Politička srbizacija Hrvatske (II.)

Politička srbizacija u Hrvatskoj, pogotovo nakon 2000. godine i serije državnih i političkih postupaka koji ili grannie s veleizdajom ili su klasična veleizdajnička namjera i nedjela, ima svoje političko izvorište u političkom krivotvorenju tvz. Erdutskog sporazuma. Sporazumu koji je odavno pravno i politički mrtav, a koga upravo zbog statusa „strane“ u Hrvatskoj uz stimulaciju hrvatskih državnih politika i javnosti, ciljano i opasno zloupotrebljavaju bivši vojni, danas politički i specijalno-ratovski agresori.

Zato se potpuno ignorira Tuđmanovo pismo Vijeću sigurnosti i hrvatska državna jamstva etničkim Srbima.

To Tuđmanovo pismo zapravo potpuno delegitimira današnji SNV, današnji SDSS, potpuno delegitimira Srbiju kao aktera bilo kakvih razgovora o stupnju sloboda srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izvan standardnih međunarodnih principa, a s druge strane, Erdutski sporazum upravo to sve omogućuje na suprotnim stajalištima, i SNV-u, Pupovcu, SDSS-u SPC-u te Republici Srbiji danas.

Iako je taj sporazum odavno – potrošen i mrtav.

Zato Pupovac vrišti o antisrpskoj naravi referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava, jer je svjestan, da bi takva inicijativa mogla sustavno legalizirati činjenicu da pored njega i njegove beogradske politike postoji mogućnost legaliziranja političkih ideja i interesa etničkih Srba u Hrvatskoj, koji se ponašaju kao pripadnici jedinstvene hrvatske političke nacije i prestaju biti sateliti, odnosno instrumenti imperijalne beogradske srpske politike u Hrvatskoj.

S tim referendumskim ciljem i primjerenim izbornim sustavom zapravo u političkom smislu završava pobjednička akcija hrvatske države ljeta 1995. godine koja se danas slavi kao Dan pobjede.

S tim političkim ciljem i takvim izbornim sustavom etnički Srbi u Hrvatskoj konačno postaju ravnopravni hrvatski državljani, pripadnici jedinstvene političke hrvatske nacije sa svim specifičnim etničkim pravima, a srpskim agenturama se postavlja moćan zid na Dunavu.

Potpuna konzistentnost srpskih institucija u RH, Pupovca, SPC-a i Srbije

Samo slijepci ne vide i ne razumiju potpunu konzistentnost u ponašanju srpskih institucija u Hrvatskoj, Milorada FederaliziranjeSamo slijepci ne vide i ne razumiju potpunu konzistentnost u ponašanju srpskih institucija u Hrvatskoj, Milorada Pupovca i SPC-a, te Srbije, koji osmišljeno i vrlo precizno uz veliku potporu šaroliko deklariranih skupina i organizacija u Hrvatskoj provode politiku federalizacije Hrvatske. Nije ta politika samo plod podmuklih srpskih namjera, tome se sve više priklanjaju i bošnjački islamistički elementi u političkom vrhu bošnjačkog naroda u BiH, a na to nasjedaju i naivne lokalne političke inicijative koje pred realnim problemima funkcioniranja hrvatskog državnoga poretka osmišljenoga za mrvljenje Republike Hrvatske izbornim sustavom s deset plus dvije izborne jedinice, zbog svojih lokalnih interesa pokušavaju rješenja tražiti u regionalizaciji Hrvatske.Pupovca i SPC-a, te Srbije, koji osmišljeno i vrlo precizno uz veliku potporu šaroliko deklariranih skupina i organizacija u Hrvatskoj provode politiku federalizacije Hrvatske. Nije ta politika samo plod podmuklih srpskih namjera, tome se sve više priklanjaju i bošnjački islamistički elementi u političkom vrhu bošnjačkog naroda u BiH, a na to nasjedaju i naivne lokalne političke inicijative koje pred realnim problemima funkcioniranja hrvatskog državnoga poretka osmišljenoga za mrvljenje Republike Hrvatske izbornim sustavom s deset plus dvije izborne jedinice, zbog svojih lokalnih interesa pokušavaju rješenja tražiti u regionalizaciji Hrvatske. Naročito je takve inicijative poticao bviši predsjednik Josipović, inače zagovaratelj povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije kojom bi bio izbijen presudan i moćan međunarodno pravni argument Hrvatskoj za uređivanje odnosa sa Srbijom, zatim inicijator preko bivše Mostove ministrice Jurlina Alibegović projekta regionalizacije Hrvatske, na koji su nasjeli ne samo MOST, nego i mnogi drugi dobronamjerni, a naivni sudionici javnoga i političkog života u Hrvatskoj.

