Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Četiri izložbe i razmišljanja povodom

Jedan moj prijatelj, moderni skulptor, uvijek nađe dobar razlog da svrati u Zagreb iz Hrvatskoga primorja. Na Rodinjedan dan, kao na hranilište. Tako sam lani u rujnu jedva dočekao da dođe u Zagreb sa sestrom i njezinim mužem Nijemcem, vrlo susretljivim ljudima. I uvijek znatiželjnima kada je umjetnost u pitanju. Tako smo lani prvo otišli u Umjetnički paviljon pogledati Rodina. Napravili smo više krugova, sve pročitali i odgledali, mnogo komentirali i još duže uspoređivali. Da, jest Rodin velik, ali je li to što je tada bilo u Zagrebu jednako senzacionalno kao što je Rodinov opus ukupno? Je li to reprezentativni Rodin? Bome jednoglasno... svi smo imali neku zadršku. Dobro, „Mislilac“ je ok, veliko djelo, skulptura Balzaca slično... još neke druge skulpture dominirale su zagrebačkom postavom, ali, nešto je nedostajalo.

Izlazili smo pomalo šutljivi na bijeli šljunak pred paviljonom i kao da me to šuškanje pod džonovima potaklo da odjednom kažem: „Znam! Vodim vas u Meštrovićevu galeriju.“ Svi su odmah pristali i tako smo se zaputili na Gornji grad s velikim iščekivanjima. Nijemcu Wolfu svidio se Markov trg, mada nas je policajac opasno promatrao jer smo govorili malo engleski, malo hrvatski, malo njemački. Uvijek mi to tako. Da ga zbunimo. Uđemo zatim u Matoševu pa u galeriju i odmah se sjetim da sam ovdje posljednji put bio prije gotovo tridesetak godina. Doduše, imao sam doma nisku Meštrovićevih plakata sa skulpturama, tata mi ih je nabavio kad je vidio da se to meni sviđa.

Odmah sam po ulasku zažalio što se tako dugo nisam osvrtao za Meštrovićevim sjajnim kipinama. Onomad sam bio vodio dvije Amerikanke. One su, logično, dosta čudno primile moju informaciju kako sam pitao kustosicu, ali ona nas ne može provesti galerijom na engleskom jeziku!? Kakve svrhe ima da nas provodi na hrvatskome pa da ja to traljavo prevodim? No dobro, poslije sam u Kaliforniji senzacionalno obnovio svoj engleski, pa su me nakon nekoliko mjeseci čak pitali jesam li iz Nebraske ili Virginije? Nikome nije ni padalo napamet da sam možda Europljanin. Sada sam u istoj galeriji ponovno postavio nemoguće pitanje. Na ulasku smo kupili karte, prelistao sam sasvim neadekvatni kolor katalogić koji Meštrovićeva djela naravno predstavlja u boji i na kunstdrucku ali fotografije su veličine 4x3 cm! Svašta! Tražim, prevrćem katalogiće, mislim da sam blesav, sve si mislim poklonit ću prijateljima nešto reprezentativno i za sjećanje, kadli ustanovim da tog podatka u „katalogu“ jednostavno nema. Pa ja onda lijepo upitam tamo zaposlenu gospođu u galeriji, koja jel'te prodaje i karte i „kataloge“ i koja je uopće cijela oduševljena i srdačna zbogli i poraMeštrović„Kada je rođen to vidim, ali kada je Meštrović umro?“ – pitam. Hm, uslijedila je duža pauza pa mi je bilo drago što je Vedran odšetao malo dalje, Wolf nije ništa razumio a Anka je gledala sve ne vjerujući: malo mene-malo decentnu gospođu. Zatim gospođa onako komotno izbaci da ne zna kada je umro, pa odmah zatim doda: „Mislim 1971-ve.“ Okrenem glavu od njene sramote, sretnu mi se pogledi s Ankom i odemo dublje u Meštrovićevu galeriju. On se možda okretao u grobu.dili Meštrovića.

