Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Miroslav Krleža „Vučjak", redatelj Ivica Buljan; Zagrebačko kazalište mladih, Miroslav Krleža „Kristofor Kolumbo", redatelj Rene Medvešek

S velikim očekivanjima sam očekivao izvedbu „Vučjaka" Miroslava Krleže, prve izvedbe u madatu nove intendantice HNK u Zagrebu, predstave koja je trebala otkriti smjer i estetiku novoga umjetničkog vodstva te najznačajnije hrvatske kazališne ustanove. Izbor „Vučjaka" za nov početak bio je za pohvalu, izbor domaćeg autora bio je u očitoj opreci s brzopletom najavom novog vodstva HNK o stavljanju u drugi plan domaćeg dramskog autora i poticanju novih europskih kazališnih trendova. Suvremeno tumačenje tog Krležina komada trebalo je u zagrebačkom HNK vratiti značenje hrvatskom jeziku, dramskoj književnosti i kazališnoj tradiciji, koja je današnjoj hrvatsko kazališnoj stvarnosti snažno narušena, te novo redateljsko- glumačko tumačenje te vrijedne Krležine drame.

Očekivao sam da će novo tumačenje „Vučjaka" otkriti duboke i snažne frustracije, nemire i napetosti postratnog, tranzicijskog suvremenog hrvatskog trenutka u kojem se gube iluzije i ljudskost, vlada kapital, korupcija i kriminal, da će propitati odnos pojedinca, idealiste i vremena, društva zaokupljenog hedonizmom, nemoralom, grabežom i postratnom prošlošću. Ono je također trebalo afirmirati nove mlade tumače velih Krležinih dramskih uloga - Krešimira Horvata, Vengera, Polugana, Marijanu Margetić, Amerikanku Evu, Hadrovića, Panteliju. I redatelj Ivica Buljan, koji me iznenadio sjajnim tumačenjem Krležinih „Glembajevih" u izvedbi „Slovenskog narodnog gledališča", činio se jamcem suvremene i snažne interpretaciju tog vrijednog Krležinog dramskog komada.

OčekivanjaNa žalost, ova predstava je iznevjerila sva ta očekivanja. Mnogo vike i naguravanja glumaca po sceni davalo je prevladavajući ton predstavi, čekanje na pravu izgovorenu rečenicu, pravu glazbu ljudskog govora (s tek ponekim bljeskom rijetke glumačke interpretacije) produljilo se kroz veći dio predstave. Izbor toga komada danas nije opravdala nikakva vidljiva i smislena redateljska zamisao, više bi novih ideja za predstavu i zamisli za tumačenje likova u predstavi redatelj skupio da je sjeo u kasni vlak za Križevce, Koprivnicu, Viroviticu, Osijek, promatrao krajolik i gledao ljude na Vucjak2postajama u prolazu nego što ih je stvorio ovom nečitkom, nerežiranom, kaotičnom izvedbom.Na žalost, ova predstava je iznevjerila sva ta očekivanja. Mnogo vike i naguravanja glumaca po sceni davalo je prevladavajući ton predstavi, čekanje na pravu izgovorenu rečenicu, pravu glazbu ljudskog govora (s tek ponekim bljeskom rijetke glumačke interpretacije) produljilo se kroz veći dio predstave. Izbor toga komada danas nije opravdala nikakva vidljiva i smislena redateljska zamisao, više bi novih ideja za predstavu i zamisli za tumačenje likova u predstavi redatelj skupio da je sjeo u kasni vlak za Križevce, Koprivnicu, Viroviticu, Osijek, promatrao krajolik i gledao ljude na postajama u prolazu nego što ih je stvorio ovom nečitkom, nerežiranom, kaotičnom izvedbom.

Razočaranje

Glumce je prepustio samima sebi što je rezultiralo nesnalaženjem velike većine, posebice mladoga protagoniste Silvija Vovka koji je igrao Krešimira Horvata. Razočarala je i igra dviju glumica od kojih je prva, dramska prvakinja HNK, podlegla vici i naguravanju, a druga tek pokazivala svoje fizičke atribute. Iznimke u tom općem sivilu i glumačkom pokazivanju umjesto stvaranja jasnih i dojmljivih dramskih lica koje nudi Krležin tekst-novinari u redakciji, seljaci u Vučjaku-bili su tek Dragan Despot, Ana Begić i Siniša Popović.

U toj improvizaciji nisu se snalazili ni neki dokazani dramski prvaci HNK. Scenografija je bila tek kulisa, a ne „stroj za igru", nedjeljiv dio režije i redateljevog tumačenja drame. Bilo je vidljivo da je redatelj prepustio da se predstava stvara sama i rezultat toga je bilo neuvjerljivo, slabo i promašeno tumačenje vrijednog Krležina dramskog teksta.

