Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Kako Tita, Bleiburgom pokušati abolirati (II. dio)

U ovom ću se osvrtu, u dva dijela, tek prošetati Vurušićevim tvrdnjama koje ovaj zapjenjeni, čini Pavelic Mussolinise mladac, prosipa nekritički, računajući kako se istina može prvo prešutjeti, kad izroni tada zamagliti, a kad postane opće mjesto tada objesiti ustaškome režimu o vrat.

O Rimskim ugovorima (Musolini-Pavelić) što jest bila tragedija hrvatskog naroda i podmirivanje apetita fašističke Italije hrvatskim teritorijima, auktoru je, vidi se, poznato samo ono stanje od 1941. do rujna 1943. Još izgleda nije čuo za kapitulaciju Italije. Nije čuo ne samo za Pavelićevo trenutno poništenje tih istih ugovora u rujnu 1943. već i za njegovu osudu i optužbu Italiji da nije izvršila nijednu od svojih obveza iz tog ugovora. One nisu nikada zaživjele i upravo je zato cijeli ugovor, isti, i proglasio ništetnim. Auktor je preskočio i povijesnu činjenicu da je nacistička Njemačka pronašla svoj interes u toj odluci i podržala takvu novu odluku, da NDH vrati svoja područja. Ah te činjenice, ah ta povijest, nikako da bude partizanski crno-bela. Vurušić se čak toliko pogubio da odriče kako su ustaše bili antikomunisti. Ma u njega je to ista boja kao bela, samo crvena.

Već i ptice na grani znaju da je najveće, najbrojnije i najtrajnije zločine u povijesti čovječanstva počinio komunizam, a ne nacizam i fašizam zajedno. To naravno ne može, niti hoće, umanjiti crne zločine pred crvenima ali oba masovna zločina stavlja se u povijesni kontekst i međuodnos za koji Vurušić još nije stigao ni čuti ni saznati.

Što se tiče onih žrtava koje smo, kako kaže imali, a “koje su pale za oslobođenje od nacizma i rasizma” čast svima BLeiburgnjima i svim njihovim mladenačkim idealima o slobodi. Znamo da je komunizam obilato glagoljao o tolikim divotama humanizma i na tom svom putu uništio toliku mladost, međutim što je time ostvario i postao? Opravdano je pitanje jesu li ti životi pali za oslobođenje ili za Titovu diktaturu? Jesu li njihovi ideali zaživjeli ili su najgrublje iskorišteni, zloporabljeni i pogaženi?

Kada (u drugom pokušaju) pokušava biti objektivan auktor kaže: “U Bleiburgu su partizanski sudovi po hitnom postupku osuđivali poznate ustaše i četnike na smrt i izvršavali presudu na licu mjesta". On se ograđuje riječima “poznate ustaše i četnike” opravdavajući ukupan zločin, iako priznaje da se dogodio baš na Bleiburgu. Upravo je tragikomično kada likvidacije, koje sam Tito zove likvidacijama, Vurušić želi zamotati u “partizanski sudovi”. Bilo bi jadno kad ne bi bilo žalosno spram tolikih ljudskih života. Kakvi sudovi? A i to što je kazao nije kazao prije nego što je još jednom krenuo mizerno licitirati brojkama i naravno umanjivati: “Zar nam ovih dana njemački TAZ mora napomenuti da su "16. svibnja 1945. godine Britanci preostale razoružane ustaše i četnike počeli predavati partizanima - prema britanskim izvorima, do 31. svibnja - 12.196 Hrvata, 8263 Slovenca, 5480 Srba i 400 Crnogoraca.” Dosjetio se Vlaj s Otoka, kako (naknadno) umanjiti svoju krivicu…

Vurušić slijepo citira i potpuno vjeruje prosrbskom, berlinskom Die Tageszeitungu, a ovaj pak valjda ima pristup zatvorenim Britanskim pismohranama?! Od kada? V. V. vjeruje TAZ-u, a ne brojnim fotografijama Blajburškog polja prekrivenog s kraja na kraj demobiliziranim ljudima. No, omaklo mu se ovo: “do 31. svibnja” čime oslikava Titovo “hrabro ratovanje” i trajanje istog tog pokolja nad razoružanima te svima zatečenima još dva tjedna poslije završetka Vurusicrata. A zatim se Vurušićeva potcjenjivačka blajburška “tri dana” nastavljaju mjesecima po svim Titovim Križnim putovima…

Ingeniozan je ovo auktor koji nam piše kako su Britanci “počeli predavati partizanima”… A kako se to “naoružane jedinice ustaške vojske”, koje “pružaju žestok oružani otpor” i s kojima se vode “teške bitke našeg naroda do konačnog oslobođenja” mogu preko Britanaca predati partizanima? I kad su se već izgleda ratujući predali (još se ne zna) a prema važećim Ženevskim konvencijama, kako ih je Tito mogao tako slavodobitno i masovno likvidirati? No, što uopće pitati Vurušića, kad kao i TAZ licitira, umanjujući, sa samo “26.000 žrtava”??

