Izlaganje Miroslava Međimoreca na Danima Svena Laste

Prošlo je već više od šesnaest ljeta od smrti glumca i hrvatskog branitelja Svena Laste. Njegova bista stoji u uskom hodniku s desne strane gledališta u Dramskom kazalištu Gavella, rijetki posjetitelji znaju tko je bio taj glumac, intelektualac, branitelj, čovjek koji je svoj život proživio dosljedno na način koji se rijetko sreće u Hrvata. Nisam siguran je li ove godine, ali ni prethodnih, uz godišnjicu njegove smrti napisano koje slovo, je li ga malom viješću spomenuo javni tisak, Hrvatska televizija? Jesu li ga se sjetili glumci, njegova profesija, kazališni časopisi? Nema glumačke nagrade koja nosi njegovo ime. O njegovoj glumačkoj osobnosti, veličini i umjetnosti ne govori se na Akademiji.

Tko ga se još sjeća? Možda još poneki gledatelj, zaljubljenik ili zaljubljenica božice Thalije jer glumac živi dok živi i njegov posljednji gledatelj. Ali Sven Lasta nije samo glumac, on je i branitelj, junak, legenda. Zato ga se trajno sjeća skupina kazališnih kolega i prijatelja koji su prije četiri godine organizirali Skup o njemu. A sada velikanu kazališta, glumcu- umjetniku i branitelju Sunja na njegovom tragu upriličuje „Dane Svena Laste", njemu i svim braniteljima Sunje u spomen. Original njegova poprsja, zahvaljujući dobroti generala Slobodana Praljka i nadahnuću kipara Stjepana Gračana postavljen je u parku u središtu Sunje, otvoren pogledu putnika namjernika i sunjskih stanovnika, na spomen njemu i onima koje personificira, hrvatske branitelje.

Tamo je Lasta ostavio dubok trag, u nedavnoj povijesti Sunje, u sjećanju branitelja i sunjskih žitelja, četrnaest teških mjeseci je živio s njima, jednak kao i svi ostali. Zato Sunjani ne zaboravljaju svoga Dedu, čovjeka koji je u večer svoga života došao i priključio im jer trebalo je braniti ljudskost, dobro, slobodu, dostojanstvo, domovinu. Sven Lasta je primjer dosljednog života. Cijeli život je bio, kao što je govorio književnik Ksaver Sandor Đalski, ZNAČAJ. Takav ZNAČAJ, mora nam biti uzor, takav ZNAČAJ se ne zaboravlja.

Branitelj Sunje

U sedamnaestoj godini, kao gimnazijalca, uhitila ga je vlast NDH, odrobijao je osam mjeseci u robijašnici u Lepoglavi, s cijelom obitelji pridružio se partizanima, glumio u partizanskom kazalištu, nakon rata završio je glumačku školu i postao glumac HNK. Komunisti su tražili da se odrekne brata Fedora, liječnika, Staljinovog stipendista koji je podržao Rezoluciju Informbiroa i ostao u Sovjetskom savezu. Odbio je zanijekati brata i izašao iz Partije u vrijeme kad to nije bilo nimalo bezopasno. Priključio se dr. Branku Gavelli i mladim glumcima te osnovao Zagrebačko dramsko kazalište. Kad je poslije smrti velikog učitelja jedna skupina počela mijenjati estetski koncept ZDK i željela zadržati ideološki nadzor nad kazalištem iz protesta prvi je izašao iz institucije i izložio se dugogodišnjim teškoćama slobodnjačkog statusa.

Stvorio je nezaboravne kazališne uloge, uloga Krappa u Beckettovoj Posljednjoj vrpci svrstala ga je među najveće glumce hrvatskog glumišta. Sjajno je pisao o kazalištu, sve je skupljeno u njegovoj knjizi „Iz glumačkog kuta". U 66. godini života, nakon dva infarkta, pridružio se braniteljima Sunje i s njima dragovoljno branio Hrvatsku i Bosansku Posavinu, gdje je i ranjen.

Moja sjećanja na Svena Lastu vrlo su osobna, o njem sam pisao u svojoj knjizi čiji naslov sam i „posudio" od njega „Piše Sunja Vukovaru", i drami „Svenova posljednja vrpca". Dopustite mi pročitati par ulomaka koja mi se čine značajna.

