Propovijed biskupa Mile Bogovića na pogrebnoj misi za akademika Slavena Barišića na Mirogoju 10. travnja 2015.

Slaven je umro uoči dana uskrsnuća Kristova (4. travnja), a pokapamo ga u uskrsnom tjednu (10. travnja). I mi smo poput one dvojice učenika koji su išli tužni zbog smrti voljene osobe (usp. Lk 24, 13-35). Sve se primijenilo kada im se uskrsli Krist pridružio. I mi smo šetali tužni ovim Gradom i Mirogojem, zajedno sa Slavenovom suprugom i njegovom djecom, s ostalom rodbinom i prijateljima. Krist se i nama želi pridružiti i reći da podignemo oči sa zemlje prema vječnosti. Tek tada ćemo moći spoznati smisao čovjekovog puta općenito, i Slavenova posebno.

Kad sam razmišljao o prijeđenom Slavenovom putu, on mi se predstavio kao tip uzornog hrvatskog intelektualca. Zarana je shvatio nevolje svoga naroda i tražio načina kako mu darovati svoje snage i talente. Krenuo je putem znanosti, ali ne u duhu znanstvenog larpurlartizma, znanost zbog znanosti, znanost zbog osnovnog zadovoljstva, nego da tim putem koristi svojoj bližoj i daljoj zajednici: svojoj obitelji i svome narodu.

Kao Hrvat i vjernik znao je da neće moći otvoriti svoju dušu u humanističkim znanostima, u neposrednom kontaktu s narodom, nego je „pobjegao" u prirodne znanosti gdje će imati veću slobodu pokazati se onakvim kakav jest i veće mogućnosti za razvoj svojih talenata. Svoj odnos prema čovjeku i narodu izražavat će u krugu obitelji i u najbližem krugu prijatelja. Nije se nikada priklonio onoj skupini intelektualaca koji nađu zaklon u svojoj struci i ProjektiU novom državnom i društvenom sustavu susreo je mnoge istomišljenike koje su vodile iste želje i isti ciljevi. Stvarani su projekti ne samo za obnovu školstva nego i za približavanje znanosti potrebama čovjeka i naroda. Nije prišao toj skupini zato jer je ondje bilo lakše uhljebljenje, nego zato što je osjetio da su otvorene nove mogućnosti služenja svom narodu i čovjeku općenito. Mogli bismo na neki način reći: otvorena su nova gradilišta, zapošljavani su novi djelatnici.otuda gledaju na svijet oko sebe kao promatrači, bez obzira što se zbivalo s narodom.

Devedesetih godina brzo je shvatio smisao onog preslagivanja i formuliranja drukčije vrijednosne ljestvice. Lako je našao poveznicu koja ga je vodila u središte tih zbivanja, našao je svoje mjesto s kojeg je mogao najviše učiniti i pridonijeti napretku tog novog usmjerenju. Dobro je pročitao tadašnje gibanje naroda. Dao se na posao na području odgoja i obrazovanja, a to znači školstva i znanosti kao nadogradnje obiteljskog odgoja.

U novom državnom i društvenom sustavu susreo je mnoge istomišljenike koje su vodile iste želje i isti ciljevi. Stvarani su projekti ne samo za obnovu školstva nego i za približavanje znanosti potrebama čovjeka i naroda. Nije prišao toj skupini zato jer je ondje bilo lakše uhljebljenje, nego zato što je osjetio da su otvorene nove mogućnosti služenja svom narodu i čovjeku općenito. Mogli bismo na neki način reći: otvorena su nova gradilišta, zapošljavani su novi djelatnici.

Obrat i obnavljanje starih struktura

Odjednom se dogodio obrat. Zanemaruju se i odbacuju započeti projekti a nepotrebnima se proglašavaju oni koji su na njima radili. Obnavljaju se stare strukture i angažiraju djelatnici koji su njima primjereni. Zanosi, koji su motivirali hrvatske intelektualce da siđu iz svojih znanstvenih krugova u narod, bagateliziraju se i obezvrjeđuju. Mnogi se osjećaju odbačenima i suvišnima, a na nekima se vrši i fizičko nasilje, kao što je to slučaj upravo sa Slavenom.

