Propovijed gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, Macelj, 7. lipnja 2015.

Istina se ne stvara nego se traži

Čitajući nedavno objavljenu knjigu Damira Borovčaka o maceljskim žrtvama, stekao sam dojam da je istina o njima već dobro poznata. Tu je opisano ono najvažnije što se ovdje dogodilo pred 70. godina, tu su događaji i obilježavanje maceljskih žrtava, sve od misnog slavlja kardinala Kuharića 9. lipnja 1991. pa do najnovijih vremena.

Međutim, istina se može roditi, ali postoji razrađen način da se ona živi kao prognanica i zatočenica, da se stavi u "kućni pritvor", jer mogućnicima i bogatima koji istinu ne slijede nego stvaraju svoje „istine", ona uvijek smeta, kako je to očito već iz susreta Isusa i Pilata. I nakon što je Pilatova žrtva, Isus, uskrsnuo od mrtvih, moćnici su ŽrtveŽeleći ovdje danas odati poštovanje žrtvama i mučenicima, trebamo to učiniti na doličan način. Kako rekoh na početku, Crkva poziva sve da odbace kamenje koje su pripremili da ga bacaju na grješnike, i one u prošlosti i nas suvremenike. To je u duhu čitanja poruka Maceljskih žrtava, i drugih žrtava raznih jama i križnih putove koncem rata i u poraću.potplatili stražare da svjedoče kako Isus nije uskrsnuo nego su njegovo tijelo apostoli ukrali dok su oni, stražari, spavali. Za svoje lažno spavanje, oni su dobili novce, a i za novo Pilatovo skidanje odgovornosti sa sebe, za drugo njegovo pranje ruku, stajao je na raspolaganju veliki novac. Velika laž mogla je živjeti uz potporu velikog novca i velikog nasilja. Naime, nastao je progon Crkve.

Rukopis slične velike laži možemo prepoznati i u nasilju nad maceljskim žrtvama kao i svima drugima na našem prostoru nakon Drugog svjetskog rata. .

Ne nositi kamenje – snažan duh optuživanja

Ovo je mjesto na kojem propovjednik može lako izmamiti suze, ali također i probuditi i pojačati mržnju na one koji su ovdje počinili strašni zločin.

Hvala Bogu da više ne trebamo skrivati suze za ovdje stradalima, kao što je to bilo sve do 1990. godine.

Nažalost, desetljećima se o ovdje stradalima nije smjelo govoriti, a ako se negdje o njima govorilo, bilo je tu upravo u prilog jačanje mržnje prema njima i njima sličnima. Mi smo za reviziju takve prakse i povijesti, ali na taj način da se mržnja ne stvara i ne širi prema nikome nego da se širi i jača poštovanje prema svim žrtvama, napose prema onima kojima je bilo oduzeto svako ljudsko dostojanstvo i o kojima se jako dugo moglo javno samo s prijezirom govoriti, jer su bile žrtve režima na vlasti.

Želeći ovdje danas odati poštovanje žrtvama i mučenicima, trebamo to učiniti na doličan način. Kako rekoh na početku, Crkva poziva sve da odbace kamenje koje su pripremili da ga bacaju na grješnike, i one u prošlosti i nas suvremenike. To je u duhu čitanja poruka Maceljskih žrtava, i drugih žrtava raznih jama i križnih putove koncem rata i u poraću.

Duh optužbe stigao je i na Bleiburg i na Macelj, bez milosrđa. Po tom duhu te žrtve su posljedica žrtava u Jasenovcu i Jadovnu i drugima u vrijeme postojanja Nezavisne OptužbeDuh optužbe stigao je i na Bleiburg i na Macelj, bez milosrđa. Po tom duhu te žrtve su posljedica žrtava u Jasenovcu i Jadovnu i drugima u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Braneći nedjela, optužuje se i žive i mrtve. Pljušte osude i s lijeva i desna, ali se i ljevica i desnica žele predstaviti kao nepogrješive. Tu je izvor razilaženja i svađa. Nijedan se rat ne vodi tako da su na jednoj strani pravednici, a na drugoj grješnici. Nijedna svađa također nije sukob čiste dobrote i čiste zloće. Kad bi na druge bacali kamenje samo oni koji su sami bez grijeha, ne bi bilo sukoba ni ratova.Države Hrvatske. Braneći nedjela, optužuje se i žive i mrtve. Pljušte osude i s lijeva i desna, ali se i ljevica i desnica žele predstaviti kao nepogrješive. Tu je izvor razilaženja i svađa. Nijedan se rat ne vodi tako da su na jednoj strani pravednici, a na drugoj grješnici. Nijedna svađa također nije sukob čiste dobrote i čiste zloće. Kad bi na druge bacali kamenje samo oni koji su sami bez grijeha, ne bi bilo sukoba ni ratova.

