Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

Sada je mrski nacionalistički Zagreb dobar IDS-u

Sa svih strana javljaju se tobožnji znalci. Besposleni aktivisti, nezadovoljnici i bukači. Lešinari. Oni znaju da Hitna pomoć ne valja, oni znaju tko je kriv, oni znaju od čega je nesretni mladić hitnapreminuo, oni znaju kako nije morao, oni se razumiju i u organizaciju i u dijagnoze i u liječenje i u terapiju i u rehabilitaciju. Oni imaju njegovu povijest bolesti u malome prstu. Raspomamljeni protiv vlasti oni žele vlast. Uvjereni su da je zvijer ranjena i sada ju žele zvjerski i opetovano napadati. Da bi nešto mijenjali? Da bi vratili život? Da bi druge spasili? Ne. Oni žele financijski spasiti sebe i sada vide u toj okrutnoj tuđoj nesreći svoju masnu priliku. Da bi stvari unaprijedili i poboljšali? Ne, nego poživinčeni da bi zasjeli na i u istu ovu vlast i vladali isto ovako: gramzivo, bezosjećajno, neodgovorno drsko i neučinkovito. Ali se sve to osobno tim ne-osobama jako isplati... Zato mogu pokušavati kapitalizirati, ostvarivati svoje bolesne ambicije i na izgubljenom životu nesretnoga mladića. Na nesreći njegove obitelji. Sve za politiku jer čovjek je (navodno) zoon politikon. Više zoon...

Oni znaju da organizacija Hitne ne valja jer svi spašeni životi do sad nisu jamstvo, nisu vrijednost. Jedan izgubljen život ruši sve do sad spašene živote. Zar ne? Oni znaju da je Hitna morala i mogla doći prije. Oni znaju što ni sama Hitna ne zna: A kako su mogli stići prije? Jer u Hitnoj su valjda kartali i pili pivu. Nisu nekom drugom spašavali život. U Hitnoj su isključili radio, legli u vlastita kola i častili se kisikom. Prevruće im je bilo da bi jurili i prevrtali polomljene, krvave ljude iz sudara i požara i vraćali im predano, osnovne vitalne funkcije. Bukači znaju da organizacija ne valjahitjer u Zagrebu je sve bolje. Zagreb ima najviše ekipa. To je zato što su Zagrebčani najvažniji na svijetu, zar ne? A ne zato što Zagreb ima i najviše ljudi i najviše prijetnji za moguće velike nesreće i najveći porez i prirez. I najrazigranijeg fontana-mena. Sad će rotor fontana, tek što nije. Idemo delati: bil bu poplavljen celi Novi Zagreb...

U kojoj to državi svijeta uvijek ima dovoljno ekipa Hitne? Na bogatoj Aljasci, bogate Amerike, pomorce i ribare i domoroce spašavaju velikim pučinskim, skupim brodovima i brojnim modernim helikopterima, utreniranim ekipama pilota, liječnika, plivača i ronilaca, čupaju ih iz ledena mora. Lete noću i za snježnih oluja. Imaju li mrtvih? Jesu li spasili sve? I još o svojim gubicima snimaju filmove i serije...

Zar bi u Zagrebu bilo dovoljno istovremenih ekipa da se sruši avion ili se dogodi željeznički sudar? Zar bi bilo dovoljno ekipa liječnika u Hitnoj? IgnorancijaNapadati ovih dana Hitnu službu to je kao da napadate sve kemičare, sve farmakologe, sve genetičare, sve liječnike i sve druge istraživače što još uvijek nisu pronašli lijek primjerice za rak. Što političari nisu odvojili dovoljno novca. A koliko je to točno dovoljno? Imamo li taj novac? Na uštrb čega drugog? Napadati Hitnu mogu samo hipiji i uličari i neznalice, koji „znaju“ kako da je Hitna došla ranije - život mladića bio bi obvezno spašen. A kako to znaju? Na temelju čega znaju? Koje su analize proveli, koje su dijagnoze postavili? Znaju li što je mladić nesvjesno učinio a što je možda bilo nenadani okidač? Ne znaju ništa!Koja si država može priuštiti non-stop nazočnost maksimalnog broja ekipa? I za koje potrebe? Procjene za svakodnevicu rade se na temelju redovitih prosjeka a ne za iznimne i najgore moguće scenarije. Zašto se proglašavaju izvanredna stanja ako sve vrijeme, svugdje u svijetu postoji sav potreban broj dežurnih. Svih raznih ekipa? Koja država može 24 sata dnevno, 365 dana godišnje plaćati maksimalan broj ekipa liječnika i osoblja hitne za slučaj eventualne katastrofe? Zar je sve to u bogatome svijetu drugačije? upZar ljudi ne umiru posvuda? K tome, pojedina dva bolesnika umiru od dvije različite bolesti, često u Hitnoj i od anomalija... može li igdje Hitna odgovoriti i spasiti život svakome i svugdje? Pa to ne može ni dragi Bog.

