Suradnja u vrtlogu političkih promjena

1971. počela se vrtoglavo događati politika: veliki narodni skupovi po Hrvatskoj na kojima su Hrvati izražavali radost zbog narastanja slobode, ali su se čuli i sve brojniji protesti jednog dijela političke nomenklature, partizanskih boraca i hrvatskih Srba. Napetost između onih koji su se radovali slobodi i onih koji su umjesto nje vidjeli povratak ustaštva i hrvatskog nacionalizma postajala je sve veće. Situacija se, rečeno starim političkim jezikom usložnjavala, ali mi smo previše bili u svom stvaranju, u veselju igre i domišljanja. Osobno sam postao svjestan dramatičnosti situacije kad se zapalilo zaleđe Srđa, tog ljeta gorjelo je na previše mjesta da bi bilo slučajno.

Bila je duboka noć, sjedili smo u lokalu Pod lozom i promatrali plameni zid koji se protezao cijelim mračnim horizontom nad nama. Osjećali smo krpice pepela koje su padale iz krvavo osvjetljenog neba. Pitao sam se hoće li se taj plameni val spustiti na grad i na najgori se način ostvariti ono o čemu smo govorili u svojoj predstavi. Gorjela je Hrvatska! Pred predstavom su se počele pojavljivati prve prepreke, zbog tehničkih razloga, tako su nam objasnili, predstava se nije mogla igrati u luci. Moćnici u Igrama osjetili su promjenu političke atmosfere i procijenili da nas treba onemogućiti. Još nisu bili spremni na zabranu, ali su odlučili što više otežati naš rad i prisiliti nas na odustajanje.

Nama je bilo stalo do predstave, meni je bilo stalo, imao sam dobar osjećaj da smo na tragu neobične, razigrane satire koja hrabro govori o vremenu nadanja, mijene i slobode. Kušan je također želio vidjeti čudan spoj svog teksta, varijetea, pučkog prikazanja, jetke političke satire, fizičkog teatra, persiflaže u dodiru s publikom. Glumci su također bili punim srcem za predstavu i nismo odustali. Brzo smo dogovorili novi prostor za igru, izabrali smo Bunićevu poljanu na kojoj smo izgradili neku vrstu japanske Kabuki pozornice: središnji plato za igru do kojega su od tri tornja od bešavnih cijevi vodili uski drveni mostovi.

Predstava

Gledatelji su sjedili na niskim drvenim stolicama i s tri strane promatrali igru. Nimalo realističan već metaforičan prostor, tu je Spaić imao pravo, omogućavao je nesputano putovanje povješću i maštom. Uselili smo se na Bunićevu poljanu, brzo izgradili stroj za igru i počeli domišljati i završavati prizor za prizorom. Glumci su bili poneseni igrom. Važno je napomenuti da je većio dio ansambla radio istovremeno sa Žoržom Parom na Eduardu II, on je radio na Lovrijencu danju, a mi smo nastavljali noću. Tako je cijelo ljeto bilo ispunjeno danonoćnim stvaranjem, noćnim razgovorima o predstavi i tek ponekim satom sna. Dotle je ozračje napetosti, nadanja i straha postajalo sve stvarnije.

U intervjuu pred premijeru odgovorio sam na pitanje o suradnji s autorom: Moje posljednje dvije predstave plod su suradnje s Ivanom Kušanom (...) Svrha od slobode je u svakom slučaju najkompletnije djelo (iz predstave u predstavu pokušavam rješavati nove probleme u režijskom poslu), ono najviše odgovara mom mišljenju o kazalištu. Ona je od samog početka bila zajednički posao, od same ideje o predstavi. Radilo se naime o tome da je Kosta Spaić, kao umjetnički rukovodilac dramskog dijela Igara želio da ja nešto načinim s mladim glumcima na Igrama i dao mi je slobodu da odaberem autora teksta, a ja sam odabrao Ivana Kušana. Tako smo od početka radili zajedno na predstavi koja je imala svoje osnovno određenje kao predstava za mlade i kao predstava o Dubrovniku.

Na pitanje je li bilo nekih pritisaka za vrijeme rada na drami odgovorio sam : Dubrovačke ljetne igre djelo su naručile i odobrile. Kosta Spaić je stajao iza njega. Postojala je bojazan da će se neki dijelovi teksta krivo razumjeti, neki od mojih profesora s Akademije željeli su da se ponešto izmijeni, Kušan i ja smo bez obzira na te sugestije nešto mijenjali, ali je tekst ostao u integralnom obliku. Da bi se bolje razumio tijek rada na komadu, moram reći da je najprije bio načinjen scenarij od osam kartica u kojem nije bilo dijaloga, on je sadržavao samo dramaturšku formu i slijed događanja, a onda je načinjena prva verzija teksta koju smo u radu često mijenjali. Tu prvu verziju, a i dijelovi koji su dopisivani, Kosta Spaić je isto čitao.

