Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Svibanjske tragedije Hrvata

Sunašce djedino

Svatko od nas ne samo da ima pravo nego je to i potpuno prirodno ponositi se svojim djedom ili bilo kojim drugim članom svoje šire ili uže obitelji. To se može činiti na dva načina: iskazivanjem ponosa unutar obitelji (i na okupljanjima s prijateljima, pokazivanjima fotografija, prepričavanjem raznih zabavnih situacija iz povijesti obitelji, obnavljanjem porodičnih obljetnica i sl.); drugi je način, u današnjem elektronskom svijetu, iskazivati svoj ponos, hvaliti se svojim osjećajima i povezanošću s tim članom obitelji, putem društvenih mreža. Dakle javno i pred Saša Brozsvima. I u tome je problem, ne zbog nestanka privatnosti ili mogućeg neukusa fotografije, već zbog same srži takve javne hvale određenoj osobi.

Tito je nesumnjivo povijesna osoba i ta ocjena nije ni pozitivna ni negativna, ona je tek neutralna činjenica. Kad se Saša Broz (i ove godine) hvali svojim djedom javno, ona se zasigurno obraća onima koji nekritički i subverzivno drsko Tita slave i dan danas. Kao da se baš ništa nije dogodilo. No, ona se zapravo bezobrazno hvali pred cijelom javnošću, pred svima do kojih njezina hvala može doprijeti. Time ona prkosi povijesnim činjenicama i to eto, već po tko zna koji put, drčno ponavlja. Kao što je opće poznato, Tita cijele serije ljudi od zanata: povjesničari, političari, sociolozi, politolozi…, ali i mnoštveni hrvatski građani i ne samo oni, drže za diktatora krvavih ruku. Nazivaju ga krvnikom zbog stotina tisuća žrtava Bleiburga i Križnih putova, zbog Grgura i Golog otoka, Hude Jame i Kočevskoga roga, Mislinje i Mariborskih rovova, zbog Jakljana i Dakse i Orsule... zbog više od 1.900 masovnih jama i svih pobijenih žrtava a to je samo u Sloveniji i Hrvatskoj. Tito je svjetski zločinački pojam. U Zagrebu nema gradskog područja na kojem Titovi partizani nisu poubijali i pobacali u grabe stotine žrtava. Dovoljno je reći: Savska - Pedagoška akademija, logor Prečko, Kustošija, Tuškanac, Sljeme, Maksimir, vojni zatvor u Novoj Vesi, Gračani, Kanal kraj autobusnog kolodvora, Jelenovac, Markuševac, savski nasip, Šestine… niz je dug i stravičan i velik, i još ni izbliza nije konačan.

Zna li Saša Broz za sve te mučne podatke, za ljudske sudbine? Sumnjam da ne zna. Ima li (i) ona pravo hvaliti se svojim djedom? Slaviti njegov rođendan? Unatoč europskim konvencijama o zabrani slavljenja totalitarizama? Naravno da ima, ali civilizacijski je to učiniti privatno i u obiteljskome krugu. Kako to, uostalom, čine Mussolinijeva, Francova, TitoStaljinova ili Hitlerova obitelj, ako ti tirani potomaka još imaju. No, kad se ona hvali djedom Titom javno, ona tada vrijeđa osjećaje stotina tisuća obitelji koje su stradale od njegove “miroljubive koegzistencije”. I to ova Brozova ponavlja, glumi neku veliku odvažnost, prkos, što li? Čini to namjerno. Vrlo je u najmanjem tugaljivo i lomno kontradiktorno, destruktivno formativno po osobnost i nečiji karakter, baviti se kulturom a imati ugrađeno ovoliko nepoštovanje spram tolikih života. Biti u kulturi a osnovne principe iste, prkosno i javno, opetovano i namjerno kršiti. Želi li nam Saša Broz svojom javnom pohvalom Titu reći: Baš me briga za zločine za koje ga toliki javno i argumentirano optužuju; baš me briga za stotine tisuća izgubljenih života; baš me briga za žrtve, ja ga javno volim i on je samo i jedino, moj dražesni djedica?? Ako je tomu tako te kako svake godine iznova pokušava javno opravdavati ono što se uljudbeno opravdati nikako ne može, ona nije ništa drugo nego oslijepljelo sunašce Titovo.

Bal vampira

Ne će ovo tamno sunašce, sa svojim odanim prijateljima vjerojatno ni ove godinice propustiti kumrovački, svakogodišnji bal vampira. Njima još nisu rekli da je Tito umro. Zato će ga oni slaviti u neznanju. Slaviti u negiranju zločina. Slaviti u: “a kako nam je leepo bilo”. Slaviti jer su tamo nasadili njegov spomenik a pitanje je gdje je Tito zapravo rođen. Pitanje je i kako se zapravo zvao. On je duh sam po sebi. No nema to za Kumrovec baš nikakve veze, važno je da se slavlje odvija na njihovu gumnu, kao što se u Škotskoj slavi čudovište iz Loch Nessa.

