Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

A gdje su tu djeca?

Odmah želim reći da mi nisu jasni oni među nama, koji se nogama i rukama bore protiv nošenja maski u zatvorenom prostoru. Kao što mi uopće nisu jasni oni koji se sami voze u svome automobilu s Maske covidmaskom na nosu. Ili oni koji masku nose na otvorenome. Čini se da i nas dijeli tek mali korak pa da po navodno Trumpovoj preporuci, stanemo masovno piti dezinficijense i deterdžente.

Zašto je tako teško nositi masku u dućanima? Ne bune se prodavačice, ne bune se konobari po kafićima i restoranima, bune se tek neki besposleni borci za slobodu. Slobodu čega? Širenja zaraze? Najbolji su mi oni koji „znanstveno“ tvrde kako zaraze zapravo nema i kako je sve ovo što živimo, tek puka izmišljotina, te kako Veliki bat tako upravlja svima nama. Tako će nas navodno i cijepiti iglom protiv virusa a kroz tu istu iglu usadit će nam, i onaj na tako zlu, na najgoremu glasu – elektronski čip??

Svi ti, tako zabrinuti za našu slobodu, pri tome su previdjeli da u mnogim modernijim tv i radio prijemnicima proizvođači odavno ugrađuju snimač zvuka i slike i odgovarajuće državne službe (nadamo se tek kad za to dobiju sudsko odobrenje, jel da?) mogu aktivirati tu pojedinačnu snimalicu i dobiti sliku ap tu dejt (rečeno hrvatski) iz samog našega doma. Kako iz blagovaonice, tako i iz spavaće sobe. Treba li spominjati sve one silne aplikacije u našim mobitelima od kojih smo samo manji dio pridružili mi a sve ostalo „se pridružilo samo“? Čemu dakle čip pod kožom? Trebam li spominjati satelitska praćenja i snimanja ili niskoleteće, sve brojnije dronove?

Naša računala, naši mobiteli, zapravo većina elektronskih sprava, koje tako srdačno i rado kupujemo, već nas prate i slušaju, štoviše, arhiviraju sve naše komentare na mrežama (godinama!). Bilo to pod pseudonimom ili ne - uvijek pod našim stvarnim imenom. Bilježe sva naša pretraživanja omrežja i skupljaju naše interese, ukuse i potrebe. Osobe Mrežeškolovane za izradu profila korisnika mreže, tada mogu za tili tren sklopiti izvješće o nama koje će sadržavati daleko više podataka nego što mi sami možemo i zamisliti. Izvest će daleko više zaključaka o nama nego što bismo i mi sami o sebi znali i htjeli (o)dati. Detektor laži odlazi u povijest. Čemu dakle fantomski strah od cijepljenja, čemu čipovi?

Pitanje je samo vremena, kad će se (navodno) zbog opasnosti od kriminala te zbog „naše veće sigurnosti“, propisati na državnoj razini, obvezno nošenje mobitela 24 sata dnevno, naravno s uključenim geo lokatorom i video snimačem. Još možda nismo skloni vjerovati u to, baš kao što šezdesetih godina prošlog stoljeća nismo bili spremni vjerovati da će šire središta Zagreba nadzirati (tobože prometne) kamere. Pa ipak, one su već dugo tu i služe i u mnoge druge svrhe, sve  manje u one, koje su nam prodali pri instaliranju istih.

Još kao mali, a to sada znači prije šest desetljeća, usvojio sam (kao i svi) naviku kao dio bontona: kad kišeš ili kašlješ – ruku na usta! Sada odjednom, u 21 stoljeću, desetljećima i desetljećima kasnije, neki nas žele uvjeriti kako pregrada u obliku maske pred nosom i ustima ne štiti baš ništa i uopće ne umanjuje mogućnost zaraze. Da, istina, potpune zaštite nema. Da je ima ne bi bilo pandemije ali znači li to da nam mjere opreza nisu potrebne? Znači li to da nam ama baš ništa ne znači ako s nošenjem maske smanjujemo mogućnost zaraze za recimo trideset posto? Koga boli maska?

Naravno, više od pola godine nakon početka zaraze svi smo već postali pametni pa znamo da su epidemiolozi Covid 19proljetos malo prejako puhali na hladno, napravili prejak lock down (kako smo odmah usvojili iz engleskog). Svi sada znamo da se moglo ići blaže, jer mi smo svi epidemiolozi. Ali zašto događaje i opake nepoznanice iz veljače i ožujka mjerimo djelomičnim ali ipak većim znanjem, iz kolovoza i rujna? Zašto napadamo i zapravo vrijeđamo epidemiologe i njihovo stručno znanje, koje smo usvojili upravo temeljem njihovih javnih objava i praćenjem svjetskih trendova?

Da, danas možemo reći išlo se malo prejako, štetilo je svima. Ali zašto tada, kad je opće nepoznata ugroza zaraze jezdila među svima nama, nismo bili tako pametni? Zašto tada nismo organizirali Festival slobode? Pa, svima je jasno, samo se šuti: bile su nam pune gaće pred nepoznatim. Naši su nam epidemiolozi bili junaci novog doba, njihova smo priopćenja za javnost iščekivali i pratili s najvećom pozornošću ali i sa strahom ili nemirom. Sada, kad znamo nešto više, kažem upravo temeljem njihovih objava, sad ih napadamo, sad maske nisu potrebne, sad je sve bila laž. Pa recite da je sve to bila laž svim onim talijanskim obiteljima čije su najmilije vozili u kolonama kamiona i pokapali po drugim mjestima, koji nisu smjeli imati uljudbeni obred pokopa, nego su tvornički zatrpavani u nizovima, kao na traci, kao dionici moderno-vjekovne kuge. Recite to njima, ako imate obraza.

