Totalitarizam i silovanje razuma

Uvijek ima i uvijek će biti i komunizma i fašizma na ovome svijetu. To nije tako zato što bi oni sami po sebi bili nešto posebno zanimljivi ili jaki, nego zato što ih nešto i netko snažno, a stalno pali. Ako se usredotočimo na Hrvatsku, imamo brojne recentne primjere: imate šaranje zgrada s ušatim U, imate ispisivanje NDH, imate šaranje pročelja s antifa, s petokrakim zvijezdama. Konstantno. Imate vlast koja desetljećima ne provodi hrvatsku politiku, imate vlast koja provocira hrvatsku većinu, a slavi i s njima trgovački koalira - srpsku manjinu. Onu, kojoj je trebalo punih trideset godina poslije rata, da dođu i poklone se žrtvama u Vukovaru. Ali ne prije nego se hrvatska državna vlast savinula pred žrtvama u okupatorskim redovima. Prvo okupatoru palimo svijeće i polažemo vijence a zatim se Srbi možda ponegdje i licemjerno poklone hrvatskoj obrambenoj žrtvi. To je Hrvatska danas, trideset godina poslije.

U tjednu u kojem je umro, od zatvorskog maltretiranja i od ukupna poniženja hrvatske države, hrvatski vitez Tomislav Merčep, u tjednu u kojem je umro legendarni hrvatski uznik Anto Kovačević, u tjednu u kojem je umro hrvatski pjevač i stvarni rodoljub Krunoslav Kićo Slabinac, jesmo li im odali ljudsku i rodoljubnu počast? Bojan Glavašević, i opet, i još jednom, ukazao se kao puna sablast i mrzilac za kojeg ni mrtav Tomislav Merčep nije mrtav čovjek, nego mu je on meta političkoga iživljavanja i bijednog osvećivanja nad nemoćnim i mrtvim. U Hrvatskoj ni mrtvi nemaju mira, nisu sačuvani niti od psovačke mržnje niti od nehumanog i odbojnog nepoštovanja. Odlaze junaci, bez elementarnog i ljudskog pijeteta. Bivši je saborski zastupnik, Bojan Glavašević, već dugo zabilježen kao potpuni izdajnik svijetlih i rodoljubnih ideja vlastita oca. Tog oca i tog glasa zabilježenog u dičnoj memoriji hrvatskoga naroda. U pamćenju na grandioznu žrtvu Vukovaraca. To mu je očevo nasljeđe koje će ga peći cijeloga života.

Mi čak ne smijemo zatražiti ratnu reparaciju, mi ne smijemo čak ni zatražiti poštivanje Erdutskoga sporazuma, ma kakvi tražiti žrtve. Ma kakvi staviti ružu na koncentracijske logore u Srbiji. Toliko smo slobodni u vlastitoj domovini, toliko smo suverenitetni i velik smo međunarodni entitet, toliko je snažna demokracija u nas. Bravo takvom konzervatoru stanja, Plenkoviću!

Tolike godine, nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma, hrvatska državna vlast još ne može smoći snage i tražiti da škole ne budu odvojene, da se ne uče dvije povijesti, već jedna, istinita, hrvatska. Nema snage u „naših“ političara da jednom zauvijek kažu istinu; to nije bio građanski rat, to je bio obrambeni, pobjednički rat protiv srbo-crnogorske okupacije i fašizma. Ne, magovi Hrvatske vlade i moćnici nad našom svakodnevicom, prije će proganjati nas, obične građane, nego što će smoći snage i reći: Gospodo Srbi, bili ste okupatori, izgubili ste rat, mi smo pobjednici, potpisali ste Erdutski sporazum. Izvolite ga poštivati!

Umjesto toga, baš sve hrvatske Vlade poslije toga, njeguju državu u državi! Da ti pamet stane. A u ratu potučeni do nogu - četnici u RH, desetljećima rade što god hoće! Je li to možda jedan od uzroka zašto nam niču ušata U, natpisi NDH? Jesu li se drugovi, ti tobožnji bokci za toleranciju, ikada iskreno zapitali o tim eklatantnim činjenicama? Da jesu, kako bi onda desetljećima dohodovali od državnoga proračuna, od mrskih im „ustaških“ kuna, od kuna sviju od nas. Kako to Plenkoviću, da četnički silovatelji još uvijek slobodno šeću Vukovarom… i rugaju se našim ženama, njihovim žrtvama? Je li to možda povod, ulje na vatru, ušatim U?

Svako malo, pojavi se neka organizacija koja se impozantno zgraža nad ušatim U, nikada nad zločinačkom petokrakom. Imate obrtnika Ognjena Krausa, trajno zaljubljenog dioničara u Milorada Pupavca i u svo njegovo dioničarstvo a koji navodno zastupa interese Židova u RH. Baš kao što obrtnik Pupovac navodno zastupa interese Srba u RH. Kraus hrabro traži zabranu HOS oznaka, jer njemu nije važan Domovinski rat, on je zaostao u Drugom svjetskome. On se ne želi upitati, tko su dečki, junaci koji su nosili te oznake, vitezovi koji su prvi krenuli u obranu hrvatske domovine kao slabo naoružani dragovoljci i koji su ponosno ginuli. Ne, njemu njihova krv nije bitna, ni najmanje! Čak ni u Vukovaru! Njemu se još mili, jedina mu i vječna, propala šugoslavija. Između Vukovara i Beograda on trajno i zauvijek bira, samo i jedino - Jasenovac.

