Pomirba: Ne!

Ovoga tjedna hrvatski mediji izvijestili su o još jednoj demonstraciji bahatosti jugofilskih elemenata u hrvatskom društvu, koji svakim danom postaju odista sve smjeliji. Voljeli bismo odmah reći kako će im se to ubrzo obiti o glavu, ali to teško da bi odgovaralo istini. I najveći mediokriteti danas mogu nerazmjerno puno profitirati u društvu, samo ako su dovoljno beskrupulozni prema ideji suverene i nezavisne Hrvatske. A takvih na žalost trenutno ima sasvim dovoljno da Hrvatsku, zajedno s nekim vanjskim čimbenicima, usmjeravaju u smjeru gdje bi oni to željeli. Tako mediokritetima, ostalo ćemo kasnije dopuniti, poput Zorana Pusića vjerojatno nikada ne bi posvetili ni slovca da on i njemu slične osobe nisu danas u poziciji davati prijedloge čiji je konačni cilj beskonačno sebičan prema sudbini običnoga hrvatskog čovjeka.

Početkom devedesetih Franjo Tuđman lansirao je ideju pomirbe. Žrtve komunističkih zločina i progona trebale su pružiti ruke svojim dojučerašnjim progoniteljima i zajedno stvoriti jednu novu Hrvatsku, suverenu i nezavisnu, nakon gotovo 1000 godina. No, ruka pomirbe zapravo je izigrana još tijekom Domovinskoga rata. Možemo početi od onih koji su dugo ostali na suprotnoj strani i između ostaloga nametnuli Hrvatskoj embargo na oružje, pa do onih koji su se priključili obrani zemlje, ali uz logiku da u Hrvatskoj postoje dvije linije zapovijedanja, ona njihova i ona druga s vrhovnim zapovjednikom i ministrom obrane na čelu. Mogli bi tu sada pisati i o onima koji su samo čekali prestanak ratne gužve kako bi se sve vratilo na staro, kao to bi mogli pričati i o onima iz, mislili smo, naših radova, koji su gužvu iskoristili samo kao zgodu za prigrabljivanje položaja i beneficija. No, bit će vremena i za to jednom drugom zgodom.

Vratimo se mi na Zorana Pusića i drugu liniju zapovijedanja s vrhovnim zapovjednikom i ministrom obrane na čelu. Upravo ministru pobjedničke vojske, čiji je registar pripadnika od nedavno na Internetu, pa više nema znanih i neznanih nego samo znanih, Zoran Pusić oduzeo bi aveniju i preimenovao je nazad u Aveniju izviđača. Čovjeku koji je popio kavu u Kninu, kako je bio obećao kada mu je malo tko vjerovao, Zoran Pusić sada bi bez suda sudio, po uzorima iz najgorih komunističkih vremena zato što on i njegovi drugovi kažu da tako treba. Zoran Pusić je osoba toliko zadojena nacionalnom i klasnom mržnjom, rasist par exellance, da će u istom dahu kada laže o masovnim deložacijama nepodobnih tijekom Domovinskog rata opravdavati ime Trga maršala Tita u Zagrebu. I to neovisno o tome što se danas nepobitno zna kako je maršal Tito masovno davao ubijati, ne deložirati, prije, za i poslije Drugoga svjetskoga rata i koji se u povijest upisao kao najveći krvnik hrvatskoga naroda.

Međutim, osim ovih krajnje necivilizacijskih ispada, djelovanje Zorana Pusića ima i vrlo izraženi dnevnopolitički angažman. Brisanjem imena ratnog ministra obrane ujedno se daje primjer kako treba postupiti s onima u Haagu čiji su sudski procesi pri samom kraju. Ministru, najodgovornijem uz Franju Tuđmana, oduzeli smo ulicu u Zagrebu, što vi u Haagu čekate ili dvojite s presudom trojici poslušnih im generala?

Pretjerujemo? Ne. Zoran Pusić i njegov prijedlog dio su jedne sustavne politike, koja je sa Stjepanom Mesićem doživjela uspon, a sada s Ivom Josipovićem doživljava zvjezdane trenutke. Jer, ovo što danas Ivo Josipović radi, ispričavajući se u Sarajevu, nije nita drugo nego ono što Zoran Pusić radi u Zagrebu, samo su dva različita sudska procesa u pitanju. I današnji predsjednik Republike, jednako kao i Zoran Pusić, jako dobro zna što radi i kako će se to što radi odraziti na šanse haaških optuženika u procesu u kojem je, podsjećamo, i Republika Hrvatska na optuženičkoj klupi kao navodni agresor na Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, u slučaju Ive Josipovića radi se o najvećem haaškom ekspertu kojeg se zvalo, a on bi se odazvao, u svaku HRT-ovu emisiju kada je javnosti stručnim autoritetom trebalo lamentirati o nasušnoj potrebi bespogovorne suradnju sa Sudom u Haagu.

Devedesetih godina ruka pomirbe bila je pružena, i ako nitko drugi, narod je vjerovao da je to pravi put. Treba li podsjećati na aklamacijsku prirodu rezultata referenduma kada se narod pitalo želi li nezavisnost i suverenost? Narod se nije htio dijeliti. U duhu je kršćnstva opraštati, pa i svojim mučiteljima. No, što kada ti mučitelji danoj ruci pomirbe kažu jasno da jasnije ne može biti - Ne?

Narodi i njihove sudbine ovise naravno o tome tko ih vodi, ali postoji i ono to se zove kolektivno pamćenje. A ono ne blijedi tako brzo kao što se nekima izgleda čini, pa jednog dana za njih može doći i do iznenađujućih odgovora, kada se hrvatskome narodu budu postavljala prava pitanja, i kada će na njih moći odgovoriti.

M. M.