Antifašističke laži i povijesne istine (2. dio)

„Drug Tito nije znao za Bleiburg, Križne puteve i jame“

Bleiburška tragedija jedan je od naziva za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija u razdoblju nakon 15. svibnja 1945. godine (tjedan dana nakon svršetka 2. sv. rata pa nadalje) nad razoružanim i zarobljenim vojnicima poraženih vojski i civila antikomunista koji su ih pratili u pokušaju da se predaju zapadnim Saveznicima na granici s Austrijom.

1998. godine istaknuti crnogorski komunist i jugoslavenski vojni časnik Vlado Dapčević u TV intervjuu objašnjavajući o djelovanju NOVJ na kraju rata: “Mi smo jednako štitili Srbe od ustaškog noža i okupatorskog metka, kao i Muslimane od četničkog noža. Štaviše, mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. No, članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da i civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.

Dr. Vladimir Geiger u više znanstvenih radova ukazuje na Josipa Broza Tita kao naredbodavca zločina. Neki drugi autori analiziraju iskaze očevidaca i literaturu iz partizanskih izvora koji smještaju Josipa Broza Tita (koji se prema dnevnim izvještajima iz "Vjesnika" nije u vrijeme pokolja nalazio u Beogradu, nego je obilazio gradove i vojne postrojbe na području sjeverozapada Hrvatske i Slovenije). Dolazio je izravno na stratišta i provjeravao aktivnosti usmjerene na ubijanje tisuća vojnih i civilnih zarobljenika.

Da je Josip Broz Tito naložio ubijanja, iznosi i Simo Dubajić, major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju na Kočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije. Tako je antifašistička bajka “drug Tito nije znao” a koja je nota bene imala za cilj minorizirati Titovu ulogu jest i te kako bila usidrena u svijest da su antifašisti počinili ogroman zločin. Ali s “Tito nije znao” imalo se obraniti Ljubičicu bijelu. Ono kao: mi jesmo - on nije.

Držao govore o „smradu“, hvalio se genocidom

Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani prilično jasno poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“

Dominik Vuletić u radu “Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše: “Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste, Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikom represivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna s neprijateljem... Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom... O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa... 51. divizija, postrojba koja se našla u Bleiburgu dio je III. armije... 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III. jugoslavenskom armijom dobili su 17. i 18. svibnja nakon izvršenja bleiburških zločina i sprovođenja izručenih vojnika i civila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojne zadatke (jer je bila riječ o najisturenijim jugoslavenskim postrojbama) glede napetosti sa zapadnim saveznicima te su ih odmah izvršile. Dakle, ne može biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zločinima.“ Za čitavo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, Bleiburg i Križni put se uopće nisu smjeli spominjati, te su za javnost u Hrvatskoj bili potpuna nepoznanica. Pa kako to, ako je to bio obračun s ustašama? Ako su to bile završne ratne operacije protiv okupatora? Zašto su ih drugovi skrivali kao zmija noge dok je god išlo? Zašto se kazneno progonilo one koji su spominjali Bleiburg?

Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj. U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: “U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.”

Za Tita su razoružani i zarobljeni vojnici, civili, žene, starci i djeca u bijegu bili “hrvatski smrad”. Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je “da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame”. “Vjesnik” od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju.”

Staljin Tita pozvao na red ili „Tito je kazao povijesno ne Staljinu“?

Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rata bila najdosljednija u provođenju politike Staljina i Sovjetskog Saveza. No problemi, koji su se gomilali, postali su vidljiviji od početka 1948. U veljači je Staljin u Moskvu pozvao i tamo kritizirao jugoslavenske drugove zbog prebrze, i ne dokraja jasne, politike stvaranja balkanske federacije. Ali, što je bila komunistička predanost i shvaćanje internacionalne dužnosti, prije svega pomoć Grcima u građanskom ratu, postalo je razlog za Staljinovu tešku kritiku. Neki od zapadnih diplomata mjesecima ranije uočili su napetosti i sugerirali da je Beograd za Moskvu postajao iritacija.