Njega uopće ne zanima koliko je hrvatske najbolje i viteške HOS–ove mladosti, u obrani RH, poginulo. Koliko zvjerski mučeno i komadano, koliko premlaćivano u srbijanskim fašističkim koncentracijskim logorima… Ne, taj fašizam njemu ne postoji. Njemu je bitno da se oznake HOS-a zakonski zabrane. Njega bode pobjednički HOS, u njemu vidi restauraciju NDH a gdje je ona? Ima li Hrvatska ijednu stranku koja želi obnovu NDH? Imamo li saborsku stranku koja je za fašizam, poput onih u Italiji? Duga je povijest talijanskoga fašizma i stvarnih fašističkih stranaka: Movimento sociale italiano, Forza Nuova, Azione sociale, Krv i čast… Musolinijeva unuka aktivna je u politici, i, nikome ništa. A imamo li mi političku stranku koja veliča Antu Pavelića? Nemamo baš ništa od svega toga ali psi tobožnje antife ne mogu prestati s klevetanjem Hrvatske. Nisu problem hrvatske insignije ni znakovlje pobjedničke vojske, problem je u tome što je ona hrvatska i još k tome pobjednička! Što je srušila omiljenu Krausovu šugoslaviju. Pa onda Hrvatsku vojsku zbog toga treba obvezno penalizirati, dezavuirati i to na baš svakom koraku i gdje god se to može. Stalno stigmatizirati, kako bi kao etno-biznismeni ti i tada i dalje mogli neometano parazitirali, kano lišajevi na hrvatskom proračunskome tkivu.

Svojevremeno sam, kao v. d. glavnog urednika u Hrvatskome slovu, nakon jednog nepromišljenog članka o Židovima, a koji smo nažalost objavili, želio učiniti ono što se obično zove audiatur et altera pars. Nazvao sam dr. Ognjena Krausa, na poziciji Židovske općine Zagreb i ponudio mu da odgovori na klevete, da iznese što god želi, da predstavi ŽOZ, da ukaže na nerazumijevanja, da pozove na toleranciju, da predloži hrvatskome društvu što bi trebalo, kako trebalo, zašto moralo. No, što sam mu više mogućnosti otvarao - to mi je jače migoljio. On ne bi želio, pa nema smisla, ne bi on sada, nije znate vrijeme, da bi na samome kraju, našeg dugog osobna razgovora čak kazao kako on tekst, koji smo objavili, ni ne doživljava kao napad na Židove! A zbog tog je teksta pao glavni urednik istog tjednika!

Dakle, više je nego jasno, kako ucjenjivači državnoga proračuna, njeguju mutne vode. Kako Pupovčevi politički Srbi, tako i Krausovi politički Židovi. Njima treba vječno neriješeno stanje, oni ne žele ni pomirbu ni konačno objašnjenje. Židovi su čak odbili i ponudu dr. Tuđmana, predsjednika, da se u Praškoj sagradi nov židovski multimedijalni centar i sinagoga. Posvađali su se trivijalno - oko zarade od parkinga! Oni trebaju vječno optuživanje Hrvatske i da Drugi svjetski rat nikada, ama nikada u Hrvatskoj ne završi. Pri tome će se služiti svim cinkaroškim sredstvima: od zazivanja nekada Wiesenthala na Hrvatsku, do nekakvog njegovoga nasljednika Efraima Zuroffa na Hrvatsku. To je onaj tip, inače, koji je u Beogradu, još valjda prije pet godina, oduševljeno slavio otvaranje gradnje Židovskog memorijalnog centra, od kojega, do dana današnjega, baš ništa. On još očito nije bio čuo da Srbi ponosno lažu, lažu maštovito, lažu svrhovito, laž je njihova istina, lažu korisno, laž je temeljena oznaka njihova nacionalna bića…

Ti i takvi obrtnici tolerancije i istine u RH a uvijek na štetu Hrvatske, trajno će i desetljećima širiti ukupnu međunarodnu, lažnu i opaku protuhrvatsku promidžbu najradije u Britaniji i Francuskoj ili i u Švedskoj, u tim zemljama, koje su se tako snažno „iskazale“ u godinama kad je hrvatska mladost krvarila do smrti zbog srbijanske, fašističke agresije. Ne velikosrpske agresije, nego one stvarne sve-srbijanske. Istog korijena i dan danas. O tome usput, i te kako trebamo voditi računa pri sadašnjoj nabavi vojnih zrakoplova i pri trajnom vezivanju RH oko dijelova i uz servise i geopolitike narečenih hrvatskih, velikih i istinskih, međunarodnih „prijatelja“. Neka konačno napokon osjete i snose posljedice svojih prljavih, pro-srpskih, politika.

