Zemlja planskog zaborava

Dobro je da se Vlada RH napokon sjetila i odala počast obilježivši žrtve Gologa otoka i otoka Grgura nadomak Senju. Svaka to žrtva zaslužuje. Tamo su, u zvjerskim uvjetima, skončali prvo informbiroovci, partijci koji se nisu na vrijeme presvrstali za Tita, a protiv Staljina. Zatim su tu drobili duh i tijelo oficirima i ženama oficirima iz istog političkog razloga a onda su na red došli teški kriminalci kao Titu željena prethodnica koja je onda mogla, iz Plenkovic Goliduge noći (u dugu mračnu noć) „obrađivati“ političke zatvorenike, mrcvariti do smrti tolike, tek i samo slobodnomisleće, Hrvate.

Titov je socijalizam „s ljudskim likom“, na ovim jezivim otocima, ljudska trupla ostavljao plitko zakopanima pod stablima smokava koje i dan danas gigantski rastu. Titov humanizam bacao je trupla noću u more ribama a kad ih je po okolnim obalama stalo previše stravično iznakaženih isplivavati, bacali su ih u jame po riječkom groblju bez imena, bez križa, bez molitve i bez znanja rodbine. Kad su se i groblja stala prepunjavati drobili su im kosti u drobilicama za krupni kamen a pepeo su bacali kojekuda među stijenje. I tako od osnutka 1948. do kraja 80-ih godine prošloga stoljeća, kažu 16.000 ljudi…

Jedan od posljednjih mučenika koji je Goli uspio preživjeti bio je Dobroslav Paraga. Bio je to kasnije, na početku Dobroslav ParagaDomovinskog rata, danas toliko nepravedno zaboravljeni čovjek, koji je i tada hrabro i spremno organizirao one udarne i prve dragovoljačke postrojbe HOS-a. Onda na Golom, bio je to još mladić kojemu su drobili i zdravlje, i duh, i život. Zbog skupljanja jedne obične peticije potpisa među uglednicima, bacali su ga u poznatu golo-otočku „rupu“. Ne tek samicu. Bila je to duboka jama isklesana u živoj stijeni u kojoj ni zgrčena životinja ne bi preživjela bez boli, straha, patnje i žeđi. Što su odani Titovi kerberi i komunisti izmislili, kakve su sve torture izvodili, to ni ljudi koji su preživjeli Staljinove gulage diljem Sibira, ni tamo slično nisu vidjeli. Ima ljudi koji svjedoče da su i Hitlerovi koncentracijski logori bili životu lakši nego Titov Goli otok. Kad su bravarovi partijci tako započeli s mučenjima i Golim otokom prema svojima, kako su tek postupali s onim „političkima“?

I kad se danas o tome ne govori, kad se politički frazira tek o nekakvu nezaboravu, kad se tek kampanjski i kurtoazno ponekad posjećuje taj zloglasni Titov otok u (ne slučajno) hrvatskome moru, to je možda i gore nego da se taj jugoslavenski Alcatraz i sve njegove duše, ostavi na miru u pržini i suncu, gluhu plavetnilu i u burnoj posolici hrđava vremena u Kvarneru. U prirodnim je surim elementima naime, više poštovanja nego u političara u današnjoj Hrvatskoj.

Ovakvo „obilježavanje“, kakvo je nedavno „odradila“ Vlada RH, ima prozirnu namjeru prikriti i zatajiti stravične zločine i mnoštvene žrtve koje su relativno nedavno otkrivene poput Titovih jama bratstva i jedinstva na Kočevskomu rogu, u Nacizam i komunizamHudoj jami, u Jazovki, na Maclju i na Lepoj bukvi, u mariborskom tenkovskom rovu i na tolikim i tolikih drugim mjestima.

Svaka žrtva, svaka duša, zaslužuje humak s imenom i prezimenom, križ i molitvu. Na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, u Hrvatskoj se planski zaboravlja da je daleko najviše žrtava poklao komunizam. Mučio pa pobio. U Hrvatskoj Vlada traži način kako zaobići primjerice Macelj ili Hudu jamu, u Hrvatskoj se na sve načine nastoji zaboraviti reći da je nacionalsocijalizam bio lijevi pokret, da je Staljin sklopio pakt s Hitlerom i dijelio Poljsku (1939.) kao svoje dvorište. A Tito radosno služio i psećji slijedio. I kaže se uvijek Staljin dijelio, čime se skrivaju sve pale žrtve u tom nedužnome, je li, tek „dijeljenju“.

