Predraspravni podnesak haaškog tužitelja pokazao je ono što se zapravo zna već godinama, a to je da cilj suđenja hrvatskim generalima kriminalizacija cijelog Domovinskog rata, kao temelja nastanka suverene hrvatske države. Tako padaju u vodu sve obmane kojima su vodeći hrvatski političari unazad više godinama mazali oči svojim građanima, govoreći kako će Haag poslužiti za individualizaciju krivnje.

No, predraspravni podnesak Haaškog tužitelja pokazao je još nešto važno. Naime, dokazi optužnice u mnogome se temelje na tzv. Brijunskom transkriptu sastanka 30 vojnih i civilnih dužnosnika na Brijunima od 31. srpnja 1995. godine, uoči "Oluje". Ovaj transkript dostavljen je Haagu još uvijek pod nerazjašnjenim okolnostima. Ipak vrijedi se prisjetiti 2004. godine kada se na veliko spekuliralo gdje se taj dokument, nakon što se pojavio u Haagu, čuva u Hrvatskoj. Sredinom listopada 2004. godine pri posjetu Zadru predsjednik Mesić osobno obznanjuje kako je brijunski transkript nakon velike potrage pronađen u arhivu Ureda predsjednika Republike.

Ipak, to nije glavni problem. Glavni problem je taj da nismo čuli još ni jednog sudionika brijunskog sastanka koji bi potvrdio autentičnost tog dokumenta. Upravo suprotno. Svi istupi sudionika u javnosti suglasni su u jednom: da je brijunski transkript friziran, odnosno falsifikat. Tu posebno izdvajamo izjavu generala Krešimira Čosića, visokog dužnosnika HDZ-a, koji je u Saboru u prosincu 2004. izjavio: "Moramo dobro paziti da u novi arhiv ne odu dokumenti i građa koji su falsificirani, i to ne negdje drugdje, nego u Hrvatskoj, a koje su falsificirali ljudi koji i danas sjede u institucijama ove države". U nastavku general Čosić kaže kako je on svjedok da brijunski transkript koji se pojavio u javnosti "sigurno nije autentičan".

2005. godine znalo je to i Haaško tužiteljstvo pa je od Vlade Ive Sanadera tražilo potvrdu o autentičnosti. Naime, bez nekakve službene potvrde hrvatske strane taj osporavani dokument ne bi imao veliku pravnu vrijednost. I, što je Vlada Ive Sanadera učinila? Službeno je potvrdila autentičnost brijunskog transkripta, iako je to vješto skriveno od javnosti. Tek nekoliko tjedana kasnije, u svibnju 2005., u skladu s ovom politikom, zagrebačko državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu koju su odvjetnici generala Gotovine podnijeli protiv nepoznatog počinitelja zbog krivotvorenja transkripata brijunskog sastanka.

Danas čitamo u novinama izjavu predsjednika Mesića: "Ne slažem se da je bilo zločinačkog pothvata. Mislim da će Sud reći svoje, da će morati uzeti sve u obzir za i protiv i da se ne može iz jednog sastanka koji može biti u jednoj posebnoj atmosferi održan izvlačiti dalekosežne zaključke", " Ustavni zakon o suradnji s Haagom obvezuje me na pomoć u utvrđivanju činjenica. Je li netko kriv ili nije to treba utvrditi sud, a ne Mesić." Predsjednik Vlade Sanader pak izjavljuje: "Neću komentirati ovaj najnoviji razvoj događaja, ali u svakom slučaju ostaje čvrsta obveza Vlade da se obrani istina koju svi znamo - Hrvatska je bila napadnuta, imala je pravo na obranu i pobijedili smo u tom nametnutom ratu". Nakon svega učinjenog, moramo priznati, treba imati obraza za ovakve izjave.

Iako je na ovom portalu već više puta komentiran rad haaškog tužiteljstva, i tome se nema što puno dodati, ipak jedna digresija. Nismo sigurni da ono nije navučeno od strane svojih hrvatskih političkih saveznika na tanak led. Ako obrane hrvatskih generala dokažu da je dokument lažan pasti će u vodu krunski dokaz o zajedničkom zločinačkom pothvatu. A onda bi Haaški sud mogao postaviti pitanje odgovornosti onoga koji je dostavio lažni dokument u Haag, kao i onoga koji je potvrdio autentičnost dokumenta. Naravno, poučeni iskustvom čisto sumnjamo da ćemo doživjeti ovakav razvoj događaja, koji bi u nekim normalnim okolnostima postavio stvari onako kako treba.

M. M.

{mxc}