Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Istanbulska konvencija

Samo mjesec dana nakon što je preuzeo Vladu RH (studeni 2016.) njezin novi predsjednik PlenkovićG. Plenković nas je jednostavno ovih dana (jednako kao i u studenome 2016.) kao dekretom monarha, napao svojim gotovim tvrdnjama kako Konvencija ide u Sabor vrlo brzo. Dojadio mu pritisak iz Bruxellesa? Popustio tim pritiscima? Nesumnjivo. Pa kaže nama predsjednik Vlade Plenković: Pa pročitajte tekst konvencije! Da li g. Plenković stvarno misli da svi ljudi imaju vremena čitati stotinu stranica Konvencije i Pojašnjenja? Je li to put komuniciranja s izbornom bazom i svim građanima RH?Andrej Plenković, izjavio je povodom Dana borbe protiv nasilja nad ženama: „Pokrećemo postupak ratifikacije Konvencije Vijeća Europe“. Već iz toga je vidljivo da se g. Plenković brzopleto i neadekvatno odlučio i opredijelio i zauzeo gotov stav o nužnosti ratifikacije. Već kao zelen, nov predsjednik Vlade RH. A na temelju čega? Na temelju Plenkovićrasprave u hrvatskim stručnim krugovima nije, na temelju rasprave u našoj javnosti, a namijenjene građanima nije. Već to je, dakle, potpuni faux pas.

Kako se pokazalo, nijedna konvencija na hrvatskim prostorima nije do sada podigla ovakvu buru mišljenja kao Istanbulska konvencija. Ona je jasno postala pravi sociološki i pravni, prvenstveno suverenitetni i državotvorni te politički i fenomen i problem. No, predsjednik Vlade ponaša se ignorantski.

Tragično, ali niti nakon ovih, punih 16 mjeseci bure u javnosti, Plenković se nije potrudio inicirati sve one demokratske načine kako bi se prvo upoznalo javnost i raspravljalo u stručnim krugovima. Nije razgovarao ni s pravnicima, ni s Biskupskom konferencijom, niti je iskomunicirao ovaj nesumnjivo velik i te kako sporan problem s javnošću, a niti je pravno provjerio je li moguća i HDZprovediva predsjedničina inicijativa da se nesporan dio Konvencije odmah uvede u pravni sustav RH, a o ostalome da se diskutira. Parcijalne konzultacije ne mogu riješiti ovaj problem, no ni o njima, javnost, ne zna ništa. On nije ni predstavio niti omogućio pro et contra, čak ni improvizirajući usmeno u tv kameru. A toliko viri iz svih Dnevnika, tiskovina i tiskovnih konferencija. Unatoč tome što je Vijeće Europe spornu konvenciju predstavilo još 2013.

Nije poduzeo ništa javno objašnjavajuće, iako i on i te kako jasno vidi da je Konvencija sporna za vrlo velike skupine hrvatskoga društva. Što to govori o političaru Plenkoviću? O navodnom demokršćanstvu HDZ-a? G. Plenković nas je jednostavno ovih dana (jednako kao i u studenome 2016.) kao dekretom monarha, napao svojim gotovim tvrdnjama kako Konvencija ide u Sabor vrlo brzo. Dojadio mu pritisak iz Bruxellesa? Popustio tim pritiscima? Nesumnjivo.

Pa kaže nama predsjednik Vlade Plenković: Pa pročitajte tekst konvencije! Da li g. Plenković stvarno misli da svi ljudi imaju vremena čitati stotinu stranica Konvencije i Pojašnjenja? Je li to put komuniciranja s izbornom bazom i svim građanima RH?

Što je tu novog?

Pođimo od onoga što odmah upada u oči. Možemo mi misliti u Googlu što hoćemo, ali on je (i u ovom slučaju) Upitnikjedna velika pismohrana raznovrsnih silnica, dokumentiranih i pisanih reakcija u nekome u društvu. Sustavnim pretraživanjem lako je uočiti da nam je na raspolaganju (samo po jednom zadanom naslovu u tražilici) više od 160 članaka o Istanbulskoj Konvenciji! Prema tome, reakcija pojedinaca i institucija je izvanredno jaka, brojna, važna i definirajuća za ukupno stanje oko Konvencije a koje predsjednik Vlade ne misli da je dužan objasniti hrvatskoj javnosti. Osim čitanja stotinu stranica Konvencije, upućivanjem tog dokumenta u Sabor hrvatski bi ljudi valjda trebali još i prestati obavljati svoju radnu zadaću i na radnome mjestu, satima i danima pomno pratiti često vrlo promašene saborske rasprave!?

Nastavimo s onim što odmah upada u oči. Ova Konvencija Vijeća Europe predstavljena je na 28 stranica, a Vladino „Pojašnjavajuće izvješće“ rasprostire se na 76 stranica. Već ovaj površni pogled pokazuje, kada je potrebno čak trostruko duže pojašnjenje, koliko je materija Konvencije zakukuljena, komplicirana i koliko se toga u njoj može skrivati. Ako je obiteljsko nasilje nad ženama, nadam se i nad djecom i nad muškarcima, već inkorporirano u hrvatske zakone, postavlja se pitanje što želi regulirati Istanbulska Konvencija? Što je tu novog?