Izborni sustav s deset izbornih jedinica, zatim separirane jedinice dijaspore i manjina, inicijativa povlačenja tužbe protiv Srbije, te inicijative regionalizacije Hrvatske uz ovakav državni poredak, zapravo su vrlo podmukli instrumenti prilagodbe hrvatske političke realnosti ostvarivanju srpskih imperijalnih pozicija i strateških ciljeva.

Tko pažljivije prati događaje vidjet će da su sve te ideje i inicijative zapravo izišle iz iste kuhinje.

Uoči parlamentarnih izbora 2015. godine, na samome početku predizborne kampanje u svojoj kolumni sam zabilježio nevjerojatnu najavu Vojislava Stanimirovića s Preradovićevoga trga u Zagrebu, koji je na prvome promotivnom skupu SDSS-a u prostorijama SNV-a, u društvu svih viđenijih Srba u to vrijeme, počevši od Milorada Pupovca, njegovoga tadašnjega i današnjega pomoćnika Saše Miloševića, vrha SPC-a u Hrvatskoj i većine zagrebačkih etničkih i političkih Srba hrvatskog etničkog podrijetla tada jasno rekao da je to historijski trenutak za Srbe u Hrvatskoj da ponovo konačno i zauvijek ostvare status političkog naroda. Upozorio sam tragom svih relevantnih događaja iz neposredne prošlosti i upozoravajući na podvalu isključivoga pozivanja na Erdutski sporazum, da je to politički akt nove agresije i legalizacije konstitutivnosti političkog srpstva u Hrvatskoj na izvorištima tvz. „druge strane“, što izravno ukazuje na nepriznavanje temeljnih ciljeva hrvatskog ustavnog poretka.

Upozorio sam tada da u Hrvatskoj u području obrazovanja, nekih sustavnih rješenja o isključivoj participaciji etničkih Srba u državnim i javnim institucijama pod firmom navodnih prava nacionalnih manjina zapravo već postoje ne samo federalni nego i konfederalni elementi potpuno na tragu famoznoga plana Z-4, kojim je Hrvatska trebala uoči Oluje postati surogat država, nešto nalik na današnju Bosnu i Hercegovinu.

To međutim nije slučajna izjava niti je nastala na temelju sagledavanja stanja u Hrvatskoj u tom trenutku. Ta izjava je logički i planski slijed srpskoga ponašanja nakon Oluje, u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj.

Uzmimo još jedan primjer.

Idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti

Srpske nacionalne institucije u Hrvatskoj će doslovno svaku inicijativu kojoj je cilj i platforma afirmirati građansku ObrazovanjeUpozorio sam tada da u Hrvatskoj u području obrazovanja, nekih sustavnih rješenja o isključivoj participaciji etničkih Srba u državnim i javnim institucijama pod firmom navodnih prava nacionalnih manjina zapravo već postoje ne samo federalni nego i konfederalni elementi potpuno na tragu famoznoga plana Z-4, kojim je Hrvatska trebala uoči Oluje postati surogat država, nešto nalik na današnju Bosnu i Hercegovinu.državu u Hrvatskoj nasuprot afirmacije nacionalne državnosti, kako u političkim, tako i u svim javnim raspravama, snažno i ultimativno podržati, poduprijet će bez izuzetka sve anacionalne, globalističke i lijevo-liberalne inicijative koje izravno zadiru u samu esenciju obitelji, antropološku bit čovjeka, identitet, na sve načine će poduprijeti slabljenje i kriminalizaciju nacionalnog identiteta većinskih Hrvata, a istovremeno, ne samo oni, nego i sve navodne građanske udruge lijevo-liberalnoga spektra, žestoko će se boriti za afirmaciju nacionalnog identiteta Srba u Hrvatskoj.

Treba li kontradikciju da je opasan nacionalni identitet većinskoga naroda, a pozitivan i poželjan nacionalnih manjina, prevoditi i dokazivati kao izravan idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti?

Naravno da ne i naravno da to jest platforma razaranja hrvatske državnosti.

Takvih je primjera tisuće, ali ovo su najindikativniji.