U ambasadu FNRJ u Moskvi, gdje je veleposlanik bio general Vladimir Popović, samouvjeren, posve na Titovoj strani, sve češće su dolazili građani koji su se pitali zašto pritisci, zašto klevete, zašto tvrdnje da je Titovo vrijeme odbrojeno. Krug onih koji su vidjeli da se nešto događa postupno se širio. Na sastanku u Moskvi u veljači 1948. Sovjeti su s najvažnijim političarima, Edvardom Kardeljom i Milovanom Đilasom, razgovarali “kao da su komsomolci”. Kao da su komunistička mladež. Tito je preslikao tu organizaciju u Jugoslaviju i imao je Titove pionire. Potom su slijedila pisma, od ožujka do svibnja trajala je prepiska partijskog vrha. U pismu od 27. ožujka 1948. Vladimir Velebit, zapravo prvi čovjek Ministarstva vanjskih poslova, optužen je da je engleski špijun. Da zaista, Tito je sve počeo, Tito optužio Staljina, Tito Staljinu kazao ne. Nije li?

Kada je 28. lipnja 1948. u Bukureštu donesena Rezolucija Informacijskog biroa komunističkih partija i osuđena Titova KPJ, bilo je to iznenađenje kakvo se nije često viđalo u međunarodnim odnosima. “Mi raspolažemo podacima da je Tito imperijalistički špijun”, rekao je Andrej Ždanov, jedan od najutjecajnijih sovjetskih političara. Svi su podržali Sovjete. Je li to ono povijesno Titovo ne?

“Dani jugoslavenskih izdajica su odbrojeni. Vi znate da smo zgazili kolosa kao što je bila Hitlerova Njemačka. S Jugoslavijom ćemo biti gotovi za nekoliko sati”, rekao je oficir NKVD-a, ali bio je u krivu. Ali nema dvojbe da je Staljin prekrižio Tita a ne obratno, kako bi jugo-antifašisti rado sanjali.

U Moskvi je krajem lipnja trajao pripremni sastanak za Dunavsku konferenciju koja je uskoro trebala početi u Beogradu. Diplomat Aleš Bebler bio je na čelu izaslanstva i 29. lipnja na sastanak je došao s Pravdom, u kojoj je objavljen tekst Rezolucije. Staljin je tako zabio posljednji čavao u lijes Titova “povijesnog ne” ali i vjerodostojnosti Titovih tzv. antifašista. Nešto drugo je kako je to primio Zapad, posebice Amerika. Njima je trebala tampon zona prema Staljinu a Tito im je, kao pijun, odlično poslužio. I to punih 45 godina, više od 35 godina poslije smrti mega zločinca Džugašvilija.

Tito je Zagorac rođen u Kumrovcu ili je Ukrajinac?

Poznati njemački novinar Hans Peter Rullmann, u to vrijeme jedan od najboljih stranih poznavatelja Titova komunističkoga režima i prilika u tadašnjoj Jugoslaviji, napisao je 1978. za “Hrvatsku istinu” posebno zanimljiv osvrt na životnu povijest i identitet jugoslavenskoga diktatora Tita.

Da današnji Tito nije Josip Broz iz Kumrovca javna je tajna u Jugoslaviji već od samog 2. sv. rata. No, u Jugoslaviji to nitko nije smio ni spomenuti na javnom mjestu, a slobodno svjetsko novinarstvo o tome je šutjelo radi održavanja Jugoslavije kao cjeline. Tu šutnju konačno je prekinuo Hans Peter Rullmann, poznati njemački novinar u svojem tjedniku “Ost dienst” koji se specifično bavio komunističkim zemljama, a posebno Jugoslavijom. Radi povijesnoga značenja ovog članka donosimo ga u prijevodu u cijelosti:

Jugoslavenski profesor: službeni životopis krivotvorina! Je li pravi Josip Broz pao u Španjolskom građanskom ratu? Svjedoci se pojavljuju. Kako to da Tito ima sve prste? Četiri puta oženjen? Jedna odvažna žena iznosi istinu u Zagrebu…

