Male koincidencije

Ja živim u državi koju nisam želio. Volio sam onu dobru, staru. Sada živim tu, ali nisam je branio. Nisam tu živio za vrijeme rata. Došao sam poslije svega, uživati mir, slast i vlast, mnogo, mnogo poslije. Kad je bilo sasvim sigurno. Mogao sam, u ono vrijeme, negdje u Hrvatskoj vojsci biti ćato, skladištar ili vozač. Ali još se nije znalo hoće li ona pobijediti. Nije bilo sigurno. Mogao sam biti kuhar, neborbena jedinica. Ali nisam htio. Od roditelja liječnika, dobio sam moćnu dijagnozu, ali sam za svaki slučaj ipak zbrisao u inozemstvo. Jer nikad se ne zna. A i za karijeru mi je inozemstvo jako dobro došlo.

Član sam i HDZ-a na kraju balade, čak i nešto više. Imam iskaznicu, nakon svega toga suvišnoga i državotvornog, što je bilo pa prošlo, ali prije je, razumije se, nisam imao. Čekao sam. „Kad raziđe se dim…“, pisao je pjesnik, tako sam se rukovodio i ja. I došao sam. Po svoj dio kolača. Pa sam tako pao s neba i u HDZ-e, ne samo u tu njihovu Hrvatsku, u tu njihovu nacionalističku stranku, koja nikada nije bila po mojoj volji. Jer ja sam, prirodno, jugo-nacionalist, ili možda u najmanjem, apolitičan. Još se nisam odlučio.

Ne priznajem nijednu političku stranku koja nije lijeva, ma kako svaku lijevu, ti rigidni hrvatski desničari, nazivali iščašenom. Nema uopće nikakvih drugih desničara doli ekstremnih, rigidnih i krajnjih. Moj HDZ-e je onaj koji se zaklinje u predsjednikovu ostavštinu, ali je pobija na svakome koraku. Na jeziku, dragi su mi i hrvatski branitelji. Ali ne HOS, to nisu hrvatski branitelji. Cijenim samo one prave. Iako su stvorili tu njihovu samostalnu, neovisnu… Pozivam se rado i na devedesete i na dr. Tuđmana. Stavim njegovu bistu, kad god su izbori. I stanem ispred nje, da budemo, mi osnivači, u istom kadru s tim njegovim zastavama. On osnivač Hrvatske - ja osnivač ponižene Hrvatske.

Da, vičem ja na skupovima: Hrvatska! Hrvatska! Rado, zašto ne? A onda kad se radi, sastanči, mili su mi prije svega Pupovac i njegova nelojalna stranka sveg takva Srbalja. Stranka koja kao zmija noge skriva punu zapovjednu odgovornost notornog Stanimirovića. Stranku koju je stvorio skladištar i ratni zločinac Hadžić. Ne smeta. Predložio sam zato Pupovcu mjere za slijedeću godinu, pri popisivanju stanovništva. Da Srbi ne popisuju samo Srbe nego i Hrvate. To je najpravednije. Hrvatska! Hrvatska! Radije Pupovac, nego dr. Šreter.

Inače, križam se i ja već i na misama, naučilo me. Pa što sad, bilo je doduše na početku malo mojih krivih mahanja, a nisam znao ni što bih s tom njihovom pričesti. Mislim, kao odrastao čovjek. Ma, naporni su mi svi ti klerofašisti i nacionalisti. Onda sam promatrao, suradnici su mi snimili, kako se prekrižiti, kako primiti tijelo Isusovo. Trenirao sam pred ogledalom kad se, ono znate, treba nakloniti. Sad sam već jako, naoko i izvana, pokoran u svemu što nije državna politika. Sve što me ništa ne košta - može. Ne dam jedino te neke sitnice: Istanbulsku, Grevio, Marakešku, punu anatemu spram svih desnih stranaka, sve što mi narede iz EU. Mrzak mi je i svaki referendum, ovdje i danas, kao i onomad i sada dragoj mi Pusićevoj, a svoje ministre također ne dam. Dok ne dogori do kraja, pa makar svi bili vrlo kuščevićoliki.

