Politička srbizacija Hrvatske (I.)

Otvaranjem pitanja nužnih promjena izbornoga sustava u Republici Hrvatskoj, po tko zna koji put se nametnulo pitanje međunarodnih ugovora koje je poptisala Republike Hrvatska s pobunjenim Srbima prilikom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, a nakon toga, navodno na tom pravnom i političkom temelju, pristupnih pregovora i sporazuma s Europskom unijom. Više sam puta upozoravao u svojim kolumnama na činjenice koje ukazuju da prije svih današnje političke i društvene institucije pod nazivom srpske institucije i stranke u Hrvatskoj, vode politiku, osmišljavaju ciljeve i definiraju interese, te njihovo ostvarivanje kao – „druga strana“ u Republici Hrvatskoj.

Druga, opasna i zločesta strana!

A to izravno znači neprihvaćanje pripadnosti prve strane. Prva strana u ovom slučaju je – Republika Hrvatska i njeni ustavni temelji.

Sam pojam druga strana potječe iz pojma „strane“ u Erdutskom sporazumu, a odnosi se na pobunjene Srbe i Republiku Hrvatsku, prve kao jednu, drugu kao drugu stranu u sporu, kojemu je svjedočila međunarodna zajednica potpisima Petere Galbraitha, veleposlanika SAD u Republici Hrvatskloj u to vrijeme i posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga.

U Hrvatskoj je danas u javnome diskursu, ali i u političkom poretku, usprkos deklarativnim stavovima državnih dužnosnika koji se tu i tamo junače putem neformalnih izjava, najčešće i tada pogrješnih i besmislenih, na društvenim mrežama, posve potisnuta priroda „spora“, te podložna svakojakim interpretacijama upravo zato što je značaj tadašnjih događaja potisnut iz fokusa javnosti.

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista nameću teme iz Drugoga svjetskog rata

Srbija i Pupovac preko tzv. antifašista u Hrvatskoj nametnuli su teme iz Drugog svjetskog rata u središte pozornosti, s militantnim nasrtajaima na svakoga tko pokuša osporiti bez obzira koliko racionalno i dokumentirano bilo koju antifa ili komunističko-jugoslavensku dogmu, jugoslavensku upravo kao okvirnu formu u koju se ponovo otvoreno preoblači srpska agresivnost, kako je to sjajno uočila Višnja Starešina.

Valja pri tome naglasiti da „spor“ nije bio bilo kakav mirnodopski, civilni ili prijepor oko nekoga ljudskog ili PredznakStrane bi morale baštiniti polazišta i imati predznak koji su stekle u tom trenutku, trenutku potpisivanja toga sporazuma, a polazište je prema presudi najviše pravne institucije suvremenoga svijeta ICJ-a bilo status žrtve i agresora, okupirani i okupator, ili zakonski, zločinac i žrtva.manjinskog prava. Spor se odnosio na ratni odnos, na ratom okupirani teritorij, protjerano stanovništvo, sravnjen Vukovar i destine hrvatskih gradova i sela, teške zločine, koje je, ostvarujući genocidnim radnjama prema kasnijoj presudi stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, proširenje srpskih državnih granica na međunarodno priznate prostore Republike Hrvatske, provodila Srbija i većina Srba u Hrvatskoj i BiH. Dakle, nije se radilo o stranama u sporu oko srušene bukve.

Zašto naglašavam što znači ovo „spor“ i značenje pojma „strane“ prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma?

Da bih naglasio polazište dviju „strana“, jer je danas 2017. godina, to što se dogodilo je povijest koja posve bitno i praktično presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se gotovo potpuno istisnulo iz pretežite javnosti i političkog diskursa – što su u tom trenutku predstavljale dvije“strane“. Strane bi morale baštiniti polazišta i imati predznak koji su stekle u tom trenutku, trenutku potpisivanja toga sporazuma, a polazište je prema presudi najviše pravne institucije suvremenoga svijeta ICJ-a bilo status žrtve i agresora, okupirani i okupator, ili zakonski, zločinac i žrtva.

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator i agresor

Srbija i Srbi su bili zločinac, okupator, agresor, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik!

