Hrvatska pod britanskom dominacijom

Zabrana održavanja Parade ponosa nije poraz, već pobjeda.

- Predsjednik vlade Srbije i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić, 3. listopada 2012.

“

”

Završene su frustracije oko Haaga... Naša je uloga u regiji sve jasnija, kao i britanski interes za nju... Pokazalo se da je Srbija, koja je važna država na ovom prostoru problematična i da se Britanija ne može osloniti na nju na način na koji se može osloniti na Hrvatsku kao buduću članicu...

- Novi hrvatski veleposlanik u Velikoj Britaniji dr. Ivan Grdešić, Globus br. 1139

“

”

Početak ove političke jeseni obilježio je događaj po kojem je i pored rapidnog pada svih makroekonomskih pokazatelja kreditni rejting Republike Hrvatske "neobjašnjivo" porastao. Međutim, nije teško naslutiti da je to u prvom redu bila nagrada financijskih krugova bliskih londonskom Cityju Milanovićevoj vladi na novom kursu kojim je zaplovila. U tom svjetlu može se bolje shvatiti "nonšalancija" predsjednika hrvatske Vlade pri posjetu Berlinu, koja je bila znakovita, kako za domaćina, tako i za zemlju koju je nominalno predstavljao.

Bilo bi pogrješno misliti da su izjave poput paradoksalnosti postojanja hrvatske nacije jedino plod Milanovićeve političke nezrelosti i gluposti. Isto tako, bilo bi pogrešno misliti kako je govor hrvatskog premijera u Zakladi Friedrich Ebert bio tek iskaz balkanske osebujnosti. Zoran Milanović, ne čitajući svoj govor, za one koji su ga poslušali iskazao je u prvom redu samosvijest političara koji vjeruje u svoje jako političko zaleđe.

Stalno kašnjenje devedesetih

MilanovićBilo bi pogrješno misliti da su izjave poput paradoksalnosti postojanja hrvatske nacije jedino plod Milanovićeve političke nezrelosti i gluposti. Isto tako, bilo bi pogrešno misliti kako je govor hrvatskog premijera u Zakladi Friedrich Ebert bio tek iskaz balkanske osebujnosti. Zoran Milanović, ne čitajući svoj govor, za one koji su ga poslušali iskazao je u prvom redu samosvijest političara koji ima jako političko zaleđe.Britanska politika, natječući se s njemačkom, na prostoru bivše Jugoslavije godinama se oslanjala na dominirajuću ulogu Srbije. S takvom Srbijom izgrađene su uspješno dvije Jugoslavije, što je bila formula s kojom se pokušalo nastaviti i tijekom raspada Jugoslavije i cijeloga Domovinskoga rata. No, srpska strana više za to nije bila u stanju držati potrebni tempo. Istina, Vukovar je osvojen, ali i pored svih prednosti koje joj je pružao embargo na uvoz oružja i praktički beskonačan JNA arsenal, s velikim zakašnjenjem. Tako je višemjesečno srpsko kašnjenje u discipliniranju Hrvatske potpuno preokrenulo političke odnose i dovelo do, kako to u Britaniji vole reći, "preranog" priznanja naše države.

No, nije ratnih godina samo srpska strana kasnila. Zakasnili su na kraju i Britanci s Francuzima 1995. zauzeti položaje na Dinari i tako zaustaviti hrvatsko vojno napredovanje prema Bosanskom Grahovu. Kao rezultat tog kašnjenja i hrvatske vojne spremnosti, nekoliko je mjeseci kasnije završen rat, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Za ostanak britansko-francuskih Snaga za brzo djelovanje na položajima podalje od Dinare nesumnjivo je bila presudna odluka Clintonove administracije, koja je morala razmišljati globalno, da se srpska zvjerstva u Bosni i Hercegovini konačno zaustave.