Željeznička postaja Sunja. Moj prvi ratni dan, utorak, 17. rujna 91., sunčano je i vjetrovito. Jučer ne računam, jučer smo Tićo i ja razgledali položaje u Sunji, sve do Save kod sela Letine. Leopard i Hemingway, Žarko Peša i Slobodan Praljak bili su nam vodiči. Sada sam s Glumcem u potkrovlju. Oprezno sam se primakao prozorčiću i na kratko provirio. Daje mi pušku, na njoj je durbin, kaže mi da kroz njega nakratko promotrim padinu iza kuća, tamo bih mogao vidjeti dobro zamaskirane neprijateljske položaje, možda i nekoga od njih. Sumnja, jer su postali iskusni, ne izlažu se, naročito otkad on stražari na ovom prozoru. Ne vidim ništa, oko mi još nije prilagođeno, ne vidim ono što vidi iskusni vojnik. Mora da je i taj kratak trenutak predug jer me Glumac povlači za rukav i upozorava da se maknem s prozora. Opasno je. I tamo su snajperisti koji vrebaju na svaku sjenu, pokret ili oblik na našoj strani.

Kad se pojavio u Sunji dečki su ga gledali nepovjerljivo. "Što će im taj stariji gospodin, Deda, nikakve koristi od njega, u borbi će netko stalno morati paziti na njega." No on je odmah pokazao da ne traži nikakav poseban položaj, priključio se braniteljima na najopasnijem položaju, na željezničkoj postaji, i s njima stražario, jeo, spavao, razgovarao i odbijao napade. Nije tražio nikakve olakšice. S njima je za vrijeme pješačkih i minobacačkih napada, danju i noću, obilazi položaje u «Hotelu», u kućama duž prve crte obrane, posjećuje «Leteću tvrđavu».

Braniteljima je isprva neobično kako taj stariji gospodin u svakoj prigodi ili opasnoj situaciji, ima neki savjet, ranije ratno iskustvo ili ponudu da će sam riješiti teškoće što su se pojavljivale pred njima. Polako ga prihvaćaju iako je od njih stariji, iskusniji, drukčiji po obrazovanju i životnom pozivu, znanju, svjetonazoru, kulturi i osjećajnosti. Većina ne zna tko je, kasnije se proširio glas da je glumac, ali većina ne zna da je on VELIKI HRVATSKI GLUMAC. Polako, na svoj osobit način, njegovim karakterističnim, unjkavim glasom stalno im nešto tumači, priča, savjetuje ih, ohrabruje. U znak naklonosti i prihvaćanja daju mu nadimak Deda.

Dečki mu pronalaze smještaj u središtu grada, u kući do crkve koju napadači neprestano gađaju i ruše. Svakog jutra odlazi pješice do kilometar i pol udaljene željezničke postaje bez obzira na to dolijeću li na grad mine ili topovske granate. Poklanjaju mu ostavljeni bicikl. Svakodnevno, bez obzira na opasnost, vozi se biciklom ravnom ulicom što izbija na željezničku postaju. Izložen neprijatelju s brda.

"Najme kaj, vozil' sam se biciklom na stanicu. Na početku sam Nove ulice kad odjednom počne napad. Mine padaju levo i desno od ceste, ja samo nastavim dalje, odjednom me nekaj digne u zrak i tresnem u jarak. Dignem se, pogledam se, nigde ne krvarim. Jedino se svinuo prednji kotač. Dignem bicikl i nastavim ga gurati prema stanici. Bole me noga i rame, ali hodam. Padne još nekoliko mina, a onda i to prestane. I evo me! Najme kaj, moram biti s vama, mojim dečkima."

A dečki , Ceki, Nara, Miki, Crni, Kimfa, Leopard, Hemingway punim su srcem prihvatili čovjeka koga su u Zagrebu držali velikim glumcem, ali i filozofom, čudakom, svojeglavim pametnjakovićem. Ovdje su ga cijenili, zbog godina, iskustva, skromnosti, ponajviše zbog hrabrost, najvažnije vrline. Ako se ne bojiš i s njima dijeliš opasnost njihov si. Postao je nerazdvojiv dio obrane Sunje, njena personifikacija. Domaći branitelji i "Gromovi" sve bi dali za svoga "Dedu". Danju je bio branitelj, noću je postajao ono što je uvijek bio, umjetnik, u osami svoje sobe pisao je pjesme. Spjevao je nekoliko sjajnih pjesama posvećenih Sunji, Vukovaru i suborcima. Jedna od njih "Sunja piše Vukovaru" sabrala je osjećaje svih Sunjana prema epopeji junačkogVukovara.

Za njega su doznali i na drugoj, neprijateljskoj strani i nekoliko puta ga proglašavali mrtvim, ranjenim ili zarobljenim. I u takvoj situaciji je zadržao hladnokrvnost i mir, smisao za podsmjeh i sarkazam.