No oni se i dalje bore i ne predaju. Slaven se priključuje Hrvatskom kulturnom vijeću, gdje sam ga našao i upoznao, i postaje jedan od njegovih čelnika. Traži oko sebe sugovornike o školstvu i o smislu znanstvenog obrazovanja, ali ih teško nalazi jer su u međuvremenu „raseljeni". Nagriza ga crv sumnje i padaju mu katkada krila kao onoj dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus. U dušu mu naviru one Kranjčevićeve riječi koje on stavlja u Božja usta: Mrijeti ti ćeš ada počneš sam u ideale svoje sumnjati! Slavenu je teško, ali i dalje ide sa svojim domoljubljem i sa svojom vjerom.

Čini nam se, naime, danas na prvi pogled da je smrt i kod Slavena dobila bitku u borbi sa životom. No, mi u Kristovom uskrsnuću slavimo pobjedu života za svakoga. Tolike su sile gurale pravednika Isusa prema uništenju i prema ništavilu, a on je izišao kao pobjednik. Tako su sile ovoga svijeta, sile zloće, gurale i Slavena Barišića prema uništenju, ali je on vjerovao u onaj put prema pobjedi koji je Krist otvorio za svakoga, i za njega, put koji vodi na pragove vječnosti. Taj Kristov „izum" nije samo pobjeda kojom se samo on koristi; ona je pobjeda sviju nas - i Slavenova.

Naime, kad je pronađen neki lijek, recimo onaj protiv tuberkuloze, nije to bio samo lijek za onoga koji ga je izumio; jednako tako možemo reći da je Isus pronašao lijek, ali ne tek protiv neke bolesti, nego protiv smrti. On je pobijedio smrt. Susret s uskrslim Isusom bila ja apostolima jasna poruka da u ovom svijetu pravednik mora mnogo pretrpjeti, ali u konačnici pripada mu pobjeda nad svijetom. Promatrali smo ovih dana kroz kakve je poteškoće Krist prošao. Očito je da je Isus bio pritisnut bolima i mukama. Njegova ljudska narav je jecala slično jecajima drugih ljudi, ali je on i dalje bio predan volji Očevoj, predavao se u njegove ruke.

Samozatajan i ustrajan rad

Drugim riječima, pravednik neće biti oslobođen od nevolja u svijetu, od progona i ponižavanja, od izrugivanja i BolestNije lako prihvatiti bolesti i nemoći kao prilika za našu veliku utakmicu za veliku pobjedu. Ne možemo to lako protumačiti. Jedino je najbolje tumačenje da se pogleda što je Krist sve pretrpio da bi konačno pobijedio i ušao u slavu. Zlu se valja odupirati samo dobrotom, jer inače bi zlo napredovalo: uvuklo bi još nekoga u svoje kolo. Slaven nije nikada bio brz na okidaču. On je i u pritiscima izvana uvijek tražio potez dobrote i njoj pružao šansu.nasilja. Nisu teškoće bile znak da je Bog napustio Krista, nego da Bog po njemu želi postići velike stvari, spasenje svijeta. Nije lako prihvatiti bolesti i nemoći kao prilika za našu veliku utakmicu za veliku pobjedu. Ne možemo to lako protumačiti.

Jedino je najbolje tumačenje da se pogleda što je Krist sve pretrpio da bi konačno pobijedio i ušao u slavu. Zlu se valja odupirati samo dobrotom, jer inače bi zlo napredovalo: uvuklo bi još nekoga u svoje kolo. Slaven nije nikada bio brz na okidaču. On je i u pritiscima izvana uvijek tražio potez dobrote i njoj pružao šansu.

Dragi Slavene, prijatelju, brate, tvoj je samozatajni i ustrajni rad poput klesanog kamena koji može biti koristan svakoj budućoj gradnji. Taj rad nije izgubio na vrijednosti onda kada je u tvojem tijelu nestalo snage i u tvojim žilama života. Kako netko reče, tvojom smrću ovaj svijet je dublji za jednu jamu i bogatiji za jednu ranu. Jer rane koje si strpljivo i vjernički nosio na životnom putu povezivao si s ranama Onoga koji je u svom tijelu nadvladao smrt.

Slagao si dobra dijela i ugrađivao ih u ovaj svijet i u svoj narod. To su prepoznatljivi tvoji tragovi i nitko ih ne može izmaknuti i ukloniti. Tvoj narod bit će bogatiji za tvoje djelo. A ti ćeš susresti pobjednika nad smrti, stići do praga vječnosti. Pokoj ti vječni!

Mile Bogović