„Kada je rođen to vidim, ali kada je Meštrović umro?“ – pitam. Hm, uslijedila je duža pauza pa mi je bilo drago što je Vedran odšetao malo dalje, Wolf nije ništa razumio a Anka je gledala sve ne vjerujući: malo mene-malo decentnu gospođu. Zatim gospođa onako komotno izbaci da ne zna kada je umro, pa odmah zatim doda: „Mislim 1971-ve.“ Okrenem glavu od njene sramote, sretnu mi se pogledi s Ankom i odemo dublje u Meštrovićevu galeriju. On se možda okretao u grobu.

„Savršeno kiparstvo“

Vrlo brzo prvi sam prolajao: „Ovo je savršeno kiparstvo. Izražajno, jako, karakterološko, izvorno i impozantno. Monumentalno i u najmanjem.“ Odmah se složila i Anka, a njezin Wolf počeo je pričati više nego cijelog tog dana. Vedran je samo sjajio. To je kiparstvo. Naravno, ostali smo u galeriji tri puta duže nego u paviljonu. I naravno ja sam se odvažio reći, samouvjereno konstatirati, da je ovaj Meštrović, predstavljen ovdje ovako, dvostruko jači od predstavljenoga nam Rodina. Dolje u gradu. Anka je gledala Vedrana, ipak je on autoritet koji o tome najviše zna, a on je taj tren još šutio. Moj je zaključak bio vehementan ali heretički: „Sasvim je promašeno izabirati...“ – istresem odjednom – „...sve je genijalno! Ne mogu se odvojiti od „Povijesti Hrvata“, od „Autoportreta“ od „Vladimira Nazora“ i naročito od mislim „Majke“... I nisam siguran, ona sjajna zelena glava, ploskamen skulptura u kamenu, tanka i tako živa... kao da je od tkiva... Mislim Srdžba ili Mržnja? A tek „Zdenac života“ i toliko toga! Vedran se nasmijao oduševljen i sam. Sretan što sam ja ushićen i zadovoljan. „Ha? Što kažeš?“ - pitam ga - „Istina je... sjajno, sjajno...“ – „A ono dole... Rodin?“ – „Nije mu ravan. Ovo je vrhunsko kiparstvo.“ Eto, tako smo heretizirali i filozofirali presretni u Meštrovićevoj galeriji i sada već razočarani odgledanom Rodinovom izložbom.

I ove je jeseni moje nestrpljenje bilo veliko, mada Anka i Wolf nisu uspjeli stići sa sjevera Njemačke. Sada smo samo Vedran i ja navalili na Giacomettia. Postava izložbe još je bila oskudnija nego za Rodina. Bila je glatko i jasno: manje raznovrsna. Nema sumnje „Šetač“ je vrhunski uradak, treba li to uopće reći? Izmoždene, krastave skulpture vrhunac su umjetničke vještine, sve je bitno na njima. Proporcije su savršene ali to je niska skulptura izvedenica ili možda prethodnica, studija za kapitalno djelo: za „Šetača“. Da li to može nositi izložbu poredanu na dugačkom podiju kao niskom stolu za seoskog vjenčanja ili niskom podiju kao metropolitskoj manekenskoj pisti? I sama je priređivačica izložbe toga bila svjesna. Zato je u dvije dvorane (desnoj i lijevoj od ulaza) na sjeverne zidove projicirala goleme fotografije i filmove rata, stradanja, oružja, dima i vatre, smrada smrti. Maksimalistički. Ne shvaćajući koliki je redukcionizam u Giacomettija. Filmovi su bez tona, fotografije nisu potpisane. Naravno, jer da jesu - ne bi nikako korespondirale s Giacomettijem koji je svoja najbolja djela radio u pedesetima i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Pokretne slike jednostavno bi se tukle sa krhkim skulpturama.

