Premrežena Hrvatska

Mirno spavaj zlato moje

Nakon što su srednje-strujaški mediji odradili još jedno plaćeno zataškavanje povodom nepoćudnog profesora emeritusa Slobodana Prosperova Novaka, jer uhićenje i bacanje u zatvor teško bolesnog čovjeka u sedamdesetim starosnim godinama, baš nam ništa ne znači, pokazalo se indiferentni smo i prema stanju u hrvatskim zatvorima i prema propisima od kojih (navodno) nema odstupanja. Umjesto da pet puta promislimo prije nego što damo neka ovlaštenja policiji, znajući da će ona biti bukvalno primijenjena, mi tipično hrvatski spavamo i sve ide kako ide.

Ako propisi omogućavaju uhićenje namjesto poziva na informativni razgovor, ako oni dopuštaju prvo utamničenje, a zatim istragu, ako oni svakoga tretiraju jednako pa je tako sveučilišni profesor, lojalan i nekažnjavani građanin isto što i recidivist kriminalac, onda imamo to što imamo: svi mi sutra možemo biti lažno osumnjičeni i samo teoretski bit ćemo nevini ali ćemo odmah ispaštati, po legalnim ovlaštenjima policije, od malja represivnog aparata. No vidi vraga, ta ovlaštenja od kojih „ne može“ biti odstupanja ne odnose se na političare i bogataše, tako su pod istragom i Milošević, Aladrović i Paladina, vodeći ljudi države, ali samo je ministar Horvat bio u pritvoru. I ne samo da nisu pritvoreni nego nisu ni suspendirani sa svoga ministarskog posla, kojeg obavljaju a pod istragom su. Bogatašima nisu čak ni oduzete putovnice, pa su neki pušteni da pobjegnu. Eto to su propisi, to je zakon: može ovako a može i onako.

Logikom pa pustili su ga ujutro, manirom bilo pa prošlo, tvrdnjom nije se žalio na postupanje policije, ostvarujemo sediranje javnosti i konstruiranje stajališta kako je zapravo sve u redu. Ima ovdje i jako puno onoga: pa to se dogodilo nekom drugom. Ima i onog: kontroverzni profesor, nekatolički profesor, profesor s grijesima iz prošlosti, a ima i zavisti zbog profesorovih projekata pa i zbog privatnoga života. Svakakva sam „umirenja“ javnosti ovih dana čuo. Ima svega samo ponajmanje onog ljudskoga: zašto trenutno utamničenje, poniženje skidanjem vezica za cipele, oduzimanje mobitela, skidanje naočala, pražnjenje džepova, utrpavanje s pijancima i kriminalcima u istu ćeliju s čučavcem, zašto? Sve navedeno moralo bi biti rezervirano za kriminalce, ne za ugledne, lojalne, miroljubive i nekažnjavane građane. Pogotovu što je prostora bilo u drugim ćelijama u kojima zatvorenici ne gaze jedan dugome po prstima. Hrvatska država tako pokazuje kako se na papiru zalaže za najviše uljudbene standarde, pjeva se u sav glas o velebnim ljudskim pravima ali u hrvatske zatvore se godinama ne ulaže kako bi oni napokon postali elementarno ljudski, barem u onom dijelu koji pritvara nedokazano krive ljude. Mada bi to trebalo vrijediti za sve one lišene slobode.

Nama je tako u redu da su zatvori u očajnom stanju i pretrpani, u redu je da se čovjeka bez kriminalnog dosjea tretira kao kriminalca, a tek se potom razmatra što se moglo učiniti civilizacijski. Dok se trenira strogoću nad lojalnima, iz Hrvatske bez problema i slobodno bježe oni koji su zamračili milijune eura, ne kuna. Kao što se ekonomska kriza prvo prelama na tzv. malome čovjeku, tako se i represivan aparat najgrublje odnosi i odmah primjenjuje sva svoja najgrublja ovlaštenja na istom tom širokom sloju građana. Oni dobro potkoženi, pa čak i pravomoćno osuđeni, naručuju si restoranski ručak od preko puta zatvora. Budu i sami samcati u ćeliji... možda da im dostavimo egzotičnog voća i šarenih koktela u ćeliju?

