vrlo dobru kazališnu predstavu.sam pisao ratnu prozu, drame, izvođene i neizvođene, u nadi da će nam i kazalište pomoći doći do istine, pročišćenja i odrješenja/oslobađanja od te naše strašne nacionalne frustracije, boli i tragedije, da oslobođeno i bez mržnje nastavimo stvarati svoju budućnost.

Marijan Gubina je nakon 260 dana provedenih u zatočeništvu napisao potresnu knjigu o patnji desetogodišnjeg djeteta koju su susjedi i prijatelji nanijeli njegovoj obitelji samo zato što su Hrvati. Na osnovi te knjige redatelj Dražen Ferenčina s nekoliko glumaca i glumica stvorio je vrlo dobru kazališnu predstavu. Potresna priča otpočetka zaokuplja pažnju gledatelja, redatelj je odmah počeo razvijati jezik koji smo s lakoćom prihvatili kao dogovor/konvenciju, pirandelovski je naznačio da će to biti igra "pokazivanja" i „brehtovskog razaranja privida" - jedan dio gledatelja sjedio je na pozornici s desne i lijeve strane igračeg prostora, sva lica su bila na pozornice, presvlačila su se, brzim i jednostavnim znakovima, promjenom dijela kostima, preuzimala različite uloge, redatelj je zazirao od realističnih rješenja, tuče, mučenja, silovanja, i rješavao ih stilizacijom.

Mladi glumci uglavnom su igrali realistično, povremeno su se dijelovi priče povezivali pripovjedačevim intervencijama i pojašnjenjima no te male stilske nedosljednosti nisu smetale protočnom i razumljivom tijeku snažne kazališne priče. Uloge različitih aktera te teške ratne priče nosili su glumci Aljoša Čepl, Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok Zupković, Matea Grabić, Ivan Ćaćić i Zorislav Štark, oni su se do kraja predali izvedbi, priči, dramaturgiji i stilu kojim ih je vodio redatelj. I onda se na kraju predstave u taj privid, u to dogovoreno kazališno sporazumijevanje umiješao sam autor, digao se iz DrameVelika poznavateljica tog pitanja gospođa Sanja Nikčević dokazala je da postoji preko stotinu ratnih drama, neke su postigle veliki kazališni uspjehi (Žabe), izvođene su i u svijetu (Marijino zvono), one govore o Domovinskom ratu, prvenstveno o sudbini pojedinaca i pojedinki u tom Hrvatima i Hrvaticama nametnutom krvoproliću, pljački i zločinu. Po općeprihvaćenom ključu, kojim hrvatska ljevica tumači Domovinski rat, isticani su samo kazališni komadi koji su izjednačavali krivnju ili je čak stavljali na leđa napadnutoga, branitelja i žrtve.prvog reda na pozornici i prenio nam svoju poruku: Ne osuđujem. Ne mrzim. To narušavanje dogovora, to pojašnjenje izvan cjelovitosti predstave, to nepovjerenje u snagu samog kazališnog čina narušilo je moj iskreni dobar kazališni doživljaj.

Vrijedan kazališni projekt

Iako postoji veliki broj kazališnih tekstova napisanih o Domovinskom ratu, o njima brine i sjajno piše teatrologinja i sveučilišna profesorica Sanja Nikčević u „Antologiji poratne hrvatske ratne drame", malo se hrvatskih kazališta odlučuje na njihove izvedbe. Zato su „260 dana" pohvalan i vrijedan kazališni projekt. „Lijeva frakcija" kazališnih umjetnika uspjela je uvjeriti, uz svesrdnu pomoć ministrice i njenog Ministarstva kulture, ionako nezainteresiranu hrvatsku javnost za kulturu, posebice za ozbiljnu suvremenu dramu, u nepostojanje dobre hrvatske ratne drame. To je već postalo opće mjesto, rijetki novinari(ke), koji se kazalištem bave, govore nam da nema dobre ratne drame, da se ne izvodi, čak i da više nema smisla o ratu kazališno pisati i te komade izvoditi.