Kažem, svako malo, pojavi se u nas neka grupa ili organizacija, koja se do neba i natrag zgraža nad ušatim U, zanimljivo, nikada nad zločinačkom petokrakom. Inače im je tolerancija najmilija riječ. Evo sad se oglasio i dizajner svjetskoga glasa Mirko Ilić, poznat kao nekadašnji bračni partner poznate hrvatoljupke (jugo)Slavenke Drakulić. Oni su polijepili plakate a zamislite netko ih je prešarao s ušatim U.

Svi ti samozvanci i bokci za toleranciju u RH, nju zapravo ni ne žele. Oni žele samo i vječno teretiti Hrvatsku, ucjenjivati nas i izbiti iz nje naš novac, ništa drugo, ništa kompliciranije. Toliko bijedno. Štoviše, učinit će sve da onu uljudbenu i istinsku toleranciju, zasnovanu na činjenicama, pobiju i dekomponiraju. Marno podgrijavaju hrvatožderstvo a skrivaju se iza antifašizma. Točnije, pokušavaju se skrivati. Njima je važnija daleka 1941-va a za blisku i slavnu 1991-vu, uopće ne žele znati, niti mare za pobjedničku Hrvatsku vojsku. Ni vukovarske žrtve nisu im vrijedne poštovanja. Kad ste čuli da je Kraus primjerice zucnuo ikoju o patnji Vukovara? To nije njegova tema? On veliča samo svoje žrtve i jadan još uvijek ne shvaća da ne postoje njegove i naše žrtve. Žrtve su samo i jedino žrtve, opće i velike. To gradivo, Kraus (još uvijek) nije svladao, zato ga i ne priznaju brojni Židovi. U Hrvatskoj vidi fašizam a mi smo u vrlo dobrim odnosima s Izraelom. Izgleda je cijela država Izrael slijepa.

Godina 1991, je ona kad im je razbijena njihova omiljena igračka šugoslavija i to nam krvavo upisuju u vječno i trajno a veliko i neoprostivo. Hrvatska je sloboda neoprostiva a Beograd je trebao ostati naš vječni i univerzalni brat ljubimac. Brat, od čijeg su nam zagrljaja, kroz tolika desetljeća, pucala rebra. Slobodana Miloševića kao da nije ni bilo… Ti i takvi Krausi i Ilići kukuriječu o toleranciji a upravo su oni ti nositelji njezina poništenja. Oni, svojim podjelama, potiču netrpeljivost i netoleranciju. Nema tolerancije s našim i njihovim žrtvama. Jedne su žrtve, jedni su zločini. Nema tolerancije bez istine, s dobrodošlom petokrakom (u Vukovaru!) a sa zločinačkim ušatim U.

Mi smo već došli i do toga da se na Trgu sv. Marka rafalno puca, da se želi izvršiti atentat na Vladu RH, policija još tapka u mraku a Plenković isprazno govori o terorizmu. Ovi i ti političari, koji su nam nažalost na vlasti, jednako kao oni gore, zazivatelji tolerancije, ne žele čuti da neki opasan politički događaj, ne može biti jednodimenzionalan. Da, ta pucnjava nije rješenje, nije dobro. Da, Danijel Bezuk nije smio to učiniti i to je za svaku osudu. Ali ni policija ni politika ne žele čuti, zašto je on to učinio. Ignoriraju njegovu facebook poruku baš kao da je nije ni bilo, uporno odbijaju da je za taj čin postojao i politički uzrok. Netko ga je isprovocirao. A tko je taj? Tko nam se ukazuje u baš svakome tv dnevniku i glagolja o svojoj istini, o svojim uspjesima, o gospodarskim ljepotama i suverenitetnim vrijednostima a koje nemaju ništa zajedničko s hrvatskim rodoljubljem. Ali nemaju ništa ni s političkom i državničkom elementarnom odgovornošću. Tko je taj za čijega se mandata nastavlja posvudašnja korupcija u domovini? Znate li njegovo ime? Pa čak i ljevičarski predsjednik države konstantno pere predsjednika Vlade i njegove „vrijednosti“. Dotle smo, eto, dogurali. Pozdrav Izbavitelju!

Ništa se u povijesti, od Adama i Eve do dana današnjega, ne događa bez povoda i uzroka ali naši meštri od političke (ne)tolerancije, oni koji svako-tjedno projektiraju i opako realiziraju eksploziju hrvatskoga nezadovoljstva i generiraju opća, duboka ogorčenja, ti navodno naši političari, odlični među najodličnijima, ne žele čuti za uzroke. Ne žele priznati vlastitu krivnju. Ne vide kako je uzrok baš i upravo, prvenstveno u njima. Obrtnici te kvazi-tolerancije sebe isključuju kao odgovorne, oni upiru prstom tek na one druge: drž'te lopova! I misle da mi to ne vidimo, da su nas uspješno obmanuli.

Umuknite više vi netolerantni, svi vi koji stvarno i svakodnevno potičete mržnju i podjele te koji masno zarađujete na općeljudskoj, a hrvatskoj patnji, praznosloveći iz svih medija o nekakvoj svojoj, a falšoj toleranciji!

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.