Ljudska prava u nekome društvu toliko se poštuju koliko se poštuje ljudskost svakog pritvorenika. Prvenstveno pritvorenika ako ne već i zatvorenika. Dok ne shvatimo da su prava pritvorenika, ljudska prava, naša prava i dok odmahujemo rukom: nije važan taj slučaj, ili sam si je kriv, ili tko zna što je tu zapravo istina, ili pričekajmo riječ suda... mi zapravo odobravamo svaku represiju i svako negiranje osnovnih ljudskih prava. To što srednje-strujaški mediji sada odrađuju zataškavanje, vrlo vjerojatno se ne će tako odvijati kada započne sudski proces. Tada će to biti prilika za novo podpovršinsko blaćenje, sada šutnjom - tada masnim naslovima.

Indikativno je i (sluganski?) složno što se osim glavnih medija nije oglasila ni pučka pravobraniteljica, ni bokci za ljudska prava, ni Transparency International, niti Helsinki Watch ni Human Rights Watch, pa čak ni HHO. Svima njima izgleda treba prvo dugo zvoniti na vratima, učiniti da krmeljavi ustanu i napokon izađu raditi svoj (navodno neovisni) posao.

Slobodni smo samo onoliko koliko je slobodan čovjek do nas, sve ostalo su zatvaranja očiju ili interesi ili štogod još gore.

Generalni skandal

Uvijek kad pomislim da hrvatska politička kaljuža ne može biti gora i dublja, opet nešto zavonja do neviđene truleži. Odvjetnik Nobilo nam sada tumači što bi kazao predsjednik Tuđman a što bi potpisao legendarni Šušak!? No njegove su laži brzo dobile odgovor u objavljenom transkriptu iz 1993. a iz predsjednikova ureda. U prosincu te godine predsjednik je dao nalog da se odmah iz vlasti makne ne samo taj udbaški dvojac, već i stari istaknuti milicijski i ini kadar. K tome, s Perkovićem je još i rješavao pojedina ratna pitanja (ali samo do studenog 1992.) a na spomen Mustača, napravio je gadljivu grimasu. Amen.

Za one koji traže argument više, otvoriti: Bivši ustavni sudac i svjedok vremena Vice Vukojević za ‘Slobodnu‘ progovorio o pomilovanju: Mustač nije ni bio u HV-u, a Perković je imao samo jednu uspješnu akciju.

Svemu tome nasuprot, mali broj hrvatskih generala izazvao je ovih dana opći val ogorčenja i razočaranja ali i podjela potpisujući nekakvo svoje pismo Milanoviću. Kojim pravom se ti malobrojni generali miješaju u (međunarodno) pravosuđe? Kojim pravom govore u ime cijele Hrvatske??

Nakon oštrih osuda te njihove eskapade, u prvom redu od strane brojnih hrvatskih ratnih vojnih invalida i branitelja, umjesto da se pokriju ušima i povuku pismo, isti ti generali ulaze u polemiku s većinom. A u toj polemici, prva dva od njih, dva stručnjaka za pravo, sudstvo i međunarodne procese, ispaljuju notornu glupost. Nakon pravomoćne njemačke presude, oni smatraju da zbog zasluga u HOR-u dvojicu udbaša treba pomilovati. Koje kruške i jabuke. Kao i Nobilu, i njima je odmah stigao jasan odgovor: za zasluge u HOR-u ta su dva udbaša dobili činove brigadira, dobili su i odlikovanja, dobili su i visoke plaće, sada i mirovine. Tko zna je li bilo i još kakvih (po)slastica? Pa dakle kakve veze ima obrana Hrvatske '91. i '92. s jugoslavenskim udbaškim ubojstvima iz 1983. u Njemačkoj (i ne samo u njoj)? Naravno nikakve činjenične, jedno je organiziranje ubojstva hrvatskog disidenta Đurekovića a drugo je nabava oružja zbog kupovine vlastite bolje prošlosti u HOR-u... ne mislite valjda zbog odane ruke na hrvatskome srcu?