Izlišno je i deplasirano dalje propitivati Vurušićeva zamatanja Bleiburga u VRO Oluju, Vučića i Vulina, Miloševića i obrambeni Domovinski rat te u tekuće političko nužno mu i preporučeno optuživanje Škore i Hasanbegovića. Još je mizernije kada poginule pripadnike neprijateljske vojske, poginule za trajanja rata protiv Hrvatske, s oružjem u rukama i na crti bojišnice u Domovinskom ratu, uspoređuje sa situacijom na Bleiburgu.

Nadalje, partizani nisu bili nikakva “hrvatska vojska” kako piše, nego su pojedine jedinice bile sastavljene od Hrvata u Titovoj Jugoslavenskoj armiji. Nikakvoj drugoj. Hrvatski partizani pod Titom borili su se za komunističku internacionalu, a ne za hrvatsku vojsku, još manje hrvatsku državu. Oni među partizanima, koji su je sanjali i vjerovali Titoda ju ostvaruju, vrlo brzo su završili po Titovim gulazima: od Sremske Mitrovice i Zenice, do Stare Gradiške i Golog otoka.

Mnoge su neistine i proizvoljne tvrdnje u Vlade Vurišića kad piše kako je “Tito imao snage i pravo Staljinu reći ‘NE’ i izvući nas ispod kandži pod kojima je završila cijela istočna Europa.”

Ovu staru komunjarsku laž vrijedi rasvijetliti. Kao vjerni Staljinov đak, Tito je staljinistički komunizam odobravao i poznavao do u dušu, živio je i “nadahnuto” djelovao u Sojuzu. Kao diktator novostvorene države odano je kopirao upravo taj zločinački model. Znao je točno, naravno i prije rata, kakva je Staljinova diktatura, koje su joj metode, no unatoč tome, čak je tri godine poslije rata, u svim službenim prostorijama juge, prvo visio Staljin pa tek do njega Tito. Bio je divinizirao i zločinca Lenjina… da ne dužim. A onda mu je sinulo: zašto ne samo ja?

Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (skraćeno Kominform, Informbiro ili IB) kao političko tijelo, bilo je pod dominacijom sovjetskih boljševika. Kao što se zna, IB je osnovan rujna 1947. u Varšavi i do proljeća 1948. imao je sjedište u Beogradu. Nije bilo onako kako to komunistička hagiografija prikazuje, da je Tito u lice Staljinu sasuo “ne”, nego su Staljinovi napadi na KP Jugoslavije trajali još od početka 1948. i Tito se imao kada potiho savjetovati sa Saveznicima s kojima je naročito bio “povezan” u drugom dijelu velikoga rata.

Nije Tito tada pokrenuo nikakvu liberalizaciju unutar ni države ni KPJ-e, nego mu je gorilo pod stražnjicom, mogao je za čas izgubiti sav položaj stečen u ratu a lako i glavu. Znao je točno, kako je to i sam radio u Rusiji. Bio je prikliješten politički i vrlo slab. Tražio je, jasno, podršku na drugoj strani, a gdje će nego u Britaniji? Zapadu je juga nasušno trebala kao tampon zona protiv Staljina, koji se već bio raširio od Baltika sve do Crnoga mora.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, već u lipnju 1948. Rezolucijom Informbiroa (sada sa sjedištem u Bukureštu) Staljin je odrezao Titu. Tek tada, osiljen podrškom sa Zapada, koji je stao na njegovu stranu, Tito se hrusti ostarjelome Staljinu. Čuo je za njegova oboljenja, više ga se ne boji. Skida ga sa svih zidova, počinju politički progoni na sovjetske vještice u jugi… Tek tada je stao rezati sve do tada odane mu drugove utemeljivši svoju strahovladu. Lagao je, unatoč danim obećanjima Saveznicima, da će raspisati izbore, a Jugoslavija postati demokratska država. Saveznici su, popuštanje diktature od Tita, tražili još i pri podršci njemu, a za trajanja sukoba Staljina s Titom, pa je donekle morao udovoljiti zahtjevima i popuštati sa svakom novom tranšom kredita. Tako su maršalovu mitološku gordost o “povijesnom Titovu ‘ne’ Staljinu” iskitili na Zapadu jer… vjernog slugu uvijek treba i pohvaliti. Tako je, ali njihove ciljeve, potpuno ostvario “najveći sin naših naroda i narodnosti”. Usput, nisam znao da je rođen na više mjesta… Možda u etapama?

Jasno je iz svih Brozovih poteza da mu nije bilo stalo ni do kakve demokratizacije. Niti da nas izvuče “ispod kandži Tito Staljinpod kojima je završila cijela istočna Europa” to su bajke, nego je on poduzimao sve da budemo pod njegovim, a ne sovjetskim kandžama. I na tom tamponu je dobio prvo bespovratne, kasnije iznimno povoljne, kredite Zapada. Nema tu nikakvog vještog laviranja između Istoka i Zapada nego samo gol i banalan zakon love. Tko da više. Nema tu nikakve borbe za standard i razvoj jugoslavenskih naroda - kroz njegove su ruke prošli bilijuni imperijalističkih dolara a ostatak je upotrijebio da juga opstane. Na tom tamponu je naučio sjediti na dvije stolice… i tako je, na preporuku Britanije… čiji je bio igrač, osnovao Nesvrstane… tako je dijelio kapom i šapom, dilao sav dobiven, tuđ novac, onim teroristima diljem svijeta, koji su rušili vlade. Filao je “borce za slobodu” koje je Zapad uprezao u svoje interese širenja trajne nestabilnosti i novih podjela karata u blokovskome svijetu. “Tito – Tito slobodo!”

