Fufice

Sastali se Ivo i Boris Tadić. Brzo nakon Tadićevog nedolaska na Brdo kod Kranja. Treba istaknuti hrvatski funkcionar spasiti što se spasiti može, kada čak i britanske novine kritiziraju Srbiju radi nekonstruktivnosti. S priznatim Kosovom za istim stolom Srbija se ne želi sastajati s ostalim partnerima na Zapadnom Balkanu što koči zapadnobalkanske integracije. A one su Londonu važne za supremaciju na jugoistoku Europe sve do Turske. Strašno! Siroti Britanci. Jugoslavija se svaki puta raspadne sa stotinama tisuća mrtvih tako da ju je svaki puta sve teže izintegrirati, pogotovo ako nije bilo nekog svjetskog rata. Srećom, kud London okom, tu Ivo skokom. Pa je Ivo pozvao predsjednika Republike Srbije da dođe zrakoplovom na Krk kako bi se susreli ležerno bez kravata. Tatatatira!

U Večernjem listu dosetili su se vešto usporediti Tadićev dolazak s posjetom pape Ivana Pavla Drugog Republici Hrvatskoj i tako zaslužiti da ih ovdje citiramo: "Isti put prošao je i papa Ivan Pavao II., no za razliku od papinskog dolaska, danas je osiguranje bilo gotovo nevidljivo – samo nekoliko policijskih brodica pratilo je "Čistu Veliku" na kojoj je obavljen najveći dio razgovora". Kako genijalno, još jedan nebeski uspon hrvatskoga istraživačkog novinarstva. Bravo drugari! Ima i dalje,

"Njihov dolazak u Opatiju bio je posve neupadljiv. Predsjednici su se družili u šetnji kroz park Angiolinu te susret završili ribljim ručkom, sladoledom i hrvatskim vinima u restoranu Bevanda iz kojeg se, netom prije nego što su izišli, čula pjesma "My heart will go on"."

My heart will go on - nije li to dražesno? Vau, vau.

To što se tiče Večernjeg lista. A da bi hrvatski dužnosnici mogli biti drugari sa Srbijom, kao i uvijek, nešto trebaju dati. A to nešto, osim granice na Dunavu koja će sigurno već doći na red, je u ovom slučaju hrvatska tužba za genocid protiv Srbije. Za koju je upravo Ivo u PravDinoj reinterpretaciji novije hrvatske povijesti najzaslužniji, zajedno sa svojim nestranačkim kolegom, onim što je u Vladi postao ministrom pravosuđa političkim potresom kojeg je okinulo ubojstvo Ivane Hodak. Jer, tko će za hrvatsku javnost bolje znati da tužbu za genocid treba povući od njezinih "tvoraca". Boljih odličnika za taj posao po prirodi stvari nema. "Nađe li se mogućnost izvansudske nagodbe o pitanjima koja jesu predmet tužbi, te tužbe doista ne bi imale smisla" - kaže Ivo za hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu. Što je petnaest tisuća mrtvih, stotine tisuća raseljenih, protjeranih i etnički očišćenih, razrušeni gradovi, sela i crkve u Hrvatskoj za logiku klavirista s Pantovčaka? Ništa. Tek besmislje za ostvarivanje svojega političkog smisla.

I tako, dok traje obračun sa zadnjom mogućnosti da pred nekim međunarodnim tijelom Srbija bude proglašena krivom za ratove devedesetih godina prošlog stoljeća, u Haagu možemo pratiti proces za koji ne bi bilo dobro da optuženi budu oslobođeni. Ili kako je nedavno razjasnio Boris Tadić, "oslobođenje Gotovine bilo bi loše za Hrvatsku i Srbiju", jednako kao što bi, kako je službeno zatražila Republika Srbija, Međunarodni sud pravde Hrvatskoj trebao zabrani slaviti 5. kolovoza kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Možda upravo u skladu s takvim ciljem, uostalom sve je bliži dan kada ćemo to konačno znati, sudsko vijeće je u procesu hrvatskim generalima Čermaku, Markaču i Gotovini nakon planetarnog spektakla s hvatanjem Ante Gotovine, višegodišnjih priprema procesa i višegodišnjeg iznošenja dokaza optužbe i obrane odlučilo je da nije dosta, već da treba izvesti još sedam dodatnih svjedoka. Jedan od njih, potpuno slučajno reći će nam, uhićen je sredinom prosinca i držan u zatvoru nekoliko mjeseci zbog zločina u selu Gruborima petnaest godina nakon što se on dogodio. U svojstvu optuženika u Hrvatskoj i svjedoka u Haagu, što je vrlo česta formula kada su hrvatski građani u pitanju, dvojbe haaškog sudskog vijeća u svezi zajedničkog zločinačkog pothvata i protjerivanja srpskog pučanstva rješavao je zamjenik zapovjednika specijalnih postrojbi MUP-a generala Markača za vrijeme Oluje, Željko Sačić.

Većina iskaza bila je zatvorena za javnost, ali iz onoga otvorenog dijela sjednice mogli smo vidjeti kako svjedok kojeg je pozvalo sudsko vijeće odgovara na pitanja Tužiteljstva o svojoj zapovjednoj odgovornosti kako bi se utvrdila zapovjedna odgovornost haaških optuženika. Sa zapovjednom odgovornošću vrlo je zgodno, jel' da, što se svaki zločin može pripisati svakom duž uspravnice, pa onda i Hrvatskoj državi kao takvoj. Pa onda ako je netko spalio kuće srpskih izbjeglica u Donjem Lapcu onda je za to odgovoran predsjednik Franjo Tuđman i ostali znani i neznani, i to je dovoljan dokaz da je Hrvatska država nastala zajedničkom zločinačkom pothvatu. Neka nas naši pravnici Ivo i Ivan isprave ako smo u krivu.

Ostaje još za ovaj osvrt pitanje zašto su agresor koji je izgubio rat i žrtva koja je rat dobila kroz ovih desetak godina izmijenili uloge. Što je tjeralo domaće političare da učine ono što su učinili? Jesu li oni što od toga profitirali? Pa kako se uzme. Na vlasti jesu, ali bili bi tako i tako. Možda ne baš predsjednici, ali blizu. Na karaju krajeva, uvijek su bili blizu svih ovih godina neovisno koga je narod izabrao. Stvar je u tome da oni ne znaju drugačije. Oni su, jednostavno, fufice i kao takvi hrvatske građane i hrvatski narod nisu u stanju zaštititi od ničega, pa i od najočitijih krivotvorina. Treba ih samo vidjeti kako se smiju u susretima sa stranim dužnosnicima. Od uha do uha, snishodljivo treptajući. Goropadni su lavovi samo kada se treba obračunati s hrvatskim samoodređenjem. Tu im nema premca.

M. M.