Za razliku od presporog i "mučnog" genocida srpske strane, Hrvatska je sa svoje strane oslobodilačke akcije izvela munjevito i blistavo čisto, tako da se 1995. britanska politika morala premjestiti s vojne na drugu razinu. Štafetnu palicu u tom smislu preuzima dobrim djelom Haaški sud, sa zadaćom krivotvorenja činjenica, uzroka i posljedica i nametanja Hrvatskoj neprihvatljivih uvjeta i ucjena. Zbog toga će Haaški sud ujedno postati i glavna poluga za držanje Hrvatske u regionalnom okviru, s nadom da će se u konačnici Srbija i Hrvatska naći u istom paketu u odnosu prema Europskoj uniji. Međutim, i tu se Srbija, dodatno opterećena kosovskim pitanjem, pokazala presporom, i za Britance neposlušnom, pa je Foreign Office morao prihvatiti i u svoje planove zabilježiti hrvatski završetak pristupnih pregovora 2011. s organizacijom u kojoj je najutjecajnija Njemačka.

Kako se ništa sličnog ni danas ne može očekivati za zemlje u hrvatskom istočnom susjedstvu, i britanska se politika morala prilagoditi tim novim političkim realnostima. Umjesto guranja Hrvatske u jugosferske okvire, odlučilo se, kako se čini, Hrvatsku ipak priznati kao činjenicu, bar zasad, i kao takvu ju preuzeti u svoju sferu utjecaja. Takvim se onda tumačenjem, iako ono naravno sadrži i pojednostavljenja, dobro mogu objasniti glavnina zadnjih zbivanja i ono može odmah poslužiti za procjenu budućih događanja, primjerice, kakve će biti presude Haaškog suda koncem godine.

Bez stvarne opozicije se može sve

Britanska politikaBritanska se politika morala prilagoditi tim novim političkim realnostima. Umjesto guranja Hrvatske u jugosferske okvire, odlučilo se, kako se čini, Hrvatsku ipak priznati kao činjenicu, bar zasad, i kao takvu ju preuzeti u svoju sferu utjecaja. Takvim se onda tumačenjem, iako ono sadrži i pojednostavljenja, dobro mogu objasniti glavnina zadnjih zbivanja i ono može odmah poslužiti za procjenu budućih događanja, primjerice, kakve će biti presude Haaškog suda koncem godine.Uspješnost britanskog prilagođavanja novim realnostima i preuzimanje kontrole u Hrvatskoj pospješilo je nekoliko čimbenika. Prvo što treba primijetiti je da se iza ove uspješnosti krije proces koji se sustavno provodi i nesmetano traje još od 2000. Njegov glavni rezultat je to što danas u Hrvatskoj praktički više ne postoji organizirana oporba. To dobrim djelom treba zahvaliti i njemačkoj kratkovidnoj politici, kojoj je radi ostvarivanja svojih gospodarskih interesa odgovarao, a tu se usuglasila s britanskom, nestanak bilo kakvog hrvatskog nacionalnog krila. Uostalom, činjenica da je trenutno u Hrvatskoj najviše rangirana osoba bliska njemačkim interesima vjerojatno predsjednik Hrvatske uprave poslodavaca, možda i najbolje govori sama za sebe. Štoviše, poznavajući tu osobu i kako je ona zastupala hrvatske interese kad je za njih bila zadužena, nije uopće jasno koliko će dugo ona ostati plus sa stajališta njemačkih interesa.

U ovakvim okolnostima ne treba sumnjati da je vladi Zorana Milanovića na krilima prijateljevanja s Velikom Britanijom osiguran barem jedan cijeli mandat, ako ne već i drugi. Jedino za što se trebaju vladajući brinuti jest održati socijalno nezadovoljstvo pod kontrolom. Uz gotovo apsolutnu podršku medija, kontrolu svih razina izvršne i sudbene vlasti, kao i velike većine sindikata, vječnu šutnju akademske zajednice te uz nepostojanje oporbe koja zna što hoće osim tek biti formalno na vlasti, držanje poklopca na loncu i ne će vjerojatno biti neki velik problem. A ako se nešto i otme kontroli, preko infiltriranih ljudi nezadovoljstvo će se uvijek moći prokušanim metodama kanalizirati u željenom smjeru. Ovakav sustav vladanja pokazao se u Hrvatskoj vrlo učinkovitim i stabilnim tijekom komunističke Jugoslavije, i nema razloga da on, strateški potpomognut izvana, opet ne bi djelovao. Za takvo što Velikoj Britaniji Srbija, pokazuje se svakim danom sve više, niti ne treba. A u Hrvatskoj još ima itekako dovoljno vrhnja za pobrati da bi Britanci sve svoje "muke" s Hrvatima kroz zadnjih dvadesetak godina višestruko materijalno naplatili.

M. M.