Biseri hrvatskog pravosuđa – odvjetnik Nobilo i Danko Končar

Iako smo mislili da nas hrvatsko pravosuđe ne može više ičim iznenaditi prevarili smo se. U trenutku kada se naša politička elita navodno insistira na raščišćavanju nezakonitih bogaćenja pa se čak i u Ustav guralo nezastarijevanje nezakonitosti tijekom pretvorbe, za novi biser koji otkriva što je naša prava stvarnost pobrinulo se vijeće zagrebačkoga Županijskog suda. Ono je jednoj osobi iz kaznene evidencije dalo izbrisati osudu na dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu zbog zlouporabe i položaja te stjecanja protupravne imovinske koristi. I kao da ovakva vrsta „rehabilitacije" nije bila dovoljna, isti sud odlučio je i zaprijetiti kaznenim progonom svima onima koji će u budućnosti spominjati presudu na izbrisanu dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu.

Vjerovali ili ne

Vjerojatno će se svi čitatelji složiti da je upravo opisani slučaj zaista za rubriku vjerovali ili ne. No, sve je moguće kada je hrvatsko pravosuđe u pitanju. Dakako, da bi hrvatsko sudstvo donijelo ovakve presude nije dovoljno biti običnim građaninom, niti biti klijent običnog odvjetnika. Ovakvu presudu, već sigurno čitatelji pogađaju, isposlovao je odvjetnik Ante Nobilo, a njegov na zatvor osuđeni a sada rehabilitirani klijent bio je Danko Končar, osoba koja se u zadnje vrijeme često spominjala kao navodni spasitelj hrvatske brodogradnje, "najbogatiji Hrvat", i čovjek koji je na veliko kupovao zemlju po obali i Istri.

Na za jugoslavenske prilike izuzetnu visoku zatvorsku kaznu zbog privrednog kriminala Danko Končar osuđen je 1977. radi malverzacija u karlovačkoj Jugoturbini, a u zatvoru je proveo čak osam godina. Usporedbe radi samo, zbog navodno silnoga angažmana na strani Hrvatskoga proljeća donedavni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u zatvoru u Novoj Gradišci proveo je tek godinu dana. No, vratimo se mi biserima hrvatskoga sudstva.

Kosi sa zdravim razumom

Odluka o brisanju zatvorske kazne iz kaznene evidencije, barem po škrtim novinskim napisima, obrazložena je dovoljnim vremenom koje je prošlo od počinjena kaznenog dijela i činjenicom da ono nije ponovljeno. Stoga se za početak postavlja pitanje, znači li to da sada svi oni osuđeni sedamdesetih ili prije za koje zagrebački Županijski sud nema u evidenciji da su ponovili svoja djela mogu sada ići tražiti nešto slično?

Nadalje, što znači pod prijetnjom kaznenog progona da se neka presuda i zatvorska kazna više ne smije spominjati. Znači li to da kada netko piše recimo nečiji životopis zatvorske godine mora preskočiti bez obrazloženja? Znamo da je u Hrvatskoj danas popularno preskakati kritične godine, kao što primjerice potpredsjednik Vlade RH Slobodan Uzelac uredno preskače u svojim životopisima godine od 1991. do 1997. ili Slavko Goldstein praktički cijeli svoj život, ali do sada nismo čuli da je zbog toga bila donesena sudska odluka.

Zapravo, po kojem uopće osnovu netko može nekome zabraniti iznošenje činjenica? Ne kosi li se to već sa zdravim razumom, da o Ustavu i zakonima i slobodi govora ni ne pričamo? No, što da mi dalje sada razmišljamo o zdravom razumu kada on očigledno sve rjeđe stanuje u Republici Hrvatskoj. Za to hvala dobrim dijelom i hrvatskom sudstvu i ovakvim njegovim biserima.

M. M.