Pupovac je u prijeporima oko ustavnih promjena 2010. godine, očito silno zatečen reakcijom Vesne Pusić koja je osporila uvrštavnje Zajedničkog vijeća općina (srpskih) u ustavni poredak Republike, javno cmoljio i prijetio međunarodnom zajednicom pozivajući se na status „dvije strane“ iz Erdutskih sporazuma. Suglasnost da Zajedničko vijeće općina uđe u hrvatski ustav kao ustavna kategorija dao je tadašnji HDZ, odnosno njegovi lideri Jadranka Kosor i vrlo vjerojatno „ustavotvorac“ Šeks, što je po svemu do sada najsramnija epizoda HDZ-a, a ponajprije to dvoje ljudi i svih članova tadašnjeg Kosoričinoga rukovodstva. Da je to prošlo Pupovac i njegova „strana“ odnosno bivši agresori dobili bi uz sve postojeće konfederalne i federalne elemente, i prostor, geografsko uporište i to uz granicu sa Srbijom, pa bi na taj način bile ispunjene sve pretpostavke za konstituiranje Srba kao drugog nosivog naroda u Republici Hrvatskoj i formiran siguran most za neka buduća osvajanja i agresije.

Uz činjenicu da hrvatska država nikada nakon proglašenja presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, koji je eksplicitno u svome obrazloženju Srbiju označio kao agresora na Republiku Hrvatsku, a to što je ona s pobunjenim Srbima činila tijekom četiri ratne godine i tijekom okupacije proglasio genocidnim radnjama, nikada nije ni pokušala prirediti integrirane elemente toga, sada već standarda i pravne stečevine mađunarodnoga prava najvišega ranga i neupitnosti i pozvati strane veleposlanika te im to uručiti uz pitanje – što biste vi u svojim zemljama radili prema nekome tko je ovo pokušao uraditi vama; Hrvatska danas ni ne pokušava s najviše državne razine javno, jasno i glasno reći da su hrvatski Srbi etnička manjina, te da ne mogu imati srpska politička prava, nego jedino i isključivo prava političkih državljana Republike Hrvatske. Ta prava naravno ne mogu biti u suprotnosti s pravima i ciljevima većinskoga naroda!

A to je bit stvari.

Potreban je referendum o izbornom sustavu

I zato je potreban referendum o izbornome sustavu, pa čak i uz činjenicu kad bi postojala politička volja i mogućnost u Saboru, koja naravno ne postoji, to ozakoniti SukobiSama činjenica da se Srbi pozivaju na status „strane“ u sporazumu koji je jamčila međunarodna zajednica, zapravo govori o tome da do tada ni jedan pobunjeni Srbin nije imao status hrvatskog državljanina, te da je čak i po tom osnovu u Hrvatskoj vođen međunarodni ratni sukob.kao temelj novoga državnoga poretka. Jer ovakav državni poredak – ne valja.

Valja naglasiti još nekoliko detalja koji ukazuju na pogubnost izvorišta srpske politike u Hrvatskoj danas, iz Erdutskog sporazuma.

Prvo, sama činjenica da se Srbi pozivaju na status „strane“ u sporazumu koji je jamčila međunarodna zajednica, zapravo govori o tome da do tada ni jedan pobunjeni Srbin nije imao status hrvatskog državljanina, te da je čak i po tom osnovu u Hrvatskoj vođen međunarodni ratni sukob.

To isključuje svaku mogućnost građanskih prava Srba s okupiranih teritorija u Republici Hrvatskoj do trenutka potpune mirne reitegracije, pa je neoprostivi dilatentizam isticati kao što to rade hrvatski državni i lokalni dužnosnici tjekom proslave Dana pobjede i u svakoj drugoj najčešće isforsiranoj prigodi žal za srpskim žrtvama nazivajući ih hrvatskim građanima. Za žrtvama treba i valja žaliti, ali srpske žrtve iz domovinskog oslobodilačkog rata – nisu bili hrvatski građani, jer nisu ni pristajali na hrvatsku državnost, nisu htjeli hrvatsko državljanstvo, jer, da jesu, ne bi bilo rata. Isticati njihov građanski status znači i prihvaćati prava na temelju nečega što nije postojalo, koja bilo tko i bilo kad može zahtijevati, što Srbi po definiciji čine bez obzira na uporište i opravdanost, najčešće na nevjerojatnim konstrukcijama i krivotvorinama koje kreira i potiče srpska država i prije svega SPC već više od stoljeća; znači biti u najmanju ruku krajnje neodgovoran, ako se iza toge ne krije nešto i puno opasnije. To istodobno znači da je Republika Hrvastka napravila tešku stratešku pogrješku dajući državljanstvo Srbima koji su pobjegli pred i u tijeku oslobođenja Hrvatske, koji se nikada nisu vratili i neće vratiti u Hrvatsku, nastavljajući politička i svaka druga neprijateljstva u Srbiji i diljem svijeta, ovaj put kao hrvatski državljani, iako nikada nisu i neće prihvatiti odgovornosti koje nosi državljanstvo, a prije svega imperativnu lojalnost hrvatskoj državi kao političkoj činjenici. Lojalnost na temelju državljanstva je međunarodni pravni i politički standard bez izuzetka.

