Političke, etničke, jezične i vjerske podjele Ukrajine

Ovih dana u hrvatskim, ali i mnogim zapadnim medijima objavljivane su karte podjele Ukrajine po zastupljenosti ukrajinskog i ruskog jezika u pojedinim dijelovima Ukrajine. Iz te jezične podjele može se dobiti krivi dojam kako i etnička podjela te zemlje slijedi istu logiku te da zajedno određuju i političku podjelu. Međutim, to nije slučaj, nego i vjerske podjele u tome igraju znatnu ulogu, što pak naši veliki mediji redovito prešućuju. Situacija pomalo podsjeća na onu koja se susreće u Crnoj Gori i tamošnju političku podjelu na Bjelaše i Zelenaše.

Karta 1. rezultati izbora

Političku podjelu Ukrajine zorno dočaravaju rezultati predsjedničkih izbora iz 2010. godine, a koji se vide na gornjoj karti. Zemlja je ujedno jasno ekonomski podijeljena i to na svoj zapadni siromašniji i bogatiji istočni dio, odnosno na onaj koji želi približavanje Zapadu i onaj koji teži istočnom, ruskom utjecaju. Situacija je, međutim, dosta složenija kada se pogleda jezična i etnička podjela, kao na slijedećoj karti.

Karta 2. podjela po jeziku i etnička podjela

Ova karta pokazuje velika odstupanja između etničke i jezične podjele, jer ruska etnička većina je praktički ograničena samo na Krim. Veći udio ruskog stanovništva (ukupno 8 milijuna, ili 17% od 44,6 milijuna stanovnika) nalazi se uz istočnu ukrajinsku granicu s Rusijom iznad Azovskog mora, ali ovdje Rusi nemaju većinu kao na Krimu. S druge strane, ruski jezik dominira znatno većim područjem na istoku i jugu Ukrajine, gdje većinu stanovništva čine etnički Ukrajinci.

Pravoslavne crkve i Grkokatolička crkva

Dio gdje među etničkim Ukrajincima dominira ruski jezik ujedno je dio gdje dominira i Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, koja ima poseban položaj, ali ne i samostalnost unutar Ruske pravoslavne crkve. Naime, ova pravoslavna crkva nije autokefalna i pored toga što je u pravoslavlju Crkve najčešće vezane za državnu neovisnost, kao što su primjerice Ruska, Rumunjka, Grčka, Srpska, Bugarska pravoslavna crkva. Upravo suprotno, za vrijeme Sovjetskog saveza i dominacije Ruske pravoslavne crkve, druge ukrajinske pravoslavne crkve, osim one Moskovskog patrijarhata, nisu smjele djelovati na području Ukrajine.

Raspadom Sovjetskog Saveza, politički uvjeti se iz temelja mijenjaju te Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva koja je do tada djelovala samo u emigraciji ponovo počinje s radom na području Ukrajine, i danas prema nekim procjenama okuplja oko 10% kršćana u toj zemlji. Nadalje, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata okuplja oko 15% stanovništva, a nastala je nakon šizme i odvajanja od Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata 1992. godine. Smatra se kako pedesetak posto vjernika još uvijek najbližima Moskvom patrijarhatu, ali to ovisi dosta o situaciji na terenu i pod čijom su jurisdikcijom pojedine crkve.

Kanonizacija

Očekivano, zbog snažnog utjecaja Ruske pravoslavne crkve u pravoslavnom svijetu, Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva i Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata nisu kanonizirane od strane ostalih pravoslavnih crkava. Sličnu situaciju s kanonizacijom susrećemo u Crnoj Gori i Makedoniji. U Makedoniji to se događa zbog protivljenja Srpske i Grčke pravoslavne crkve, dok se Crnogorska pravoslavna Crkva susreće s otporom Srpske pravoslavne crkve.

Karta 3 - korelacija između političke i vjerske odrednice

Treba dodati da uz tri pravoslavne crkve, u Ukrajini još djeluje, po utjecaju vrlo jaka, Ukrajinska grkokatolička crkva sa šest milijuna vjernika koji priznaju papu. Točnije, radi se o najvećoj katoličkoj crkvi po bizantskom crkvenom obredu u svijetu, koja je od kraja 18. stoljeća mogla slobodno djelovati samo u Austrougarskoj monarhiji, ali ne i u Ruskom carstvu.

Karta 4 - podjela Ukrajine na carstva

Drugim riječima, djelovanje Ukrajinske grkokatoličke crkve i sada se svodi uglavnom na malo područje današnje zapadne Ukrajine.

Iz svega slijedi da je politička odnosno jezična (a ne etnička) podjela Ukrajine jasno povezana s vjerskom podjelom na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata s jedne strane i na ostale ukrajinske crkve s druge strane. I za to postoje slični primjeri na brdovitom Balkanu. Onaj nama najbliži odnosi se na širenje utjecaja Srpske pravoslavne crkve kroz pozadinu turskog vojnog prodora u šizmama uzdrmanu katoličku Bosnu i Hercegovinu sve do same katoličke Hrvatske. Još uvijek je neistraženo koliko je etničkih Hrvata tom prilikom prešlo na pravoslavlje, još uvijek je to, kao i u Titova vremena, bar mentalna tabu tema.

M. M.