Zbunjujuće poruke pape Franje iz zrakoplova

Osjećam se tužno i žalosno

Osjećam se tužno i žalosno kao i mnogi s kojima se srećem i s kojima razgovaram. Kako bi se reklo, mijenjam hladne obloge da budem hladne glave kako u ReakcijeZnam da je u teškim duševnim mukama lako prekoračiti granicu normalne reakcije i trudim se da ona bude kršćanski ne samo sročena nego i mišljena. Ima i onih koji se tome vesele, ali je očito da je hrvatski vjernički narod tužan nakon što je doznao za Papinu poruku iz aviona, a vesele se najviše oni koji su uvijek bili protiv Crkve i protiv Pape. Neshvatljivo nam je da su nam sada ti predstavljeni kao razumni i umjereni tumači njegovih poruka.razgovorima ne bih reagirao preuranjeno i neodmjereno. Ne uspijevam u tome, kako ni drugi s kojima sam u kontaktu. Kolega mi kaže da Papina izjava iz aviona podsjeća na udare iz zraka kada smo bježali u skloništa. Udari iz zraka su opasniji jer se od njih teže zaštititi. Tražimo razloge i smisao Papine poruke. Nije nas zbunilo samo odgađanje kanonizacije i aludiranje na neke neodređene točke iz Stepinčeva životopisa, nego još više mjesto gdje to Papa traži odgovore i pomoć: ondje otkuda je papinstvo napadano, a i Stepinac najviše zato što se drži Pape.

Znam da je u teškim duševnim mukama lako prekoračiti granicu normalne reakcije i trudim se da ona bude kršćanski ne samo sročena nego i mišljena. Ima i onih koji se tome vesele, ali je očito da je hrvatski vjernički narod tužan nakon što je doznao za Papinu poruku iz aviona, a vesele se najviše oni koji su uvijek bili protiv Crkve i protiv Pape. Neshvatljivo nam je da su nam sada ti predstavljeni kao razumni i umjereni tumači njegovih poruka.

Kako je moglo doći do takve poruke?

Dugo sam razmišljao o tome i odvagivao je li uputno neke stvari reći. Ohrabrio me sam papa Franjo koji reče da istinu treba reći.

Ovako gledan na kontekst ove Papine izjave.

Papa Ivan Pavao II. volio je i poštivao nas Hrvate i više nego smo očekivali od njega, pa možda i više nego zaslužujemo. Jednom našem svećeniku je rekao: Recite mi mogu li još nešto učiniti za vas? Nije se takav odnos prema nama dopadao svima u Vatikanu. Papa Benedikt XVI. prepustio je administraciju nižim strukturama, a on se i dalje više bavio knjigom i teologijom. Uvijek smo imali u Rimskoj kuriji i onih koji su nas voljeli i onih kojima nismo bili simpatični. Generacija Milana Simčića i Fabijana Veraje otišla je u mirovinu a nije bilo više onih koji bi nas vjerno zastupali i tumačili. Vatikan je opasan zidovima, ali kroza nj prolaze informacije iz cijeloga svijeta. U njemu je u vrijeme pape Benedikta XVI. ojačala ona struja kojoj nismo simpatični. To se osjetilo dobro kod slučaja Dajle, još prije dolaska pape Franje. Rekao sam tada – što je i objavljeno - da je sam Nečastivi pisao scenarij za „igrokaz“ o Dajli.

Provoditelj te nove vatikanske strategije u Hrvatskoj bio je nuncij koji je radi toga došao iz Sarajeva u Zagreb. Kroz cijelo vrijeme svoga rada u Hrvatskoj nije uspio uspostaviti normalan VatikanUvijek smo imali u Rimskoj kuriji i onih koji su nas voljeli i onih kojima nismo bili simpatični. Generacija Milana Simčića i Fabijana Veraje otišla je u mirovinu a nije bilo više onih koji bi nas vjerno zastupali i tumačili. Vatikan je opasan zidovima, ali kroza nj prolaze informacije iz cijeloga svijeta. U njemu je u vrijeme pape Benedikta XVI. ojačala ona struja kojoj nismo simpatični. To se osjetilo dobro kod slučaja Dajle, još prije dolaska pape Franje. Rekao sam tada – što je i objavljeno - da je sam Nečastivi pisao scenarij za „igrokaz“ o Dajli.odnos s episkopatom, a većinu informacija dobivao je na lijevom krilu hrvatske politike, od onih kojima se teško omakne pozitivan govor o Crkvi i Domovinskom ratu. Koliko je tu bilo njegove inicijative a koliko provođenje dobivenih naputaka, teško je reći. On te veze nije ni skrivao, zacijelo iz uvjerenja da će time pomoći episkopatu. Nije bilo otvorenih suprotstavljanja ali se odnos prema takvom stavu nuncija kod biskupa kretao od rezerviranost sve do neslaganja. Neki od biskupa su od početka smatrali da taj smjer nuncija nije dobar i da će posljedice biti teže što takvo djelovanje bude dulje. Tek kada je nuncij na službenim skupovima rezerviranost biskupa prema njemu tumačio kao njihovo neslaganje sa Svetom Stolicom, došlo je do pismenog očitovanja episkopata u kojem se ističe odanost Svetoj Stolici, ali i teškoće u komunikacijama s nuncijem. Kada se znade otkuda je primao informacije, jasno je da su izvješća Nuncijature iz Zagreba u mnogočemu sličila onima koje su donosile brojne delegacije iz Beograda. S tom slikom o Hrvatskoj i njezinom episkopatu susreo se papa Franjo kad je preuzeo službu. Znakovito je da su se razilaženja najjače izrazila upravo u onome gdje nam se Ivan Pavao II. najviše približio: priznanje hrvatske samostalnosti i Stepinac.