Kaže nama predsjednik Vlade Plenković: Pa pročitajte tekst konvencije pa onda sudite... Iza njegova žurna guranja Konvencije u Sabor krije se jak pritisak Bruxellesa s tvrdnjom kako Hrvatska kasni. Može li ta naredba nekoj suverenoj državi predstavljati legitiman zahtjev? Može li g. Plenković ignorirati svo ovo more reakcija? Izgleda da može jer je predsjednik Vlade i nepogrješiv i uporan.

Nitko naravno nema ništa protiv onog dijela Konvencije u kojem se osuđuje nasilje nad ženama. Iako bi potpuna NasiljeNitko naravno nema ništa protiv onog dijela Konvencije u kojem se osuđuje nasilje nad ženama. Iako bi potpuna formulacija, napokon, u 21. stoljeću, trebala glasiti: osuđujemo svako nasilje, zatim svako obiteljsko nasilje nad djecom, ženama i muškarcima. No, nasilje je ionako već sastavni dio hrvatskih zakona...formulacija, napokon, u 21. stoljeću, trebala glasiti: osuđujemo svako nasilje, zatim svako obiteljsko nasilje nad djecom, ženama i muškarcima. No, nasilje je ionako već sastavni dio hrvatskih zakona...

Rodno-ideološko

Unatoč svima onima koji se danas javno zaklinju (uključujući predsjednika Vlade) kako Konvencija govori tek o ravnopravnosti žena te da u njoj nema nikakvog rodnog određenja, već u Preambuli, na prvoj stranici Konvencije, jasno (na čak tri mjesta) piše:„prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja...“ te zatim: „mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba...“ te još: „prepoznajući Genderda su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci...“ Nema tu dakle, ništa ideološkog, a niti rodno ideološkog. Zar ne?

U poglavlju 1. u šest članaka i čak 23 točke, postoji samo nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje, ne postoji ni nasilje nad djecom, niti nasilje nad muškarcima, oni nisu žrtve. Tako se ne gradi, niti postiže, ravnopravnost.

U članku 2. tek se općenito kaže: „Potiču se Stranke da primjenjuju ovu Konvenciju na sve žrtve nasilja u obitelji.“ A koje su to sve žrtve? Konvencija od toga bježi, ali se zato i na drugoj stranici ponovno bavi ovime: „Stranke će posvetiti posebnu pozornost ženama žrtvama rodno utemeljenog nasilja.“

Na drugoj stranici Konvencije ponovno se ističe rodno utemeljeno nasilje da bi se odmah u nastavku definiralo što to konkretno znači: „c) rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce; d) rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene.“

Na drugoj strani tako čitamo i: „rod, rodni identitet, rodno utemeljeno nasilje“, a zaključak poglavlja 1. glasi, Članak 6.: „Rodno osjetljive politike.

Stranke će uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije...“ Kaže nama Istanbulpredsjednik Vlade Plenković: „Pa pročitajte tekst konvencije. Nema straha od uvođenja rodne ideologije.“

U poglavlju 2. nastavlja se isti manjkav odnos spram definiranja obiteljskog nasilja, no zato najavljuju suradnju i ističu veliku važnost nevladinih organizacija i onih civilnoga društva. Tu se dakako javlja sumnja kako (nama izvanjska, strana) politika želi preko nevladinih i udruga civilnoga društva na problemu obiteljskoga nasilja politizirati problem i provoditi strategiju zloporabe obiteljskoga nasilja u neke tuđinske (između ostalih i političke) svrhe. Ističe se: „prepoznati, poticati i podržavati“, te: „uspostaviti učinkovitu suradnju“.

Kroz tijelo za koordinaciju, Konvencija objašnjava koliko je važno: koordinirati, primijeniti, nadzirati i procjenjivati politiku te mjere za sprječavanje i borbu protiv nasilja. Od navedenih udruga Konvencija očekuje: prikupljanje podataka, njihovu analizu i distribuciju. Također je važno da se: „primaju informacije opće naravi“ te „mogućnost izravne komunikacije i osnaživanja odnosa sa sličnim tijelima“ te „prikupljanje razvrstanih značajnih statističkih podataka“ te „pružanje podrške istraživanjima u području svih oblika nasilja“ te „kako bi se proučili njegovi ishodišni uzroci i učinci, učestalost i stope kažnjavanja“ te će se „provoditi istraživanja među stanovništvom“ te će se pružiti „informacije prikupljene u skladu s ovim člankom kako bi potaknule međunarodnu suradnju i omogućile međunarodnu usporedivost“ (prvo) a tek onda: „Stranke će osigurati da informacije prikupljene u skladu s ovim člankom budu dostupne javnosti“ (drugo).

Što zapravo želi Konvencija?