Kad je u travnju 1992. u Bosni i Hercegovini počeo rat, posebno značenje je dobio prostor Bosanske posavine, "Dečki sa Sunjskog kolodvora" dobrovoljno su se javili kao pomoć braniteljima Posavine, s njima je otišao i Glumac. To ratište je bilo mnogo teže od svega što su dotad doživjeli. Nalazili su se u zaklonu kuće na jednom od posavskih brežuljaka, odozgo ih je od izravnih pogodaka tenkovskih topova i zrakoplova štitilo veliko stablo oraha. Vjerovali su da su sigurni. Iznenada je u krošnji oraha eksplodirala rasprskavajuća granata i zasula ih šrapnelima. Dečki su refleksno skočili na Dedu i pokrili ga svojim tijelima. Dvojica su poginula, nekoliko ih je bilo teže ranjeno.

I Glumac je ranjen, lakše, u leđa. Usprkos protivljenju prebacili su ga do bolnice u Slavonskom Brodu. Izdržao je tri dana, a onda pobjegao natrag preko Save k svojim dečkima. Pred golemom nadmoći uskoro su se morali povući i prepustiti veći dio Posavine napadačima. Danas govore da je Posavina izdana, da je nisu dovoljno branili? Što bi im na to mogli odgovoriti poginuli sunjski branitelji, Deda, Crni, Dragec i drugi ranjeni i preživjeli dragovoljci? Ništa, jer do neba vapi njihovo žrtvovanje. I koja se to izdaja plaća krvlju?

U drami „Svenova posljednja vrpca" opisao sam njegov odlazak u legendu.

NOĆ, BOLNICA

( U Svenovu sobu ulazi kći, Sven-Krapp leži kao da se odmara, zapravo je mrtav, na krilu mu je MGTF s kojega teče priča)

Sven/Krapp : (MGTF)Anina, kćeri, danas je dvadesetprvi dan nakon moga trećeg infarkta. Znao sam da sam u pravu ja, a ne liječnik. Što on zna o mom srcu, što itko zna o srcima drugih, kako su načeta, bolna, kako jedva podnose zlo ovoga svijeta. A sve se tako lijepo činilo. I bilo je vrijedno borbe. Zato sam se u nju i upuštao. Vjerovao sam da se vrijedi žrtvovati za pobjedu dobrote, ljudskosti, pravde. Neki su to držali mojom egzaltiranošću, egoizmom, željom da u svemu budem najbolji. Tako su protumačili i moj odlazak u Sunju, podsmijevali se ili mi predbacivali, osuđivali me što sam postao snajperista. Ne znam jesam li bio bolji od njih, ali znam da sam se usudio otići tamo gdje su se branila načela dobra, neovisnosti, slobode, ljudskosti, jednakosti pred smrću i životom, dostojanstvo. I to sam učinio iz svoje duboke ljudske potrebe koja me je silila cijeli život da postupam jednako, bez obzira na cijenu koju ću za to platiti. Ja više nisam mogao čekati. Zvali su me moji, mama, tata, Fedor, dečki iz Sunje koji su otišli prije mene. Morao sam otići, to više nije moj svijet, svijet koji razumijem. Gdje se izgubilo ono jedinstvo, ono zajedništvo iz vremena obrane domovine? To uopće nije svijet u kojem mogu živjeti kao što ni ne znam glumiti u kazalištu koje ne razumijem, ne osjećam, koje mi ništa ne govori. Više nema pravila, načina ponašanja, principa, vrijednosti koje znam i poštujem. Nestalo je finoće, upornosti, neodustajanja, smirenosti, odmjerenosti, otmjenosti, ljudske hrabrosti... Svi samo jure za svojim interesom, sve je postalo tako strašno, neljudski hladno, materijalno. Poput tih postmodernih predstava u koje se više ne uklapam i koje mi ništa ne znače. Meni je stalo do dosljednosti, ljudska dosljednost bila mi je sve u životu. Oprostite, predstava je završena! Bez pljeska, molim!

(MGTF vrpca se okreće i ponavlja Svenovu-Krappovu rečenicu) OPROSTITE, PREDSTAVA JE ZAVRŠENA ! OPROSTITE, PREDSTAVA JE ZAVRŠENA ! OPROSTITE, PREDSTAVA JE ZAVRŠENA !BEZ PLJESKA, MOLIM! (vrpca se okreće, tekst se ponavlja, mrak polako pada)

Umro je nedugo nakon što je prisustvovao proslavi pete obljetnice početka napada i prve godišnjice oslobođenja Sunje. Uz poprsje u parku u središtu Sunje dvorana je koja nosi njegovo ime. U njenom predvorju postavljena je izložba fotografija koje pokazuju umjetničku i ljudsku veličinu Svena Laste. Znakovi sjećanja na veliki ZNAČAJ, na velikog umjetnika i čovjeka kojeg u legendu, u mit, u narodno sjećanje, u neraskidivu vezu sa Sunjom povezuje pjesma „Sunja piše Vukovaru".

Miroslav Međimorec