Naš planet gori

Vatreni armagedon, globalni oganj, koji smo izazvali, nastavlja se već mjesecima. Gori Grčka, južna Italija, istočna Rusija nezaustavljivo, gori Turska koja nema nijednoga kanadera… tradicionalno strašno, gori Kalifornija. Plameni su jezici posvuda. Posebno nas trebaju brinuti požari koje je nemoguće ugasiti, kao primjerice u tihooceanskoj, sjevernoj Rusiji. Garež užasa tamo se već penje i prema polarnoj kapi te otapa permafrost, u kojem su stoljećima bili zarobljeni veliki bazeni fosilnoga goriva. Vidimo koliko smo mali pred tim, a tako veliki u globalnome uništenju.

Pored emisija CO2 i naročito metana, sad smo, ovim apokaliptičnim požarima, dodatno opteretili atmosferu, koja ionako već desteljećima puca po šavovima. Tajfuni, koje smo imali, ali i koji se zlokobno obnavljaju i ponavljaju (sada i u) Europi, tamo gdje im nikada nije bilo mjesto, razaraju kao nikada prije. I Hrvatska im je već na udaru i plaća ogroman ceh, ovoljetno, već više puta. Inferno je tu.

Čovjek, taj umišljeni gospodar svijeta, postaje ponižena žrtva vlastita komoditeta. Nastavimo li ovako i dalje zagrijavati atmosferu, sljedeće što će nas pogoditi bit će značajno otapanje polarnih kapa i posljedično katastrofalno plavljenje obalnih gradova diljem svijeta. Taj proces već (dugo) teče i ubrzava. Razina oceana raste. Plavljenje će izbrisati velike dijelove obalnih gradova, a hrvatska je obala - obala dragocjenih povijesnih gradova, kulturno-historijskih bisera… Sjetimo se samo Rovinja, Raba, Trogira, Korčule ili Dubrovnika. Svi ćemo platiti taj horendan i gigantski ceh, koji smo proizveli (i još ga marljivo proizvodimo) čini se nezaustavljivim izgaranjem fosilnih goriva. I zemljina jezgra se eto buni, trese nas kao nikad, uzastupno, i na toliko (multipoint) mjesta. Mi još ni ne znamo što (sve) uništavamo, što sve izazivamo. Obnevidjeli smo noćni leptiri, koji uzastopce udaraju u prozorsko staklo…

Udruženi zločinački pothvat opraštamo. Opet?

Haag je napokon potvrdio: Slobodan Milošević bio je dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH i Hrvatskoj. To je suština presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu protiv bivših čelnika državne sigurnosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Vijeće je presudilo: zajednički je "zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina". Dakle, sada je Slobodan Milošević napokon i službeno – ratni zločinac. Svrha tog pothvata bila je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba: bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih dijelova teritorija BiH. U optužnici je još cijeli niz kvalifikacija: Milošević je i najodgovorniji za smrt oko 200.000 ljudi, no nikada nije formalno osuđen. Baš je zato povijesno važno što je Raspravno vijeće u presudi Stanišiću i Simatoviću utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog pothvata čiji je član bio Slobodan Milošević.

Ovdje se vrijedi nakratko zaustaviti i prisjetiti se povijesnih činjenica s početka srpnja 2001. Tada je naime Vjesnikova dopisnica iz Londona Jasna Zanić Nardini objavila:

