Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Gdje se nalazi hrvatsko novinarstvo?

Gdje se u ovome trenutku nalazi hrvatsko novinarstvo, odnosno novinarstvo u Hrvatskoj, jer ima i jednoga i drugoga? To pitanje negdje ispod političke površine tinja već dugo, a nema dovoljno jasnih i relevantnih analiza, pogotovo iz novinarskog diskursa. Kao da se radi o zabranjenoj temi, koja bi, ako ju otvore sami novinari na neki način ukazala na griješnost sustava i medijskoga poretka, pa na taj način automatski još više uzdrmala i onako upitno povjerenje nacije u informacije koje plasiraju mediji. I, što je valjda još teže, uzdrmala povjerenje čitatelja i gledatelja u same novinare i autore.

Po nekakvom stečenom refleksu, očekuje se jednako kao i u obrazovanju, kulturi, gospodarstvu, turizmu, kao i na svim ostalim društvenim područjima, pokretačka inicijativa iz politike, zaboravljajući pri tom da novinarstvo i mediji imaju bitno drugačiji pokretački potencijal, obvezu, ali i moć od svih tih društvenih podsustava. Naime, novinarstvo otvara pitanja, a pitanja su od kada postoji pisana povijest, osnovica svakoga napretka, jer je s pozicije intelektualnog potencijala čovjeka, pravo pitanje uvijek bilo temelj stvaralačkoga odgovora.

Nedostaje li u ovome trenutku u Hrvatskoj pravih pitanja?

Naravno. Prvenstveno zbog toga jer vidimo da nema konstruktivnih, racionalnih, logičnih i kreativnih odgovora. Da PitanjaNovinarstvo otvara pitanja, a pitanja su od kada postoji pisana povijest, osnovica svakoga napretka, jer je s pozicije intelektualnog potencijala čovjeka, pravo pitanje uvijek bilo temelj stvaralačkoga odgovora.je to tako pokazuju zapravo sve sfere hrvatskoga društva, koje, što je ironično po definiciji umjesto da eksplodiraju na prostoru formalizirane demokracije, zapravo venu. I sve više postaju preslikonoga što je u Hrvatskoj carevalo do devedesete godine.

Zašto je to tako?

Više je razloga. Prvo, ni jedna društvena epoha, bez obzira na revolucionarnost modela smjena epoha, ne započinje apstrahirano niti izvan konteksta realnoga društvenoga stanja ili naslijeđa, pa je utoliko i promjena iz totalitarnoga u demokratski društveni poredak, zapravo samo bila tihi prijelaz jedne društvene cjeline u drugu fazu, pri čemu totalitarni duh, svijest, stečene navike i intelektualna lijenost, koju je prisilno i agitacijski promovirao totalitarni režim nije nestao proglašenjem demokracije. A još manje proglašenjem samostalne hrvatske države.

Navike novinara stečene u totalitarnom režimu

Hrvatsko novinarstvo, ali i ukupno novinarstvo u Hrvatskoj danas dakle nužno vuče svoje korijene iz novinarstva u totalitarizmu, pri čemu je jako važno naglasiti da je taj totalitarizam značio integriranu kombinaciju i nacionalne neslobode i velikosrpske okupacije doduše pod drugom, utoliko opasnijom formulom. Stečene navike novinara u totalitarnom režimu, gdje nužno govorim o većinskim navikama, bile su s jedne strane, bijeg od suvišnih i pravih pitanja i relevantnoga informiranja javnosti, te s druge strane, paradigma da su novinari društveno-politički radnici, a mediji sekundarne političke institucije, čija je obveza, kao i novinarima, promicati službene državne i u to vrijeme komunističko-jugoslavenske vrijednosti.

Upravo ovaj pojam „promicanje“ neki me je dan potakao na ovu temu. Posve slučajno u okviru Studija 4, na HTV-u, gledao sam emisiju televizije Student, koju pripremaju i emitiraju budući novinari, studenti novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

I, pogodite koja je ključna najavna i programska riječ na njihovim špicama, odnosno na porukama mlađahnih NovinariNovinari i mediji ne mogu imati niti imaju misiju, niti je njihova esencija, ni filozofska ni praktična, biti parapolitičke ili paradruštvene institucije, kojima je prvenstveni cilj podupiranje razvoja ili definiranje autentičnih i humanističkih vrednota. Novinari umjesto zaključcima, pitanjima moraju usmjeravati ljude na razmišljanje, a ne nuditi im mišljenje. U tome je razlika između propagande i novinarstva, u tome je razlika između totalitarizma i slobode.voditelja te studentske Televizije?