U Vatikanu je velika čujnost Beograda

Očito da papa Franjo gaji plemenita ekumenska stremljenja – ujedinjeno kršćanstvo. Ne znam kakva su ta stremljenja prema protestantima, ali prema pravoslavnom svijetu su iznimna, što je pokazao i u prošlom putovanju. Već odavna se govori o njegovoj želji da dođe u Moskvu – Treći Rim. (Kada je 1453. pao Carigrad, Drugi Rim, Moskva se proglasila Trećim Rimom). Treći Rim je danas važniji od Drugoga, ali je papi s pravoslavne strane dano do znanja da put u Moskvu vodi preko Beograda (a Beograd kaže preko Jasenovca, prema slici kakva je ondje stvorena). Komunikacija Vatikan – Beograd i obratno postala je veoma živa i svaki put papa sluša beogradske priče i gleda nepovoljne slike o susjedima Hrvatima i katolicima. Budući da Hrvatima te priče nisu nepoznate, jer ih patrijarh Irinej i ne skriva od njih, ne tako davno uputili su hrvatski biskupi opširan dopis Srpskoj pravoslavnoj Crkvi i patrijarhu što o tim slikama i govorima misle.

Kada se sve to poveže, jasnije nam postaje sve ono što je papa Franjo poručio Hrvatima iz zraka, leteći preko Hrvatske. Među Hrvatima je ta njegova poruka odjeknula kao bomba, tim više što su pročitali u njegovim riječima i više nego što je on htio reći; pročitali su sve ono što im već dulje vremena poručuje na razne načine „veliki patrijarh“, kako Papa Franjo naziva srpskog patrijarha Irineja. Hrvatskim katolicima čini se to previsokom cijenom, tim više što je teško vjerovati da će na toj liniji Vatikan - Beograd za Crkvu općenito biti nekih značajnijih rezultata. Dođe mi žao pape što se toliko dade voditi na uzici od onih kojima je njegova služba nešto strano i odbojno. A znamo također kako SPC gleda na ekumenizam. No, sam sebe tada prekorim, jer Bogu je sve moguće.

Istina je da su naši biskupi povukli riskantan potez kada su se potužili Papi na teškoće komunikacije s nuncijem u Hrvatskoj, pogotovo ako je on provodio naputke iz Vatikana; istina je da su biskupi spočitnuli patrijarhu Irineju ne da radi dobro kada lijepi na njih i Crkvu Hrvata neprimjerene etikete. Ipak ne sumnjam da će povijest opravdati ispravnost iskoraka naših biskupa i prema nunciju i prema srpskom patrijarhu Irineju, uza sve to što ih je papa Franjo shvatio da su time otežali njegova ekumenska stremljenja.

Papine teškoće

Svesrdno podržavamo Papino nastojanje da se dođe do istine. Podržali smo i osnivanje Mješovite komisije. Ispostavilo se na koncu rada te Komisije da tužitelji (SPC) nisu donijeli nijedan valjani dokument koji bi kompromitirao Stepinca kao osobu i kao nadbiskupa. Što ne znači da treba IrinejNe bismo željeli da se debele naslage laži o Stepincu i hrvatskoj državi, stvorene u vrijeme komunističke vlasti, prenesu iz Beograda u Vatikan, pogotovo ako se rješenja traže iz sjene „velikog patrijarha Irineja“.braniti njegovu nepogrešivost. Postoje određena pravila za proglašenje svetaca i posebna za mučenike. Stepinac je uvršten među mučenike i zacijelo ga se ne želi „prekvalificirati“. Treba razumjeti papu Franju kada kaže da je Stepinac već dobio priznanje svetog čovjeka proglašenjem blaženim. No, završena je kauza i za proglašenje svetim pa bismo očekivali da ćemo dobiti jasno obrazloženje zašto je ona obustavljena, odnosno čime opravdava SPC svoje protivljenje. To očekivanje je realno i primjereno, jer i hrvatske katolike zanima istina, koju traži Papa, potkrijepljena čvrstim dokazima. U povijesnim događajima se ne traži vjerovanje u nešto, nego razlozi. Ne bismo željeli da se debele naslage laži o Stepincu i hrvatskoj državi, stvorene u vrijeme komunističke vlasti, prenesu iz Beograda u Vatikan, pogotovo ako se rješenja traže iz sjene „velikog patrijarha Irineja“. Ne samo da je na tom svetom poslu nemoćna diplomacija nego je nedostatna i povijesna istina. Svoju knjigu Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj završio sam riječima: „Povijesne sporove među narodima u konačnici ne mogu riješiti samo povjesničari, već to mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo svetci u mučenici“ (str. 286). Pravoslavnu i Katoličku Crkvu ne razdvajaju vjerski nego povijesni sporovi. U svakom slučaju, i ovdje prednost treba dati svecu i mučeniku Stepincu.