“Milošević će progovoriti o ‘nagodbi sa Zapadom’?! - Milošević planira blamirati britansku i druge zapadne vlade time što će pred Haaškim sudom otkriti ‘tajne sporazume koji su poduprli njegov režim tijekom desetljeća balkanskog krvoprolića’, piše Sunday Telegraph. Među onima koji su mu davali ‘zeleno svjetlo’, Miloševićeva obrana navodi lordove Carringtona, Owena i Hurda te autora Daytona Holbrookea. Čak trojicu bivših britanskih ministara vanjskih poslova. Sve u pokušaju da odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije dijelom svale i na zapadna leđa. Milošević kani istaknuti da mu je međunarodna zajednica ‘nazdravljala kao mirotvorcu u Bosni’. Spominje se i Douglas Hurd (danas lord Hurd), tadašnji britanski ministar vanjskih poslova. U toj svojoj ulozi Hurd se usprotivio američkim planovima za ukidanje embarga na izvoz oružja Bošnjacima. Novu kontroverzu izazvao je Hurd kad je nakon povlačenja iz politike postao jednim od direktora britanske banke Nat West. Jedan od prvih poteza u toj novoj ulozi bilo mu je da ode u Beograd na tajni radni doručak s Miloševićem, gdje je dogovorio da će Nat West organizirati privatizaciju jugoslavenskog PTT-a. To je značilo jaku financijsku injekciju za Miloševića i vjerojatno produžilo njegovo ostanak na vlasti.

‘Ne bismo se iznenadili da se tijekom suđenja postavi pitanje poslova lorda Hurda s Miloševićem, ali naše su ruke čiste. No francuska vlada mogla bi biti nervozna’, kažu u Foreign Officeu. (…) Tijekom NATO-ove zračne kampanje protiv Srbije Francuzi su srpskoj strani otkrivali savezničke namjere. Srbi su, štoviše, tvrdili da im je general Bernard Janvier, bivši francuski zapovjednik snaga UN-a, 1995. potajno obećao da će spriječiti zračne udare ako Srbi puste 300 UN-ovih talaca.

Ako je točna teorija o tajnim nagodbama Beograda i zapadnih prijestolnica, njome bi se dosta dobro mogla objasniti i činjenica da protiv Miloševića nije bila podizana optužnica zbog krvoprolića i ‘etničkog čišćenja’ u Hrvatskoj te BiH” – zaključuje Vjesnikova dopisnica iz Londona. Treba se zato sjetiti da je Milošević umro zatočen, ne dočekavši suđenje. Navodno otrovan, da ne bi propjevao?

Slavni odvjetnik Luka Mišetić logično traži i ide dalje kada tvrdi da EU sada treba inzistirati da Srbija prizna odluke Haaga o Miloševiću. To je ključan zahtjev i uvjet otvaranju ikojeg poglavlja Srbije za ulazak u EU. No, može li ta presuda o zločinačkom poduhvatu išta promijeniti u Srbiji? Mnogi kažu kako do promjene u Srbiji ne će doći dok su na vlasti četnici Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, a već im je i u samome parlamentu – četnički vojvoda Šešelj. Sjetimo se: promjene nije bilo ni nakon osuđujuće presude Ratku Mladiću.

Naravno, četnička braća Vučić i Dačić kao i Vulin, sad su vrlo ljuti. Srbijanski se vrh tako ne miri s presudom i već (opet) viče: Nisu počinili nikakve zločine! Jer riba smrdi od glave. Kada bi priznali Miloševićeve zločine, osudili bi i sebe same.

No, može li ta osuđujuća presuda, jedna od najtežih uopće, išta promijeniti u odnosu politike u Hrvatskoj spram Srbije i njezinih ratnih zločina? Da imamo hrvatsku vlast, što nemamo, temeljem ove presude o udruženom zločinačkom pothvatu, Hrvatska bi podigla tužbu pred međunarodnim sudovima na tragu one koju je svojevremeno podigao hrvatski pravni nestor prof. dr. Zvonimir Šeparović. A taj prirodan, logičan i pravedan zahtjev za ratnom odštetom, marno se potrudio okljaštriti upravo profesorov odmetnuti đak. Naš veliki krivičar, silno pravedni pravnik, znatan auktor brojne neslušljive glazbe i potpuno kontradiktoran konfabulator ustaške zmije u Izraelu – srećom bivši predsjednik Ivo Josipović… osuđen po Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu (HNES-u) kao veleizdajnik.

