Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Dalibor Matanić

Iako se većina hrvatskih rodoljuba ne odlučuje gledati filmove redatelja i scenariste Dalibora Matanića, mene zanima nešto drugo. Kažem, ne gledamo ga već i zbog samog autorova čestog ideološkog TemeDosadašnje su mu teme: iskorištavanje radnica, lezbijke, Slava Raškaj, zaraženi HIV-om, a posljednji dugometražni film tretira miješane brakove prije i nakon Domovinskog rata. Iz toga je primjetna socijalna žica i nekakav stanoviti općeniti humanizam u autora. No, to još ništa ne govori o ruci tog scenarista i redatelja te o konačnome uratku.svrstavanja, dakle mimo filmskih i umjetničkih kriterija i u stvari napamet, ali opravdano time štitimo svoje intelektualne i emotivne kapacitete. Mene je pak zaintrigirao redateljski postupak.

Matanić je redatelj devet dugometražnih i sedam kratkometražnih filmova. Za autora u prvoj polovini četrdesetih to Dalibor Matanicje vrlo solidan opus. Tu je i osam nagrada na Puli, te 14 drugovrsnih nagrada uz onu najzvučniju: nagradu stručnog žirija za „Zvizdan“ na 68. Cannesu. Dva najgledanija filma su mu „Blagajnica hoće ići na more“ (2000.) te „Zvizdan“ (2015.). To su i njegovi uvjerljivo najgledaniji filmovi kod hrvatske publike i to sa 43 i 49 tisuća gledatelja. Tako kažu (dostupne) brojke.

Međutim po temama, Matanić je autor koji se još traži. Osobno „Blagajnica...“ je za mene izrazito dosadan film bez teme i humora, monoton i nemaštovit. Čak bih postavio pitanje svrhe toga snimanja i troška. No, ne treba biti preoštar s obzirom da je tu riječ o prvom većem zalogaju autora tada tek izašlome s Akademije. Mladcu, koji tek hvata korak. Mada, znamo i za onu poslovicu: Po jutru se dan poznaje... Dosadašnje su mu teme: iskorištavanje radnica, lezbijke, Slava Raškaj, zaraženi HIV-om, a posljednji dugometražni film tretira miješane brakove prije i nakon Domovinskog rata. Iz toga je primjetna socijalna žica i nekakav stanoviti općeniti humanizam u autora. No, to još ništa ne govori o ruci tog scenarista i redatelja te o konačnome uratku.

Možda se Matanić „Zvizdanom“ napokon svrstao

Kako sam se nedavno dotakao i zgražajuće i odiozne Matanićeve reakcije ideološkog movensa i podrijetla, a HAVCpovodom sramnog filma „Ministarstvo ljubavi“ Pave Marinkovića, kojim povodom je Matanić potpuno „preskočio“ sve svoje umjetničke i elementarne strukovne kriterije, a istrčao se s političkima, zanimalo me zašto i čemu taj odmak od zanata i bjelodan prebjeg u totalitarizam? Naravno, nije nimalo nevažno što je i Matanićev i Marinkovićev posljednji film sufinancirao Hrvatski audiovizualni centar – notorni HAVC. Slabašan razlog i kao izgovor, može se navesti da kolega ne komentira kolegin rad i film. Netočno. Opće je poznato na primjerima primjerice Zafranovića, Bulajića i ponajboljeg hrvatskog redatelja Antuna Vrdoljaka da se ti autori nisu nimalo libili slobodno (i oštro) suditi o kolegama. Možda se Matanić „Zvizdanom“ napokon svrstao, lutajući od socijalnih na umjetničke teme te se s tim svojim posljednjim filmom i autorski nesumnjivo ideološki opredijelio. To je ono što me zaintrigiralo i što mi je ovdje meritum. Kreativnost rukopisa i filmopisa jer u „Zvizdanu“je Matanić i scenarist i redatelj, dakle, potpun i širok autor.

Odmah trebam reći da u tom filmu autor u potpunosti vlada filmskim jezikom i zanatom. Kamera je zanimljiva, a Upitnikšumovi i ton, ne samo glazba, iznimno su dorađeni i zanimljivi. Zapravo, može se reći da je on preuzeo one pasaže u kojima nema dijaloga - s potpunom snagom dijaloga. Ukratko, ton zauzima tišine i suvereno nosi radnju. Istovremeno, na granici s namjernim, tonska slika samih dijaloga je vrlo loša, tako da neki dijalozi nisu dostupni kućnom gledatelju, što ne znači i gledateljima u dvoranama. To tako na granici s namjernim, zato što glumci neke brze i kratke pasaže frfljaju i ostaje vam da tek s naporom spajate mogući sadržaj, sve dok ne shvatite da onnije niti presudno važan u tom dijelu. Dođe mu to kao neka razbarušenost (rekao bi hrvatski književnik, Ivan Kušan, akademik). Pratite zapravo, često neprijateljsku vibru između sugovornika i ta vam ogoljena frekvencija ostaje kao sukus.