Da, u tome je Tito bio važan i vrlo uspješan. Sluga. Da, zato su mu svi i došli na sprovod. Da, “surađivao” je - ali ovako - sa svima. I na tome je održavao Jugoslaviju, na aparatima, sve do svoje smrti. A da je stvorio nešto realno ili što valja to bi opstalo i poslije njega, kao što je hrvatska država opstala nakon smrti predsjednika Tuđmana a ne bi se juga odmah raspala, kao kula od karata.

Kakvo Titovo “ne” Staljinu, kakav spas od Staljinovih kanđi, kakva liberalizacija komunističke partije ili države!? Pa nije “hrvatska” Udba ušla u sve političke stranke na prvim demokratskim izborima zato što je progresivnija ili liberalnija od jugoslavenske, nego zato da gazduje u svom dvorištu, prigrabi svu vlast. Doduše, hrvatska Udba nikada nije kazala povijesno “ne” onoj jugoslavenskoj ali i to samo s ciljem učvršćenja osobne vlasti. Kao što je i Tito, poslije, njegovao prijateljske odnose i sa SSSR-om. Uvijek. Čim bi to moglo naljutiti pa odriješiti kesu Zapadu.

Tito je bio proizveden kao zapadni igrač (od Drugog rata, a možda u Rusiji i prije) omiljen u trećim zemljama, svaki put kad bi im donio (imperijalnu) vreću novca. Znate onu: “novac ne poznaje državljanstvo”. A bedacima je, kako doma tako i u svijetu, prodavao “pravednu borbu za oslobođenje”. Popis njegovih intimusa, zločinaca i diktatora, jest svjetski, jest zvučan. Prigrabio si je zatim, vrhunski (komunistički?) luksuz, kao proviziju od sveg tog imperijalnog bazena novca, kojim je baratao diljem svijeta i bahatio se kroz 27 vila, grlio se s teroristima, protjerao Židove iz Jugoslavije (ne prije nego su potpisali da se odriču svih svojih nekretnina) i filmski se ljubio s Arafatom. Umalo je i zatrudnio.

Vurušić je, čini se, i gluh i slijep jer nije čuo ni čitao kad lupeta sljedeće: “HDZ bi konačno trebao definirati i reći na koji se mi povijesno-politički kontinuitet nastavljamo…” - U prvom Ustavu RH mu piše ZAVNOH, pa hrvatski branitelji… što je odraz ondašnjih međunarodnih silnica i neželjena anticipacija kasnijeg guranja Hrvatske vojske i branitelja u drugi plan. Hrvatska se ni na koga nema zašto naslanjati jer je nastala u obrambenom Domovinskom ratu, žrtvom hrvatskih branitelja. Nikakav yu ZAVNOH ni Ustav iz 1974. ne bi ni oslobodio, niti stvorio Hrvatsku. Dapače, on ju je želio ostaviti u nekakvoj konfederativnoj Jugoslaviji.

“…i jer kao ni Bleiburg i Oluja, ni Hrvati sa svojom poviješću od stoljeća sedmog, nisu 1990. pali s neba…”. Možda je doista, sam ovaj auktor, pao mokar s jednog od stratusa… Svom demokratskom, vojnom i diplomatskom homogenizacijom, ujedinjenom snagom, Hrvati i građani Hrvatske upravo su devedesetih napokon postigli cilj i stvorili svoju državu.

”…niti su došli s HDZ-om na ove prostore. Nešto nas je do tada određivalo.” – Jugoslavija me sigurno nije određivala. S HDZ-om su Hrvati došli na kartu svijeta i upisali se u državničku povijest. “Nešto smo bili. Što to?” – Evo što i tko: Muslimani su se podijelili još i na Bošnjake, Hrvati su bili i ostali Hrvati, Srbi su i prije bili Srbi, Jugoslaveni su bili Jugoslaveni baš kao što su i oni Neopredijeljeni ostali neopredijeljeni. Tko ikome danas u Hrvatskoj brani da bude i govori to što za sebe osjeća? Ali nećete izvrtati povijesne činjenice i nećete javno lagati.

Na posljednje histerično i budalasto pitanje: “Je li naše naslijeđe NDH?” citirat ću jednog komentatora s mreže HKV-ea: “Jasno da jest! Jer u Hrvatskoj danas, kao snijega, ustaša ima puna četiri metra! Posvuda”. To je uostalom vidljivo, dodajem, i po svim veleposlanstvima u RH.

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 23-10-2020, 11:08:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.