Da stvar bude gora po tih pet hrvatskih generala oni su ovim ne samo pismom već i drskom polemikom pokazali svima jedno: u HOR-u su se borili protiv Jugoslavije i njezinih koljačkih službi a sada se bore za rehabilitaciju rudimentarnih dijelova tih istih službi! Radio Dalmacija izruguje im se slikom: ti su se generali uhvatili u kolo pa revu: ♫ Od Vardaraa pa do Triglaavaa... ♫ ali mi smo ti, koji sada pjevamo od muke.

Mnogi sada govore: da ali tune, da ali nafta, da, ali odiozno prijateljstvo s Milanovićem, da ali tko zna kakvi sve još financijski interesi. No, prvi među generalima izlazi s još jednim smokvinim listom (u neuvjerljivom pokušaju) pa nas sve poziva na milosrđe, na oprost, na suosjećanje spram ostrajelih ljudi u zatvoru. U prvi mah kao da pobuđuje plemenite osjećaje, kako li sve to lijepo uskrsno i duboko ljudski zvuči. Ono kao pa blagdan je. Kao da je Nobilo odradio cijelu priču upravo proslave Uskrsa radi a ne suprotno. A general svih generala izgovara sve što tako lijepo kršćanski zvuči. No general zlatousti, međutim glatko preskače temeljni crkveni nauk kad je HOR-at u pitanju a on kaže: oprost se može dati onome tko se iskreno kaje i oprost traži. Možda je zlatno-perajni general čuo kajanje u Mustača i Perkovića koji svi mi ostali nismo. Možda je čuo priznanje istih koji govore o organizaciji ubojstava po inozemstvima. Jer o milosrđu samo tada može biti riječ.

Odurno je međutim što general svih generala aludira da danas svi znaju sve i prave se pametnima, a nisu bili u ratu. Je li to on misli i na hrvatske ratne i vojne invalide, na sve branitelje? Ide li to i njima, koji su mu glasno poručili da ga više ne žele vidjeti ni na jednoj braniteljskoj obljetnici niti polaganju spomen vijenaca? Koji mu otkazaju već poslane svečane pozivnice. Odriče li se to perajni general svoje nekadašnje vojske??

Gdje su ta milosrđa i te plemenitosti, ovog manjinskog broja hrvatskih generala, kada su u pitanju hrvatski branitelji po inozemnim i tuzemnim zatvorima? Nismo ih čuli. Ljudi govore kako se tu sada odmataju klupka nekih poslovnih interesa, točnije povlastica, i da su to ti (plemeniti?) motivi nezasluženog milosrđa.

Nadu vraćaju svi drugi hrvatski generali, te posebice 4. i 5. gardijska brigada koji zajedno ne mogu otrpjeti, ovaj sada, hrvatski memorandum. I ne samo da ga odbacuju nego traže da se vojska, pa tako i generali ne miješaju u politički prostor. Uostalom, on im je bio strogo zabranjen i dok su bili u aktivnoj službi. I naravno s gnušanjem odbacuju traženje pomilovanja za one koji niti priznaju a niti se kaju. I sada dajmo im milosrđe a nemojmo misliti na milosrđe žrtvama i obiteljima likvidiranih! Ako je pok. Anto Kovačević oprostio svome udbašu, to je bilo isključivo njegovo pravo i ničije drugo. Nastupao je u golo svoje ime, nije bilo ubojstva. No, tko je dao mandat petorici generala iz pisma? U čije ime? Tko to sada, u ime stradalih obitelji, u ime žrtava mučkih udbaških likvidacija, ima pravo uzurpirati sudsko pravomoćje, pokušavati ga derogirati te tražiti aboliciju?