S mnogo manje pompe, primjereno osobnosti, duhu i estetici redatelja Renea Medvešeka, pojavila se i bljesnula svom svojom svježinom, maštom i kazališnom ljepotom predstava „Kristofora Kolumba" u Zagrebačkom kazalištu mladih. Jedna od važnih crta repertoara i estetike ZKM bilo je bavljenje dramatikom Miroslava Krleže, spomenut ću tek tri predstave koje označavaju tu koncepciju-„Hrvatska rapsodija" 1975. moje malenkosti, „Zastave" 1990. redatelja Georgija Para (u kojem je Rene Medvešek igrao glavnu ulogu) i „Kristofor Kolumbo" 2015.

MedvešekSve je tako jednostavno i lijepo, a opet bogato i maštovito. Sve je redateljski čisto i čitljivo, toplo i produhovljeno. Na sceni vidimo i čujemo žive ljude, ne njihove lažne surogate. Vidimo ljudske sudbine i metafore i zapretena značenja u svoj njihovoj čistoti i jasnoći. Predstava govori o idealistima, o vječnom traganju za novim, za kretanjem u tangentama nasuprot vraćanju kroz kružnice na stare obrasce, načine, živote. Govori i o odnosu vođe, sanjara i puka, o njihovim vječnim napetostima, sukobima, pobunama i ekstazama.Sve tri predstave bile su duboko uronjene u svoje vrijeme, tumačile ga i umjetnički oblikovale na nov, maštovit, uzbudljiv način, što je i svrha kazališne umjetnosti. Spominjem tu vezu jer vjerujem u značenje kazališnog kontinuiteta, nastavljanja na već dosegnutim i uspješnim kazališnim rješenjima, na poštivanju i uvažavanju stvaranja svojih prethodnika, na tradiciji i uvažavanju stila i duha hrvatskog kazališta.

Rene Medvešek i poštivanje tradicije

Rene Medvešek drži do te tradicije, poštuje prethodnike i dobro hrvatsko kazališno nasljeđe. Sve u njegovoj predstavi bilo je stvaralačko i uspješno, maštovita režija koja se temeljila na glumcu i njegovim sredstvima, tu kao da je redatelju bio uzor Peter Brook i njegov „prazan prostor". Sve se događa kroz glumca i njegovim agiranjem - početna scena u kojoj nas maketa Kolumbova broda „Santa Marije" uvodi u kazališni san koji traje sat i deset minuta, zajednička igra glumaca iz koje se nitko ne izdvaja, čak ni Kristofor Kolumbo Krešimira Mikića, glazba koju stvara predstavu, glazba stvorena od buke (bubanj i zvuk udaranja po limenim bačvama) i tišina, šaptom pjevane pjesme, ritam koji nas nezaustavljivo nosi kraju predstave, prostor koji se jednostavnim elementima- užetima, zavjesama, bačvama i sanducima- pretvara u brod.

Sve je tako jednostavno i lijepo, a opet bogato i maštovito. Sve je redateljski čisto i čitljivo, toplo i produhovljeno. Na sceni vidimo i čujemo žive ljude, ne njihove lažne surogate. Vidimo ljudske sudbine i metafore i zapretena značenja u svoj njihovoj čistoti i jasnoći. Predstava govori o idealistima, o vječnom traganju za novim, za kretanjem u tangentama nasuprot vraćanju kroz kružnice na stare obrasce, načine, živote. Govori i o odnosu vođe, sanjara i puka, o njihovim vječnim napetostima, sukobima, pobunama i ekstazama.

Puk, narod u naglim mijenama čas veliča čas ništi one koji ih vode zvijezdama. Puk tek zna za tlo prema kojem plove, za " use, nase i podase". Medvešekova predstava zvoni i današnjim značenjima, ne nedostaje joj i politike, u njoj se čuju i one prave ljudske sumnje i dvojbe koja nas danas razdiru. Njegov „Kristofor Kolumbo", neopterećen stvarnim brodom poput Parova u Dubrovniku sedamdesetih, plovi kroz našu maštu i uzdiže gledatelje na krijestama valova uzbuđenja ljepote, istine i ljudskosti.

Kakva razlika u dva tumačenja Krleže u Zagrebu na razdaljini od petsto metara!? Jedna predstava koja hoće gledatelja zasjeniti svojom kazališnom nemoći i neistinom, druga svježa, iskrena i prava, jedna pompezna i lažna, druga jednostavna i kazališno točna. Poklonik sam redateljskog i glumačkog rada mladog kolege Renea Medvešeka i ako bi netko trebao svijetliti kao svjetionik mladim kazališnim umjetnicima, redateljima i glumcima, to bi trebao biti on, a ne Oliver Frljić, i da ne nabrajam dalje. Rene Medvešek zna pročitati i razumjeti dramski tekst srcem, zna ga oblikovati u prostoru i kroz glumca dajući glumcu onu najvažniju ulogu u kazalištu-da nam bude vodič kroz rajske vrtove kazališne umjetnosti.

Miroslav Međimorec