Da, predsjednik tzv. hrvatske vlade Plenković (iz dana u dan sve bahatiji i sve drskiji s novinarima i zastupnicima) za jednu stranu tv, kazao je otvoreno (što nama nije) kako je tijekom ljeta u Hrvatskoj na djelu bio uračunati rizik… kako se popustilo s epidemiološkim mjerama i preporukama zbog turističke sezone. Moje pitanje glasi: koliko su nam manje važna naša djeca po osnovnim i srednjim školama te fakultetima? Zašto se stalno ponavlja kako je turistička Plenkovićsezona ispala mnogo bolje nego što smo očekivali? Zašto se stalno govori samo o gospodarstvu? A gdje su naša djeca?

Kad ste pročitali ili čuli stručnjaka koji vam objašnjava koje su sve posljedice ograničenog obrazovanja? Koje su sve zbirne posljedice ovakve restriktivne i programirane socijalizacije? Zašto se ne govori o posljedicama po stečeno znanje ako se škola odvija na daljinu? Tko tada kontrolira stvarni kvantum znanja u djece? Je li to njihovo znanje ili znanje obitelji? Kakve su dugoročne posljedice po razinu obrazovanja od jednog takvog „modernog“ tipa obrazovanja? Svi sretni: ako ne može nastava u školi, imat ćemo ju moderno: na daljinu. Je li to jedno te isto?

Isto tako, gdje su nam studije, gdje stručnjaci, psiholozi i psihijatri i sociolozi koji će nam objasniti kakve su sve moguće prijetnje po duševni razvoj djece zato što su ne samo doma i nisu s vršnjacima u školi, već su u četiri zida i ne mogu se družiti s drugom djecom? Osobno, i dan danas se jako dobro sjećam doživljaja iz prvih razreda osmoljetke i točno znam s kime sam se i kako tada družio. O tim bih doživljajima mogao napisati cijelu jednu ekstenzivnu priču. Današnja su djeca zakinuta za djetinjstvo. Zakinuta za druženje. Otkinuta od brojnih doživljaja kao od ljubavi. Jer druženje je i sreća i interakcija. I ono najvažnije: ljubav.

Kroz tragičnu povijest čovječanstva, nažalost, bili smo, i još smo svjedoci frapantnih zločinstava nad cijelim narodima, koja su počinile osobe koje su bile zakinute za ljubav. Često se kaže bez majčine ljubavi ali istina je drugačija: bez roditeljske ljubavi. Na Zapadu i u Americi, velik je broj znanstvenih radova napisan na temu neprilagođenosti, kriminalne svijesti i nedjela koja su počinile osobe iz tzv. disfunkcionalnih obitelji ili bez obitelji. U Mladimedicini je dobro poznata i činjenica nemira ili agresije u te djece kao posljedica trzavica i svađa donesenih od kuće. U našem narodu postoji čak i predrasuda pa kad neki mladić počini kazneno djelo često se kaže „pa on je domsko dijete“. Dijete raslo bez pažnje i ljubavi. Neki psihološki auktori idu čak tako daleko pa tvrde kako neželjeno dijete, u zreloj životnoj dobi, postane svjesno da je svojim roditeljima bilo neželjeno. Bilo ovako ili onako, izostanak ljubavi, iznimno je jak okidač u razvoju dječje patofiziološke osobnosti.

Sve su to teme, kojima bismo se i te kako trebali baviti danas, kad smo vezani i zarobljeni koronom i kad se mi odrasli kako-tako nosimo s time ali mladi zatvor ne žele otrpjeti ni za kakvo dobro. Nažalost. Ono kao: „jednom se živi“. Ili: „ne će mene“… a ima i zagovornika domaćeg kupusa i zelja, luka i češnjaka. Da ne povjeruješ. A oni najmlađi, kojima drugo i ne preostaje, nego da slušaju sve zabrane starijih, rastu u potpuno neprirodnom okruženju. A da to ni ne znaju! Najgore je što se manifestacije današnjih frustracija ne će pokazati ni sutra ni prekosutra, nego će izroniti ne znamo kada, u dobu njihova odrastanja a možda još i kasnije.

Zanemarujemo psihološku i socijalnu stranu problema. Puni smo ekonomskih  pokazatelja i oni su nam mjesecima i jedini i najvažniji. A gdje su tu djeca? Gdje je državno nasilje koje se provodi nad njima? Big brother glupave serije za neobrazovane, postale su nam nažalost, svima obrazac našeg vlastitog stvarnoga života.

Bi li dakle bilo potrebno ući i u programirani rizik otvaranja obrazovanja a ne žrtvovati socijalne kontakte tijekom školovanja? Što kažu znanstvenici? Gdje je saznanje o budućem, sigurno mnogo tanjem obrazovanju današnje djece? Što nas čeka u vremenima u kojima će upravo oni biti biološki nositelji smjene naraštaja? Što će tada biti i što će se tada (sve) otkriti? Mi smo prisilno unutar jednog velikog multinacionalnoga eksperimenta s mladim ljudskim bićima. Sasvim nekažnjeno. Jesmo li uvjereni u ne štetnost postupka? Jesmo li sigurni da na to imamo pravo?

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 31-10-2020, 18:03:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.