Kažem kamera, montaža i kadrovi, na razini su europskih standarda, a radnja je minimalistička. Sadržaj dijaloga također. „Zvizdan“ prati vrijeme pred Domovinskim ratom u malome selu, ironijski duhovito. Tek s nizom slika razrušenih kuća oslikava Domovinski rat i onda se većinskim dijelom bavi postratnim životom i miješanim hrvatsko-srpskim brakom te odnosima. Uspjelu ironiju spoja kadrova spaljenih i srušenih kuća sve u đuture (ne zna se čijih) i vesele kancone T. Kesovije u podlozi, treba pokušati shvatiti očima autora, koji je za obrambena pravedna rata imao, točnije za VRO Oluje imao - samo 20 godina. Vrlo vjerojatno uz tanašan kućni odgoj i pedigre. Taj kratak flash segment filma, a humornoga tipa, vrlo maniristički odskače kao jedini i drugačiji te je potpuno asinkroni zapravo diskrepantan svom ostalom načinu rada.

Jugo-idila

Sad se treba pozabaviti ovim kreativnim umjetničkim uratkom, koji je to nesumnjivo. Rupe u scenariju vrlo je teško kasnije ispraviti u konačnoj bilanci pa ću tako pokušati naznačiti one koje mi se čine elementarnima i jednostavnima Jugo-idilaDruga je evidentna scenaristička šupljina i očita redateljska namjera što oba naroda govore izričitom sveizjednačavajućom ikavicom, pa ni u tome nijedne razlike među njima nema. Tek poslije rata, kada glavna glumica glasno krikne da je Srpkinja, redatelj se po prvi put jasno određuje.Tim postupkom naravno, stvara se lažna jugo-idila kako je prije rata sve to bilo isto i slično, mirno i lijepo a onda su neki drugi „zavadili dva stara naroda“.u namjernoj simplifikaciji. Neposredno pred sam rat i srpsku okupaciju, razlike između Hrvata i Srba u zabitome selu gotovo su nezamjetne, što je, priznat ćete, teško povjerovati s obzirom da već u sljedećem (kontradiktornom) kadru odmetnuti Srbin na barikadi glatko ubija Hrvata iz čista mira. Druga je evidentna scenaristička šupljina i očita redateljska namjera što oba naroda govore izričitom sveizjednačavajućom ikavicom, pa ni u tome nijedne razlike među njima nema. Tek poslije rata, kada glavna glumica glasno krikne da je Srpkinja, redatelj se po prvi put jasno određuje.

Tim postupkom naravno, stvara se lažna jugo-idila kako je prije rata sve to bilo isto i slično, mirno i lijepo a onda su neki drugi „zavadili dva stara naroda“. To su poznate, toliko puta viđene velikosrpske teze izjednačavanja krivnje i one gadljive ekvidistance pri odgovornosti za rat. Naoko, samo za mladog, neiskusnog ili površnog gledatelja, Matanić se tom trulom iluzijom i ne bavi sve do pred sam kraj filma. No, Hrvata ubrzo prikazuje prvo kao pomirljivog nadnacionalista i dobrodušnog susjeda koji svima bez razlike besplatno pomaže, a zatim kao kukavicu koji ostavlja ženu s djetetom koje joj je napravio, da bi na kraju filma fatalno zaljubljen,glavni lik ipak (holivudski)„postao čovjekom“. Autor kroz glavni lik obnavlja, ponovno stvara taj toliko željeni srpski mit, ali i europski puni klišej, poznati jugo-obrazac, o mogućim ali prvo i najvažnije - poželjnim miješanim brakovima. Jedan je to po svemu politički izrazito Smrt u Venecijikrut, ovdje bljedunjav i sladunjav, a proziran i grdi imperativ (u osnovi trajanja jednog potpuno nepravednog) suživota.

Nakon tih scenarističkih pukotina i potpunih neuvjerljivosti nekoliko riječi o filmskom rukopisu. Matanić je ovdje autor iznimno dugih kadrova i solidnog rada s glumcima. Čini se, on točno zna što želi i kako to dobiti. Međutim, takva montaža i dugi kadrovi u europskom filmu su tempi pasati, nešto sto puta viđeno kod Bertoluccijevog „XX stoljeća“, Antonionijevog „Blow upa“ (1966.) ili (pogotovo) u do bola poznatoj Viscontijevoj ekranizaciji (1971.) Mannove novele „Smrt u Veneciji“ (iz 1912.). Tu su, osim ljevičarskih simpatizera (Visconti, Bertolucci, Mann) još neke dodirnice s Matanićevim temama recimo kroz Mannovu graničnu homoseksualnost. Iz bogate obitelji i Antonioni je također bio socijalistički simpatizer. Osobito nježan prema majčinim i prijateljevim radničkim korijenima.

