Koga treba prepoznati u ministrovoj rečenici?

Kampanju s uvođenjem ćirilice u Vukovaru i slijed događaja koje je ta kampanja izazvala teško je drugačije objasniti nego svjesnim odvraćanjem pozornosti hrvatskoga društva od činjenice da je ono suočeno s nikad lošijim i nesposobnijim vodstvom, do sad najporaznijim statistikama na svim razinama, i potpunim manjkom bilo kakve naznake šanse za preokret negativnih trendova.

U ovom kontekstu, sad kad su se stvari pomalo slegle, između mnogih izjava koje su se zadnjih dana čule na temu događanja u Vukovaru, vrijedi izdvojiti onu koja se izravno inspirira KOS-ovom matricom izazivanja podjela u hrvatskom društvu.

Zato prvo vrijedi podsjetiti kako je Kontraobavještajna služba (KOS) Jugoslavenske narodne armije bila tijekom rata 1991. uložila ogroman napor kako bi vještim plasiranjem izvrnutih teza i informacija o padu Vukovara izazvala što veći razdor na hrvatskoj strani. Srećom, u kritičnim ratnim trenutcima za opstanak Hrvatske, u tome nije uspjela koliko je željela, što se za posljedice nasilnog uvođenje ćirilice u Vukovaru baš i ne bi moglo reći.

Dovoljno je bilo gledati dvjestotinjak predstavnika državne vlasti koji se, za razliku od svih prethodnih godina, «nisu uspjeli» ili nisu uspjeli, nije važno, priključiti Koloni sjećanja od stotinjak tisuća hrvatskih građana, a da se shvati da su se u Hrvatskoj unutar godine dana dogodile tektonske podjele.

Nekad «jake snage MUP-a», a danas?

Mora se isto tako primijetiti kako je posebno tužno što je izjavu, na koju ćemo se vrlo brzo osvrnuti u nastavku teksta, dao vodeći čovjek Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, dakle onog OstojićDvadeset i dvije godine kasnije, nakon što je mlađahni policajac u hrvatskoj odori nekoliko dana prije obljetnice pada Vukovara u tom gradu sudjelovao u incidentu koji je završio s teško razbijenom glavom jednog vukovarskog branitelja, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske izjavljuje da je «Vlada u Vukovar otišla u dobroj vjeri... a ono što se dogodilo s formiranjem dviju kolona, i priječenjem pristupa Koloni sjećanja u kojoj je bio državni vrh, sramota za koju su odgovorni oni koji su Vukovar izdali i 1991.».ministarstva o kojemu smo 1991. kad se branio Vukovar najčešće slušali u kontekstu „jake snage MUP-a i Narodne garde zaustavile su srbočetničkog agresora"... No, to je bilo tada, u slavnim vremenima.

Dvadeset i dvije godine kasnije, nakon što je mlađahni policajac u hrvatskoj odori nekoliko dana prije obljetnice pada Vukovara u tom gradu sudjelovao u incidentu koji je završio s teško razbijenom glavom jednog vukovarskog branitelja, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske izjavljuje da je «Vlada u Vukovar otišla u dobroj vjeri... a ono što se dogodilo s formiranjem dviju kolona, i priječenjem pristupa Koloni sjećanja u kojoj je bio državni vrh, sramota za koju su odgovorni oni koji su Vukovar izdali i 1991.».

Ako vukovarski branitelji nisu izdajice

Ministar se, dakle, danas, dvadeset i dvije godine kasnije nakon što je nastala, koristi istom onom tezom za koju se jako dobro zna da je proizašla iz KOS-ove radionice za ratne potrebe. Međutim, ako već moramo prihvatiti ovu ponovljenu tezu o izdaji, u svom sirovom i politički krajnje malignom nastupu ministar ne vidi opasnost za sebe da se upravo njega prepozna među izdajicama koje sam proziva.

Naime, osim ako branitelji Vukovara okupljeni oko «Stožera za obranu hrvatskog Vukovara» tijekom borbe s agresorom 1991. nisu ujedno radili na izdaji samih sebe, što bi bio nonsens, u ministrovoj rečenici preostaje samo druga strana koja može biti odgovorna za sramotu na 22. obljetnicu obilježavanja pada Vukovara. A to je onda ona kojoj on sam pripada, vlada koja je u Vukovar «otišla u dobroj vjeri».

Štoviše, ako ćemo ga dalje pozorno slušati, radi se ujedno o strani koja je Vukovar već jednom izdala 1991. Pa, dobro, ako ministar insistira, neka mu bude, valjda on najbolje zna što je radio tad. Mi u svakom slučaju dobro vidimo što radi sad i kakve pogubne posljedice može imati iznošenje teza o dvostrukoj izdaji Vukovara.

M. M.