Zdenko Jelčić- „Veliki odlazak": preradba-obrada Zdenka Jelčića dramskog komada Thomasa Bernharda „Minetti", Teatar ITD

Monološka drama „Veliki odlazak", preradba dramskog komada Thomasa Bernharda „Minetti" glumca Zdenka Jelčića dramaturški je čvrsta, glumački točna i istinita, u njoj se isprepliću fikcija - sudbina odbačenog i neshvaćenog glumca koji sanja ponovno igrati Kralja Leara i osobna sudbina glumca koji taj komad izvodi kao svoj „Obračun sa samim sobom", „svođenje računa s kazalištem, životom i smrću", „ inat prema onima koji nisu prepoznali njegov glumački dar", svojevrsni zaključak i točka na jednu glumačku sudbinu. Izvedba je jednostavna, a opet dobro promišljena, ljudski duboka, glumački igrana na odličan način, u najboljoj tradiciji hrvatskog glumišta, duboko usidrena u njegov osobni, ljudski osnov i glumački dar.

Jelčićev „Veliki odlazak" njegova je glumačka i osobna pobjeda nad smrću koju jedino glumci mogu izvojevati, oni umiru na sceni i vraćaju se u život da bi nam potvrdili snagu i dubinu kazališne umjetnosti. Iskusan i kreativan kazališni umjetnik Zdenko Jelčić glumac je moje generacije (zajedno smo studirali na AkiFU, zajedno surađivali i živjeli kazalište), dugogodišnji prijatelj, u mnogim stvarima različit od mene, mislimo o svijetu različito, ali se o značenju i svrsi kazališta odlično slažemo. To ne znači da ću ga neobjektivno hvaliti.

Glumački se teško probijao u kazalištu, za to je „kriv" i njegova nemirna i slobodna osobnost, i tek mu je nekoliko uloga na hrvatskom kazališnom rubu, u Dubrovniku - Slijepi Vlaho u Vojnovićevom „Ekvinociju", u Čehovljevom „Višnjiku", odlična glavna uloga u „Legendi" Miroslava Krleže u Zenici - donijelo priznanje struke i gledatelja te osobnu satisfakciju dok mu je uloga Kapetana Ljube u „Kapelskim kresovima" (Kapelski krjesovi!?) i kaplara u paru sa slavnim Mladenom Crnobrnjom - Gumbekom ( „Lakše se diše"), donijela popularnost kod puka.

Glumački dar prepoznat u Njemačkoj

Ta „slava" nije dugo trajala, zaljubio se, oženio i odselio u Švicarsku i tek bi povremeno u nekom hrvatskom filmu igrao kriminalca ili ustašu opasna izgleda. I onda se DarGlumački dar koji nisu vidjeli ili htjeli vidjeti ravnatelji hrvatskih kazališta u Hrvatskoj prije osamostaljenja Hrvatske prepoznali su najbolji od najboljih njemačkih kazališnih umjetnika. U Švicarskoj je vidio velikog Michela Piccolija u ulozi Bernhardova Minettija i odlučio je odigrati taj komad, isprva onako kako je napisan, s velikim ansamblom, scenom i kostimima, ali ga je teška bolest udaljila na dulje vrijeme od kazališta i tog zahtjevnog projekta. Pobjedivši opaku bolest odlučio je odbaciti sve što bi ga opeterećivalo i komad je pretvorio, nadopisao i prilagodio sebi u monolog prepleten sjećanjima, ispovješću, iskrenim govorom o svojoj bolesti, o vječnoj glumačkoj težnji da se ostvari u nekoj od besmrtnih uloga poput Shakespeareova Leara.dogodila sretna slučajnost, javio se na audiciju u Schauspielhauses Zurich, prošao i kod slavnog njemačkog redatelja i intendanta Christopa Marthalera odigrao jednu ulogu, a nakon toga četiri godine uspješno surađivao s njim i najboljim redateljima i glumcima njemačkoga govornog područja. Na njemačkom jeziku!

Glumački dar koji nisu vidjeli ili htjeli vidjeti ravnatelji hrvatskih kazališta u Hrvatskoj prije osamostaljenja Hrvatske prepoznali su najbolji od najboljih njemačkih kazališnih umjetnika. U Švicarskoj je vidio velikog Michela Piccolija u ulozi Bernhardova Minettija i odlučio je odigrati taj komad, isprva onako kako je napisan, s velikim ansamblom, scenom i kostimima, ali ga je teška bolest udaljila na dulje vrijeme od kazališta i tog zahtjevnog projekta. Pobjedivši opaku bolest odlučio je odbaciti sve što bi ga opeterećivalo i komad je pretvorio, nadopisao i prilagodio sebi u monolog prepleten sjećanjima, ispovješću, iskrenim govorom o svojoj bolesti, o vječnoj glumačkoj težnji da se ostvari u nekoj od besmrtnih uloga poput Shakespeareova Leara.

U toj ispovijedi, u tom potresnom govoru o sebi, kazalištu, životu Zdenko Jelčić je podsjetio na pokojne hrvatske kazališne velikane, na glumce odnjegovana govora i geste, osjećaja za tempo i ritam u kojem su stanka, tišina, odah, dio onoga tajnog dodira, govora, strujanja između glumca i gledatelja, onog nevidljivog dijaloga, one magične veze što je veliki glumci ostvaruju sa svakim od nas u gledalištu. Smiren, tihog tona, duboke misli i osjećanja, potpune koncentracije na ono što hoće glumački prenijeti – glazbu govora, ton, nijansu, istančanu misao, snažno osjećanje.

Glumački sjajno, bez vike koja je postala loš znak glumstva u hrvatskom kazalištu, lako i potresno, s puno misaonih dubina i nijansi, „Veliki odlazak" Zdenka Jelčića u komornoj izvedbi u Polukružnoj dvorani Teatra ITD" postaje predstava koja se mora vidjeti. Ako iole brinete o hrvatskom kazalištu u ovoj Jelčićevoj izvedbi vidjet ćete zašto je većina onoga što se hvali u tisku i na televiziji lažno i netočno, krivo i protivno dobrom i dobrobiti hrvatskog kazališta i umjetnosti. Protiv je i vas koji u kazalištu tražite, ali rijetko nalazite, odah, smiraj i pročišćenje od tegoba svijeta koji nas okružuje. Vi, koji volite kazalište i glumca, želite ga čuti, razumjeti i osjetiti svaki njegov dah, šapat i misao, pođite vidjeti jednog od rijetkih hrvatskih glumaca koji danas razumljivo govore ono što misle i osjećaju, znaju to na pravi način prenijeti sve manjem broju gledatelja koji dolaze u kazalište vidjeti istinito zrcalo čovjeka, društva i vremena.

Miroslav Međimorec