Odnos pisca i glumca

Dubravko Sidor, glumac iz predstave, također je odgovarao na pitanje o odnosu glumaca s piscem komada: Ono što mi se čini najinteresantnijim u suradnji s tim autorom jest upravo to da on zajedno s nama glumcima i režiserom, stvara predstavu. To živo sudjelovanje pisca u stvaranju predstave, prisutnije je u Svrhi nego u Tornju, jer je već osnovni scenarij napisan upravo za ovakvu vrstu igre koju stvara Međimorec, a Kušan je ovdje, u Dubrovniku, dijalozima oživio i likove koje još u osnovnom scenariju nije ni zamislio. U festivalskom biltenu Dubrovačkih ljetnih igara izjavio sam sljedeće: Ono što me je najviše radovalo u ovom poslu na Igrama bila je ponovljena suradnja s Ivanom Kušanom. Osobno sam vrlo zadovoljan što sam uspio pridobiti jednog autora za pravi način stvaranja kazališnog čina. Skoro sam siguran da će se Kušan još pojavljivati u našem kazalištu.

U jesen 1971. Ivan Kušan je u Vjesniku, u članku pod naslovom Smijeha je uvijek bilo toliko koliko je bilo hrabrosti, odgovarao na pitanja čitatelja i na upit izvjesnog Z. Zagorca iz Zagreba: Kakva su vaša iskustva s Mirom Međimorcem, odnosno kako pisac surađuje s režiserom ?, ovako je odgovorio -To su dva posve različita pitanja. Gombrowicz kaže da je njegov posao gotov kad napiše kazališni tekst, ne razgovara ni s režiserom, ni s glumcima, ne dolazi na pokuse...Lako njemu!

Moje iskustvo s Međimorcem je obratno: tek od gotovog teksta počinje pravi posao za mene (pod poslom podrazumijevam fizičke napore: probdjevene noći, itd), jer se tekst, zajedno s glumcima, krati, dopisuje, mijenja...Počelo je s adaptacijom Tornja kad sam mislio da je to normalno, jer je posrijedi adaptacija. Međutim tek na dubrovačkim pokusima shvatio sam u što sam se uvalio. Ako se nastavi moja suradnja s Međimorcem, vjerojatno ću u idućoj predstavi i statirati...ili bar nositi kulise.

Ivan Šibl

Predstava je postajala sve vidljivija, njen stil prepoznatljiv, bila je brza, puna mladenačke snage, jetka satira, koju su stvarali entuzijazam glumaca, šarm, radost i predanost igri. Na jednoj od posljednjih proba pojavio se Kosta Spaić i nakon što ju je odgledao ( kao iskusan kazališni umjetnik osjetio je njenu izravnost, političku provokativnost i snagu) savjetovao nam je da iz predstave izbacimo monolog bizantskog cara Porfirogeneta, jer bi njegova izravnost mogla izazvati već ionako uznemirene političare i dovesti u pitanje premijeru. Kosta Spaić je svakako želio da predstava izađe i njegov zahtjev je imao tu svrhu. Poslušali smo ga i izbacili dio monologa. Politička napetost je sve više jačala.

Glasine o tome da mladi na Bunićevoj poljani pripremaju nacionalističku provokaciju uzbunile su Upravu Ljetnih igara i nekoliko dana prije premijere na zahtjev Ivana Šibla, iskusnog političara koji je znao što se događa i kako će se stvari razvijati, sazvan je sastanak Vijeća Igara. Šibl je zatražio skidanje predstave, objasnio je sve političke posljedice ako se Svrha od slobode izvede, ali Vijeće je demokratskim glasovanjem s većinom od pet glasova protiv tri odlučilo da se predstava održi. Valja reči da je Kosta Spaić do posljednjeg časa podržavao predstavu i glasovao za njeno izvođenje. I neznajući pravu istinu godinama sam ga držao najodgovornijom osobom za nepravdu nanesenu Svrhi od slobode sve dok jedan svjedok tih događanja nije otkrio što se zapravo dogodilo.

Ivan Šibl je s prvog kata zgrade na Bunićevoj poljani, iza zatvorenih drvenih grilja, kako ga ne bi mogli politički okriviti za podržavanje predstave, promatrao generalni pokus. Kažu da se i njemu svidjela. Ipak bio je realan, znao je kakva je snaga protivnika predstave i hrvatske želje za slobodom.