Po pitanju Savudrijske vale ili Neuma ili dunavskih ada ili rta Oštro ne ću baš ništa poduzimati. I to tako već godinama. A ni Sveta Gera ionako više nije hrvatski teritorij. Dospjelošću, to je sada Slovenija, pa ne ćemo valjda na dobrosusjedske odnose reagirati vojskom? Isključivi gospodarski pojas ne ću prije proglašavati nego nas na njega natjera Italija. Zbog albanskih ribara. A kad ga Ćozoti proglase i mi ćemo ali sada kao europski pojas. Grandiozno. A ne neki bezvezni i sebični hrvatski. Znači bit će to Isključivi europski gospodarski pojas, a ne više nacionalistički hrvatski. Za Talijane se baš ništa time ne će promijeniti, krast će našu ribu kao i stoljećima do sada. I ne će to više biti isključiv hrvatski gospodarski pojas, već inkluzivni. Što ćeš ljepše, prodali smo Jadran da bismo ušli u EU. Ja sam se oduvijek bespogovorno zalagao za naš ulazak. Zato su tako zadovoljni i svi hrvatski ribari, ne samo oni u Savudrijskoj vali.

INU sam najavio vratiti u hrvatske ruke, doduše ne u svim dijelovima. Evo sada je sama od sebe nestala jedna od tih šest-sedam sitnih platformi u Jadranu o kojima i ne obavještavamo građane. Zašto da brinu kad je sve sigurno. Dobro sad, jedna nam je nestala iako je bila na pregledu prije samo dva mjeseca. Ako nije na dnu, ona sigurno brodi put Otranta, što je dobro. Možda i tamo ima plina. Inače bi netko sigurno, od tih zlobnih novinara, tvrdio da smo ju, za jakoga juga, prodali Talijanima. Za sad ju ne možemo snimiti niti iz zraka a niti zemaljskim a niti brodskim radarima ali sve je pod punom kontrolom. Na njezinoj lokaciji sidrenja dubina je fascinantnih 40 metara, a kako je i ona nešto malo i visoka, možda i više od 20 metara, još se ne zna, lako je moguće da je i golim okom vidljiva pod površinom. Ali velim, jugo je, valovi su zamislite i na moru a i pada kiša, pa ne ćemo sada, čemu? To nam pokazuje da smo i pri budućim havarijama jednako ako ne i još više i jače spremni. Najvažnije da nikakva zagađenja nije bilo jer na platformi nisu smještene stambene jedinice, kuhinja, rashladni i toplinski uređaji, spremnici plina i nafte i razni drugi strojevi koji ne koriste ni ulje a niti gorivo. Sve je znači pod kontrolom, dok traje kiša i sve odnosi jugo.

Veće komade INE vratit ću u naše ruke, ali nam trenutno više odgovara da je ona u mađarskima. Kad ju Mađari iscijede, vratit će nam ju sami. Ostat će od nje samo neonska reklama ili podrtina na dnu mora. Dakle zašto je uopće vraćati? Zašto je i čime uopće podizati s dna, vaditi? Kako hrvatski plin iz sjevernog Jadrana prodajemo Italiji, da bi ga ona nama zatim skuplje prodavala, tako uhodano radimo i s hrvatskom naftom Mađarskoj. Logično, tada su ministarske provizije najveće. Hrvatska! Hrvatska!

Grubore, Varivode i Vukovar, stavio sam u istu ravninu jer je to propustilo učiniti i haško i hrvatsko pravosuđe. Nisu pronašli optužene. Pa ne možemo reći da se vodio obrambeni i pravedni rat kad su stradali i okupatori. Ja sam to humanistički i sasvim humanitarno, europejski, preuzeo sve na sebe i pobrinuo se da se delegacije hrvatske Vlade, s mojim prvim ministrima, uredno klanjaju i okupatorima.

