Hura, hura!
U hrvatskim medijima ostao je prošli tjedan pomalo slabo zapažen zajednički posjet Zagrebu glasnogovornice Haaškog suda Nerme Jelačić i glasnogovornice haaškog Tužiteljstva Olge Kavran. Naime, bezbrižne haaške glasnogovornice dogovorile su zajedno službeni put i dnevnice, spojile ugodno s korisnim, i posjetile dok se još može "egzotični" Zagreb, grad zbog čega uopće imaju posao, i grad koji zapravo nije uopće tako loš kada mu se dođe u turistički posjet. To je što se tiče ugodnog, a što se tiče korisnoga na zajedničkoj konferenciji za tisak hrvatskom građanstvu prenijele su vijest da će suđenje generalima Čermaku, Markaču i Gotovini početi u utorak, ali da će isto tako dan prije početi još jedan proces, suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju. Prezentacija koju su haaške glasnogovornice izložile hrvatskim novinarima trebale je biti valjda dokaz da Haaški sud drži do svoje dosljednosti zbog čega će bi sada svi u Hrvatskoj trebali ostati ushićeni i zavikati: "Hura, hura!". Da, da, svakako, svakako. Sve dok se ne baci pogled na optužnice.
Glavna ideja optužnice protiv hrvatskih generala vjerojatno je svima već poznata. Oluja nije bila vojno-redarstvena akcija s ciljem oslobađanja područja međunarodno priznate Republike Hrvatske nakon petogodišnje okupacije srpske paravojske i JNA, već je bila zajednički zločinački pothvat najvišeg vojnog i političkog vrha Republike Hrvatske sa ciljem etničkog čišćenja srpske manjine. U slučaju da Haaški sud blagoslovi ovakvu optužnicu u obliku presude trojici hrvatskih generala, ne treba ni trenutka sumnjati kako će to imati izuzetno teške međunarodno pravne posljedice za našu zemlju. Ma koliko to domaći političari i mediji skrivali od javnosti - koja će predviđena da na kraju platiti punu cijenu.
S druge strane, u procesu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, haaško Tužiteljstvo primijenilo je istu onu formulu koja je dala tako dobre rezultate u amnestiji Republike Srbije, ali i samih optuženika, za zločine počinjene u Vukovaru [Kriminalne radnje haaških dužnosnika]. Istina, optužnica je složena s malo više truda kako bi se sakrili njezini motivi, no ipak nije teško vidjeti kako su njezine temeljne postavke iste kao i u slučaju Vukovarske trojke. Opet rat po optužnici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije međunarodni oružani sukob, već samo oružani sukob. Optužnica opet izbjegava članak 2. Haaškog statuta koji je izveden iz Ženevskih konvencija iz 1949. godine, i umjesto njega navodi članak 3. koji Ženevske konvencije ne spominje. Zato se Stanišiću i Frenkiju može suditi samo za zločine nad civilima ali ne i nad vojnicima - što je u skladu s glavnom premisom haaškog Tužiteljstva da je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio građanski (civilni) rat, a nipošto međunarodni kada je Republika Srbija u pitanju. U skladu s tim, u samom uvodu u optužnici je istaknuto kako su postrojbe koje su organizirali Jovica Stanišić i Franko Simatović organizirane nelegalno, kako ne bi slučajno netko mogao Republiku Srbiju pozvati na odgovornost.
Ah da, i još koja u hrvatskim novinarima. Oni su, kako se može pročitati u tisku, novinarski drsko zamjerili Nermi Jelačić i Olgi Kavran pristranost i neuobičajenost zajedničkog istupa Haaškog suda i haaškog Tužiteljstva u istom predmetu. No, istina je da su oni samo išli do kuda im je bilo poručeno preko Žarka Puhovskog da smiju i trebaju ići tjedan dana ranije. Naime, vijest da će glasnogovornice Suda u Tužiteljstva održati zajedničku konferenciju za tisak široj javnosti obznanio je Puhovski u komentaru u Večernjem listu, a u kojem se sav iznojio opravdavajući dosadašnji rad Haaškog suda, a da onda ipak prigovori činjenici da se Sud i Tužiteljstvo pojavljuju zajedno tako otvoreno u hrvatskoj javnosti. Valjda zato što to nekima u Hrvatskoj stvara nepotrebne teškoće.