Promicanje, podupiranje. To je, iako na prvi pogled izgleda benigno, zapravo zastrašujuće i uvod u nesagledivu društvenu destrukciju. Ta isključivo propagandistička paradigma nanosi strahovito razornu štetu i razvoju suvremene promocije, ali i novinarstva, svodeći ih na najniže vrijednosne standarde. Jer, bez radoznalog novinarstva i relevantnih pitanja, stručni promotori nemaju zahtjevan zadatak i plasiraju najbanalnije proizvode, što snažno generira neznanje i nekompetenciju i u jednu i u drugu, izuzetno važnu djelatnost. Točno na toj razini imamo praćenje političkih kampanja gdje propagandisti ili moderno PR-ovci koriste medije kao razglasne uređaje, na toj razini imamo udruženu propagandističku poziciju antifašizma kao paradigme, na toj poziciji imamo neprirodan savez novinarstva i propagande, jer se i jedni i drugi strovaljuju na klasičan društveno-politički agitprop, pa umjesto nužnih argumenata za civilizirani dijalog, sve više koriste nasilje i nadmoć, isključujući same temelje dijaloga.

Novinari i mediji istina, i promiču, pa i podupiru neke elementarne vrijednosti. Radoznalost, razum, dokazana temeljna načela u jednoj društvenoj cjelini, državnost i slobodu realnog naroda, u ovome slučaju hrvatskoga, afirmaciju vrhunskih postignuća, kritku slabosti i što je najvažnije – slobodnoga javnoga postavljanja pitanja. Dakle, novinari i mediji ne mogu imati niti imaju misiju, niti je njihova esencija, ni filozofska ni praktična, biti parapolitičke ili paradruštvene institucije, kojima je prvenstveni cilj podupiranje razvoja ili definiranje autentičnih i humanističkih vrednota. Novinari umjesto zaključcima, pitanjima moraju usmjeravati ljude na razmišljanje, a ne nuditi im mišljenje. U tome je razlika između propagande i novinarstva, u tome je razlika između totalitarizma i slobode.

Kakvo treba biti informiranje

Novinar i mediji moraju informirati svoje čitatelje ili gledatelje, na način da informacija bude potpuna ili cjelovita, istinita, jasna i apsolutno nepretenciozna, pri čemu je izuzetno bitno postići ravnotežu da čitatelj sam zaključuje svojim razumom i zauzima stavove na temelju informacija koje dobije. Koliko je udaljena ta poželjna vrijednost i vrhunski standard od realnosti u Hrvatskoj, dovoljno je samo površno pogledati televizijske izvještaje na svim televizijima, pa uočiti sindrom prepričavanja slike gledateljima. Primjera radi, sinoć u relativno dobrom sportskom prilogu na HTV Dnevniku, urednik naglašava ovacije koje je dobio Luka Modrić pri izlasku na teren madridskog stadiona, pa prikazuje sliku, nastavlja govoriti i prepričavati, umjesto da je pustio sliku i ton i – ušutio. To je znanje, a ono je preduvjet slobodnog novinarstva i temeljna pretpostavka slobodnoga društva, a povijest je pokazala da je društvo, a pogotovo nacionalno jer je to temeljana odrednica svih slobodnih društava danas, uspješno točno onoliko koliko su oslobođeni njegovi kreativni i autentični potencijali.

Nema uspjeha ni u jednoj društvenoj sferi bez elemenata slobodnoga mišljenja, polemike i društvenoga konflikta, Novinarstvoukoliko naravno počivaju te polemike i konflikti na relevantnim činjenicama. Niti može nešto biti mišljenje, autentično ljudsko mišljenje, ako ne počiva na prvo, propitkivanju, i drugo, zaključivanju na temelju postojećih odgovora na ta pitanja. Jer, paradigma da je mišljenje univerzalno pravo i prioritena stečevina slobodnih društava, a istovremeno polazište da je sve što čovijek izgovori, pogotovo u javnome diskursu – mišljenje, je nakaradna i zapravo ulazna vrata za afirmaciju, odnosno reafirmaciju totalitarnih naslijeđa. Ne može ljudsko mišljenje i javno pravo na to „mišljenje“ biti, da je ovo što ja sad radim zalijevanje povrća. Jer tipkanje po stroju nije zalijevanje i na to „mišljenje“ imaju pravo samo ljudi za koje postoje relevantne društvene institucije. A na čitavome nizu takvih mišljenja, zbog nedostatka društvenih standarda, počiva današnje novinarstvo, ali i pretežita komunikacijska kultura u Hrvatskoj.