Sve je to slabo, neistinito, plakaterski i propagandistički, istinu valja podijeliti, na svim stranama su bili zločini i zločinci, svi smo jednaki, krivnju valja jednako podijeliti. Ništa o napadaču i branitelju, agresoru i velikosrpskom nauma, JNA i izvitoperenom komunizmu. Velika poznavateljica tog pitanja gospođa Sanja Nikčević dokazala je da postoji preko stotinu ratnih drama, neke su postigle veliki kazališni uspjehi (Žabe), izvođene su i u svijetu (Marijino zvono), one govore o Domovinskom ratu, prvenstveno o sudbini pojedinaca i pojedinki u tom Hrvatima i Hrvaticama nametnutom krvoproliću, pljački i zločinu. Po općeprihvaćenom ključu, kojim hrvatska ljevica tumači Domovinski rat, isticani su samo kazališni komadi koji su izjednačavali krivnju ili je čak stavljali na leđa napadnutoga, branitelja i žrtve. Slični procesi su se događali na filmu i u književnosti.

Pitanje koje mi se ubrzo nakon početka predstave stalo nametati bilo je teorijsko -je li potresna priča dovoljna za umjetničko snažno djelo-film, dramu, kazališnu predstavu, roman? - ili se u toj preobrazbi mora dogoditi i pronalaženje novog jezika, novog izraza koji će biti primjeren novom umjetničkom obliku? Je li kazališno - dramaturško, redateljsko, scenografsko i glumačko- tumačenje dosegli svoju posebnost ili je to puko slijeđenje književnog predloška, osnove na kojoj je građena nova umjetnost-kazalište?

Upad u fino kazališno tkanje

Je li doslovno prenašanje snažne životne priče pojedinca ili skupine u oblik umjetničkog izraza (književnost, film, kazalište) dovoljno za umjetničko djelo, za kazališni čin ili u toj preobrazbi, pretvaranju, stvaranju novog tumačenju događaja dolazi i do stvaranja nečeg umjetničkog/kazališno novoga? Ili bar do izvornog kazališnog čina koji ne će biti u funkciji projekta, zamisli, namjere, promidžbe, politike i ideologije ili humanizma koliko god ta namjera bila potresna i ljudski vrijedna. Sad već dolazimo na tlo estetike, na pitanja o dramatizaciji književnog djela, -romana, novele- o dramaturškim zakonitostima različitih umjetnosti, o teškoćama i zamkama doslovnog prenošenja jednog izraza u drugi-riječi u govornoslikovni kazališni izraz ili pak u prvenstveno slikovni izraz filma. No ostavimo teoriju i vratimo se završetku predstave „260 dana". Autor izlazi na scenu i šalje nam poruku: Ne osuđujem. Ne mrzim.

Oscar Wilde je na pitanje što je njegova poruka odgovorio kako se poruke šalju poštom. Kazališna umjetnost služi se tajnim jezikom osjećanja kojim nas dovodi do rasterećenja, katarze, pročišćenja, do poistovjećivanja s prividnim licima i vjerojatnom pričom, koja može biti i izmišljena a opet jednako potresna kao i stvarni događaj. Da ne bude zabune, ne dovodim u pitanje snagu Guberine priče i uopće predstavu koja je na njoj nastala, govorim o posebnosti kazališnog čina kojem ne treba dodavati pojašnjenja, jasnoću ni izvanjsku zamisao, sve bi to trebalo biti sadržano u cjelovitosti kazališne predstave. A to se ovom intervencijom autora, tom izvanjskom funkcijom ovoj kazališnoj predstavi dogodilo, upad u fino kazališno tkanje. Većina gledatelja to nije ni ne će primjetiti, to se dogodilo meni, možda već „iskvarenim" dugogodišnjim poznavanjem kazališta i bogatim kazališnim iskustvom.

Miroslav Međimorec