Zidanje pravnih preduvjeta

Predsjednik Milanović principijelno je do sada držao kako institut pomilovanja od strane predsjednika, predstavlja faraonske ovlasti nad pravosuđem i kako ih on nikada ne će ni prihvatiti, niti primjenjivati. To je bio i njegov izborni slogan. Od 274 postavljenih mu zahtjeva za pomilovanjem ne samo da nije pomilovao baš nikoga, nego se nije udostojao niti odgovoriti na te službene zahtjeve a čak šestina od tog broja odnosi se na hrvatske branitelje... Sada nam je predsjednik na velikim mukama, kako i sam priznaje. Rado bi bio originalan i bio čovjek od riječi te odbacio i ovaj zahtjev za pomilovanjem, kako ga nazivaju prodani mediji: „prisnažen potpisima generala“. Ali to ne će moći. Nije vjerojatno na mukama zbog istine, nego zato što još nema zvučni razlog zašto bi učinio ovu ogromnu iznimku, izdao svoja principijelna uvjerenja i pomilovao one koji to ne zaslužuju. Kako dubokoj državi reći ne, a jednom, 2013., već to nije mogao...

Ne traži to od njega ni šačica poduzetnih generala a niti odvjetnik Nobilo. Od njega to kao i od Nobila traži duboka država i nema tu nikakva milosrđa. Nema ni prijedloga za razmišljanje, to je nalog. To je demonstracija vladajuće sile nad Hrvatskom. Zato je izvršitelj Nobilo morao biti tako brz, zato je netko u cijelu priču uvukao probrane generale, one vezanih poslovnih ruku.

Logično, pojavila se i još jedna temeljna kvaka: Njemačka je poručila RH vlastima da ako bude pomilovanja udbaškoga dvojca, ona će ukinuti odobrenje o izručenju i tražiti povrat udbaša u njemački zatvor. E ali, Njemačka izgleda ništa nije naučila iz Milanovićeva Lex Perković, iz „njegovih“ namjera i te „njegove“ blamaže (među mnogima). U stvari iz gnojnog marifetluka duboke države. Iz činjenice da u Hrvatskoj nitko nije odgovarao za provođenje Titovih odluka o najtežim zločinima. Čak se ne dopuštaju ni otvaranja pismohrana, ma kakva suđenja!

Zato bi sada dubokoj državi bilo jako važno da se taj prvi njihov veliki poraz nikada više ne ponovi. I ne samo da se ne ponovi nego da oni i taj postojeći velik poraz redefiniraju. Kako? Pa evo, potpuno samoinicijativno javio se nedavno izabrani predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić. On se vrlo inovativno, potpuno samostalno i sasvim slučajno baš sada odlučio poručiti kako je jako zabrinut za poštivanje zakona o izručenju. Za poštivanje ostalih je malo manje... i kako trebamo preispitati taj zakon, jer kao: ni druge države ne primjenjuju ga uvijek. Doduše ništa nam ne kazuje da li „sve te druge države“ same procesuiraju ili kao mi nikada ne procesuiraju svoje najteže počinjene zločine koji nikada ne zastarijevaju. I on kao i neki drugi ponavljaju kako svojim ljudima trebamo suditi sami. Jer kao: to se u nas dogodilo već stotinu puta, pa će se dogoditi i u mračnom slučaju Perković-Mustač. Doduše, još se slučajno, u prekratkom roku od samo 39 godina nije stiglo, ali ne znači da se ne će. Zato se prvo sada treba prihvatiti posla oko pomilovanja, a (sve) ostalo može čekati.

Eto samostalne, čisto juridičke i pravedne ideje s odgovorna te visokog mjesta, možda bismo tako mogli preskočiti EU. Možda bismo tako mogli ozakoniti, prisnažiti i za vijeke vjekova zacementirati ono već postojeće: neprocesuiranje Udbe i masovnih komunističkih zločina. Blistav pokušaj.

Jasenovac

Od najglasnijih boraca za pijetet i dostojanstvo žrtvi i opet vidimo na djelu potpuno manipuliranje uz negaciju obojega, i to bez srama: svi slave one „svoje“ žrtve, i tako ih degradiraju i zloporabljaju za svoje obljetnice i neke svoje druge probitke.

Javor Novak