To je u vrijeme trajanja rata teško shvatljivo jer je ratna mašinerija usmjerena u suprotnom pravcu. Ona izbacuje i ništi one koji se u to ne uključe. Mnoge je ona povukla za sobom ni krive ni dužne, ali su i ti morali slijediti logiku rata i neprijateljstva.

Čitajući povijesna vrela, nalazimo među mučiteljima u Maclju mnoge Hrvate. Koliki su otišli u ustaše ili partizane ne zbog velike želje nego jer im drugoga izlaza nije bilo. A poslije su uključeni u jedan mehanizam kojem se nije ni moglo oduprijeti. Jednom trebamo doći i do toga da je na obje zaraćene strane bilo ljudi koji su mnogo dobra učinili, da su pravedniji od onih koji ih optužuju, koji se olako bacaju kamenjem na druge. Ne priliči, doduše, da se o tome ovdje govori, jer ovdje je jasno tko je počinio zločin. Nećemo ovdje ići za izjednačavanjem ni pravednosti ni krivice. No, ne osuđujmo djecu samo zbog grijeha očeva, nego im pomognimo da po zlu ne nastave očev trag, nego po dobru.

Poštivanje žrtava – treba ih sve popisati

Mi budimo vjerni kršćanskom duhu koji je naglasak stavljao na poštovanju žrtve, a ne na zločinu počinitelja. Nisu naime kršćani raspirivali mržnju na Heroda i Pilata, na farizeje i druge progonitelje Isusove, nego na njegovu žrtvu i predanje za druge.

Prisjetimo se spomenutog prizora kada su doveli pred Isusa preljubnicu. Imali su već pripremljeno kamenje u rukama da je kamenuju. A Isus je rekao: "Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!" Ne liječi se društvo kamenjem. To treba biti motiv svakog kršćanskog okupljanja na ovakvim mjestima. "Tko sam ja da osuđujem? - rekao bi papa Franjo. Svi smo mi grješnici i imamo dovoljno razloga za osobno kajanje. No, nisu toliko opasni grješnici, nego oni koji sebe proglašuju nepogrješivima. Jedan naš crkveni prelat imenovao je takve pokvarenjacima jer su nepopravljivi. Kako nam u poslanici poručuje apostol Ivan: "Tko god mrzi brata svojega, ubojica je"! Među ostalim pravima, neke su ideologije sebi prisvojile čak i pravo na mržnju. I u praksi se obilno tim revolucionarnim pravom koristile.

Jedan od najzaslužnijih za priomociju komemoracije i poštovanja maceljskih žrtava, fra Drago Brglez, zapisao je: "Crkva u Hrvata posjeduje skriveno blago na njivi Gospodnjoj. To je velika zajednica šutnje u kojoj se 45 godina moralo šutjeti, a tek devedesetih godina moglo se progovoriti" (Borovčak, 107). Kad bismo mogli registrirati osjećaje tih žrtava, vjerujem da bi se potvrdilo to fra Dragino mišljenje. Imamo nekoliko takvih pisama "iz bezdanke" koje smo objavili u kalendaru CHM. Da spomen samo Ivu Katalinića, uglednog senjskog građanina, kojega su partizani osudili na smrt upravo zato što je bio ugledan a nije bio s njima. Zajedno s drugima dospio iz zatvora i kroz rešetke uspio izbaciti mali listić, pismo svojoj ženi: "Draga Seko! Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smom se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi.; neka majka bude mirna i neka moli Boga, i ništa drugo. Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zbogom. Vaš Ive."

Koliko je takvih nezapisanih pisama bilo u ovoj jami! Tu je rudnik dobrote, vjere i ljubavi! Ovdje je doista to biserje o kojemu govori fra Drago.

Od Kalvarije se širio osjećaj poštivanje žrtava, a ne mržnja na ubojice. CHM je izraz toga odnosa prema žrtvama, a nipošto bastion neprijateljstva prema nekome. Želimo poput prvih kršćana da budemo povezani mrežom naših mučenika koja će svaku našu vezu oplemenjivati i s kojom ćemo se ponositi – i s onima iz vremena Dioklecijana, i s onima iz vremena Sulejmana, i s onima iz vremena Tita.