Konačno, to se jako svidjelo (i) Beogradu. Jako, kao i onomad kad sam se Vučiću ispričao zbog toga što su HOS-ovi junaci poginuli pred Jasenovcem. Pa im podignulo spomen ploču. Nedopustivo! Pa ne znači to onda da te obitelji žrtava odmah imaju i pravo postaviti spomen ploču. Baš na tom mjestu. Mogu negdje drugdje. I ja bih tako za svoje najmilije. A Jasenovac je svetinja. Sajmište i Banjica i Beograd nisu. Nisu ni provokacija. Zato sam se osobno ispričao Vučiću, četniku iz Gline, koji je u našem građanskom ratu, u okupiranu Hrvatsku, došao huškati povampirene Srbe. Huškati na rat uz povike kako je sve to Srbija gdje god je ijedan srpski grob. Ja to potpuno razumijem. Konačno to je prošlost, okrenimo se budućnosti. Ili barem sette bandiere. Gradimo nove sluganske odnose. Pokažimo da i u 21. stoljeću priznajemo našu ukupnu i kolektivnu krivnju. Zato je to moj prijatelj Vučić tako, vrlo toplo, i primio.

A s onim gore na Pantovčaku… s njim se uopće ne podnosim. Za medije. Moraš malo i odglumiti… Inače, naše je prijateljstvo staro, još iz Titova vremena kad smo se dogovarali bi li možda trebalo izbjeći mobilizaciju. I dok smo u Bruxellesu ispijali zdravice s punim kriglama za Beograd, za Jugoslaviju. Ostali smo vrlo dobri prijatelji i nakon što se dogodio sav taj prevrat. Zato nas, kao novi moment, naši politički učitelji i instruktori spinova mudro savjetuju da nam je obojici najbolji paravan onaj u kojem bismo se nas dva prepucavala. Što češće to bolje. Kako bi nastala i trajala, jedna čarka za dva ovna. On kao ljevičar koji tobože navija za desnicu a ja s tobože desna koji radim sve za ljevicu. Zbunili smo čak i sebe sama, nekmoli Jutarnji. O aferama nitko više, čak ni Indeks, ne piše. Eto vidite.

Klima je znači dobra, lakše ću tako nametnuti svoju volju te kupiti zrakoplove od našeg poznatog i najgorljivijeg saveznika. Kad nam je bilo najteže. Saveznika Hrvatske u Domovinskom ratu. Švedska tu uvjerljivo vodi, čak bi i s Francuskom šteta bila manja. To osvjedočeno savezništvo red je zato i da platimo. Nismo više u ratu ali cijenimo naše najiskrenije saveznike i to ćemo sada svima i pokazati.

Što se virusa tiče, dobro mi je došao. Ne samo za izbore. Trebamo zatvoriti sve kafiće, bez obzira na njihovu veličinu. S terasama ili bez. Isto i restorane i teretane. Tako ćemo, uostalom, rasteretiti naše građane. Zatvaram sve redom, čak i one ponajviše i ponajveće crkve. Nema iznimke ni za katedrale. Ne vjerujem ja ni u mise na otvorenom. Vole me i donose mediji.

Prodajni centri su u stranom vlasništvu, to naravno ne treba dirati. Čemu zatvarati. Ni kod zagrebačke žičare nema nikakvih nepravilnosti. Jest da je to naš glavni grad, jest da je bio i natječaj a on je do sada probijen tek i samo za oko 30%. Ostali, odbijeni iz tog natječaja, nemaju na to ništa protiv. U coroni rastu i provizije, opće je poznato, pa prema tome ništa nije čudno ako se radovi produlje da i cijene budu kud i kamo više. Možemo biti ponosni što ćemo možda već dogodine dobiti najskuplju žičaru u Europi. S probijenim svim rokovima i ciframa. Dakle sve fino, sve rekordno. To je konačno i logično kad znamo da je Sljeme toliko više od Montblanc-a. No naši to građani još ne znaju. Čim plate povratnu kartu, kao kartu autobusom do Rijeke, shvatit će sve ljepote nove žice. A tek pogled…, a sve to i bez zagađivanja okoliša, molim vas. Mi o tome stalno brinemo.