Usprkos formalne podrške Vijeća sve više ljudi u Igrama okretalo se protiv predstave i počeli su postavljati mnogo prepreka: nisu prodavali karte, nisu reklamirali predstavu, jedva smo na vrijeme dobili bešavne cijevi i drvo za pozornicu, kostimi su zgotovljeni u zadnji čas. Kako bismo potaknuli zanimanje Dubrovčana i izvršili pritisak na Upravu Igara večer prije premijere glumci u kostimima i s transparentima na kojima je pisalo Danas sloboda posljednji dan prošli su Stradunom i stali pred Upravom protestirati: izvikivali su parole, pjevali songove i pozivali građanstvo na predstavu.

Rade Šerbedžija

Publika je premijeru sjajno primila, ovacije su trajale više od 20 minuta. Dan poslije na press konferenciji glumac Rade Šerbedžija je, kako se prisjeća Kušan u svojoj knjizi Slavnih 99 iz Soca, izjavio da je predstava odlična samo ga smeta istočni vetar koji odasvud duva. Nakon njegove izjave jedino mi je preostalo izjaviti da sam zbog predstave spreman otići u zatvor. Kad je Anatolij Kudrjavcev napisao kritiku pod naslovom Srbi, osvajači Dubrovnika Fani Muhoberac direktorica Ljetnih igara rekla je Kušanu i meni: Pogledajte, što ste nam napravili. I ona je znala što je čeka, uskoro je bila prisiljena otići s mjesta direktora Igara.

Na prvu i posljednju dubrovačku reprizu došao je Eugene Ionesco, poveli su ga na koncert, odgovarali od posjete predstavi, ali on je uporno tražio da je bar na kratko vidi. Ušao je i ostao do kraja. Bio je zadivljen oduševljenom publikom, Kušanu je izjavio: Imate publiku! Posjetio je i Zagreb, na Akademiji je priređen razgovor s njim. Na pitanje kako mu se svidjela predstava koju je vidio u Dubrovniku o njoj se vrlo pohvalno izrazio, čak je rekao da će njenu izvedbu preporučiti Teatru nacija u Parizu. Ionescovu pohvalu prevoditelj s francuskoga zaboravio je prevesti.

Izet Hajdarhodžić

Dan nakon završetka Ljetnih igara na sastanku Vijeća na kojem se raščlanjavala protekla sezona glumac Izet Hajdarhodžić najoštrije se obrušio na predstavu i autore, Kušana i mene, zahtijevajući da nas se hapsi dok su se političari požurili razobličiti nacionalističku rabotu autora Svrhe od slobode.

U Dubrovačkom vjesniku od 31. prosinca 1971. u uvodnom izlaganju Započeta aktivnost podstrek i ohrabrenje za daljnje akcije inženjer Pavle Bakarić izrijekom je spomenuo našu predstavu: Nešto više ispoljavanja nacionalnoga i svođenje na isticanje hrvatskoga u svakoj prilici bilo je kod komunista u ustanovama, pogotovo iz kulturne djelatnosti (...) Primjera tih tendencija, te stalno i nepotrebno isticanje pridjeva hrvatsko ili nacionalističkih aluzija ima dosta. Primjeri : predstava Svrha od slobode na Ljetnim igrama....

Predstavu smo uspjeli dovesti u Zagreb na IFSK, publika nas je lijepo primila, ali se u kritikama istih kritičara koji su hvalili predstavu osjetio zaokret, predstava im više nije bila onako dobra kao u Dubrovniku. Počeo je da odasvud duva istočni vetar. Nisu nas uhapsili, ali su Kušana i mene komunisti stavili u Bijelu knjigu (na crnu listu) i godinama nam otežavali umjetnički rad.

Vodvilj

Na zajedničkom poslu ponovno smo se našli četiri godine kasnije. Ja sam 1973. bio na kazališnoj stipendiji u Londonu i Stratfordu, Kušan je 1974. proveo u Iowa Cityju, SAD, na stipendiji za pisce, ali smo nastavili planirati zajedničke projekte. U pismu koje mi je poslao u Stradford najavio je rad na adaptaciji Čehovljeve novele Vodvilj : S nestrpljenjem čekam da se vratiš. Polako ću raditi Čehova: Vodvilj, možda od toga nešto napravimo, sjećaš li se da sam ti o tome govorio?