Mogu li sve bolničke operacije, u kontroliranim uvjetima, završiti sretno? Tragičan je svaki izgubljen život, posebno mladog čovjeka ali može li svijet svojim životima i bolestima biti drugačiji ako numerički povećamo ekipe, umnožimo liječnike i povećamo broj vozila? Hoće li tada kvantiteta prijeći u kvalitetu? Uvijek će neko vozilo i ekipa biti na drugoj intervenciji, punit će vozilo gorivom ili novim medicinskim pomagalima. Uvijek će neko vozilo biti na predalekoj adresi i uvijek će postojati bolesti zbog kojih pacijenti ne će moći ostati na životu. Uvijek će postojati i liječnički ljudski faktor, kriva procjena, nedostatan ili neadekvatan medicinski tretman. Uvijek će nažalost postojati i kreteni za volanom koji trešte glazbom ili samo bleje u svoju divnu haubu a Hitnoj se (sasvim nekažnjeno) ne miču ni kad je ona u najvećoj žurbi. Pod svim sirenama i svjetlima... I što ćemo sada? Uvesti tisuću liječnika iz većih i bogatijih država od naše? Hoćemo li početi glumiti zdravstveni Kuvajt?

Ta je neminovnost strašna, stanje je više nego strašno. I trajno. Otežavajuće, naročito za masovne turističke navale. Zato je i život i rad bilo koje Hitne službe tako često strašan. Nepromjenjiv. A nemaju ni uvijete niti plaće koje bi morali imati. Nemaju čak ni beneficiran radni staž a svaki ga policajac ima. E ali policija treba političarima i vlasti a Hitne trebaju „samo“ narodu...

Napadati ovih dana Hitnu službu to je kao da napadate sve kemičare, sve farmakologe, sve genetičare, sve liječnike i sve druge istraživače što još uvijek nisu pronašli lijek primjerice za rak. Što političari nisu odvojili dovoljno novca. A koliko je to točno dovoljno? Imamo li taj novac? Na uštrb čega drugog? Napadati Hitnu mogu samo hipiji i uličari i neznalice, koji „znaju“ kako da je Hitna došla ranije - život mladića bio bi obvezno spašen. A kako to znaju? Na temelju čega znaju? Koje su analize proveli, koje su dijagnoze postavili? Znaju li što je mladić nesvjesno učinio a što je možda bilo nenadani okidač? Ne znaju ništa! Ali jamče sve.puNe priznaju da im je mladićeva smrt sura i bijedna prilika za bolesnu afirmaciju. Za njihovih pet minuta „slave“ pred kamerama. I baš su se proslavili. Besposličari optužuju one koji doslovno krvavo rade, da rade presporo! <

Probijaju nam uši i s brodogradilištima. I u Puli, i u Rijeci, i u Trogiru. Glavna riječ su plaće. Glavna patetika je u riječi spašavanje. Glavna prozivka je „država mora“. Glavna operativna manipulacija je brojka zaposlenih. Jer nekada je Jugoslovenska brodogradnja (ma što to značilo) u svijetu bila među prvih deset. Znači valjda, taj smo status imali i morali zadržati zauvijek. Nasljedno. Sa svim prekobrojnim radnicima... u Titovim tvornicama planske privrede... bez ikakve zarade. Jer nekada smo radili perfektne brodove, jer nekada... Nekada sam imao nove adidas tenisice ali su se odavno raspale. Baš kao i europska brodogradnja.

Nekada je cijena čelika bila bitno niža. Nekada brodograditeljski Daleki Istok nije ni postojao. Nekada je robotika i konkurencija u Europi bila drugačija. Nekada je Europa vodila po brodogradilištima i brodovima porinutima s navoza. Nekada je bilo nekada. Nekada je brodogradnja u Jugoslaviji bila državna. Nekada se pokrivalo sve njezine gubitke. Trajno. Titovim stranim kreditima, tuđim... po gloginjama. Po tome je Tito zaista bio velik... i sve nas je zadužio.

Danas je još stotinu drugačijih, težih elemenata poslovnoga okruženja. Prošla su desetljeća. U brodogradilištima rade unuci nekadašnjih pubrodograditelja. Europa danas brodogradnju smatra i bučnom i prljavom industrijom a ne dometom i svojom perjanicom. Jugoslavija je nekada spominjala samo „naše“ krasne brodove, „naš“ divan rad, „naše“ svjetski priznato znanje ali nije istovrsno trubila koliko taj rock&roll po škverovima zapravo košta. Nije bilo važno prodati taj genijalno složen proizvod i u konačnici zaraditi, nego samo redovito podijeliti plaće. Jer plaće se dijele. Ne zarađuju. Tito ih je tomu naučio: da budu uvijek podmireni bez obzira na sve. Pa što košta da košta. A poslije kreza potop...

