U Hrvatskoj se boje krivi ljudi

Niz afera koje su se zaredale u posljednje vrijeme, i o kojima su čak i mediji opširno izvještavali, pokazuju koliko je po pitanju korupcije stanje u Hrvatskoj katastrofalno. Ima se osjećaj kako ćemo ako bilo gdje zagrebemo površinu otkriti malverzacije, nezakonitosti, sukob interesa. I dok bi u normalnim okolnostima oni uključeni u nezakonite aktivnost morali bojati mogućih istraga i sudski postupaka, u Hrvatskoj je upravo obrnuto. Čini se kao da se takvi ne boje nikoga i nečega. Jednom kada dospiju u medije sve postaje predstava s njima u glavnoj ulozi, pri čemu se oni dobro zabavljaju radeći od cijele nacije budalu. A s onim pojedincima koji nisu uključeni u njihov krug malverzacija spremni su obračunati se svim sredstvima, ako i treba i mafijaškim metodama, što nije toliko neočekivani razvoj događaja kada se uzme u obzir koliki se novci spominju. Novci su toliki, da je situacija očigledno potpuno izmakla kontroli.

Primjer direktora Zagrebačkih cesta Igora Rađenovića, pretučenog u petak bejzbolskom palicom, pokazuje kako ni visoki položaj i lak pristup medijima ne štiti pojedince od fizičkih napada. Štoviše, između raznih načina na koji su se prijetnje mogle odaslati, izabran je upravo onaj koji i drugima upućuje jasnu poruku što ih čeka ako pokušaju raditi svoj posao kako treba, odnosno ne šutjeti o kriminalnim aktivnostima koje se događaju. Po novinskim napisima, Rađenović je na visok položaj unutar Zagrebačkog holdinga došao uz punu potporu njegovih nadređenih u razotkrivanju malverzacija. Međutim, potpora je po svemu sudeći izostala u trenutku kada se osim na riječima Rađenović odlučio upustiti u stvarno raščišćavanje nekih "netransparentnosti", zbog čega se u cijeli slučaj, navodno vrlo temeljito, uključila kriminalistička policija i USKOK.

Bilo bi normalno slučaj Rađenovića uzdići na najvišu razinu, njemu pruži zaštitu i cijeli slučaj istraži do kraja i sudski sankcionirati. A on naravno nastavi raditi - kako bi se pokazalo da će se na mafijaške metode odgovoriti oštro i efikasno, svim sredstvima prave države. Međutim, u Hrvatskoj ništa nije normalno, pa se nije za čuditi posljednjoj izjavi pretučenog direktora po kojoj nije više siguran želi li još voditi Zagrebačke ceste. U Hrvatskoj jednostavno nema jasne razlike između kriminala i politike, interesa moćnih skupina i sudskih presuda. Žrtve se moraju bojati sustava umjesto da ih on štiti od kriminala i kriminalaca. A ako se boje oni koji su uključeni u medijski eksponirane afere, jasno je što čeka sve one "male" ljude koji svakodnevno svjedoče grabežu, kriminalu i korupciji, a htjeli bi dići svoj glas. Na prvi pogled situacija se činiti izgubljenom, ali ne mora biti baš potpuno tako. Postoje izbori, a oni koji se danas ne boje ničega su ipak debela manjina. A tako će po prirodi stvari i ostati, pa su promjene uvijek moguće. Ostaje pitanje kada.

M. M.

{mxc}