Nakon prvoga kruga

Hajde kažimo dobro je. Jedanaest godina od uzaludne borbe za Varšavsku ulicu u Zagrebu, od prve pojave, nemilice traje bildanje, hrvatski rečeno, Tomislava Tomaševića. Proizvodnja je to novog vođe ekstremne ljevice za kojeg mnogi kažu da je financiran iz inozemstva (Šoroš, njemački Zeleni, još netko ili svi zajedno?). Čak je i podignuta takva optužnica protiv njegove stranke viagra „Možemo“. Jedanaest godina traje opće medijsko sramotno favoriziranje i proizvodnja Tomaševića. Kad bi se neki mazohist odlučio prelistati glavne dnevne novine u tih gotovo 11.000 dana pronašao bi najmanje po svaki drugi dan jedan pozitivan članak o Tomaševiću i o „Možemo“. Nigdje ni zuc o manama i nedosljednostima, ne daj Bože nešto negativno. Na tih oko 20.000 članaka sada dodajte radio i tv postaje i njihove proljevičarske emisije pa ćete lako postati svjesni koliko nam se puta svima ispirao mozak i usađivalo Tomaševića, „promjene“, „Možemo“ i „pozitivno“ izravno u središnji nervni sustav. To silovanje traje i dalje (za drugi krug), a trajat će i poslije njega (dok se dete ne uhoda). Mediji su u nas tako, na drugoj strani profesije. Ukratko, priča je od početka do kraja ista: Tomaševića proizvesti, Tomaševiću ne pakirati, drugu Tomaševiću uvijek držati leđa.

Hajde kažimo dobro je jer kad nakon takve podmazane mašinerije omraženi Miroslav Škoro uđe u drugi krug, to je ravno katastrofi. Ne samo za Tomaševićeve ekstremne ljevičare, nego za sve proljevičare. To tako tim prije, što je Škoro za gradonačelnika iza sebe ostavio i HDZ-e i SDP-e (dva najveća izborna stroja) a bome i dugogodišnju Bandićevu ruku čuvarkuću Jelenu Pavičić Vukičević. Njezin ne manji izborni stroj toliko se oglašavao po stupovima i jumbo plakatima i portalima i omrežjem da me to podsjetilo na Mesića. Toliko je bilo neukusno. Utoliko je dobra vijest da ju, kao struju Bandićevih kumova, od sada više ne ćemo gledati. Čak ni u nepokretnoj sljemenskoj žičari. Pa neka se bavi strankom 3 ili 5? Još ne znaju – 365, koja nikoga ne zanima. Nisu ni prije.

Druga je uporna kampanja medija, nakon dizanja Tomaševića, bila: kako što više ocrniti Škoru. Ta svakodnevna negativna kampanja, pravi pljusak milicijskih podvala, nije prestajao do zadnje minute pred izbornu šutnju. Jasno je zato koliki je uspjeh Domovinskoga pokreta. Ipak se može i protiv struje i protiv kupljenih medija. DP-tu i Škori bilo je namijenjeno da kao „rigidni desničari“ ne prijeđu niti 5 %. A kad tamo oni otišli na više od 12. Eto Domovinaca u drugome krugu! Sramota... Nismo se valjda za to borili. Kako bi tek bilo da smo imali objektivne medije?

A kako bi tek izbori izgledali kad se mjesecima ne bi namještale kojekakve ankete na kojekakvim uzorcima s kojekakvim „minimalnim“ grješkama? Kada nam još i tv „prezenteri“ ne bi glagoljali o trendovima, usponima i padovima koji su svi amoralno, in favorem Tomaševiću. I tako to traje. Poslije izbora svi zaborave te tzv. ankete, tzv. analitičke, tzv. istraživačke kuće i njihove, često velike, promašaje. Nitko ih poslije izbora ne zove i ne pita: pa kako ste mogli? Tu su zatim i tek nešto malo bliže istini nekakve tobožnje izlazne ankete. Nikada nikad u krugu mojih prijatelja i znanaca nisam čuo da je nekoga na izlazu pitalo. Nikada nitko nije vidio ni anketare kod izbornih mjesta. Crta se odobrane, onako kako radiotelevizija slaže svoje goste u studiju: čim ih vidiš znaš što će (od)govoriti.

Drugovi koji misle da mogu, uzaludno su slali i očajničke sms-ove na nepoznate brojeve jer ništa ih ne smije iznenaditi. Agresivno i protupravno kršili su izbornu šutnju s istom porukom: „Izađite na izbore. Smrt fašizmu i kapitalizmu! Jer mi to MOŽEMO!!!!“ Čujem da su takve poruke cirkulirale. Baš kao što je i aktivistica „Možemo“ cirkulirala od stupa do stupa Savicom, ali ne kano pas, viđe taka neodgojena jenoga, ne nogom, već rukom da bi čupala izborne plakate. Dođe tako nekima da se vrate u svoje skojevske dane pa za ludu divljaju gradom i eterom.