To polazište je potpuno izgubljeno tijekom dvadeset i dvije godine, negdje usput, a od svega su ostale samo – strane pod međunarodnim ugovorom.

Pupovac je uz golemu pomoć otvorenih petokolonaških PupovacPupovac je uz golemu pomoć otvorenih petokolonaških elemenata u hrvatskim politikama, institucijama, medijima, u sveučilišnoj i akademskoj zajednici, zatim u civilnim agenturama nametnuo polazište strane u ostvarivanju prava „strana“, što znači trajnoga principa neprihvaćanja uključenja u stranu koju čini Republika Hrvatska s pozicije odgovornosti, a ističući samo prava koja pripadaju Srbima okupljenima oko današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj koje on personificira, a predvodi SPC.elemenata u hrvatskim politikama, institucijama, medijima, u sveučilišnoj i akademskoj zajednici, zatim u civilnim agenturama nametnuo polazište strane u ostvarivanju prava „strana“, što znači trajnoga principa neprihvaćanja uključenja u stranu koju čini Republika Hrvatska s pozicije odgovornosti, a ističući samo prava koja pripadaju Srbima okupljenima oko današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj koje on personificira, a predvodi SPC. Dakle, u zahtjevima, stavovima, političkom djelovanju i pravima – Pupovac i njegovi pobočnici su ostvarili status pravne i političke „strane“, a toga statusa nema na poziciji preuzimanja odgovornosti za „spor“ koji se rješavao Erdutskim sporazumom.

Jer da ima, a ako se već inzistira na pojmu „strana“ u nekom sporazumu, onda mora imati i mora se biti dosljedan, bilo bi posve prirodno da „strana“ koju je međunarodno pravo označilo kao zločinca, snosi odgovornost za zlo koje je počinila.

Pa bi primjerice bilo zakonski konzistentno i politički imperativ da umjesto da se bave zahtjevima i pravima srpskoj „strani“ u Hrvatskoj, ta strana zakonski, politički, materijalno i moralno odgovara za zla koja baštini kao – „strana“. Kad već hoćeš biti strana - onda budi kako treba!

Bolesna nacionalna memorija

Pa bi Pupovac umjesto novca iz državnoga proračuna „druge strane“ sa svojim Srbima, petstotinjak godina udruženo plaćao stotinjak milijardi eura odštete za štete počinjene Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zalažući svu privatnu imovinu ili bi od Srbije koju slijede u političkom pravcu, jednostavno tražili da isto onako kako ih je namagarčila devedesete i gurnula u zločin, sad kao država srpskog naroda pred svijetom prezume plaćanje šteta za to što je „srpska strana“ učinila. To bi bilo upravo potrebno razdoblje za materijalnu edukaciju i iskorjenjivanje SporazumAko se Pupovac i njegovi politički Srbi u Hrvatskoj tako grčevito drže Erdutskog sporazuma, valjda im je jasno da u njemu stoji i obveza obnove i pomoći povratnicima, te preuzimanja odgovornosti za činjenice koje su prethodile sporazumu i rješavnju „spora“. Ne odnosi se to valjda samo na jednu stranu, pogotovo na stranu koja je trpjela štete i s čije strane dolaze prognanici i žrtve!? I na stranu pobjednika!iz srpskih generacija posljedica stoljetne proizvodnje zla i bolesne nacionalne memorije.

To bi bilo konzistentno zastupanje načela i pozicija „strana“.

Jer, ako se Pupovac i njegovi politički Srbi u Hrvatskoj tako grčevito drže Erdutskog sporazuma, valjda im je jasno da u njemu stoji i obveza obnove i pomoći povratnicima, te preuzimanja odgovornosti za činjenice koje su prethodile sporazumu i rješavnju „spora“. Ne odnosi se to valjda samo na jednu stranu, pogotovo na stranu koja je trpjela štete i s čije strane dolaze prognanici i žrtve!? I na stranu pobjednika!

Zašto je danas toliko bitno podsjetiti hrvatski narod, javnost i državnu politiku, poziciju i opoziciju na pojmove „strana“?

Koliko je bitno pokazuje situacija da danas Milorad Pupovac i stranka tada pobunjene strane u tom sporu drže kontrolni paket dionica hrvatske države, dakle „druge strane“ kako je to sjajno napisala Višnja Starešina. Drže ga i kontroliraju, u, i za, ime i interes stvarnoga gospodara – Republike Srbije.