Hrvatskoj, uskoro već u trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, u zemlji projektiranog zaborava, traže se europski izvori financiranja kako bi se u Titovu podrtinu „Galeb“, s koje su skinute tone kancerogenog salonita i tone znojna drveta, utuklo cijelo jedno bogatstvo. E ne bi li to političko i pomorsko i uljudbeno ruglo, tog notornog svjetskog zločinca, hohštaplera i luftibusa, napokon trajno svjedočilo o njegovoj neumrloj cigara-veličini. Za takve obmanjivačke projekte u Hrvatskoj se uvijek nađe dovoljno novca ali za istraživanje Titovih jama, masovnih grobnica i Titostratišta u kojima leže ljudske kosti, kosti žena i djece, kosti civila, nema ni približno ni volje ni pijeteta a ni približno dovoljno novca. U Hrvatskoj se sustavno proizvodi zaborav. Planski se stigmatizira četverogodišnje zločine Pavelića da bi se aboliralo i veličalo pedesetogodišnje Titove masovne zločine. Da bi se taj genocid nad hrvatskim narodom skrivalo, širi se bauk NDH-a kako bi Titov SFRJ užas bio obrisan i zaboravljen. „Na bedrima havanskih djevojaka…“

I ne samo da se proizvodi zaborav nego se i dan danas skrivaju Titova stratišta masovnih zločina. Na zagrebačkom Jelenovcu se primjerice iz čista mira otvorilo nekakav park prirode ali se nije otvorila ni jedna jedina sondažna jama na tom poznatom gubilištu. Na Radićevu šetalištu, s početka desno, kosti su njemačkih vojnika, a komunjarske su vlasti baš tamo podignule dječje igralište. Sada su valjda sigurni da se (niti tu) ne smije kopati… pa tu su djeca, ne?
Na Radićevu šetalištu lijevo, livada je koja skriva ljudske kosti i tamo raste jedno jedino stablo. Možda livadu proglase šumskim rezervatom. U Šestinama se Titovo stratište nedaleko crkve Svetoga Mirka pokrilo asfaltom i pretvorilo u parkiralište a obližnje nedostupno šipražje skriva na stotine žrtava bratstva i jedinstva. Grobište kod Pedagoške akademije u Savskoj otvoreno je i još brže zatvoreno a da nismo ni čuli razlog zašto. To se nekima, valjda podrazumijeva.

Istovremeno se za jednu jedinu NOB-e betonjaru, nikakve skulpturalne vrijednosti, za kvazi spomenik, diže dreka do neba ako ga netko zalije bojom. Zaboravlja se naravno da ti humanisti komunizma, koji se zgražaju nad nekom spomeničkom devastacijom već s psima ulaze u crkvu ili pse dovode na mokrenje na spomenik fra Grgi Martiću u njegovoj ulici u samome središtu grada. A koliko je samo „performansa“ odrađeno na spomeniku prvom hrvatskom predsjedniku, sve dok policija nije postavila kamere i zaštitila spomenik?

Zato je bolje, otputiti se Vladi na (još jednu) ekskurziju na more, u Senj, pa malo turistički oploviti oko Grgura i GoliGolog, prije masnog banketa na svježem, burnome zraku… nego stvarno komemorirati žrtve.

Kada će dakle napokon, ta tzv. europska Hrvatska, redovito stati komemorirati a ne tek kampanjski obilježavati lokuse masovnih grobnica kad već ne izdvaja ni desetinu potrebnih sredstava da bi se značajniji broj od preko 900 hrvatskih stratišta otvorilo, obilježilo i ljudskim ostacima stavilo znamen i križ, pružilo elementarno poštovanje i dostojanstvo. Dosta je više te prigodničarske političke karavane: ja došao - ja bio, poveli smo i tv kamere… a sve bez prave riječi, bez svećenika, bez obreda. Bez povjesnika koji bi osvijetlio doba nečovještva i patnju žrtava. Bez ljudi koji bi nas podsjetili da smo ljudi.

Ako su nam četnici u Beogradu i velikosrbi, na tamošnjoj vječnoj vlasti, krivi za skrivene masovne grobnice tolikih hrvatskih žrtava, tko nam je kriv što ne otvaramo i ne obilježavamo čak niti koliko Slovenija, Titove masovne grobnice bratstva i jedinstva?

U zemlji planskog zaborava, utući ćemo milijune eura u Titovu podrtinu jer svaka se može obnoviti, to je samo pitanje milijuna ili milijardi eura. I Titanik se, naravno, može izvući i rekonstruirati, pitanje je samo koliko ćete tisuća milijardi dolara u to utući. S nekakvim „Galebom“ gradit ćemo pun zločinački imidž i mlađim naraštajima poručivati kako zločinca treba dovijeka slaviti, kako su žrtve „morale pasti“ i kako je sve to bila „samo“ poražena vojska.

Titova pobjednička vojska u RH, tako sebi (još i dan danas!) gradi povijesne spomenike veće i od sama Eiffelova tornja. Spomenike patološkim ubojicama, batinašima i sadistima te ukupnom bravarovu državnome barbarstvu.

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.