Fasciniran sam i Izbaviteljem, on si je zabio čak dva autogola. Prvi je da nakon Klisovića, Filipovića, VŠ Ožboltove i JP Vukičević jedini nije čestitao izbornome pobjedniku, imenom biciklistu Tomaševiću. Drugi je zabio odavno i već me tada demokratski oborio. Bio je to moćan autogol kad je Izbavitelj lanuo: Zapamtite. Zapamtite Domovinski pokret nikada ne će doći ni blizu vlasti. Prema njima „je potreban sanitarni kordon“. Jako se malo medija u Hrvatskoj tada raspisalo i zapitalo kako to, kojom to staklenom kuglom Izbavitelj vidi da DP nikad ne će biti ni blizu vlasti? Oli je vidjelica? Još se manje medija zgrozilo nad sramotnom izjavom o sanitarnom kordonu. Plenković tako ima svoja rigidna i bjesomučna stajališta i ima demokraciju. Pokraj. Živi u dva usporedna svijeta. Štoviše, grozi se Škori lazaretima pa nam je dakle zaključiti da Izbavitelj ima neka svoja moćna sredstva koja će primijeniti i kojima će stvoriti sanitarni kordon pa Škoro ne će moći... U tom drugom autogolu Izbavitelja, ima još jedan ružan element: prema kome se podiže sanitarni kordon? Prema zarazi, bolesti, kugi i koleri. Može li vodnik Vlade RH vrijeđati postojanje čelnika neke legitimno i demokratski registrirane i izabrane hrvatske stranke? Izgleda da može. Pa kad on tako o Domovinskom pokretu, ako je to demokracija po Izbavitelju a nije se ispričao, pozdravljam predsjednika Milanovića i pozivam ga da Izbavitelju opali još pokoju verbalnu ćušku. Jer to je ta Izbaviteljeva razina, nije li? I još nam docira: Nije to prepucavanje.

Istina, Škoro se u drugi krug provukao, reći će svi, ali je istina ipak da se nakon zatvaranja birališta, broj njegovih osvojenih glasova, stalno pomalo povećavao. Vodio je pred HDZ-om i SDP-om a njegova je prednost toliko rasla dok nije potukao i samu JP Vukičević.

Ono što je gledateljima tzv. Hrvatske radiotelevizije upadalo u oči bio je već sam izbor komentatora u studiju: Berto Šalaj, Smiljana Leinert Novosel, Pero Maldini i (već po običaju HRT-a) usamljeni, Božo Skoko. Iako Maldini i Leinert Novosel cijelu večer nisu kazali ništa relevantno, oni marno nisu skrivali svoje proljevičarstvo. Kako to ide zajedno s funkcijom, objektivitetom i uvjerljivošću političkoga analitičara i gosta komentatora, samo je njima znano. Poseban je slučaj Šalaj koji se od početka emisije grlatio ukazati na što više mana Domovinskog pokreta i posebice Škore. Kad se pokazalo da Škoro pobjeđuje i HDZ-e i SDP-e, Šalaj je pojačao svoju pristranu retoriku a kad je Škoro ušao u drugi krug, drug Šalaj se pogubio sasvim. Netko će se vjerojatno upitati pa što je svim tim profesorima? Znamo da se radiotelevizija uvijek nastoji slizati s vladajućom politikom ali što ti profesori očekuju? Jel' se to oni preporučuju biciklirati? Vidi li Šalaj sebe na nekoj funkciji u Gradu? Kako jadno, intelektualno potkapacitirano. Misli li on uopće na to kakvu poruku šalje svim studentima? Radiotelevizija je tako nastavila svoj proljevičarski program koji vidimo već godinama jer uvijek se trudila da njezinih analitičara bude barem tri na jednog a njihova omiljena Latinica nije se stidjela imati ni četiri svoja gosta na jednog objektivnog. Toliko o tekovinama. Usput, radiotelevizija još nije naučila predstaviti govornika pri dnu zaslona a kojeg kamera upravo snima. Tako su ovi gosti satima govorili a tek tu i tamo pojavila su se njihova imena. Ništa HRT-e nije naučio od CNN-a. To svakako niti ne čudi, pa ne će valjda učiti od mlađih? Usput, radiotelevizija već dugo i hrabro, ne propušta moje mailove. Kako u Otvorenom na kraju, (slučajno) a često čitaju fb komentare jedne Lidije Novak, pokorno javljam, nismo ni u braku, ni u rodu, a niti ni u potajnom suvezluku.

U drugom krugu jako je važno pokazati koliko nas je. Trebaju izaći apstinenti od demokracije, oni koji ne izlaskom misle da se stvari i onako ne mogu promijeniti. DP-et pokazuje da je moguće. Trebaju izaći svi oni koji ne piju Tomaševićevu veliku biciklističku brigu za Zagreb. Brinuo bi se za cijeli jedan grad, i to glavni, a ne želi se brinuti ni za posvojeno ni za svoje rođeno dijete. Svim trulim pogodovanjima i napadima unatoč, moguće je stati uz bok jedanaestgodišnjemu miljeniku svih komunjarskih medija u nas. I časno se boriti do kraja. Trebamo im pokazati da nas ima. Ionako braco i seka Benčić, fatamorganom, već javnostima jezde sanjajući o plebiscitu.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.