Josipoviću su naravno dobro poznate i partizanske antifašističke otimačine židovskih stanova u središtu Zagreba, pa je onda nadasve logično u Izraelu, zar ne, zemlji Židova, optuživati vlastitu domovinu za još uvijek živ (onaj nekadašnji i četverogodišnji) ustašluk, a istovremeno hrabro prešućivati (polustoljetnu) partizansku otimačinu stanova, obrta i tvornica (uz pokolje Židova po jamama) u i oko Zagreba. Jasno da je tom i takvom podaničkom Josipoviću, koji je kao čato (tada hrvatski predsjednik!) predavao “hrestomatiju” srbijanskom veleposlaniku u Zagrebu, sasvim neprirodna bilo kakva optužba protiv agresorske i fašističke veliko-Srbije. Optužba mu je bila trn u oku. Kao velebnom antifašistu! I tako je tada tu optužnicu stručno pokušavao (trostruko ljubeći hrvatske okupatore?) svim sredstvima eutanazirati. Ali što današnja, navodno suverena Hrvatska, koja je eto, upravo dobila sve pravne alate pravomoćnih haških presuda u ruke, ima s tom lažljivom i pokvarenom, nekadašnjom Josipovićevom, jugoslavenskom i socijalističkom zmijom od države?

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo ni nakon presude Ratku Mladiću, rijetko bolesnom vojnom zločincu i glavnom zapovjedniku patološkog genocida nad Muslimanima i Hrvatima u BiH. Ali, Plenkoviću i G. G. Radmanu prioritetno je da ova sadašnja, baš kao i prošla, fašistička Srbija, samo što prije ispuni uvijete i uđe u EU. Naravno uz obilnu pomoć Hrvatske. To je hrvatski cilj!? Ne, to je njihov “domet”, a ne istina. Zatražiti ratnu odštetu? Ta to je stari tabù. Ma sačuvaj Bože.

“Koincidencije” i prešućivanja

Vijest o osuđujućoj presudi i srbijanskom zločinačkom pothvatu, stigla je u RH na tužan dan obljetnice smrti hrvatskog seljačkog prvaka, narodnog tribuna i velikana Stjepana Radića. Međuratna Hrvatska izlazila je na izbore ma kakvi oni bili a bile su registrirane i razne političke stranke. To se zaboravlja. Radić i Maček bili su dvojica najvećih hrvatskih političkih državnika prve polovine 20. stoljeća. Ali (još) to nisu i za tzv. RH vlast. Jer, obljetnica je to smrti koju politika u RH ni poznaje, ni cijeni. Nitko veći od nje.

Vijest iz Haaga stigla je u Hrvatsku i u danima najvećega slavlja i obilježavanja pobjedničke VRO Oluja te oslobođenja okupirane domovine. Ali vijest je stigla i kada vehabijsko-bošnjačko vodstvo, ne mireći se (uzaludno) s Pelješkim mostom, želi optužiti ništa manje nego 14 generala Hrvatske vojske (čak i dva pokojna!). Za ulazak i navodne zločine u BiH. Za Bljeska koji su vodili i za kojega hrvatski generali i Hrvatska vojska uopće nisu ni ulazili u BiH. Ono kao, nije šija nego vrat: nisu optužnice nego zamolnice. Zamolnica kojom BiH traži od RH da preuzme procesuiranje!? Umjesto da suverena BiH, koju je prva priznala upravo RH i koju je branila i obučavala i naoružavala, slavi kad i Hrvatska...

Umjesto da slavi Hrvatsku vojsku koja je spasila Bihaćku regiju od genocida većeg od srebreničkog, oni šalju vehabijsko-bošnjačke, prozirne zamolnice. Nakon 26 godina! A gdje bi tek bila ondašnja Alijina BiH („Ovo nije naš rat!“) bez organizacije junačke obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne? Je li pretjerano tu vehabijsko-bošnjačku, a mrziteljsku vlast u BiH-a zvati zmijom u njedrima? Nije. To je nažalost stvarnost. Pomozi sirotu (Aliji) na svoju sramotu. Sirotu Bekiru kratke pameti.