Naime, kada je Tito početkom sedamdesetih godina ponovno otkrio lenjinizam za svoju Partiju, otkrio je strahovitu prazninu znanja u redovima svoje vojske. Zbog toga je naredio ponovno otvaranje političkih škola diljem zemlje i izdavanje novih školskih knjiga. Za ispunjenje tog teškog zadatka odgovornost je pala na beogradski Zavod za školske knjige i priručnike. Ali u knjizi nešto ne štima: službena je tvrdnja da se Tito, u to doba Josip Broz, vratio iz Rusije u Jugoslaviju 1920. i odmah pristupio Komunističkoj partiji te da je djelovao kao vođa za promidžbu i štrajkove i, konačno, da je 1928. bio izabran za utjecajnog tajnika Partije u hrvatskoj metropoli – Zagrebu. Ali, povjerujemo li toj novoj školskoj knjizi, Tito, koji je kao austrougarski vojnik pao u rusko ratno zarobljeništvo, nije se uopće vratio 1920. u Jugoslaviju, nego tek 1926. Dakle, jedna razlika od šest godina koja sada opovrgava, svodi na neistinu, sve ono što je dosadašnji službeni životopis tvrdio da je Tito kroz te godine proživio. Po službenom životopisu Tito je radi svojeg udjela izvojevanju političkih i ekonomskih poboljšanja za radničku klasu, postignuto u prvim poslijeratnim godinama, bio otpušten s posla i bio je prisiljen otići u provinciju te je radio u selu Veliko Trojstvo. Pa u brodogradilištu Kraljevica i tvornici vagona u Smederevu, gdje je ponovno došao u sukob s upravom poduzeća zbog njegova zauzimanja za radnička prava i zbog toga je bio otpušten. Ni jedno mjesto gdje je Tito navodno boravio i djelovao nije bez Titova spomenika i još uvijek se pronalaze novi svjedoci koji se navodno sjećaju Tita iz tog doba. Međutim, takvim svjedocima nije se ni dosad puno vjerovalo. Tako se u srži Titov službeni životopis sastoji od mnogih praznina i suprotnosti.

Na primjer – službeno: već kao mladić bunio se protiv prilika koje su vladale u Austro-Ugarskoj, u koju je i njegova domovina bila uključena. Služba u vojsci bečkog cara „nije me mogla oduševiti jer je to bila vojska ugnjetavača, koja nije samo svoj vlastiti narod, već i druge narode učinila robovima“. Radi njegove opozicije naprama caru i robovanja njegova naroda, dospio je u vojni zatvor u Petrovaradinu, a kao ratni zarobljenik u Rusiji iskoristio je tok revolucije i sudjelovanje u revolucionarnom pokretu.

Povelja kao corpus delicti

Istina je, međutim, da kao mladić nije imao ni najmanji doticaj s hrvatskim radničkim pokretom. Naprotiv, on je otišao u Wiener Neustadt (Bečko Novo Mjesto) da bi se kao vozač upoznao s lijepim zabavnim plesovima i pod utjecajem svojih šefova taj se mehaničar često kasnije volio nazivati „inženjerom“. Javio se kao dobrovoljac u carsku vojsku, iskazavši se kao dobar rodoljub i mačevalac te je tako dobio i srebrnu kolajnu za hrabrost. Kada je 1966. godine Tito posjetio Beč, želio je vidjeti povelju svojeg odlikovanja. Ta povelja – dokument – bila mu je posuđena posredstvom austrijskoga saveznog kancelarskog ureda. Povelja koja je hvalila Titovu požrtvovnost za Dunavsku monarhiju i koja opovrgava Titov službeni životopis ostala je u Titovim rukama usprkos mnogim traženjima da ju se vrati bečkom ratnom arhivu.

Međutim, postoje daleko veće nesuglasnosti i nejasnosti u vezi s Titovim ranijim životom – počevši s njegovim danom rođenja za koji nije sa sigurnošću utvrđeno da je 25. svibnja, njegovom prvom ženidbom s nekom Ruskinjom koja je po raznim navodima sklopljena u različito vrijeme i na različitim mjestima, pa sve do njegova stvarnog djelovanja kao emigranta u Moskvi za vrijeme Staljinove čistke. Prvi put usudio se jedan jugoslavenski kapacitet, u osobi prof. Radenovića, da svih šest odlučnih godina Titova života proglasi jednom običnom legendom. Nije čudo da je “Politika”, list i organ beogradske vlade, ljutito napala knjigu čim je izašla iz tiska i, između ostalog, upitala: „Kako se to samo moglo dozvoliti?“ Naravno, uzrujavanje je razumljivo jer u toj novoj slici povijesti Tito više nije dijete jugoslavenske radničke klase, koje je kao takvo naraslo do kasnije vodećeg položaja, već jedan u Sovjetskom Savezu proračunato izgrađen agent koji se tek 1926. vratio u Jugoslaviju i bio odmah postavljen na vrh jedne od važnih organizacija Partije u zemlji.

