Ivor Martinić „Bojim se da se sada poznajemo" (Ich befurchte, jetzt kennen wir uns), Gradsko dramsko kazalište „Gavella", redatelj Dominique Schnizer

Praizvedba dramskog komada Ivora Martinića" Bojim se da se sada poznajemo"(Ich befurchte, jetzt kennen wir uns") u Gradskom dramskom kazalištu „Gavella" također je, poput „Vučjaka" u HNK, bio prvi komad u mandatu novog ravnatelja tog kazališta glumca Borisa Svrtana. Ivor Martinić se već potvrdio, njegov komad „Moj sin samo malo slabije hoda" već duže vrijeme je na repertoaru ZKM, BrigaSjajno je da se igraju mladi dramski pisci, dapače, ali držim da se briga o njima mora nastaviti i nakon potpisa ugovora brigom ravnatelja u tijeku nastajanja predstave sve do odgovornosti da se ona i skine zbog nedorađenosti ili zbog nedostatne umjetničke razine koju jedno kazalište poput Gavelle zahtijeva. Potrebna je stalna suradnja pisca s redateljem i dramaturgom, rješavanje mogućih dramaturških zahtjeva do kojih se dolazi u radu s glumcima, dopisivanjem scena, uloga. Naravno to zahtijeva stručnu i profesionalnu redateljsko-dramaturšku suradnju i vodstvo, posebice kad mladog hrvatskog autora režira njemački redatelj.izvode ga na na stranim scenama (Beograd, Ljubljana, Engleska, Belgija), napokon i ovaj tekst je izveden istovremeno u Heidelbergu i Zagrebu

Komad je zasigurno bio preostatak repertoarnog izbora staroga ravnatelja (Darko Stazić), moguće i vrijedna zamisao da se na sceni GDKG izvode mladi hrvatski dramski autori, dade prilika mladim glumcima da se okušaju u dramaturgiji bliskoj njihovom osjećanju i poimanju svijeta/ kazališta, tu je i suradnja s Theater und Orchester Heidelberg čija izvedba na njemačkom jeziku je slijedila premijeru na hrvatskom dan ranije, sve te mogućnosti su obećavala zanimljiv i dobar kazališni događaj koji se na žalost nije zbio.

Prvi razlog za takav ishod tiče se dramskog teksta mladog dramatičara. Kazalište, dobro kazalište se osniva na domaćem dramskom piscu i tu je igranje Martinićevih scenskih komada znak da neka hrvatska kazališta znaju za taj kazališni imperativ i brinu o svom piscu. Briga o njemu znači i brigu o budućnosti hrvatskog kazališta. Hrvatska kazališta uglavnom ne brinu previše o svojim dramskim piscima, ne pronalaze ih, ne vezuju uz sebe, ne naručuju od njih komade. Na žalost! Ponajmanje brinu o njima na način na koji je Miro Gavran, naš svjetski poznati književnik i dramski pisac za vrijeme svog ravnateljstva u Teatru ITD omogućio dolazak do scene skupini mladih dramskih pisaca. Igrao ih je, njihove komade tiskao u časopisu za dramu, stvorio je nekoliko dramatičara poput Asje Srnec, Mislava Brumeca,......

Dakle, sjajno je da se igraju mladi dramski pisci, dapače, ali držim da se briga o njima mora nastaviti i nakon potpisa ugovora brigom ravnatelja u tijeku nastajanja predstave sve do odgovornosti da se ona i skine zbog nedorađenosti ili zbog nedostatne umjetničke razine koju jedno kazalište poput Gavelle zahtijeva. Potrebna je stalna suradnja pisca s redateljem i dramaturgom, rješavanje mogućih dramaturških zahtjeva do kojih se dolazi u radu s glumcima, dopisivanjem scena, uloga. Naravno to zahtijeva stručnu i profesionalnu redateljsko-dramaturšku suradnju i vodstvo, posebice kad mladog hrvatskog autora režira njemački redatelj.