Iskazujem oduševljenje jer su barem jedne dnevne novine u RH (Večernjak) donijele naslov tipa: Za Srbiju je rat, još uvijek, započeo s Olujom. Time je sve rečeno. Hrvati ustaše, iznebuha su progonili jadne i nemoćne Srbe, koji zlo nikome i nikada ne bi učinili. Oni su samo malo granatirali Zagreb, sravnili Vukovar, palili Dubrovnik, poklali Škabrnju... Branili su svetu im srboslaviju. Godinama ubijajući, paleći, progoneći Hrvate jer oni su vikali su Za dom spremni! Dakle zato. Pa je sve onda bilo dopušteno: „Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. Zločinačke četničke kokarde i danas su dopuštene u RH. Ali zato oslobodilački pozdrav 'Za dom spremni' ne može proći. A da su poraženi, pa dobro sad, ne ćemo o tome. Nisu poraženi, nego je to bio genocid. Ne kažu čiji.

Klasićeve uvrjedljive budalaštine

Treba moći biti sveučilišni profesor u Zagrebu pa izvaliti tvrdnju kakvu je nedavno uspio tzv. znanstvenik i povjesničar Hrvoje Klasić: “Žao mi je, ali moramo inzistirati da više nikome od njih, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, ne padne na pamet da idu ubijati, pljačkati, paliti jer se netko drukčije zove, ide u drugu crkvu, ima drugu boju kože”, lupio je i ostao živ Klasić za N1 TV. Nisam znao da je zato “došlo” do Domovinskog rata, zato što su oba naroda krenula ubijati, pljačkati i paliti. Živio sam očito u zabludi da se Srbija s fašistom Miloševićem poželjala u krvi proširiti na Kosovo, Sloveniju, Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. A kad tamo, to je zato, kako konfabulira sveučilišni profesor povijesti, iskompleksirani Hrvoje, jer smo se drugačije zvali, išli smo u krivu crkvu i imali smo drugu boju kože. Ako niste znali, Hrvati i Srbi se razlikuju ne po jeziku već po boji kože. Koji oduran pokušaj fabriciranja i izvrtanja činjenica. To je dakle sve bilo isto, jednako i uzajamno. Zbog boje kože. Kako krivotvoreno od ovog “renomiranog” znanstvenika. Pa ne ćemo valjda priznati maestralnu obrambenu pobjedu Hrvatske vojske? Ne, to je bilo zločinstvo radi krivog imena, crkve, pogrješne boje kože. Obostrano naravno.

Jugoslavensko maltretiranje građana tvrdokorno se nastavlja

Zagreb već desetljećima ima bolnicu Sveti Duh, Vinogradsku, Dječju bolnicu u Klaićevoj, Traumatološku, Zajčevu, Rebro, Srebrnjak, Klinički bolnički centar Dubrava, ukratko osam velikih bolnica, ali ne može imati više od 4 MUP-ova središta za izdavanje putovnica i osobnih iskaznica. Četiri na milijunski grad i okolicu, ali samo u Petrinjskoj moguće je obaviti neke od poslova oko iskaznica i putovnica. I to tako već desetljećima. Kroz bolnice ne prolaze svi građani, za razliku od MUP-a. Ali očito, policijski je posao u Petrinjskoj toliko silno zahtjevan i opasno stručan da je neusporediv s našim bolnicama. S kirurgijama i odjelima najtežih bolesti. Ne, izdavanje pukih iskaznica i putovnica u Petrinjskoj je najviša moguća nauka. Maltretiranje građana tako se uporno nastavlja, a iz MUP-a nam redovito izdaju nemaštovita opravdanja tipa: krivi su sami građani, oni su navalili. A bi li možda jednom u povijesti, milicija, policija, kao SUP i MUP nakon čak sedamdeset punih godina, napokon mogla osigurati izdavanje dokumenata na način da se navale preveniraju i da ljudi napokon mogu do dokumenta na jednostvan i pristojan način? Mislim, ljudi su u međuvremenu odletjeli na Mjesec. Halo? Mislim, bi li u MUP-u (napokon) mogli? U 21. stoljeću? Možda ipak uvesti reda?