Je li dakle ondašnji i povijesni Erdutski sporazum danas živa politička, pravna i društvena materija, ima li status važećega međunarodnoga pravnoga akta i ima li, te smije li imati, takve posljedice na politički poredak Republike Hrvatske?

Ni ludilu!

Evo zašto.

Prvo, taj sporazum uopće nije bio polazište jamstava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, kako to danas Pupovac uz pomoć klasične pete kolone i prevladavajućega mainstreama u Hrvatskoj histerično nameće vrišteći o međunarodnim obvezama, uz gotovo potpunu šutnju hrvatske državne politike okovane pred održavanjem jadnih stranačkih i grupnih interesa glasovima trojice plus jednoga političkog Srbina i nekolicine profesionalnih povlaštenika etničkoga karaktera. Taj se sporazum kako smo i rekli u svojih četrnaest točaka isključivo odnosio na prijelazno razdoblje u kojemu se srpske okupatorske snage, prije svega novosadski korpus vojske tadašnje Jugoslavije morao povući s okupiranih područja, zatim razdoblje uključivanja toga područja u državni poredak Republike Hrvatske, osiguranje zaštite povratnicima, među kojima su u devedest i devet postotnoj većini bili ne – Srbi, odnosno Hrvati i ostali, normalizacija života, ali nije ni u čemu isključivao potpuno uredovanje Republike Hrvatske kao suverne države na svome državnom teritoriju, ili uvjetovao to uredovanje obaveznom suglasnošću – druge strane.

Pobunjeni Srbi danas ultimativno zahtijevaju što im padne na pamet

Danas imamo situaciju da strana pobunjenih Srba doslovno ultimativno zahtijeva što joj god padne na pamet uredujući svim aspektima državnoga i društvenoga života te pogotovo društvenih, etičkih i civilizacijskih standarda u UredovanjeDanas imamo situaciju da strana pobunjenih Srba doslovno ultimativno zahtijeva što joj god padne na pamet uredujući svim aspektima državnoga i društvenoga života te pogotovo društvenih, etičkih i civilizacijskih standarda u Hrvatskoj s isključive pozicije, nastavljajući se na dokazane krivotovorine zajedničke povjesti, te otvoreno nastojeći krivotvoriti prirodu rata u Hrvatskoj služeći se samom hrvatskom – državom kao prirodnim pravom!Hrvatskoj s isključive pozicije, nastavljajući se na dokazane krivotovorine zajedničke povijesti, te otvoreno nastojeći krivotvoriti prirodu rata u Hrvatskoj služeći se samom hrvatskom – državom kao prirodnim pravom!

Prijevara se pozivanjem na „međunarodni ugovor“ i međunarodne norme na koje se danas poziva Pupovac, SNV, SPC a na temelju njihovih insajderskih stečevina i „prava druge strane“, i država Srbija u međunarodnim odnosima, promeće u stečeno pravo i neupitno polazište upravo na temeljima urušavanja cijeloga međunarodnoga poretka koji otvoreno ne samo zbog hrvatske državne pasivnosti ignorira pravnu normu ICJ-a, na kojoj se temelji taj međunarodni poredak. Danas se ta politička realnost reflektira kao smrtonosna činjenica aktualnoga političkoga poretka, ali i sveopće budućnosti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.

Zbog toga se Pupovac i Srbija tako grčevito drže Erdutskog sporazuma.

A pravni temelj manjinskih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj međunarodno su zajamčena sasvim drugim dokumentom.

To je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija prije produžetka mandata tadašnjih međunarodnih snaga i uprave Podunavlja pod ravnanjem američkoga generala Kleina, koje je predsjednik Tuđman poslao uz izričiti zahtjev da se prijelazno razdoblje ima ograničiti na još jednu godinu, iskazujući otvorenu namjeru da nakon toga Republika Hrvatska vojnim putem integrira to područje u svoj državni poredak. Točno pod tim uvjetima produžen je mandat Kleinovoj upravi.

U pismu predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti u siječnju 1997. godine nema ni spomena o „stranama“ niti se to pismo odnosi na pojam pobunjenih Srba kao nekakve „druge strane“, nego na –srpsku nacionalnu manjinu integriranu u politički poredak Republike Hrvatske.

