Tko se boji Sanadera još?

Premlaćivanje novinara Jutarnjeg lista zadnji je u nizu slučajeva koji pokazuju kako od pravne države u Hrvatskoj nema ni p. Zapravo, malo što ostalo je i od države. No, prije nego što kažemo koju i o slučaju Dušana Miljuša, koji je slično kao i nedavno direktor Zagrebačkih cesta Igor Rađenović izudaran po glavi palicom, osvrnut ćemo se na najnoviju "nadahnutu" poruku predsjednika Vlade Republike Hrvatske Ive Sanadera hrvatskoj javnosti vezano uz posljednji incident, iz koje smo saznali kako smo se mi u Hrvatskoj opredijelili, i na čemu će Vlada insistirati, ne samo za demokraciju, za samostalnu i slobodnu državu, nego i za pravila i vrijednosti koja u jednoj takvoj demokraciji vrijede. U tom smislu premijer je izdvojio dva prava koja su temeljna, pravo svih građana da budu jednaki pred zakonom i pravo na informaciju. Dakle, od svega što se moglo reći, Sanader se baš primio onoga čega u Hrvatskoj eklatantno nema, pokazujući tako najbolje koliko sam drži do svoje vjerodostojnosti. Zašto bi se oni koji su se u zadnje vrijeme prebacili na odašiljanje poruka palicama trebali bojati ovakvog premijera nikom vjerojatno nije jasno, pa zasigurno ni samom Sanaderu. Ali to nije važno. Važno je valjda da naš premijer ima europski štih i zna pričati o demokraciji.

Nekako se poklopilo da su približno u isto vrijeme kada je bejzbolskim palicama u bolnicu otpremljen Dušan Miljuš, tri pijana mladića nasrnula šakama i nogama na 60-godišnju pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Gordanu Lukač Koritnik. Iako po prirodi stvari slučaj Dušana Miljuša i Gordane Lukač Koritnik nemaju zapravo nikakvih dodirnih točaka, jer u prvom sve indicije vode na organizirani kriminal, dok je u drugom do incidenta došlo tek spletom okolnosti, premijer se uhvatio za slamčicu i vezao oba događaja: "Zato će Vlada učiniti sve, prije svega, Ministarstvo unutarnjih poslova, kao represivni aparat, da istraži i ovaj slučaj i svaki drugi slučaj, slučaj napada na pravobraniteljicu Lukač- Koritnik". Motivi predsjednika Vlade su jasni. Kada već ne može ništa organiziranom kriminalu, barem će na primjeru tri mladića moći pokazati funkcioniranje pravne države. I tu se vraćamo na početak, i Sanaderovu izjavu o pravu na jednakost pred zakonom i pravu na informaciju. Jednakost pred zakonom je mrtvo slovo na papiru, jer za neke zakoni vrijede a za neke ne u ovoj državi. Zlobnici bi rekli dovoljno je zaviti u Sanaderovu Vladu. A, s informacijama se manipulira vidimo čak i kada se govori o pravu na informaciju.

Inače, kako bi valjda ublažio političku štetu i vratio europski "svojoj Vladi, Sanader i suradnici su održali zajedničku konferenciju za tisak s predstavnicima Hrvatskoga novinarskog društva. Društva, čije Sud časti ako se ne varamo još nije oglasio oko pisanja Nacionala u aferi s Mirjanom Pukanić. Aferi koja je završila bez ikakvih posljedica iako su sva moguća pravila prekršena. Aferi zbog koje je ha-ha-ovac i ha-ha borac za ljudska prava dr. Ivo Banac ustvrdio kako nikada nije vidio ovoliko straha, pa onda sve zaboravio i vratio onome što daje siguran kruh, odnosno pisanju priopćenja protiv ustašizacije Hrvatske. U svakom slučaju, na konferenciji za tisak, sazvanoj zbog premlaćivanja Dušana Miljuša, mogli smo vidjeti Ivu Sanadera i izaslanika HND-a Mislava Bagu, jednog pokraj drugog, kako hrvatskim građanima zajedno upućuju poruke. Ujedinjujući svoje snage, znanje i sposobnosti. Što reći kada Bago vraća europski "look" Sanaderu, a Sanader o pravu na informaciju kao jednom od temeljnih ljudskih prava govori s Bagom pokraj sebe?

Inače, Dušan Miljuš ne tako davno već je punio stranice hrvatskog tiska. Naime, u Večernjem listu objavljena je 4. prosinca 2007. njegova osmrtnica koju je platila Nataša Zečević, sestra ubijenog Davora Zečevića, pripadnika tzv. zločinačke organizacije. Tzv., jer su svi njezini pripadnici mahom oslobođeni 2002. uz zaključak sudskog vijeća u Zagrebu kako zločinačka organizacija nije postojala. I što se dogodilo nakon te osmrtnice? Pa, nije da baš ništa. Dušan Miljuš smijenjen je s mjesta urednika crne kronike početkom veljače, dakle dva mjeseca nakon skandala s osmrtnicom. U jednom srpskom tjedniku tim povodom zaključili su kako je pritisak redakcija i autocenzura medijskih kuća na vlastite zaposlenike postala uobičajena praksa hrvatskih medija. To se naravno ne može pročitati u domaćem tisku (naš Portal ostavljamo po strani), ali ne znači da to nije točno. I tako se još jednom vraćamo na kraju unutar ovog komentara Sanaderu i njegovim pričama o pravu na informaciju.

M. M.

{mxc}