I kad se općina hvali koliko je to za njih turistički dohodovno, zamislite koliko bi to turistički tek bilo isplativo kad bi Berlin slavio Hitlera? Ali vidi vraga to ne dolazi u obzir. Pa kako to, a Staljina se slavi slobodno, a Tita se slavi Kumrovecslobodno?? Domaći koljači nisu problem? To su jedino oni međunarodni? No, kako ćemo onda s Francom i Musolinijem? Ili… slavi li Rumunjska Ceausescu-a?

Dirljivo je kako nakon toliko godina sramote, kumrovačka općina sada propovijeda nekakvu kvazi korektnost: ne želimo šajkače ni jugoslavensku zastavu, mogu samo republičke. No nisu kazali: bivše republičke, bivše jugoslavenske. Tako misle da su se skrili, ono kao: ne želimo imati ništa sa šugoslavijom. Tako misle da su nekoga uvjerili kako su samo šajkače i jugo-zastave zločinačke a dragu im zvijezdu niti ne spominju. A upravo je pod tom zvijezdom počinjeno daleko najviše zločina kako u svijetu, tako i u šugi. Upravo su se pod tu zvijezdu na samom kraju 2. sv. rata skrili četnici po srdačnu Titovu pozivu. Upravo su pod tom zvijezdom partizani i ti “partizani” činili ogromne zločine. Upravo su pod tom zvijezdom zatim ubijani i Vukovar, i Srebrenica, i Škabrnja, i Sarajevo… Upravo je ta zvijezda odgovorna za genocid nad Hrvatima koji nije započet u HOR-tu, ni u 2. sv. ratu ni u međuraću… Opredmećena mržnja, hrvatožderstvo, samo je iz kokarde prešlo u kapu sa tri roga i u krvavu petokraku. Izraslo je davno još za Pećke srbske patrijaršije (od 1346.-1463. i od 1557.-1766. iz manastira u zapadnom predgrađu Peći, na Kosovu), pod pokroviteljstvom Srbske pravoslavne crkve… i traje sve do danas u manastiru na Krki primjerice, odakle se ore četničke pjesme a po putevima se mlati sve što nije srbsko. Sve do danas, kad se na samim crkvenim misama, od samih svećenika, hvali premlaćivanje “svih koji nisu kao mi” i na kojima se pjevaju koljačke ode zločincu Mladiću. Zaobilazeći istinu, tome daje naizravnu podršku (i) kumrovečka “turistička” zajednica. Kobasičarski je to biznis nad žrtvama.

Tu i takvu zvijezdu s Titom na čelu zločinačke kolone, hvali Kumrovec dvadeset i dvije godine u dvadeset i prvome Kumroevecstoljeću! I ne samo da slavi i potiče “slavlje” nego nam se pokušavaju opravdati nekakvim tupavim nepoznavanjima povijesti. Kumrovečke proslave nisu ništa drugo nego evociranje Jugoslavije, aboliranje svih Titovih mega zločina i pokušaj vraćanja povijesti unatrag. Kumrovečki bal Titovih vampira nije ništa drugo nego pljuvanje u lice hrvatskim braniteljima, svim poginulima i ranjenima i njihovim obiteljima, pljuvanje u lice Ustavu jer HOR-at je ustavna kategorija, branitelji su ustavna kategorija. Je li to onda poziv da se stare jugoslavenske republičke zastave mogu isticati i po drugim selima? Tko je Kumrovec izuzeo iz hrvatskog zakona koji ističe: u Republici Hrvatskoj službena je zastava s grbom…

Ne, u Hrvatskoj javnosti i medijima i politici nikada se ne raspravlja o nužnoj zabrani četničkih kokardi, o zločinačkoj srbskoj zastavi s četiri C, koja još nije zabranjena, pod kojom je napadnuta, ubijana, okupirana, razarana i spaljivana Hrvatska, zbog čijih je krvavih zločina poginulo toliko najboljih hrvatskih sinova, hrvatskih vitezova. Ali se zato stalno traži zabrana HOS-a i pozdrava Za dom spremni, koji je oslobađao ranjenu i okupiranu Hrvatsku i nije počinio nijedan zločin. To trajno smeta i jako peče sve te samozvane antifašiste, etničke biznismene, tobožnje Srbe i tobožnje Židove. Po novčaniku. To podupire i Općina Kumrovec pokušavajući nam nekrofilski prodati gostoljubivost: Dođite na veselje! (uz Titove krvave ruke).

Bleiburški pokolj

Kao što su za Jugoslavije, predragi antifašisti i partizani i zadojeni partijci komunisti zahtijevali da se bleiburški pokolj ne spominje, da ga se zaboravi i proganjali sve koji su se usudjeli spomenuti ga, tako Bleiburg njima ostaje proskribiran i lažan sve do danas. Pa ako to nije bio zvjerski pokolj, masovno ubojstvo onih koji su se predali i razoružali, zašto ste ga drugovi tolika desetljeća skrivali? Ako je on bio opravdan, pa kako to da ga niste slavili kao Bleiburgsvoju veliku vojnu i političku pobjedu? Ako je bleiburški pokolj bio uvjet da bi Jugoslavija mogla zaživjeti, pa kako to da ga niste državno praznikovali kao dan jednog od vaših kamenova temeljaca?