Zbog toga Srbi s okupiranih područja nisu mogli ostvarivati niti steći nikakva građanska prava u državi koju su oružjem napali, okupirali i pokušali osporiti genocidnim radnjama protiv njenoga većinskoga naroda, niti bilo što pripadajuće iz toga okvira tijekom agresije i okupacije Republike Hrvatske. Zato je danas potpuno kapitulantski i pogrješno govoriti o „poginulim hrtvatskim građanima srpske nacionalnosti“ tijekom Oluje. Nisu to bili hrvatski građani.

Niti bi hrvatski Srbi sudionici agresije smjeli imati ikakva stečena prava na temelju sudjelovanja u agresiji!

A imaju zlouporabom pozicije „strane“ iz Erdutskog sporazuma.

To što su živjeli na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske dokazuje samo činjenicu da su bili – agresori i da su sudjelovali u međunarodnom zločinu prema ocjeni ICJ-a. Taj logički pravac ukazuje da su status hrvatskih državljana imali samo Srbi na slobodnim područjima Republike Hrvatske, te da se uz ostalo, na njih ne može primjenjivati – abolicija.

To nadalje znači da je recimo Milorad Pupovac, Čedomir Višnjić ili bilo koji drugi Srbin koji je na bilo koji način dokumentirano surađivao sa srpskim agresorom u razdoblju agresije ili okupacije bio – izdajnik te se na njega ne može primjenjivati državna milost i oprost.

To valja jasno naglasiti u svakom razgovoru sa stranim državnicima, diplomatima, o Pupovcu i njegovim zahtjevima, tome trebaju pristupiti odgovorno državne institucije i na taj način valja razgovarati sa svim Srbima koji su nakon završetka rata postali Pupovčeva i SDSS-ova kolona i naglootkrivene žrtve „hrvatskog fašizma“, „mračnih godina“ „Tuđmanove diktature“.

Tome se može i mora stati na kraj samo jednim jedinim načinom.

Izmjenom izbornog sustava Srbima izbiti imperijalne ciljeve

Izmjenom i to dubinskom, izbornoga sustava, koji podrazumijeva ustavne i zakonske promjene, a to je nemoguće CiljeviIzmjenom izbornoga sustava treba političkim Srbima zauvijek izbiti imperijalne ciljeve i namjere iz ruku, a osloboditi prostore lojalnim etničkim Srbima koji su bili sudionici hrvatskog socijalnog, kulturnog, političkog, ali i vojno-policijskoga života tjekom osloboliačkoga rata od Srbije i većine Srba u Hrvatskoj.bez nacionalnoga referenduma. Da imaju nužan kritički minimum državničke odgovornosti to bi inicirali ili predsjednica Republike ili vlada Republike Hrvatske, jer s tim se ne može taktizirati. A kako je očito da nemaju, vrijeme je za samoorganizaciju hrvatskoga naroda putem postojećih organizacija, bez sektašenja, monopoliziranja, isključivosti i uz korištenje najviših potencijala i ostvarenja nacionalne i svijetske pameti i mudrosti u definiranju političkih i provedbenih ciljeva i modela.

Izmjenom izbornoga sustava treba političkim Srbima zauvijek izbiti imperijalne ciljeve i namjere iz ruku, a osloboditi prostore lojalnim etničkim Srbima koji su bili sudionici hrvatskog socijalnog, kulturnog, političkog, ali i vojno-policijskoga života tjekom osloboliačkoga rata od Srbije i većine Srba u Hrvatskoj. I koji pokazuju neupitnu lojalnost Republici Hrvatskoj i povjerenje u hrvatski narod. Oni moraju biti stimulirani u političkom, javnom i socijalnom okruženju u Hrvatskoj, jer pismo predsjednikaTuđmana govori o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o pravima – agresora.

Onoga trenutka kad političke, civilne, akademske i javne strukture u Hrvatskoj to shvate, Hrvatske više neće imati problema s latetnom srpskom ageresijom, koja ni jednoga trenutka nakon ljeta 1995. godine nije prestala, a danas je histeričnija i opasnija nego ikada, jer je postala oslonac održavanja – hrvatske vlasti. A to je zadnji prag uništenja državnosti hrvatskog naroda.

Marko Ljubić