Kad će napokon Hrvatska policija prestati provoditi pasivnu represiju nad svojim građanima? Kada će HP napokon započeti služiti, u što se tako glasno i (lažno) propagandno zaklinju? Tko tu kome služi? Tko tu koga plaća? Kao da smo u jednoumnoj Bjelorusiji, posljednoj diktatorskoj državi u Europi – pa nam policijska država sve određuje. I ne odustaje.

Pokazalo se tako, u desetljećima, da jedino što MUP sve te duge godine zna jest svako malo unositi izmjene, promjene koje građani moraju skupo plaćati, a oni tako pune svoj budžet. Bi li napokon moglo doći vrijeme u kojem bi oni, kao generatori nereda, mogli unijeti i neke osnovne promjene u svoje jugoslavensko poslovanje? Može li SUP, sada ga zovu MUP, a nisam siguran da vidimo ikoju razliku, dokinuti opći nered, unijeti promjene i napokon započeti poslovati europski? Može li civilizacijski? Može li bez beskrajnih a tradicionalnih repova? Ili smo si i dalje (i uvijek i vječno) sve to mi sami krivi?

Najnovija zamjena osobnih iskaznica pokazuje nam da i (opet) ne može. Opet je više građana nego što to MUP ima registriranih (!) korisnika. Živjeli! Čestitam MUP-u na neregistriranim građanima. Ono kao nisu (do sada) znali. A tko zna koliko nas ima ako MUP ne zna? I kada će to napokon doznati? Kad će se napokon adekvatno pripremiti?Jesu li za to sposobni ili su potpuno nesposobni, baš kao što nam to pokazuju i dokazuju u ovim već tako dugim deseteljećima? Nove iskaznice, vrlo indikativno, kupljeni mediji u Hrvatskoj prikazuju kao elektroničke, kao otisci prstiju, kao biometrijske, kao vrlo moderan sustav Certilija, kao u skladu s EU-normama, kao beskontantnim i zdravstvenim iskaznicama... ma divota čista. Kmečavim glasom kao i uvijek, ministar Božinović, zbog njih je opširno oduševljen. Unaprijed. A ono što su svi mediji „zaboravili“ reći to je da policija želi dokinuti privatnost pacijenata, da želi od liječnika obiteljske medicine učiniti policijske doušnike, da želi da liječnici prijavljuju svoje pacijente, da liječničke tajne nestane, da se povjerenje liječnik - pacijent izgubi – o svemu tome ni u jednom mediju nema ni riječi.

A što to znači: osobna će biti i zdravstvena iskaznica? Je li to olakšanje za sve građane ili je to uvid policije u zdravstvene kartone, što uvijek predstavlja sumnjiv upad u privatnost? Što to znači - osobna će biti i zdravstvena iskaznica, znači li to samo legitimiranje u ordinacijama ili to znači da kad vas policijska patrola zaustavi na cesti, imat će vas pravo i pitati i prozivati: Vi ste imali moždani udar, pa zašto upravljate vozilom? Vi imate dva bajpasa, zašto ste na cesti? Vi imate presađen bubreg, ne biste li trebali prestati voziti? Bajni nam mediji ništa o tome (kao slučajno), baš ništa ne pišu. Hoće li dakle Hrvatska policija od sad vladati i vašim medicinskim kartonom? Hoće li pozornik na cesti, iz patrole, postati onaj arbitar koji će vam dijeliti (medicinske) packe i savjete? Koji će (kao potpun medicinski analfabet) odlučivati o tome biste li vi ili ne biste trebali upravljati vozilom? Kamo nas to vodi? Hoće li dakle od sada policija biti jedina ta koja će odlučivati hoće li vam produžiti vozačku dozvolu bez obzira na mišljenje vašeg osobnog i stručnog, obiteljskog liječnika? Nema sumnje već sada: to je duboko i neovlašteno zadiranje u ljudska prava. Gdje su sada sva ta brojna ljuskopravna udruženja? Vidi vraga, upareni su s policijom? Njima to nije pitanje od interesa. Nije li time policija (neovlašteno i nestručno) ušla (i) u zdravstveno stanje svih građana? Nije li time uvela kontrolu nad svime? Predlažem da na novim iskaznicama Hrvatska policija uvede i nadzor nad stanjem naših tekućih računa i naše devizne štednje, svih naših minusa. Ako već nije. Jer i to je presudno pri odrezivanju globi. To je sljedeće? U (prešućenom) hrvatskom policijskome totalitarizmu jest.