Potrebna je aktivnija promocija Hrvatske u inozemstvu

U posljednje vrijeme dobili smo izvana dvije zahtjevne lekcije. Jedna je došla iz Austrije u vezi s komemoracijom DiplomacijaProšao sam mnogo svijeta i naišao na svakakva mišljenja o Hrvatima koja je stara diplomacija proširila o nama. Koje knjige naša veleposlanstva i konzulati danas posjetiteljima stavljaju na raspolaganje da i svijet ispravno shvati našu povijest i sadašnjost? Znamo da je u pariškom veleposlanstvu do nedavno bila Titova slika! Prijatelji iz inozemstva se tuže da se ne može naći literatura koja bi nas ispravno predstavilažrtava, a druga iz Vatikana o kanonizaciji kardinala Stepinca. Trebali bismo shvatiti pouku da se trebamo pozabaviti jednim i drugim pitanjem i napraviti potrebni iskorak koji smo trebali, a nismo učinili.

Što se Stepinca tiče, treba voditi računa da on za nas nije samo zagrebački nadbiskup, nego i simbol borca ne samo za samostalnu nego i za pravednu Hrvatsku. Ne bi bio suđen da nije rekao kako Hrvati imaju pravo na svoju državu. Uz njegovo ime povijest je vezala Hrvatsku i Hrvate u Drugom svjetskom ratu i u ne manje krvavom poraću. Država bi trebala više činiti da se ta istina istraži i osvijetli; da one koji to rade pomaže, a ne da ih prokazuje kao štetne revizioniste. Nitko sebi ne smije uzeti isključivo pravo da određuje što je istina, što je povijest Drugog svjetskog rata i poraća. Jasno je da je istina o tom vremenu prešućivana, neistražena i iskrivljena. Zanimljivo bi bilo ispitati koji se to povijesni projekti sada financiraju u cilju osvjetljivanja te istine. Umjesto da se financiraju projekti u kojima se ruga državi i narodu, a posebno Crkvi, neka se taj novac uloži u istraživanje istine i u informiranje svjetske javnosti o našoj prošlosti i sadašnjosti.

Prošao sam mnogo svijeta i naišao na svakakva mišljenja o Hrvatima koja je stara diplomacija proširila o nama. Koje knjige naša veleposlanstva i konzulati danas posjetiteljima stavljaju na raspolaganje da i svijet ispravno shvati našu povijest i sadašnjost? Znamo da je u pariškom veleposlanstvu do nedavno bila Titova slika! Prijatelji iz inozemstva se tuže da se ne može naći literatura koja bi nas ispravno predstavila. Na strane jezike malo o našoj povijesti prevodimo i šaljemo u svijet. Može li se u tim hrvatskim kućama u tuđini naći koja knjiga o Stepincu, npr. ona Židovke Esther Gitman (Kad hrabrost prevlada) i ona Engleza Robina Harrisa (Stepinac – njegov život i vrijeme). Nije, dakle, pitanje istine o Stepincu stvar unutarcrkvena pa da vlasti mogu mirno gledati čime se to popovi bave. Ne razumijem zašto se naši hodočasnici k Papi zadovoljavaju slikanjem i krunicom (neki povedu i djecu pa se sve svede na djetinjarije). Potrebno je pokrenuti procese da se osvijetle kontroverzna pitanja. Da je u tome bilo više ozbiljnosti, možda nam se ne bi dogodio ovaj napad iz zraka.

Je li vrijeme da se Papa pozove u Hrvatsku?

Sada mislim da nije pogodno vrijeme. Vjernički hrvatski narod svakako bi Papu rado dočekao jer je svjestan da je papinstvo bilo najsigurniji i najustrajniji saveznik našega naroda. Taj vjernički narod, iako je duboko rastužen, i dalje vjeruje da su po srijedi nesporazumi i loša obaviještenost. Ipak sada nije povoljno vrijeme jer bi oni koji sada izvana stoje uz Papine riječi – a uvijek su bili i bit će protiv svakoga Pape – mogli izazvati nerede koji bi se onda pripisali pravim vjernicima. Ta metoda je na ovim prostorima dobro uvježbana. Najuspješnije su vježbe bile na mjestima komemoracije žrtava. Ne bismo željeli da neprijatelji Crkve i Hrvatske dokazuju svoju efikasnost i prilikom Papina posjeta.

Mile Bogović
Hrvatski tjednik