Nazadak u dramaturškom razvoju pisca Martinića

Mislim da se nedostatak takvog zajedničkog rada dogodio u radu na ovom Martinićevom komadu. U njemu se radi o prisjećanju na ljubav u trenutku razlaza mladoga para. U taj željeni/neželjeni odnos / razlaz upliću se dva imaginarna bića, dva anđela, duha, dvije imaginarne ženske osobe, koje variraju osnovni motiv ljubavi mladića i djevojke. Ponavljanje njenog upita i njegovog lapidarnog odgovora, citiram po sjećanju, Ona: "Vraćali smo se autom u Zagreb, nebo je bilo ljubičaste boje i ja sam ti rekla da te volim, sjećaš li se", na što on odgovara „Ne sjećam se!", stvorilo je komad apsurda koji se pravocrtno kretao bez nekog intrigantnog dramaturškog zaokreta i iznenađenja. Sve je bilo na toj jednoj crti, komad se nigdje nije kretao. Martinić ima osjećaj za govornu rečenicu, on vodi svoju zamisao kroz taj apstraktni govor, ali u ovom komadu nije stvorio snažna razvojna uporišta za život lica svog komada. To će naravno rezultirati glumačkom mukom svih četvoro glumaca.

Redatelj je pokušavao slijediti taj apsurdni niz ponavljanja ulascima i izlascima „anđela-utvara-nestvarnih bića" kroz četvora različita vrata jedne isto tako IskustvoZnam iz osobnog redateljskog iskustva koliko su Ivan Kušan, Zvonimir Majdak, Miro Gavran i Ivan Bakmaz naučili iz stvaranja predstava po njihovim tekstovima kao i koliko sam ja naučio kao dramski pisac iz redateljskog rada Georgija Para i Zorana Mužića na mojim komadima. Jedina želja dramskog pisca je da ga se izvodi u kazalištu, i jedna od najvažnijih svrha kazališta je da igra domaćeg dramskog pisca.apstraktne bijelo oličene sobe. Bilo je vidljivo njegovo nevladanje igrom glumaca, zbog neznanja hrvatskog jezika, nemogućnosti pravog razumijevanja ili nekog trećeg razloga, nedostatka dara, na primjer. Tek sve četvereo glumaca mučilo se s glumačkim tumačenjem blijedih i neživotnih predložaka svojih likova. Posebice mi je bilo žao mladog Križana kojeg sam upoznao kao sjajnog glumca u izvedbama „Teatra Exit". Što se to događa pri izlasku mladih glumaca iz tog sjajno „poslijediplomskog" studija glume kod Matka Raguža i dolaska u veća profesionalna kazališta?

Jer slučaj s Križanom nije jedini, još je mladih glumaca koji se najednom nađu na vjetrometini nebrige za njih, na ostavljenosti i stihiji repertoarnih kazališta u kojima vladaju klanovi ili ambiciozna ravnateljstva koja ne brinu o glumcu već samo o nejasnim i apstraktnim „koncepcijama". Tim pitanjem bi se valjalo podrobnije zabaviti. Nejasna i nerazvijena je bila i namjera da dva apstraktna bića budu neke drukčije funkcije odnosa mladog para, no moguće da je ta piščeva namjera ostala skrivena iza nejasnih i slabo artikuliranih glumačkih tumačenja dviju mlađih glumica.

Tekst nejasne i nerazvijene dramaturške zamisli, čak i oni koji poznaju sve Martinićeve predstave, zamijetili su nazadak u dramaturškom razvoju pisca Martinića. Mislim da je tekst trebao proći kroz gušće dramaturško-redateljsko rešeto. Tako se pomaže piscu u razvoju, ne nekritičkim slijeđenjem uspjeha koje je požnjeo na stranim scenama već suradnjom u preobrazbi teksta u materijalnu stvarnost predstave.

Znam iz osobnog redateljskog iskustva koliko su Ivan Kušan, Zvonimir Majdak, Miro Gavran i Ivan Bakmaz naučili iz stvaranja predstava po njihovim tekstovima kao i koliko sam ja naučio kao dramski pisac iz redateljskog rada Georgija Para i Zorana Mužića na mojim komadima. Jedina želja dramskog pisca je da ga se izvodi u kazalištu, i jedna od najvažnijih svrha kazališta je da igra domaćeg dramskog pisca.

Miroslav Međimorec