Moram priznati, nakon što smo dobro promotrili „Šetača“ i sve slične simpatično duguljaste kipiće-kipetine nismo imali potrebe raditi drugi krug. Osnovno o čemu smo razgovarali uopće nije bio rat, već ljubav. Iz Giacomettijevih skulptura „meni izbija finoća, dostojanstvo i umjetnikov pažljiv rad koji se dodiruje s ljubavlju na tim njegovim dugim ljudima, kao izvan-zemaljcima“- kazao sam u dahu - „Dostojanstvo. To mi ostaje dok ga gledam.“ – Vedran nije bio suzdržan, odmah se složio da te glave imaju nešto izvan-zemaljsko što izaziva poštovanje. Bez straha. Kao da je riječ o nekoj višoj inteligenciji. I taj korak šetača... ta linija desne noge i linija leđa sasvim sinkrona i u nastavku i produžetku, ta cjelina pokreta... taj uspravan nagib naprijed. Sve je to fenomenalan sklad. Pokret u mrtvome. Život u kositrenome.

A zatim smo izašli iz mraka pitajući se kakve veze imaju suvremene slike odurna rata/ogavnih ratova, nekog anonimnog rata, rata bez sadržaja, rata bez dojma osim straha koji bismo vjerojatno nas oba osjetili da sve te Giacomettifotografije i filmiće ne gledamo već desetljećima u svojim domovima, u Dnevnicima. U tobože važnim vijestima. Zamisli da Dnevnik traje deset minuta. Kako bi objavili sve te budalaštine i reportaže tipa: bio je potres? „A kako ste ga vi doživjeli?“ – „Sve se treslo“ - odgovara mudri sugovornik...

Izlazimo u predvorje i ja se bacam na podulji tekst s desne strane. Prvo što primjećujem da prored ne valja i da tekst nije čitak. Zatim da sadržaj teksta nema osovinu. Nema misli vodilje, ni biografsku okosnicu. Preskaču se godine i događaji, naprijed natrag, ne možeš saznati ništa više o Giacomettiju, o velikom i svjetskom umjetniku. Baš kao da smo svi kustosi i svi znamo sve. Čemu onda izložba? Ubrzo primjećujem u tekstu autorice izložbe prizemni aktivizam i navlačenje Giacomettija na Drugi svjetski rat i te strahote kao i sve današnje strahote. Kako prozirno, želi li se time možda reći kako su prava umjetnička djela svevremena? Kako korespondiraju i s modernim vremenom? Kako profano i nemaštovito!

Čitamo dalje, vidim ni Vedran nije zadovoljan: pa te su skulpture nastajale i po petnaest godina po završetku Drugoga rata. Giacometti je čak izbjegao rat i dugo živio u Švicarskoj. I onda je došao u Pariz, piše autorica, i bio zapanjen razaranjima. Razaranjima Pariza?? Pa on je bio otvoren grad. Razaranje? Primjer razaranja su neki drugi gradovi i neke druge strahote, Pariz sigurno nije. To je Giacometti jako dobro znao onda kada je bilo vrijeme rata i u Švicarskoj. Pa nije ona otok u Alpama... I onda auktorica, da završi cijeli tekst, farba Drugim svjetskim ratom i navlači na prijateljstvo s ljevičarem Sartreom. Kao da na planet Giacometi nije imao utjecaja baš nitko drugi, kao da on nije pratio svjetsko kiparstvo, kao da nije pratio svjetsko slikarstvo. Pa ako hoćete i glazbu. Nego Sartre na prvom mjestu. Kaj got!

Kolovićevi dvori

Izlazimo van i opet taj bijeli šljunak škrguće pod našim cipelama. Sada Vedran neodlučan i nekako bez dojma hoda i gleda u jesen na Zrinjevcu. Nakon duge šutnje, odjednom se sjetio: „U Klovićevim je Job. Ajmo gore ako Klovicevi dvoriimaš vremena.“ Kako ne bih imao... i zaputimo se dužim putem do Mesničke, ostavim razgledavanje tunela za poslije i prošećemo Strossmayerovim šetalištem koje se provincijski, srećom samo u jednom dijelu, sada naziva Strossmartre! O jada. Znači imamo i mi naš Montmartre, ma divno, čestitam „umjetnici“.