U proteklih dvadeset godina, vlast u Hrvatskoj vrlo je hitra u implementaciji europskih zakona (vidi Istanbulska), na punu financijsku štetu svojih građana (vidi referendum i uvođenje eura). Ali kada ju upitate što je s hrvatskim standardom, koji bi trebalo napokon uskladiti s EU, kada ju upitate što je s prosječnim hrvatskim plaćama ili mirovinama, tada šute. Kako je dakle moguće implementirati ikoju europsku normu ako ju usađujete u siromašno i nerazvijeno društvo? Je li to nasilje? Naravno da jest, i to okrutno nasilje nad vlastitim narodom. I nikome ništa. Izbavitelj je prepun hrvatskih uspjeha. Ne dirati u Hrvatsku policiju. Kako bi se inače jugoslavensko, milicijsko maltretiranje građana tvrdokorno nastavilo? I nemojte mi reći da Petrinjska nije savršena. Građani su si sami krivi, oni bi htjeli putovnice i osobne iskaznice. Kao da ne mogu mjesecima čekati. I masno plaćati svaku njihovu novu a genijalnu iskaznicu, koja kaska za zapadnima najmanje pola stoljeća. A možda i više.

Halo, MUP Petrinjska, imate li u dosjeu da sam vam još 1991. (šefici odjela) stavio pod nos svoju kalifornijsku osobnu iskaznicu? U vjernoj boji, s fotografijom u plastici, iskaznicu perivu u perilici rublja, sa savitljivom plastikom koja ne puca, s osobnom koja sadrži boju očiju, boju kose, visinu i težinu. Sve s prednje strane. Halo, Petrinjska, planirate li možda izradu takve nove osobne iskaznice već za 2050. godinu? Ili možda, ministre Božinoviću, već krajem ovog stoljeća? Pomalo, pomalo, supovci naši, pazite da ne... ne daj Bože, ne ispadnete napredni. Vi sigurno imate neku bolju, socijalističku i (krutoplastičnu) ideju. Jer vi ste najpametniji u svijetu.

Tokio ili Tokijo

Športski novinari HRT-a, kako Radija tako i Televizije biljke su same po sebi i same za sebe. Za njih ne postoji služba za jezik HRT-a pa tako baš ama ni jednom hrvatski športaši nisu osvojili neku od medalja. Ne, oni su „uzeli“ medalju. To što osvojiti lijepu ženu, osvojiti medalju ili osvojiti neku nagradu, predstavlja daleko više nego uzeti nešto od nekoga, njima uopće nije bitno. Svaki bedak može s police trgovačkog centra uzeti neki proizvod, ali osvojiti medalju nešto je mnogo teže. No, ne i za urednike i novinare športskih prijenosa. Baš kao što je u (stalnoj i upornoj) uporabi „vanbrodski“, umjesto izvanbrodskog motora. Posebno para uši što spikeri Hrvatske radiotelevizije, godinama unatoč, još nisu naučili (a u svakodnevnoj prognozi vremena) reći, kako nam stižu nevērē, a nikako ne nèvere. Ima toga još, ali čemu, kad su šporstki urednici i spikeri sami sebi nenadmašni. Očekujem da će sada poslije Olimpijade pisati i Tokijo. Pa zar je to uopće važno? Sve su to same veličine. Same sebi najveće. „Uzele“ su si značaj.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.