Školstvo sam sredio tako da profesori prijepodne rade u školama a poslijepodne na mreži. Do devet navečer. To je optimalno. Prekovremeni, a dvostruki i cjelodnevni posao za istu mizernu plaću. I svom liječničkom osoblju, jamčim to isto: trajnu neisplatu prekovremenih. Zato im dajem šarena obećanja da će jednoga dana, ako to dožive i prežive, primiti novčanu nagradu za svoj nekadašnji rad. Za sada smo im, odmah, smanjili plaću jer manje i slabije rade. Jasno. A poslije ćemo to jednog dana ispraviti. To su normalne grješke, koje se svuda u svijetu događaju i za koje nitko u nas nije kriv. A možda dodijelimo i pokoju izviđačku značku najboljima. To je dokazano i odraslima vrlo poticajno. Za sada, neka se strpe, kud se žure? Moja plaća ide.

Uredio sam stranku da izgleda kao da to ni nije. Uredio sam Hrvatsku da je i ona to što nije. Moji me mediji ne propuštaju slikati svakoga dana, što je najbolji pokazatelj koliko sam uspješan. Biralo me 16% ljudi i to je ogromna i impozantna pobjeda. A tek što ću sve uništiti čim prođe corona…, a možda još i prije.

Do tada svi, svi neka se strpe, neka rade do iznemoglosti, ja ću od doma s kauča. Za mnogo veću plaću. Do tada, dok ne prođe corona, svima ću zatvorenima isplatiti 4.000 kuna. Dosta im je i to. To je prosperitet na europski način. Sebi i svojima doduše ne ću uvoditi nikakve restrikcije jer za to nema niti razloga niti smisla. Mi ćemo svi dobivati tri do četiri hrvatske prosječne plaće jer to je tako moralno i dobro. Nema smisla da i ja i svi moji ministri primimo pola ili barem za trećinu umanjenu plaću. To bi onda bio populizam i lažna solidarnost. A zašto bi uopće i svi naši saborski zastupnici i svo to pobočno saborsko osoblje i oni jadni vozači koji moraju voziti te naše krntije od blindiranih audija i mercedesa, primali umanjene plaće? Narodu se to sigurno ne bi svidjelo. Bilo bi preprozirno. Konačno, to je i beznačajan iznos za proračun. Iznos od tek kojeg milijuna kuna. Na tome se, dakle ne štedi.

Kad s proljeća sljedeće godine naše gospodarstvo potpuno klekne, pokazat će se svima i najbolje koliko je bila ispravna moja politika vođenja države u propast. Pokazat će se najbolje koliko je bilo logično ne smanjivati niti za lipu plaće dužnosnicima. Onima koji nose neku, onu neku svaku pojedinu dužnost ali ju građani jako slabo vide. Znate, naši su vam građani neinformirani. Zato nam je sada jako važno, zbog krize, da plaće dužnosnicima ne budu prepolovljene. Ni okrznute. Mi nemamo manju satnicu kao liječnici koji rade s coronom, dakle pravedno.

Naši političari, pri tom zlonamjernom i samo hipotetskom smanjenju plaća, uostalom ne bi mogli ni živjeti. Živjeti samo s tek dvije hrvatske prosječne plaće. Morali bi se popodne snalaziti u fušu. Upitna bi im bila i sva dosadašnja značajna motiviranost, zato mi je iznimno drago da svu tu sakrosantnu žrtvu, svih naših posvudašnjih dužnosnika, građani ovako lijepo, plebiscitarno i s aklamacijom odobravaju te očigledno sami traže. Posebno liječnici, sestre i profesori. Uostalom, da to sami građani ne traže, ja to ne bih ni prihvaćao ni provodio. Ali građanska je volja tu. Građani shvaćaju svu složenost ove problematike. Nije to tek tako.

Na kraju pitam se, poznajete li svo to mojih ruku djelo? Mislim, mimo ovih malih koincidencija. Prepoznajete li svu dobrobit koju sam si priskrbio… za Hrvatsku? Gledate li i vi veselo u budućnost kao ja? Jer ja jako volim hrvatske građane. Posebno one prisilno iseljene. Imam povjerenja u svoj platni odrezak. Hrvatska! Hrvatska!

Javor Novak