Točno onako kako studenti novinarstva „misle“ da treba biti – novinarstvo.

Tko ih uči tome?

Društveno-politički radnici

E, tu dolazimo na drugo, uz stečene reflekse iz pogubnoga naslijeđa u pretežitim medijima, ključno polazište za dijagnozu stanja u hrvatskim medijima, u medijima u Hrvatskoj i novinarstvu u Hrvatskoj. I danas se uz čitav niz relevantnih faktora koji izvanjski, prije svega finaciranjem (Soroš), utječu na razvoj ovakve medijske kulture u društvu, stečevine totalitarne pardigme novinara kao društveno-političkih radnika razvijaju u inkubatorima novinarstva, odnosno na hrvatskim sveučilištima. Jer, i tamo se, jednako kao i u medijima, kao i u kulturi, njeguje paradigma da je visoko obrazovanje i znanost- društvenopolitička djelatnost. A njeni nositelji, društveno-politički radnici.

Je li to pregruba ocjena, i, zapravo, trebaju li Zakošek ili Lalić, Igor Mirković ili Tena Perišin, biti društveno-politički radnici?

Naravno da ne, ni u ludilu, jer je to luđačka košulja u kojoj je moguće samo djelimično i to vrlo usko umno djelovati, otprilike kao rukama u luđačkoj košulji. Zbog toga mladi novinari promiču i podupiru umjesto da pitaju, ne znajući da nema efikasnijega promicanja od konkurentnih pitanja. Ako zatečenu strukturu prevedemo u ciljano i organizirano održavanje društvene prevladavajuće paradigme u Hrvatskoj, koja se od prvoga trenutku zbog vrlo konkretnih interesa opirala stvarnoj tranziciji društva, jasno je da je namjerno i to preko političkih struktura, održavan takav poredak, koji je generirao umjesto stavaralaštva destrukciju, umjesto slobode privid slobode i zapravo novo, još razornije uništenja ljudskoga intelekta. U Hrvatskoj je problem upravo to, što je taj ljudski intelekt – istodobno jedini potencijalni hrvatski intelekt.

Pogotovo je to opasno jer su se upravo na toj strukturi, koja se ciljano razvijala, a dovoljno je pogledati samo stanje na HRT, razvijao personalni oslonac ovakvog novinarstva u Hrvatskoj.

Naprosto, mladi novinari nisu imali gdje naučiti istinsko novinarstvo, a ako su i znali, što slučajnim i osobnim karakternim, obrazovnim iskoracima, što mentorstvom bliskih znalaca, nisu bili stimulirani za prezenatciju svoje intelektualne radoznalosti i postavljanje pitanja, nego su upravo suprotno, pred njima stajale zone zabrane, negativne kadrovske selekcije, pa i kazne za radoznalost. Izuzetci samo potvrđuju pravilo. U tome se ne razlikuju pristupi ni jedne političke stranke, ni jedne relevantne društvene strukture, jer svi u lovištu na sve manje slobodnome terenu, pokušavaju uloviti „svoga“ novinara, svoju emisiju ili ako su srećkovići ili dovoljno snažno pozicionirani svoj medij.

Alternativa je gotovo simbolična. Postoji, ali ili kao izuzetak u pretežitosti, ili izvan etabliranih političkih i pretežitih interesnih sfera. Takvo naslijeđe, takvi centri razvoja i obučavanja novinara, zatim takva kadrovska selekcija, uz posve neslobodnu utakmicu u dugogodišnjem zazuzimanju drugih relevantnih društvenih centara, prije svega u financijama i gospodarstvu, nužno generira novinarstvo koje je samo naličje nefunkcionalne i često destruktine politike, ali i državnoga poretka koji se samo metastazira čak i onda kad mu se na površinskoj razini prilazi s ciljem funkcionalnih promjena.

