...ako tvoj neprijatelj zapali tvoj dom ti njegov nemoj, ako ti je ubio majku, sestru, dijete ti nemoj ubiti njegovu majku, sestru, dijete, ako je porušio tvoju crkvu ti njegovu čuvaj...
- kardinal Franjo Kuharić
“”
Predzadnji čin haaške farse s ključnom porukom - genocid se isplati
Sjećate li se kada su tijekom akcije "zaštite civila" zapadno zrakoplovstvo bombardiralo zgradu Gadafijeve rezidencije u Tripoliju i ubilo više civila? Tada je neuspio pokušaj likvidacije čelnika protivničkih snaga uz kolateralne žrtve, u usput budi rečeno, nikada objavljenom ratu, bio legitiman čin, kao što je na kraju bez posljedica prošla hladnokrvna egzekucija Gadafija pred kamera svjetskih medija. Međutim, kada je Hrvatska vojska bez ikakvih žrtava gađala stan ratnog vođe pobunjenih Srba i kasnije osuđenog ratnog zločinca, onda se tome u Haagu sudi godinama kao zajedničkom zločinačkom pothvatu.
I to je još jedan zoran detalj koji otkriva svu perverznost haaške "pravde". Dakako, neki će reći kako je o Haagu već toliko toga izrečeno i da se više tu nema što dodati, međutim, predzadnji čin suđenja najvišim hrvatskim časnicima kojemu smo jučer svjedočili otvorio je ponovno stare rane. Otvorene su stare rane kao što se i ponovo nametnula duboka dvojba je li nama Hrvatima tijekom Domovinskog rata bilo dobro držati se i pravnih normi i pokušavati izbjeći u najvećoj mjeri civilne žrtve? Pustiti srpsko stanovništvo predvođeno svojim zločinačkim vodstvom povući se iz Hrvatske, ili je protivnika trebalo okružiti i uništavati sve dok pruža bilo kakav vojni otpor? Ili, kad se preda, čak poubijati kao što su nas tome naučili Britanci i partizani na kraju Drugoga svjetskog rata? Naime, o tome se u Haagu radi na suđenju za zajednički zločinački pothvat, budući da nije bilo trećeg rješenja osim pustiti ili slomiti uz velike žrtve protivnika nečiste savjeti zbog mase zločina koje je počinio i činjenice
da je sedamdeset godina odgajan s idejom da mu život u neovisnoj Hrvatskoj ne smije biti opcija.
I koliko je god dugo trajao Domovinski rat, a trajao je i više nego Drugi svjetski rat na našim prostorima, i koliko je god razmjer ratnih operacija bio izniman, a u pojedinim trenutcima uključivalo je stotine tisuća ljudi s obje strane, i koliko god je zločina i destrukcije srpska strana učinila tijekom petogodišnje okupacije, a samo u UNPA sektoru Jug ubijeno tada 600 civila, Hrvatska je na kraju oslobođena uz minimalne žrtve, a Podunavlje, sjetimo se, vraćeno u ustavno-pravni okvir Republike Hrvatske kroz mirnu reintegraciju. Ako usporedimo operaciju Oluja s bilo kojom operacijom zapadnih snaga, makar puno manjih razmjera, žrtve tijekom Oluje bile su neizmjerno manje u odnosu na broj leševa koji ostaje i dan danas iza svake kampanje američkih ili britanskih postrojbi naoružanih najsofisticiranijom ratnom opremom.
Jesu li Hrvati nakon rata trebali dopustiti povratak srpskih izbjeglica i graditi im kuće ako su bile porušene ili su Hrvati trebali postupiti jednako kao i srpski i jednako kao i bošnjačko-muslimanski narod i na području koje kontroliraju te napraviti etničku homogenizaciju? Naime, jedina područja na koje su se neke izbjeglice druge etničke skupine vratile u znatnijem broju nakon rata su ona koja kontroliraju Hrvati, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. I to je još jedna dvojba koju su političke mecene Haaškog suda postavile pred nas svojim projektom osuđivanja žrtve i amnestiranja krvnika. Projektom koji je uspio od Domovinskog rata, koji bi trebao biti najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, uz pomoć izdaje domaćih poltrona i krivokletnika napraviti problem iz najgore noćne more koju si hrvatski narod može zamisliti.
Generali su nevini, a hrvatski narod čist
I prije nego što pokušamo dati odgovor na teška pitanja koje je Haaški sud i zapadna dvoličnost stavila pred modernu Hrvatsku, treba se vratiti na sam početak. Treba se vratiti hrvatskim generalima koji su kao mladi ljudi besprijekorno izvršili sve zadaće koje im je Domovina postavila i koji jedino mogu biti naši heroji, naš ponos, neovisno o kazni koju Haaški sud nađe politički u danom trenutku oportunom. Treba se vratiti hrvatskom narodu koji je tijekom Domovinskog rata ostao čist, primio i uzdržavao stotine tisuća izbjeglica iz susjedne Bosne i Hercegovine, stoički trpio nepravde zapadnih politikanata, koji su dozvolili i mirne duše gledali pokolj u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, ili na samom početku rata razaranje Vukovara, grada mirnih i pitomih ljudi na obali široke i moćne rijeke Dunav.
Kad se tako vratimo na početak onda ćemo znati da je osnovna poruka Haaškog suda da se zločin i genocid isplati kriva. Onda ćemo znati da hrvatski narod mora zadržati svoju čistoću jer je ona upravo ono što ga razlikuje od svojih gušitelja. Onda ćemo tako znati reći nekim novim našim generalima i mladim dečkima, ako ikada do toga dođe, da se u ratu mora poštovati ratno pravo i Ženevske konvencije, pa makar im se kasnije sudilo zajedno s onima koji su sva ta prava prekršili, od strane onih koji se zaklinjući u to pravo tom pravu najvulgarnije izruguju. Zato treba i dalje biti uz naše generale u Haagu i zahvaliti im na još jednoj golemoj žrtvi koju su podnijeli za Lijepu Našu, sada kao sužnji. Iako zatvoreni, generali Markač i Gotovina su zapravo slobodni ljudi. Nisu se dali slomiti, ne smijemo se ni mi.
I još samo jedna stvar. Istina i Pravda su na našoj strani, mi Hrvati to znamo u dubini našeg srca, naših umova i naše duše. No, zbog našeg mira i mentalnog zdravlja, a prvenstveno zbog naše djece, tu Istinu bi nam morali jasno i glasno reći, govoriti, i što je najvažnije, zastupati, oni koji su izabrani nas voditi i predstavljati. Zašto oni to ne čine, zašto ne stanu na stranu svog naroda i Istine, već aktivno podupiru već više od 10 godina nepravdu i lov u mutnom, to znaju oni, i to znamo mi. A to nije, poput haaške, "tek" farsa, to je mnogo gore.
M. M.