Ovi naši pokojnici neće nam moći progovoriti; prenijeti koliku su bol i patnju morali pretrpjeti i u kakvim su mukama umirali, li zaslužuju da se njihova žrtva poštuje." (Kardinal Bozanić 2005.) Nemojmo misliti da su te žrtve beskorisne i uzaludne. Znajmo cijeniti to blago. Što u tome budemo jači, moći ćemo i više praštati.
Rješenje?Potrebno je naći rješenje cjelovito rješenje. Već dugo govorimo da bi se to moglo riješiti tzv. Svehrvatskim grobom gdje bi se pokopale kosti svih neidentificiranih žrtava, pogotovo onih iz manjih grobišta. Na velikim grobištima svakako treba napraviti nešto ovako kako je napravljeno u Maclju. Najvećem dijelu pobijenih ne zna se ni mjesto ni vrijeme stradanja. Također je predloženo da taj Svehrvatski grob bude na Krbavskom polju, našem najvećem stratištu na području Hrvatske, podno Crkve hrvatskih mučenika.A žrtvama spasimo im bar imena, koliko god je to moguće. Komisija za hrvatski martirologij nastavila je rad Hrvatske komisije za žrtve rata i trudi se oko toga. Rezultate svoga rada spremni smo predati državnoj komisiji kada ona proradi.

Svehrvatski grob

Na slučaju Macelj možemo mnogo naučiti. Nakon što je Komisija za žrtve rata iskopala 1163. skeleta žrtava, pojavio se problem kamo s tim kostima. Punih 12 godina one su stajale na tavanima i u podrumima, gdje su smetale i postale suvišne. Tek kada su vrijedni ljudi pobrinuli se da se rješenje nađe ovdje, pitanje je riješeno na najbolji mogući način. Ali samo za tih 1163 žrtve. Kosti iskopanih u Markovića jami kraj Trilja također su imale sličnu sudbinu. Bile su u kontejnerima dok nije opet nađen neki dalmatinski fra Drago da ih dostojno pokopa.

Potrebno je naći rješenje cjelovito rješenje. Već dugo govorimo da bi se to moglo riješiti tzv. Svehrvatskim grobom gdje bi se pokopale kosti svih neidentificiranih žrtava, pogotovo onih iz manjih grobišta. Na velikim grobištima svakako treba napraviti nešto ovako kako je napravljeno u Maclju. Najvećem dijelu pobijenih ne zna se ni mjesto ni vrijeme stradanja. Također je predloženo da taj Svehrvatski grob bude na Krbavskom polju, našem najvećem stratištu na području Hrvatske, podno Crkve hrvatskih mučenika. Nažalost, još za taj grob na našoj Kalvariji još nemamo dovoljno Tobija, Josipa iz Arimateje i Nikodema, a kad se oni i pojave suvremeni Pilati pokazuju se krući od onoga iz prvoga stoljeća i neće nam predati tijela onih koje su osudili. U prvom čitanju čuli smo kako je Tobija pokapao ubijene sunarodnjake, odnosno kako su Josip i Nikodem dobili tijelo Isusovo da ga dolično pokopaju.

Hraniti dobrotu

U onoj legendi o sv. Jurju i zmaju kaže se da je zmaj došao u jedan grad i tražio da ga hrane. I ljudi su to činili. Kako su ga hranili tako je on postao jači i zahtjevniji. Da ga nisu hranili ili bi otišao od njih ili bi uginuo. Ovako je postao i opasan. To uje logika zloće. Ne hraniti zmaja u našem narodu. U tijelu treba pokrenuti pozitivne procese koji će voditi prema oslobođenju. Nije samo pitanje riješiti se zla. Tu Crkva treba prednjačiti. Papa Ivan Pavao II. Vidio je u našem narodu pozitivne snage koje je Europa već izgubila. Mi bismo mogli biti polazište za liječenje Europe od gubitka vrijednosti patnje i u mnogo čemu drugome. EU gubi osjećaj za vrijednost patnje, zato umire.

Omogućiti svakom cvijetu da donese plod. Zalijevati u hraniti praštanje, milosrđe. Ne očekujmo da će nas svijet razumjeti. Neshvatljivo je te za logiku svijeta. Ali crkva je na tome nastala, raste i donosi plodove.

Zaključak

Završit ću riječima kardinala Bozanića izrečene ovdje pred 10. godina.

"Voljeli bismo hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti, bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom, imenujući pravim imenom sve ono što se događalo. Čini se pak da istina i danas nailazi na veliki otpor, o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zla poraća... Želimo vjerovati da će se konačno naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim događajima i njihovim sudionicima. To je minimum zadovoljštine što ga dugujemo tolikim žrtvama." (Borovčak, 114).

mons. dr. Mile Bogović