A to su euro-strune koje se nekritički voli. Koje prošli i suvremeni europski salonski ljevičari (Cannes) nikad nisu okusili u stvarnosti... ono staljinističko, komunističko i divlje ljevičarenje. Oni vole teatralno skretanje ulijevo i vole ga i dan danas. I gledati i slušati. Žrtve ih manje zanimaju. Zamataju se crvenim šalovima i protestiraju. Ali prije toga podignu svoje visoke plaće. Naravno da ta politička opredjeljenja ne mogu umanjiti vrhunce djela brojnih filmskih nestora, ali mogu ukazati na ukalupljene namjere, pomodnu citativnost ili imitaciju u mlađahnoga Matanića, vrlo udaljenog od navedenih filmskih relevanata.

Zvizdan je opasan

Zašto je Matanićev „Zvizdan“ opasan? On je opasan jer se vješto služi i publici podilazi socijalnim temama, a koje uvijek pale mlade ljude. On je opasan jer ironijom i smijehom preskače sumorne i krvavo teške patnje od rata, a koje su prvenstveno proživjeli (ako su imali sreće) okupirani hrvatski ljudi. Nitko ne spori da su srbijanski i crnogorski velikosrbi naštetili i svome narodu u Hrvatskoj, ali dignuti to na glavnu razinu nije samo nepošteno. To je KrivotvoriteljskoNaročito je opasno i krivotvoriteljski kada se većina filma u nastavku bavi suživotom koji je ljudski, human i idealan, samo što takav u stvarnosti nikada nije bio. Pa nije čak ni danas, kada toliki Srbi smatraju da se nemaju zašto ispričavati. I da su cijelo vrijeme i dalje ugroženi. Laćati se dakle teških tema na lak, proziran i lažan način uvijek je priglupo i prljavo.i otvorena, bešćutna laž. Širiti to, vrlo je moralno sumnjivo i daleko od bilo koje humanosti. To je i suštini umjetnosti opako strano.

Takav Matanićev postupak, viđen naročito u prvom dijelu filma gdje se prozirno trudio pokazati „svi smo mi isti“, a zatim je ipak uzeo alibi i pokazao bezdušno i ničim izazvano ubojstvo hrvatskog, doduše budalastog trubača, upravo Zvizdanje prefrigan. Film je previše detaljistički obrađen da bi ovakav dojam ispao slučajnim. Naročito je opasno i krivotvoriteljski kada se većina filma u nastavku bavi suživotom koji je ljudski, human i idealan, samo što takav u stvarnosti nikada nije bio. Pa nije čak ni danas, kada toliki Srbi smatraju da se nemaju zašto ispričavati. I da su cijelo vrijeme i dalje ugroženi. Laćati se dakle teških tema na lak, proziran i lažan način uvijek je priglupo i prljavo. Pa tako u nastavku dobrodušni Hrvat popravlja kuću dvjema srbskim ženama, vraća im novac i sve radove tako obavi besplatno, ali prije toga doduše prihvati srpski sirov, nagli i iznenadni seks s onom mlađom ženom. Ubrzo postaje kukavica, kakvim ga Srpkinja i naziva jer se pojavio tek kad mu je dijete već samostalno hodalo. I tada nastupa Matanićeva redateljska manja perfidija od prethodne jer je profana i prozirna i već banalno probija uši ali i dalje (s Matanićevim scenarističkim) predumišljajem: nedefinirani Hrvat (od roditelja katolika) vraća se svojoj nagloj i kratkotrajnoj ljubavi i traži vidjeti svoje dijete. Majka ga nakon toga grubo iz kuće izbacuje no on je onaj pravi humani čovjek, koji se uskoro vraća i čeka. Čeka štoviše ponizno pred njezinim vratima, kao pas, a ona se na kraju humano smiluje.

Happy end se zove kad on bez riječi nasloni glavu na njezino rame, što je izlizano tipična, inače puna ženska, gesta. Dok sjede na njezinim stepenicama, traje njihovo djelomično pomirenje. Film završava prividno otvoreno: ona ustaje, ne više tako divlja i bijesna i ulazeći u kuću, za sobom mu ostavlja svoja širom otvorena vrata. To je taj banalizam do glavobolje i ta udica za euro-ljevičare i taj lijepak za neiskusne ili mlade gledatelje...jer on pokazuje ne samo da je ljubav jača od svega (što je opće stajaća budalaština - stotinu je stvari jače od svega) nego i da je miješani brak i moguć i stvaran i još uvijek jednako jako željen čak i nakon krvavog, okupatorskoga, nepravednog i nametnutoga nam rata, za koji se matična Srbija ili bosanska Srbija nikada ispričala nije. Zato je ljigavo propovijedati takve tuđe miješane brakove, pogotovu s tako sladunjavim i jeftinim svršetkom. Nije vrijedilo snimiti cijeli film da bi se to poručilo na kraju. Zato kažem, Matanić ne izlazi iz solidne kreativnosti, odlične ovladanosti filmom kao razredom i zanatom ali mu je politika znatno umanjila ako ne i dokinula umjetnost.

U tome je korijen i razlog i puni odgovor na pitanje s početka ovog disputa: kako to da je Matanić preskočio sve umjetničke i estetske kriterije zanata kod filma Pave Marinkovića? Politički se opredijelio i time se, u oba slučaja, objalovio.

Javor Novak

Pet, 13-12-2019, 13:13:08

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.