Hrvatska književnost na šalabahteru

Nisam povjesničar hrvatske književnosti, poznato je, a niti teoretičar iste, zato sam se dao informirati od onih ljudi koji znaju što je to hrvatska književnost. Istina, imao sam tu sreću da mi, u gimnaziji, predaju književnost dvije stvarno predane profesorice, koje su obje bile zaljubljene u hrvatsku književnost te koje su, s velikom emocijom, predavale to „gradivo“. Dakako, imao sam doma i oca… i tu veliku ljubav i pomoć pri (ranom) odabiru. I da malo budem neskroman i puno pretenciozan, štoviše, svim onim drugim docirajućim profesorima, u životu, koji su obožavali započeti razgovor s pitanjem: A što ste vi završili? spremno sam odgovarao: Ja sam Vam, znate… završio fakultet Slobodana Novaka. U svakoj šali pola je istine, nije li?

E ali, povod mom današnjem tekstu nije šala, baš nimalo. Nažalost. Čak štoviše, osjećam nelagodu što ovo moram pisati a svi su mi jednoglasno preporučili, prezimenu unatoč, da baš pišem o ovoj svojoj današnjoj temi: hrvatskoj književnosti, svemu nasuprot. Jer je riječ o sramoti. I da se nimalo u tom, čini se nepojedinačnom, takvom svojem mišljenju, ne susprežem.

Moram biti pošten, što je česta poštapalica političara u Hrvatskoj, kad obično žele naglasiti da će sada reći neku istinu, a sve prije očito nije bilo tako, pa se iskreno zahvaliti (i mom, kao što je to i drugim kolumnistima ovdje) glavnome uredniku. Glavnom uredniku hakaveovog portala, dr. Osoru Barišiću. Ne zato što bi mi on preporučio da pišem o ovoj temi, jer nije, već zato što je na naš portal, profesionalno, i ne sluteći baš nikakvo zlo, uvrstio odličan razgovor s Projekta Velebit, podcasta, rečeno hrvatski, a sa profesorom Slobodanom Prosperovim Novakom. Usput, nismo u rodu…

Manje mi je drag voditelj Dražen Stjepandić koji je osmislio taj razgovor s profesorom SPN-om (vidi video razgovora na našoj naslovnici, naslovnici HKV-ea) i to zato što je počesto isuviše nametljiv, ali je istovremeno, upravo taj voditelj, u tom predmetnom razgovoru, (raz)otkrio i isprovocirao dijalog baš na tu temu (uvjetno rečeno) ekskluziviteta u hrvatskoj književnosti. Temi, kojoj vrlo elokventni prof. SPN, pridaje jako velik značaj i pokreće, kako sam kaže, nužnu nam inicijativu. U njoj nema ništa loše, osim manjkava sadržaja…

Kao treću ogradu, trebam reći da sam, s profesorom Prosperovim Novakom imao srdačan odnos. Čak sam nedavno, s velikim zadovoljstvom, a za naš portal, s profesorom objavio i razgovor. U susretljivu duhu. Time je sve manje riječ o šali… No, ostavimo, za sada, taj naš profesionalan odnos po strani, to je, za ovu veliku i značajnu temu, savršeno nebitno.

Vrijedi reći, da je razgovor profesora SPN-a za Projekt Velebit, kao uostalom i mnogi drugi intervjui koje je dao, a rado se sjećam sjajnih njegovih priloga kod gđe. Branke Kamenski u legendarnoj, i od HRT-a sramno ukinutoj emisiji „Pola ure kulture“, i opet i ovdje bio odličan. Osim u jednoj bitnoj sastavnici. Upravo je ona tema ovoga članka…

Profesor Slobodan Prosperov Novak, kako nam je kazao u tom intervjuu, jako se zalaže za bačvu, da bačvu, hrvatskih književnih vrijednosti. Ostavimo po strani što je taj termin vulgarno loš, možda je trebao reći barik ili bolje baštinska škrinja, ako to ne bi bio kič. Škrinja. Da bi nam pojasnio tu svoju ozbiljnu namjeru, kazao je da takvu bačvu, uostalom, imaju i sve velike nacije. A u toj kaci imaju se naći one neupitne hrvatske književne veličine. I tu sjajno upada voditelj i započne čitati… Iz (video) reakcije, vidi se da profesor SPN nije baš bio oduševljen time pa je brzo upitao voditelja: „A odakle vi to čitate?“ Voditelj mu je pokazao listu i počeo čitati te najveće hrvatske književnike po odabiru SPN-a i čini se još nekih stručnjaka.