Umjesto svega, vi ste ga kukavički skrivali. Znači, itekako ste bili svjesni i to od samoga početka, da je to masovni zločin. I dan danas činite sve ne biste li obilježavanje tog stravičnog pokolja po Križnim putevima, oknima rudnika, protutenkovskim rovovima, sakrili, onemogućili ili barem umanjili. Svakako spriječili. A tko vam tu može biti partner u zločinu zaborava? Pa logično: južna Austrija. Nikada njima nije bilo drago da se na njihovu teritoriju obilježava nikakav zločin iz 2. sv. rata. Oni svakako žele zaborav, oni žele reći: mi nismo bili nacisti. Mi smo bili okupirani. Mi nismo bili fašisti. Samo je i jedino NDH bila fašistička i “nije” bila okupirana. Tako dugo dok se u Hrvatskoj mediji pune naslovima tipa: vidio je strahote ustaškog režima i preživio užase Golog otoka - mladi će pomisliti da su to ustaše ubijale na Golom otoku jer se komunističkog zločinca Tita i njegov koljački režim uz taj zlokobni otok, niti ne spominje. Šalje se krivotvoriteljska amalgam slika: atribuiran je ustaški i prešućen komunistički zločin.

Ta i takva Austrija jedva je dočekala lavež antifašističke dojenčadi iz Hrvatske i s vremenom je sve više i više, iz godine u godinu, onemogućavala obilježavanje pokolja, koji je započet upravo na austrijskome ozemlju. Počelo se sa zabranama (podmetnutih?) fašističkih obilježja da bi se uskoro pokazalo da se želi opća zabrana, čak i bez ikakvih obilježja. Hrvatska Katolička crkva pokušala je spor izgladiti, nešto se pokušavalo i sa saborskim delegacijama i s Počasnim bleiburškim vodom, ali Bleiburško polje, kao ishodište masovnoga zločina i suvremenih komemoracija, mora biti državno pitanje između Hrvatske i Austrije. A ono to (još) uvijek nije, čak 77 godina poslije… Nije ni blizu.

Pokolj u gradu

Tzv. antifašisti, rođeni u Drugom svjetskom ratu, futrani i šopani lažima svojih roditelja, militantno brane korijene svojeg bogaćenja. Dobro skrivanog podrijetla imovine. To ide tako daleko da se deru na sve strane, ne samo prema Austriji nego laju i prema Vladi RH. Umjesto govora istine i za istinu, umjesto priznanja da u Zagrebu tada nije bilo Zagreb 8. 5ustaške vlasti kad su, presvučeni u partizane, četnici nagrnuli i poklali građanstvo glavnoga grada; umjesto da se napokon kaže nije bilo nikakvog famoznog oslobođenja Zagreba, jer on je bio prazan, nije bilo otpora, nije bilo oslobođenja grada jer je Zagreb preko radija oglašen “slobodnim gradom”. Ali su zato non-stop štektali antifašistički mitraljezi posvuda po šumama uokolo Zagreba. Strijeljalo se tjednima i mjesecima po “oslobođenju”, bez reda i suđenja: djecu, svećenike, đake, žene, mladiće, sve… Strijeljalo se da bi se moglo oduzeti i useliti u njihove stanove, nekretnine, u tvornice i obrte. Strijeljalo se da bi se neometano haračilo i pljačkalo. Prokazivalo se svakog koji išta posjeduje. Useljavalo se u njihove stanove, drugovi su se grijali oko vatre kao u šumi, sada na sred sobâ paleći parkete a u kadama su držali kokoši i svinje. Parketi i higijena drugovima nisu trebali, a što nisu trebali - to su uništavali. I sad dan danas, nakon 77 godina, njihova djeca i unuci tumače nam “oslobođenje Zagreba”, traže čak od Vlade RH da zabrani održavanje komemoracije za žrtve Bleiburga i Križnih puteva. Oni su ti koji izražavaju zabrinutost? Za što? Za otete stanove i vile? Optužuju da ne bi postali optuženi?

Sedamdeset i sedam godina prošlo je od upada koljača u Zagreb. Napunili su leševima na stotine jama u gradu i okolici, graba prepunih ljudskih kostura. Koljači su se potom useljavali u vile žrtava, u najbolje stanove, u židovske nekretnine i to se zvalo oslobođenje Zagreba. To su slavili. Poklali su čak i ranjenike po zagrebačkim bolnicama.

Gdje je danas spomenik u Zagrebu tim nedužnim žrtvama? Današnji profit-antifašisti šute o tom neviđenom pokolju. A kada zeleni gradonačelnik Tomašević sve to tobože ne zna, ne zna za taj u povijesti nezabilježen a najveći pokolj Zagrepčana, on slavi te i takve “partizane”.

Javor Novak

Čet, 26-05-2022, 14:21:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.