Ulazimo u Klovićeve dvore i odmah nailazimo na sasvim drugu koncepciju, želimo upoznati umjetnika u nekoliko biografskih crta. I to odmah dobivamo: o Jobovoj mladosti, tragedijama, zapadanju u ludnicu, o utjecajima Van Gogha, Cezannea, prepoznajem naročito Brueghela, čak nalazim i Lautreca. Potaknuo me tekst i u prve dvije dvorane čovjek kritički promatra. I uživa. Izložba je rasipništvo boja, pa opet platna akvarelistički stisnuta bojama u polusjene i polukonture sela. Ima dakako i kubizma. Job je vrhunski. Galerija je popunjavana tako da prolazeći izlazite iz faze najjačih stranih utjecaja na ovog kolorističkog slikara koji kao da se dodiruje pomalo i s Bukovcem i Čikoš Sesijom. Zaista pršte asocijacije. A zatim mi Vedran kaže – „Ovu!“ – gledam, zaista je sjajna slika. „Sve bi dao da mi je imati ovo ulje!“

Nažalost vrhunsko ushićenje, koje sam osjećao nakon pet dvorana, u šestoj mi je pomutila draga prijateljica. JobZagrlimo se spontano, nakon predugo vremena, pitam ju ovo i ono. Sve je tu fino ali nekako je odsutna, daleka, nešto je u zraku. Naš razgovor postajkuje, razmišljam u JobUlazimo u Klovićeve dvore i odmah nailazimo na sasvim drugu koncepciju, želimo upoznati umjetnika u nekoliko biografskih crta. I to odmah dobivamo: o Jobovoj mladosti, tragedijama, zapadanju u ludnicu, o utjecajima Van Gogha, Cezannea, prepoznajem naročito Brueghela, čak nalazim i Lautreca. Potaknuo me tekst i u prve dvije dvorane čovjek kritički promatra. I uživa. Izložba je rasipništvo boja, pa opet platna akvarelistički stisnuta bojama u polusjene i polukonture sela. Ima dakako i kubizma. Job je vrhunski.čemu je stvar? „Kako Maja?“- „Maja je odlično. Ne će učiti!“ No, nisam imao dojam da je to to. Kćerka nije, što je onda? Dugo se nismo vidjeli i na tom vječno nasmijanom, zgodnom okruglom licu vidim neke čudne nove crte. Pitam se jesu li to godine, predugo se nismo vidjeli? Usput ju upitam kako muž? Ona zastane, gleda me crno, prodorno u oči i lako kaže: „Umro je prije dvije i po godine.“ Bio je to ogroman šok za mene, Vedran se polako udaljavao. Ivna i prijateljice ostale su stajati sa mnom na sred dvorane. Ukočen sam, leden. Ponovno ju grlim sućutno i pitam ovo i ono. Ne vjerujem. Zgromljen sam. Kao da se nadam sad će mi reći: „Ma vučem te za nos!“ Ali Ivna je bila stamena. Šuti. Gleda me. Staloženo odgovara na sva moja banalna, znatiželjna, kurtoazno-glupa pitanja. Udahnem duboko - o Bože! - i stanem nespretno i ćoravo vrtiti po svom mobitelu: „Mislim da te nemam, mijenjao sam ga nekoliko puta u ovih dvadeset godina. „Vidjeli smo se na trgu ispred Konzuma. Sjećaš se.“ – „Da, imaš pravo, ali to je bilo kratko. Gdje su ona vremena kad smo večerali kod vas u Mesničkoj, pokrivali krov novim crijepovima, pili domaću rakiju, pričali viceve i smijali se u društvu do jutra. Gdje su oni dani kad smo u tvom Dobrinju nas šest spavali u dva nakrivljena stara seljačka bračna kreveta.“ – „I hodali po improviziranom podu od stare šperploče, nagnute gadno u stranu pa je po noći prava odvažnost bila otići na WC?“ – Nasmijao sam se sjetno i kazao: „Moramo na kavu, da se ispričamo kako dugo nismo. Nemam tvoj broj, daj me nazovi, moj je broj slijedeći.