To Pupovcu i Srbiji ne odgovara i nikada se ne pozivaju na to pismo kao na temeljni dokument i međunarodno jamstvo koje je Republika Hrvatska dala hrvatskim Srbima kao – nacionalnoj manjini.

Zašto?

Jer to pismo ne polazi od dva politička realiteta na kojima zbog svojih imperijalnih namjera inzistira i Srbija i njena satelitska struktura u Hrvatskoj.

Jer to pismo ne polazi od srpske konstitutivnosti u Republici Hrvatskoj,

Jer to pismo kao državni i međunarodno-pravni akt ne polazi od pobunjenih Srba kao političke legalne činjenice u PismoPravni temelj manjinskih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj međunarodno su zajamčena sasvim drugim dokumentom. To je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija prije produžetka mandata tadašnjih međunarodnih snaga i uprave Podunavlja pod ravnanjem američkoga generala Kleina, koje je predsjednik Tuđman poslao uz izričiti zahtjev da se prijelazno razdoblje ima ograničiti na još jednu godinu, iskazujući otvorenu namjeru da nakon toga Republika Hrvatska vojnim putem integrira to područje u svoj državni poredak. Točno pod tim uvjetima produžen je mandat Kleinovoj upravi.naknadnoj političkoj infrastrukturi Republike Hrvatske, niti im izuzev oprosta za sudjelovanje, a ne za zločine, u nasrtaju na Hrvatsku, jamči bilo što. Hrvatska na temelju toga pisma- jamstva nužno mora pojam srpske nacionalne manjine vratiti lojalnim Srbima a iz političkog života trajno isključiti bivše i današnje nositelje agresije, vojne i političke, jer oni mogu biti strana samo za kazneni progon i sadnju krumpira ako nisu činili zločine.

Legalizacija srpskih imperijalnih ciljeva u Hrvatskoj

I, konačno, jer to pismo utjelovljuje jamstva pobjednika rata za slobodu hrvatskog naroda, poraženoj strani, koja ima uživati status nacionalne manjine, kao i sve ostale manjine u Republici Hrvatskoj, te, posvome značenju označava suverenost hrvaskoga većinskoga naroda kao nositelja tih jamstava, svima, pa i svim pripadnicima srpske nacionalne manjine koji priznaju i prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njene ustavna temeljne određenja. Naglašavam ovdje da je polazište „druge strane“ u političkom životu današnje Hrvatske i činjenica da Srbi ne prihvaćaju mogućnost da im većinski narod jamči politička prava, nego isključivo inzistiraju na ozakonjem monopolu i činjenici da oni sami sebi jamče kao druga ili partnerska strana prema Republici Hrvatskoj taj – status u Republici Hrvatskoj!

A to na međunarodnoj ravni namjeravaju osigurati i ingerencijama Beograda nad hrvatskim unutarnjim pitanjima upravo pripremljenom svesrpskomm deklaracijom.

Zbog toga Pupovac pod manjinskim pravima inzistira na doslovnom prebrojavanju državnih i javnih funkcija, od vrha do dna države, s pripadajućim presudnim utjecajem na sve što se tiče prava hrvatskih državljana srpskoga etničkog podrijetla. I zbog toga mu je životno bitan ovakav izborni sustav, a upravo zbog toga je smrtonosan za državnost hrvatskoga naroda, jer posve legalizira srpske imperijalne ciljeve u Hrvatskoj, njihovo osporavanje čini nezakonitim, ali i omogućuje srpskim agenturama, ucjenjenim petokolonašima te poglavito međunarodnim interesima, korištenjem legalne srpske destrukcije, slabljenje i potpuno modeliranje državnosti hrvatskoga naroda do modeliranja njegovoga identiteta primjerice – aktualnom Jokićevom reformom obrazovanja.

To je posve klasičan skriveni konfederalni element u državnome porektu Republike Hrvatske i ima isti značaj kao i sadržaj Z-4.

To je bit stvari.

Marko Ljubić

* Nastavak elaboracije o nužnosti i modelu spriječavanja političke srbizacije Hrvatske čitajte sutra na večer.