Socijalizam u glavama rudimentarnih IDS-ovaca, SDP-ovaca i radnika po škverovima ostao je isti sve do danas. Hitna im još uvijek kasni. Radnici samo pitaju gdje su plaće. Ne pitaju ima li njihov proizvod tržište. Hoće li ga dovršiti na vrijeme? Hoće li na njemu zaraditi? Koliki su krediti i kamate? Ne, oni hoće samo plaće. Samo svoje plaće. „Koje smo mi pošteno zaradili“. A kako su ih zaradili ako novogradnja kasni? Kada su ih brže bolje zaradili ako brod nije ni isporučen, prodaja obavljena a novac uplaćen? Je li posao obavljen kad je tenisica slijepljena i sašivena? Jel' tada stiže plaća? Jel' se tada „dijeli“?

I ako nema plaće Uprava obnoć ne valja. Kad je Uprava dolazila, nisu mudri i grlati sindikalisti pitali valja li ona ili ne, kolike će uprava imati plaće, hoće li im biti preskupa, kakve će nemoralne menađerske ugovore potpisivati niti kakve povlaštene otpremnine tražiti. Uzeli su svoj dio u tom balu? To zaista upravama u nas pripada uvijek. Nema (njima) straha. Bez obzira na rezultate. Poduzeće su rukovodili do propasti ali oni su uvijek iznimno bogato nagrađeni. Ide i sindikalistima, što gore to bolje. Oni se vole miriti. S lovom. Još nisam čuo da setitoneki upravnjak a nakon stvorene propasti, odrekao „svoje“ prebogate otpremnine. Baš kao nagrade za takav ukupni rad. A sindikalisti i radnici, oni tada šute. Stigla je nova Uprava pa će ona valjda dijeliti plaće. Jer plaće se dijele. Sada, kad im Hitna nije stigla u brodogradilište, vade sve svoje optužbe. Odjednom sada znaju sve. I hoće svoje plaće. Jer Titovo brodogradilište mora biti spašeno. A zašto bi moralo ako je pod tržišnim ratovanjima propalo toliko državnih tvornica iz planske privrede posvuda i desetljećima po bivšem socijalističke raju? Zašto bi brodogradilišta bila sveti izuzeci? Po čemu bi manipulacija brojem zaposlenih bila opravdanje za spašavanje? Sve je to vrlo lijepo, imati radna mjesta i plaće ali kad ste zadnji put prošli na tržištu i kako? Do kada ćemo financirati sve vaše havarije? Pa ogromna lova upucana u brodogradnju mogla je odavno biti podijeljena radnicima za mirovine i otpremnine do imendana. Bilo bi bitno jeftinije. Njima bi se jako svidjelo, ne bi morali na posao a i mogli bi se odati apartmanizaciji. Samo bi doduše sindikalisti bili oni jedini trajno unesrećeni. Do kada ćemo s tom sindikalnom patetikom o spašavanju? Do kada će država, znači svi mi, morati? I što morati? Gubiti?

Kad će IDS-u i SDP-u napokon stići Hitna? Gadljivi su i amoralni ti njihovi sadašnji vapaji u pomoć. Kad će IDS napokon odgovarati za svoje propale projekte i za uništenje Istre o kojem toliki iz nje, toliko već godina, meritorno pišu? Zašto sada bijeli Jakovčić i crni Miletić (na aparatima) ne spominju otcjepljenje? Zašto sada ne traže autonomiju? Europu regija. Što su radile sve ove godine sve te komadine? Rezale vrpce i puštale u promet dvadeset metara mola? Koji je netko drugi projektirao, platio i izgradio... Zašto sada Istra nije željena i pivski slavljena na svim Jakovcic_Koncarzidovima svih njihovih kafića tek kao štit, otfikarena od Hrvatske? Gdje su sada mudri autonomaši? Jesu li u šoku i u sobi? Ili im (još) nije stigla zagrebačka Hitna?

Sada bi im taj mrski nacionalistički Zagreb morao rješavati njihove planske promašaje i projektiranu korupciju. Ma samo da onaj Thompson ne zapjeva u Puli. Sada im je dobra ta „Tuđmanova Hrvatska“ jer ona bi sav taj višegodišnji belaj imala platiti. Spasiti radnike. Svi hoće financijsku Hitnu. Sad im odgovara i Vlada jer u nje je kesa. Dobre su im nanaglo i kune...

Mentalitet je to vrlo sličan četničkome. Zato im četnici slobodno i željeno i šeću i urlaju Istrom. Na poziv. Kao svojom vlastitom arenom. Valjaju se Istrom drugovi kokardaši. Zato se u njoj najbolje osjeća pola Beograda pa i šire. Zato se Rade i sve Rade tamo raduju. Kultura s tvrđave Minor za sufinanciranje major. Zato Stazići tamo i ljetuju (bez bicikla) za sedam kuna. Ostane više za gemišt. A Zagreb onda neka i to ljetnikovanje plati. Mentalitet je to jako blizak četničkome: digli ustanak zbog „šahovnice“ i „ustaških“ kuna a kad su izgubili rat, vratili se živjeti pod istu tu „šahovnicu“. Jer tu su (iste te) kune. Nisu više ustaške? Nisu iz mrskoga Zagreba?

Ma gdje je više ta Hitna?

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 7-12-2019, 13:54:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.