Ovo najnovije otkriće potvrđuje nagađanja koja je svaki Jugoslaven barem već jednom čuo i čije je istraživanje u potankost bilo zabranjeno – naime, na osnovi tih nagađanja Tito nije nimalo identičan s onim Josipom Brozom kojim je on htio biti po rođenju, a moguće je da nije Hrvat ili Jugoslaven, već u stvari jedan Rus. Kad je započeo partizanski rat i kad se neki navodni Tito postavio na njegovo čelo, taj Tito nije bio poznat partijskim drugovima. Već tada se njegovo ime pokušalo objasniti time da se tvrdilo da iza njega u stvarnosti stoji Tihomir Tomić, jedan komunist i časnik potučene kraljevske vojske. Drugi su opet tvrdili da Tito uopće nije Jugoslaven, nego prijašnji sovjetski ambasador u Beogradu, Lebedev.

Osim dijalekta izdali ga prsti, a i: “pa taj uopće nije moj brat”

Kada je poslije rata Tito držao svoj prvi govor govorio je jednim dijalektom koji nije bio niti hrvatski niti srpski i mnogi nisu uopće mogli razumjeti svojeg novog vođu. Marija Radić, udovica legendarnog hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića, koja živi u Zagrebu, izjavila je odmah poslije rata da taj Tito nije ni u kojem slučaju identičan Josipu Brozu za kojeg se izdavao. Njezin suprug bio je upoznat s obitelji Broz i odatle je ona znala da je Josip Broz u jednoj radnoj nesreći izgubio jedan prst ili više njih, dok Tito danas svira glasovir i to neozlijeđenim rukama, što pravi Josip Broz ne bi bio u stanju. Marija Radić reče: „Ovaj Tito nije čak ni Hrvat“.

Nadalje, gospođa Agata Benz, čiji je suprug Gašpar Benz (70) živio u Brazilu, izjavila je da je nazočila kada su se poslije 2. sv. rata brat i sestra sastali s Josipom Brozom. Brat navodnog Josipa Broza rukovao se zanijemljen s novim vođom, dok je sestra jasno izjavila: „Pa taj nije uopće moj brat“. Ta sestra poslije je netragom nestala. Liječnik dr. Radoslav Martinović, koji je za vrijeme rata boravio u partizanskom glavnom stožeru, a koji danas živi u Venezueli, izjavio je da je dr. Ivan Ribar, jedan od uskih suradnika Tita, rekao da Tito potječe iz drugog kraja, dok su Tomina Kovačić i Josip Podupski, koji su poslije Prvog svjetskog rata primili Josipa Broza u Komunističku partiju, izjavili da taj Josip Broz nije identičan Titu, što potkrepljuje beogradska tvrdnja da se Tito vratio u Jugoslaviju 1926. Prema tome, nikako nije mogao već 1920. biti primljen u jugoslavensku Komunistička partiju.

I još: Nikola Radoš, koji je živio u Sao Paolu, dao je pod zakletvom izjavu: otac pravoga Josipa Broza rekao je njegovu ocu da je njegov sin poginuo u Španjolskom građanskom ratu. To se podudaralo, također, sa sljedećim: sudionici u Španjolskom građanskom ratu izjavljuju da se sjećaju Josipa Broza, ali taj je poginuo. Fred Copeman, vodeći britanski komunist koji je opisao svoj razlaz s Moskvom u memoarima pod naslovom “Reason in Revolt” tamo opisuje, također, kako se sreo s jednim Josipom Brozom u Španjolskoj koji je sudjelovao u borbama pod imenom Šapajev, a danas je poznat kao maršal Tito. Copeman ne shvaća zašto se Tito ustručava priznati da je bio u Španjolskom građanskom ratu. Međutim, onaj Josip Broz kojeg Copeman poznaje iz Španjolske imao je tamnu kosu, dok je Tito plavokos. Tako se isto prevario jedan Frankov general kad je zamolio jednog britanskog diplomata da izruči njegove pozdrave Titu kao nekadašnjem ratnom neprijatelju. Diplomat je ispunio tu želju, međutim, Tito nije na to uopće reagirao, nego se ponašao kao da je tu stvar prečuo.