I tako smo se rastali pri Jobu, okruženi Jobom. I dok sam grizao usnice na odlasku od Ivne, još šokiran i još se osvrćući (ma nije istina da ga više nema), ali zaista: Nikada više! Strašno. Nije doživio niti pedeset osmu. Vedran me vraća u izložbu, pokazuje ulja s debelim potezima kista, skreće mi pozornost na miješanje boja koje su izvorne, perfektne. Ljudi iz gostionice i primorska sela. Tek dva platna Splita. Sjajni, sjajni Job. Ulazim ponovno u izložbu, vraćam se do biografskih podataka i opet čitam tragediju Jobova života. Sjedamo u dvoranu i gledamo kratak filmić - razgovor s Jobovom sestrom, kćerkom, rođakom?? Ne znam, pomućen sam, ne mogu zaboraviti da mi prijatelja više nema.

Zatim Vedran odjednom pronađe još dvije dvorane koje smo preskočili. Površno prelazim preko skica, pisama, osobnih podataka mrtvoga čovjeka. Neke su skice studije, a neke su kolorirane kao završene. Kao i Giacometti i Job je crtao zanimljive crteže. Dok je Giacometti bio sav u vehementnim prebrojnim potezima olovke (među kojima nema suvišnih poteza - naročito na njegovu autoportretu) Job je majstor od manje poteza ali nimalo manje zanimljiv.

Bandićev pazar

Morali smo svratiti u još neke dvorane i napuniti baterije i nakon Umjetničkog paviljona u kojemu sa nam ostale poluprazne. Izlazimo iz galerije, pomalo posmrtno ušli smo u tunel ispod Griča, od strane Mesničke. Izmiješali su mi se dojmovi na prijatelja kojeg više nema, njegov stan koji je samo nekoliko kuća iznad, uzbrdo, i ovaj umjetni betonski had. S mnogo (nekontrolirane) vlage. Hodamo uskim pješačkim tunelom u kojem su srećom zabranjeni biciklisti i njihova uobičajena gradska divljanja po nogostupima i zebrama. „U koju bi se ovo svrhu dalo iskoristiti, ne zna ni sam Bandić. Ali ih je zbetoniral, ožbukal i otprl za javnost.“ Vedran se smije i čudi koliko je to dugačko a ja sam pak razočaran što ne možemo izaći na Tkalčićevu, taman se tunel proširio gotovo na dimenzije automobilskoga. Moramo izaći desno jednim od dva uža tunela. Na Ilicu. U srce grada. Za mene je veliko iznenađenje da se iz tunela izlazi u dvorište prvih sjevernih kuća na Ilici, nasuprot ulaska u Oktogon. I stalno me muči svrha. Tuneli su odlično ventilirani, dijelom su toplijega zraka od okolnoga a van curi i dosta vode.

Šetamo natrag prekrcanim Trgom bana Jelačića, trgom koji se godina uopće ne vidi od listopada do svibnja. Tada je tu Bandićev pazar, sajmište kobasica i lošeg kuhanog vina. Tada se tu prodaju suveniri a da nisu suveniri. Sudareni smo: do maloprije umjetnost kakve je Zagreb oduvijek imao po galerijama, izložbama po promocijama i malim divnim izložbenim ali svjetskim senzacijama. „Zagreb je to uvijek imao a ovo je dobio s Bandićem!“ Prosvjedujem i sretno zamičem u Prašku da me „mirisi“ više ne vrijeđaju, da me moj Zagreb iz djetinjstva više ne proganja. „Nekada su trgovi bili trgovi...“ – ogorčen sam – „...a sada su već dva desetljeća parade pretrpana neukusa. Barikade u prostoru i gomila zombija koji vrludaju oko baš svih štandova.“ Rodin, Meštrović, Giacometti ili Job? Svašta! „Mora nešto biti i za raju.“- doda Vedran - „Da valjda.“ - odgovaram i brzo dodam: „Znam! Znam svrhu!“ On me gleda, zaustavio se. „Zgodna bi svrha ovih tunela pod Gornjim gradom bila povijesni akvarij! Moglo bi se u vodu staviti plastificirane kolor fotografije nekadašnjih beštija koje su živjele u Panonskome moru... i ostavile svoje fosilne ostatke čak i na Sljemenu. U nastavku bi se mogle prikazati sve ribe naših rijeka. Jesi li znao da je Lika još dvadesetih godina prošloga stoljeća bila poznata po ukusnim riječnim račićima?“ – „Ne, nisam to znao“ – zastane opet Vedran. „Dva puta tjedno kod Kosinja, na livadu, slijetao bi dvokrilac iz Pariza. Domaći bi ubirali račiće i zamatali ih u debele mokre tepihe od prirodne mahovine. Takvi su za tri sata bili servirani u najboljim Pariškim restoranima!“ Vedran me gleda, potpituje, smije se i kaže: „Akvarij ha? S račićima iz Like?“ – „Ako ih još imamo!“