M. M.
Haaško sudište gubi svrhu svoga postojanja
Ustanovljenje je Međunarodnoga sudišta u Haagu (MKSJ) predstavljalo jedan od mogućih odgovora na poodavno poratne socijalno-psihologijske i moralne probleme u postjugoslavenskim državama. Ono je značilo institucionaliziranje nadnacionalnoga autoriteta nesputanoga aktualnim razumijevanjima etno-nacionalnih suverenosti.
No, u pitanju nisu samo racionalni elementi posljedice se rata iskazuju u različitim promjenama u psihi stanovništva, ne samo kao PTSD (Post-traumatic stress disorder). S obzirom na gotovo intimnu vezanost dijela stanovništva uz vlastitu naciju, s Međunarodnim se sudištem u kolektivnome nesvjesnom doista pojavila jedna vrsta simbolički nadnacionalnoga superega.
Odvojene zgrade
Činjenica da Sudište umnogome funkcionira na osnovi načela "common lawa" pritom je izvor brojnih nesporazuma u javnosti, pa i kod dobroga dijela pravnika naviklih na kontinentalnu pravnu tradiciju. No, opasnije je od gotovo neizbježnih javnih i uskostručnih nesporazuma to što se Sudište gdjekada ni samo ne drži vlastitih nosivih zasada. Jedno je od ključnih upravo akuzatorsko načelo, princip anglosaksonskoga prava koji polazi od striktnoga jamstva ravnopravnosti stranaka pred sudom dakle: optužbe i obrane.
Pritom su i branitelji i tužitelji officers of the Court (funkcionari sudišta), istovremeno odvojeni od sudaca (u Haagu je to i fizički provedeno odvojenim dijelovima zgrade rezerviranima za suce i tužitelje, te branitelje, iz kojih se i ne može prelaziti u ostale odaje bez kompliciranoga postupka.
Utoliko je teže razumljivo to što se ovih dana održava "Susret predstavnika MKSJ-a s predstavnicima hrvatskih medija" na kojemu zajednički nastupaju glasnogovornici Sudišta i tužiteljstva. Istina je da je dobrim dijelom zbog postupaka Carle del Ponte i medijskih reakcija na njezine nerijetko politički intonirane stavove dobar dio javnosti čitavo Sudište identificirao s tužiteljstvom. No, ako i samo Sudište službeno pothranjuje takve interpretacije, doista je nejasno što ostaje od akuzatorskoga načela.
Može se, s dobrim razlozima, tvrditi da su u hrvatskoj javnosti stajališta obrana hrvatskih državljana kojima se sudi u Haagu mnogo češće nazočna od stavova tužiteljstva, pa i od sudačkih stajališta. Nedvojbeno je hrvatska javnost barem dijelom inficirana i navijačkim strastima u prilog "našima" (ma kakvi zapravo bili), no, zajednički nastup Sudišta i tužiteljstva neće pritom pomoći, dapače.
Ispod razine
Trebalo je stoga učiniti jedno od dvoga: organizirati jasno razlučene, dakle odvojene nastupe u ime svake od ovih ustanova (neovisno o troškovima), ili omogućiti i zastupnicima obrane da u istome okviru dođu do riječi. Bez toga Haaško sudište, gubeći pritom temeljnu svrhu svojega postojanja, simbolički pada ispod razine hrvatskoga pravosuđa kojim gotovo nitko nije zadovoljan, premda zaista nije moguće da Hrvatin i Bajić (ili njihovi glasnogovornici) javno nastupaju ruku pod ruku tumačeći pojedine sudske slučajeve.
Žarko Puhovski
Večernji list
{mxc}