Ako se sastave svi ti izvještaji dobiva se sljedeća slika: Josip Broz poginuo je u Španjolskoj, a njegove dokumente prisvojili su komunisti. Ti su dokumenti stigli u parišku centralu u kojoj se nalazio tadašnji Tito i on si je prisvojio dokumente i identitet Josipa Broza te njegovu prošlost. Ipak, s time još uvijek nije riješeno pitanje pravog podrijetla tadašnjega Tita. U žarištu svađe između Tita i Staljina jedna je ruska radiostanica navodno podigla veo – Tito je Židov iz Ukrajine. Jedan bivši češki komunist koji danas živi u Americi, navodno se sjeća da je vidio Tita u Beču i to kao bliskog suradnika sovjetskog profesionalnog revolucionara Manuilskog. Po svoj prilici objašnjenje bi trebalo potražiti u činjenici da je jugoslavenska Partija napravila veliku aferu tražeći izručenje legendarnog partijskog arhiva pohranjenog u Moskvi. Od tog, kako u objavljenim memoarima piše bivši Titov ambasador u Moskvi Mičunović, samo je jedan dio bio vraćen i to poslije stroge cenzure KGB-a.

Bivši hrvatski tajnik Partije Ante Ciliga, koji je živio u Rimu i koji je također bio dugogodišnji član jugoslavenskog Politbiroa, sjeća se također da je Tito bio u Moskvi između 1923. i 1925., a ne u Jugoslaviji. Po njemu, Tito se tamo oženio Ruskinjom, a ne kako se službeno izjavljuje da je s njom došao 1920. u Jugoslaviju.

Maršal Tito – vic od nečovjeka te: "Dosta mi je već onoga Ukrajinca u Jugoslaviji"

Sva su ta sjećanja, po prvi put, potvrđena u jednoj školskoj knjizi napisanoj u Beogradu. Na osnovi toga nastao je narodni vic – ako jednoga dana režim propadne, Tito može mirne duše pobjeći u Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, jer tamo, kako se šale jugoslavenski seljaci i građani, tako i tako nitko od starih stanovnika ne prepoznaje Tita.

U jeku jugoslavensko-sovjetske informbirovske krize 1948. god. sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin je pred ministrom elektrana i elektroindustrije Dmitrijem Georgievičem Žimerinom i tajnikom svojega kabineta Aleksandrom Nikolaevičem Poskrëbyševom, dvojicom svojih bliskih suradnika, izjavio sljedeće: "Dosta mi je već onoga Ukrajinca u Jugoslaviji", misleći pritom na Josipa Broza Tita koji je bez Staljinova znanja radio na stvaranju balkanske federacije i u znatnoj mjeri pomagao ustanak u Grčkoj.

Za tu izjavu treba zahvaliti Staljinovu tajniku Aleksandru N. Poskrëbyševu koji je svakodnevno vodio bilješke koje su zajedno s dokumentacijom iz Staljinova kabineta pohranjene u moskovskom arhivu.

Dakle, kada ti tvoj politički tata kaže da si Ukrajinac, više ti ne pomaže ni skrivanje austrijske povelje, a niti ubojstvo stvarne Titove sestre. Diktatora, lažnog Tita, štitila je na tronu masonerija, britanska agentura i američka potreba za Titovom Jugoslavijom kao tampon zonom prema velikom dijelu svijeta koji je kontrolirao SSSR.

* u članku su korišteni izvori: dnevne novine, međumrežni portali Narod.hr i Hkv. Nijedna tema iz članka ne temelji se na manje od četiri izvora.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.