Nedostaju slobodni i relevantni mediji

Upravo na toj poziciji za razvoj Hrvatske danas najviše nedostaje slobodno i relevantno novinarstvo, odnosno slobodni i relavantni mediji. Iz nedostatka slobode onda se genriraju i sve ostale destrukcije, a na to se u najširem DestrukcijaPolitička desnica je između ostaloga, po potpuno istoj matrici preuzimala i akademske pozicije, pa i dio institucija, generirajući intelektualnu lijenost i nesolidnost kao vrijednost, istraživačko novinarstvo zamjenjivali su dojavljivačkom propagandom, a sve to cementirale relanim manjim ili višim društveno egzistencijalnim benefitima, koji su postajali torovi razvoja izrazito ozbiljne društvene destrukcije.smislu silno oslanja i čitav niz konkretnih i neprijatelsjkih namjera i političkih interesa protiv hrvatskog naroda. Ako se u medijima ne stvara pretežitost slobode, pretežitost pitanja i afirmacija relevantnog društvenog konfilkta, pri čemu relevantan konflikt ne može počivati na proglašavanju svega što nekome padne na pamet mišljenjem u javnome diskursu, niti može počivati na negaciji esencijalnih temelja države, društva, hrvatskog naroda i njegove slobode, Hrvatsku nitko neće moći osloboditi od destruktivnih, neodgovornih, ali i neprijateljskih politika.

Kako to postići?

To se nije moglo postići onako kako je državna politika praktično od osamostaljivanja Hrvatske pokušavala, a u okviru nje stotine različitih grupacija koje su se borile za osvajanje teritorija devedesetih godina, jer je to generiralo samo presvlačenje poltronstva, društveno-političkog aktivizma ili ukratko, nekompetencije u pripadnost novim platformama, na istim profesionalno-vrijednosnim pozicijama. To je usporedivo s bolešću i nuždi potrebe za liječnikom. Ako je čovjek bolestan, bez obzira na bliskost s vrtlarom, neće otići vrtlaru po dijagnozu i terapiju, nego – liječniku. Jedino mu on može pomoći. Jednom „uspješan“ apologet, uvijek apologet, jednom „uspješan“ neznalica, uvijek neznalica, jednom „uspješan“ agitpropovac, uvijek primitivan propagandist. A upravo to je bio model kadroviranja, pa su apologeti totalitarizma naglo postali apologeti političkih skupina devedesetih, pa su nakon toga kroz proces detuđmanizacije, ponovo postali ono što su odvijek bili, društveno-politički aktivisti antifašizma.

Primarna zadaća državne politike jest u hitnom uklanjanju ovoga pojma „uspješnog“ ispred – neznalice i lijenčine, te destruktivaca svih vrsta. Danas desne političke platforme jednostavno nemaju relevantnih medija, nemaju ni kritičan broj relevantnih novinara, jer ih ne mogu imati zbog toga što nitko ne može biti relevantan samo kao desni ili lijevi, već isključivo prema kompetencijama i znanju. Politička desnica je između ostaloga, po potpuno istoj matrici preuzimala i akademske pozicije, pa i dio institucija, generirajući intelektualnu lijenost i nesolidnost kao vrijednost, istraživačko novinarstvo zamjenjivali su dojavljivačkom propagandom, a sve to cementirale relanim manjim ili višim društveno egzistencijalnim benefitima, koji su postajali torovi razvoja izrazito ozbiljne društvene destrukcije. I, dogodlilo se da tzv.antife u tome bolje stoje, jer majka najbolje ljulja dijete. Ukratko, desnica je pokušavala antifa destrukciju iskorijeniti razvijajući na antifa modelu svoju destruktivnost.

Kako se tome suprotstaviti?

Samo relevantnošću, samo stimulacijom izvrsnosti, samo slobodnim intelektom i novinarstvom koje počiva na slobodnom propitkivanju. Bez toga neće biti ni novinarstva, ni hrvatskog novinarstva. A prvi instrument kojim se taj proces može relevantno započeti jest HRT, jer je po infrastrukturi i potencijalu uvjerljivo najmoćniji medij u zemlji. Otprilike kao i u revolucijama, prvo se preuzima vojska i policija, a paralelno s tim – televizija. Samo umjesto načela propagande imanentnog revolucijama nužno je nametnuti, baš nametnuti, načelo – znanja i kompetencije. Ništa Hrvatskoj u ovome trenutku nije izlaz kao znanje i načela, jer ni na čemu drugome se ne može graditi ništa – autentično hrvatsko. U svim drugim pretpostavkama nestat će i ljudsko i hrvatsko.

Marko Ljubić

Pon, 9-12-2019, 09:51:56

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.