Nakon što ih je voditelj pobrojao, profesor nije imao ništa protiv i ništa zanijekati. Mirno su nastavili razgovor. A popis onih iz bačve SPN-a (i drugih njegovih sumišljenika) je slijedeći, profesor ih pretenciozno naziva školskim kanonom hrvatske književnosti za nužnu nam i buduću uporabu u školi i ne samo u njoj:
Marulić,
Držić,
Gundulić,
Vitezović,
Kukuljević,
Šenoa,
Kovačić,
Matoš,
Vojnović,
Krleža,
Ujević,
Marinković,
Šoljan.

Naravno da sam se zapitao a gdje je tu Slobodan Novak? Logično. Hrvatski književnik i akademik, koji je tolike godine bio obvezna srednjoškolska lektira i auktor hit (višedesetljetne!) uspješnice s predstavom „Mirisi…“ u ITD-u. No, onda mi je upalo u oči da u tom ekskluzivnu klubu, ilitiga mu u bačvi, nema primjerice Šegedina, Tadijanovića, nema Kranjčevića, nema Nazora, Fabria, nema Parunove, Hitreca i Horvatića, Polića Kamova, Mihalića, Cesarića, Đalskoga, nema Zoranića, Hektorovića, Goldonia, Kušana… Niz je vrlo dug, ali ima Vitezovića i Kukuljevića!?

Nema primjerice ni pjesnika Stamaća, koji je preveo tolike gigante njemačke i svjetske književnosti. Nema cijele plejade izvrsnih hrvatskih književnika a nacionalni korpus nakazno nam je okljaštren na tek tih surih trinaest imena… kao po hobi vrtlaru profesoru Slobodanu Prosperovu Novaku i d.o.o. te u njihovoj bačvi. Nema tu cijele plejade odličnih hrvatskih pjesnika i književnika. Nema, u ime struke. Kaže nam profesor SPN: „Pa ne mogu stati svi!“ Ali smiju li izostati pojedini? To nam nije kazao.

Kažu mi ljudi, jer rekao sam već, dao sam se informirati od mnogih koji znaju što je to hrvatska književnost, da je to samo i tek osobni izbor. Ali profesor kaže da nije, da je to mišljenje još nekih znalaca osim njega. Točnije, zajedno s njime. Kažu mi: pa to je slučaj kao i s antologijama, gdje pojedinci sastavljaju svoju subjektivnu listu. Ali ovdje je riječ o „bačvi“ najznačajnijih hrvatskih književnika nekad i ikad! Od onih, koji naravno, nisu više živi a koji bi imali predstavljati neupitno bogatstvo za ukupno hrvatsko školstvo. Pa i šire. Trajno, ilitiga ništa mu manje.

Smatram ovakav izbor sramotom. Smatram to kljaštrenjem hrvatske kulturne baštine. Držim to nedopustivim voluntarizmom i to od profesora koji se cijeli život bavi književnošću. Dekonstruktivizmom profesora SPN-a i svih koji dijele ovakvo njegovo stajalište. Ako dijele. A jako bismo ih rado upoznali i još radije čuli.

Naravno da ga je voditelj pitao: „A tko tu nedostaje?“ No, da stvar bude još gora, načeta je odmah zatim i tema poznatog i suludog srbijanskog prisvajanja mnogih hrvatskih književnika, posebice dubrovačkih. I naravno da se profesor Novak, duhovito ali s indignacijom, osvrnuo na ta stalna i uzaludna velikosrbska presizanja u hrvatsku književnost.
Ali, ali… sve ne vjerujući što čujem i vidim, zapitao sam se slijedeće: krivimo (sasvim opravdano) srbijansko prisvajanje a mi sami, kroz eto, ovakve liste iz bačve profesora Slobodana Prosperova Novaka, mi sami u Hrvatskoj, nemilice kljaštrimo hrvatsku književnu baštinu. Kao da nam nije naša. I to od struke! I odričemo se svijetlih imena hrvatske književnosti.

I to bi imao biti nov školski kanon? Za sve vijeke vjekova? Destrukcija, čini se, dolazi od nas samih… Došli smo, čini se, do točke u kojoj profesor(i) sastavljaju šalabahter. Pogledajte video (od minutaže 1h 19' 20'').

Pa je li to moguće? Izgleda da jest! U ime poziva… U ime ljubavi za hrvatsku književnost.

Javor Novak