Sa skupinom glumaca koji su igrali u Svrhi od slobode ( po predstavi smo nazvali jednu od prvih neovisnih kazališnih skupina SOS) i još uvijek vjerovali Kušanu i meni, 1975. u skučenom prostoru kule Lotrščak napravili smo duhovitu, razigranu i zajedljivu predstavu koju je publika odlično primila. Bila je to ponovno politička satira o strahu i konformizmu. Te godine selektor Velimir Stojanović izabrao je Vodvilj za 16. sarajevski MESS-u. Navodim neke od izjava gledatelja: Domaćica- Bilo mi je vrlo interesantno i drago što sam prisustvovala ovakvoj predstavi.

Uvijek treba osuditi nezrele odnose u kolektivu i uopšte među ljudima; student arhitekture: Predstava je dobra, iako mi se kraj nije dopao; tehničar: Stvarno mi se dopalo: tekst, igra i gluma; inženjer agronomije : Divno!; voditelj I. programa Studija B iz Beograda : Jako dobra predstava...; tv snimatelj: Ova predstava treba da bude uvrštena u program Oktobarskih dana kulture, jer ima ambicija da preraste u komediju na jugoslavenskom nivou; novinar : Meni je to strašno grozno, užasno i ne znam šta bi selektoru Velimiru Sojanoviću ove godine; student teatrologije: Bilo je dosadno!

Vodvilj je bio zamišljen kao početak stvaranja neovisnog kazališta u kojem je Kušan želio nositi i kulise, ali i pisati nove kazališne komade. Neovisno kazalište nismo uspjeli stvoriti, SOS je prerano zakukurijekao i nakon Vodvilja i nekoliko manjih projekata SOS se ugasio.

Naivci

Nakon godinu dana boravka u SAD-u Ivan Kušan se vratio s romanom Naivci i filmskim scenarijem prema istom romanu. Prvo sam pročitao scenarij pa roman i odmah rekao Kušanu da ću ga adaptirati za scenu. On se složio i dao mi slobodu da podesim tekst svojoj redateljskoj zamisli. Cijeli koncept predstave proizašao je iz prostora. ZKM se godinama borio s nedostatkom prostora za igru, izgradnja obećanog kazališta se odugovlačila i predstavu smo odlučili smjestiti u tzv. Dvoranu L u Preradovićevoj ulici, dvoranu za probe u obliku slova L.

Potpuno neprikladan prostor za kazalište scenograf Zlatko Kauzlarić-Atač pretvorio je u scenu na kojoj se dogodila predstava bogate pučke atmosfere, originalnih likova, realističnog nadahnuća i modernosti. Koristili smo se filmskim pretapanjima, miješali realnost i maštu, stvarali nadrealne začudne prizore.

Na sceni su se događale prave karmine, pokojnik, slikar-naivac, gledatelje je dočekivao na odru, a glumci su ih nudili rakijom i pripremali za bdijenje kraj pokojnika.

U programu predstave pokušao sam objasniti odnos s autorom predloška i dramaturšku vrijednost romana: Tijekom moje šestogodišnje suradnje s Kušanom uvjerio sam se kako on gaji stanovito nepovjerenje spram kazališta, premda u njegovim romanima postoji zapretena, ali uočljiva dramska jezgra. Prije romana pročitao sam filmski scenarij Naivaca i on me privukao svojim paralelnim i diskontinuiranim tijekom radnje, snažnom životnošću likova. Poslužio sam se načelima filmske montaže....pomak u nadzbiljsko, groteska. Pomak u fantastično shvatili smo kao piščev trik da drastičnim povećanjem dimenzija prikaže zapravo prave obrise situacije i likova i tako ih učini još jasnijima.

U predstavi je naglasak dobilo naizgled sporedno lice, seoski manipulator Kokan, za glumačko tumačenje te uloge Zvonko Torjanac je na MESS-u dobio Zlatni lovor-vijenac. Glumac se iznenadio dodjelom te uloge pa se potužio autoru: Zato me iznenadila Međimorčeva podjela. Dapače, činila se što se mene tiče, pogrešna. To sam rekao i Kušanu, koji se sa mnom složio, no Međimorec je zbog zadatka želio da ja ipak glumim Kokana. I tako sam se našao u situaciji da ne znam odakle da zahvatim taj lik. U zajedničkoj suradnji zahvatio ga je tako dobro da je u Sarajevu dobio nagradu koju nije ni sanjao.