Što zapravo želi obaviti Konvencija? U ovom organizacijskom i koordinacijskom odlomku upada u oči koliko je Konvenciji važno, ovoj svojoj novoj mreži koja se stvara, od svojih (tko zna gdje i kada) obučenih kadrova i aktivista - dobiti precizne podatke.

Jedna digresija: opće je poznato da su za vrijeme Jugoslavije, novinari, kada su došli u dodir s relevantnim Genderpodacima, bili dužni o tome osobnom nazočnošću i izjavom informirati poseban odjel državne sigurnosti, što je narod zvao - MrežaUpit dakle glasi, kada ova nova mreža Istanbulske Konvencije, s jednim nadustavnimi nadzakonskim statusom uveže svoje stručne i agilne „aktiviste“, „pregaoce protiv nasilja“, „kruhoborce za ljudska prava“ i sve koji se tako osjećaju... postavlja se jedno malo pitanje: hoće li to, kad su već obučeni i tako lijepo umreženi, biti samo i isključivo pitanja o obiteljskom nasilju ili šire? Tko će to kontrolirati, jer zakoni Republike Hrvatske, kako ćemo vidjeti u nastavku - ne će.milicije. Tako je te odlaske i sama svojevremeno definirala višedesetljetna urednica i novinarka HRT-a Mirjana Rakić. To se često pretvaralo u cinkanje kolega. Poznato je i dan danas kako američki novinari, kada se vraćaju s terena, nakon objavljenih reportaža, a po povratku u SAD, također imaju striktnu obvezu proslijediti podatke i svoja zapažanja pojedinim stručnim službama.

Upit dakle glasi, kada ova nova mreža Istanbulske Konvencije, s jednim nadustavnimi nadzakonskim statusom uveže svoje stručne i agilne „aktiviste“, „pregaoce protiv nasilja“, „kruhoborce za ljudska prava“ i sve koji se tako osjećaju... postavlja se jedno malo pitanje: hoće li to, kad su već obučeni i tako lijepo umreženi, biti samo i isključivo pitanja o obiteljskom nasilju ili šire? Tko će to kontrolirati, jer zakoni Republike Hrvatske, kako ćemo vidjeti u nastavku - ne će.

Sve to, osim evidentnog nametanja rodne ideologije, miriše i na monitoring nad našim suverenitetom. Možda europske sile i njihove „terenske snage“ iz raznih instituta za strateška i geopolitička istraživanja žele racionalizirati svoje ukupne troškove monitoringa društvenih pojava i same vlasti u RH tepripadajućeg rezultata: vršenja pritisaka na istu,baš kao što je to već činio George Soros. Nakon izdašnog financiranja ispod stola (kako se time svojevremeno javno pohvalio predsjednik HAZU Ivan Supek!) kada je Soros financirao brojne protuhrvatske intelektualce i medije od Ferala do velikog dijela Novog i Jutarnjeg lista, te stvaranja i održavanja propalog Soros„Otvorenog društva“ i svih njihovih manifestacija i tribina, bogati se nadnacionalac povukao (razočaran rezultatima) iz Hrvatske. Zadržao se „samo“ na financiranju pojedinaca i pojedinih odabranih (i korisnih?) projekata. Da li tako nešto sada treba međunarodnoj zajednici? Smanjiti troškove i oformiti, umjesto jake vanjske, koju želi reducirati – domaću, daleko jeftiniju mrežu, sastavljenu od hrvatskih rezidenata.

Dnevnice, vozila, hotelski i aviotroškovi, mobiteli, prikupljanje podataka, sve to i te kako košta, zar ne? A hrvatsko je društvo i državna sigurnost te nikakva diplomacija već toliko probušeno zbog nepostojanja adekvatnih prstenova zaštite suvereniteta da se prikupljanje obavještajnih podataka sa špijunske, slobodno može spustiti na niži rang i prepustiti širokoj aktivističkoj mreži. Pri tom sumnjam da u Europi a većinom i u svijetu, postoji ikoja država koja nije u nekom obliku obavještajno „probušena“ od strane bogatih, geopolitičkih sila. Pitanje je samo mjere, koja u RH (već dugo) ne postoji. I radije je za Milanovića, bila okrenuta prema unutra, nego prema van. Pa i za nekih drugih hrvatskih Vlada, opasniji su bili domaći novinari, nego školovane, obučene i kvalificirane te moćno umrežene i prekaljene strane špije.

No, prave se države protiv bušenja bore a RH je zadnji puta imala neki rezultat davne 1998., kada je otkrila svjetski opasne Janeze. Prošlo je dakle punih deset godina otkako se to zbilo, a i to je bilo sasvim slučajno: Hrvatska je zaplijenila slovenski kombi opremljen modernom špijunskom opremom. Vratili smo ga tri godine kasnije a Slovenci su ga zatim rastavljali i uspaničeno tražili naprave. U strahu da hrvatske tajne službe nisu možda postavile još i svoje prislušne uređaje.Tako se odvijao hladni rat na mom otoku...

- nastavlja se-
Javor Novak

Uto, 10-12-2019, 18:21:09

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.