Psihopati

Kušan se Čehovom bavio dugo i temeljito (prijevodima njegovih novela) i adaptacijom njegove novele stvorio je dramolet Psihopati koji je najprije izveden kao tv-drama u režiji Branka Ivande. Komad sam predložio ZKM-u, onda se pojavila i mogućnost igranja u Dubrovniku, ali ipak smo kazališnu praizvedbu imali u Zagrebu. Još iz Iowa Cityja Kušan mi je pisao o toj zamisli: Obrat s Psihopatima je O.K. što se mene tiče (premještanje projekta iz ZKM-a u Dubrovnik). Siguran sam da ću napraviti drugog Čehova, ali se ne usudim obavezati rokom do maja (...)

Inače se nadam da će drugi Čehov biti i bolji, ali vrag knows. Što se tiče podjele, sjećam se da sam Ivandi predlagao Krču za staroga, ali ne znam što ti o tome misliš ili ti je uopće palo na pamet. Šovo je ionako profesionalni psihopat pa mislim da bi bilo bolje, ako biraš između dvojice koju spominješ, izabrati-Ergovića: on je nalik na predratnog trgovca, doesn,t he look like one? Helena je i na TV igrala inkasatorku, čini mi se-a Veronika Kovačić mi mnogo ne kaže...Veselim se novome teatru, mogu ja i glumiti sobare ako treba, a da se i ne govori o farbanju kulisa, ako se upuštate u tolike troškove.

Koko u Parizu

Nakon serije Kušana za odrasle ZKM je predložio da napravim nešto i za mlade. Odlučio sam se za Koka u Parizu i napravio adaptaciju, Kušan se više nije opterećivao mojim postupkom dramatizacije, jer je znao da je on uvijek u redateljskoj funkciji, u funkciji zamisli predstave.

Predložak, scenarij bio je stalno podložan nastajanju predstave, mijenjao sam ga, dopunjavao ili skraćivao po mjeri glumca, tempa i ritma, vremena i prostora. Po prvi puta sam radio s glumcima iz Omladinskog studija i tek pristiglim diplomiranim glumcima s Akademije, nismo se dobro razumjeli i redateljski postupak koji je do tada donosio dobre plodove u toj predstavi nije bio potpuno uspješan. Predstava nije imala šarm i duh, veselje igre i brzo je skinuta s repertoara.

Ionesco i Kušan

Naš posljednji zajednički projekt bila su dva Ionescova komada Djevojka za udaju i Rupa u Kušanovom prijevodu i treći Kušanov komad Rupa za udaju, parafraza prva dva Ionescova komada. Djevojka za udaju ( 1953.) i Rupa (1962.) Eugenea Ionescoa praizvedene su u režiji J. L. Barrault s Madelaine Renaud u glavnoj ulozi. Kušan je napisao Rupu za udaju i tako parafrazom spojio dva Ionescova komada.

Predstava od tri jednočinke izvedena je u kazalištu Bagatella i kazalištu Marin Držić u Dubrovniku u sezoni 1984./85. Na poziv glumice Slavice Maras iz kazališta Bagatella glumci Vanja Drach, Ivica Vidović i ja s njom u ženskoj ulozi ušli smo u taj Kušan-Ionesco projekt. U kabaretskoj formi Kušan je sjajno slijedio Ionescovo poigravanje jezikom ( franglais) pa je Eugene Ionesco pristao da se Rupa za udaju uključi u trilogiju uz njegove dvije jednočinke u Kušanovom prijevodu na hrvatski.

S vremenom su se za Ivana Kušana počeli zanimati i drugi kazališni i filmski redatelji, zaredale su narudžbe komada za ITD, Komediju, DKG, kasnije za Histrione. Svrha od slobode je u ljeto 1994. izvedena na otvorenom u Zadru. Kad je Ivan Kušan napisao sjajan kazališni komad Čaruga za Kazalište u gostima i kad je Rajko Grlić s Kušanom napisao i snimio istoimeni igrani film bio sam ponosan što u stvaranju Kušanovog povjerenja prema umjetnosti kazališta i filma ima malo i moje zasluge.

Danas Kušanovi komadi stoje u ladicama i čekaju redatelje koji će ih postaviti na sceni. Kušanov bogati jezik, duhovitost, poznavanje ljudi, vještina vođenja dijaloga, sklonost ironiji i satiri i stvaranje komičnih situacija i zapleta rijetki su u novijoj hrvatskoj dramaturgiji. Možda će ova prigoda, simpozij njemu u čast, pomoći da to uvide kazališni ljudi i ponovno razmisle o postavljanju njegovih komada na kazališnu scenu. Siguran sam da će biti jednako uspješni kao i u vrijeme moje suradnje s Ivanom Kušanom.

Miroslav Međimorec