Ispraćam ga a tek smo načeli novu ideju koja mi pada na pamet. Uvijek je to tako bilo kada čitam ili gledam umjetničko djelo, zahvati me mala fibra, možda viši tlak ili samo cjelovit krvotok... i frcaju mi ideje. Prije nego smo se rastali – do slijedeće izložbe ili slijedećeg ljetovanja u Velom Melu, opisujem mu ideju o kiparskim parkovima: „Zamisli, kakve mi kalibre kipara imamo a nismo bili kadri realizirati Meštrovićev park u gradu!“ – „Džamonja je otišao u Vrsar.“ – „Da, upravo tako, a što će drugo?“ Prilazimo autu i Vedran me ponudi mandarinama. „Evo malo Mediterana iz moga vrta.“ Bacim pogled u tešku vrećicu a ono naranđe, velike, mandarine male, ogromni limuni.

„Zar mi ne bismo mogli oko Zagreba organizirati izložbe na otvorenom? Naših velikih kipara... u pomno njegovanom hortikulturnom okružju. Na šljunku, da se ljudi mogu šetati za jednog ovakvog kristalno bistrog jesenjeg a sunčanog dana. Da se majke s djecom šetaju, cijele obitelji i negdje u nekom kutku, mali kafić, pa možda čak i restorančić s malo mesa.“ – „To ti dobra ideja? A koga bi stavio? Znaš, to je kod nas uvijek osnovno i polazno pitanje.„ – „Misliš vašar taštine? Konkurencija, zavist.“ – „Da, da... ni umjetnicima to nije strano.“ – „Znam. Imaš pravo. Pa gledaj, ako me pitaš koga... počeo bih od onoga što je nepobitno. Od kipara koji su mrtvi. I ne bih miješao skulpture kao kruške i jabuke. Na Jankomiru jedan park, južno od Novog Zagreba drugi nov, prostran park. Pa onda tako redom prema istoku i prema Sljemenu. Po dvadesetak skulptura recimo, nisam stručnjak.“ – „To ti je sasvim dobro. Daj piši o tome.“ – „I znaš da hoću, mahnem mu na rastanku. On juri autobusom u ličku maglu ne tražeći „francuske“ račiće, ja se tresuckam u autu prema Jadranskom mostu čekajući da proradi grijanje. Ali i dalje mislim na kiparske parkove, na prsten oko Zagreba, lako dostupan i na to kao pravu turističku atrakciju a ne na lepinje i čevape. Na staro ulje i banalne licitarije. Kiparski parkovi! Ljudi bi dolazili izvana da obiđu dva najviše tri parka dnevno. A koliko bi ih trebalo biti? - pitam sebe na glas, kad već više nemam Vedrana kraj sebe. Pa recimo Becić, Meštrović, Kršinić...

Dođem doma i bacim se na faktografiju. Stvar je jednostavna da ne može biti jednostavnija. Kao amater, primjerice počeo bih od onih koji su najstariji po nadnevku smrti. To bi izgledalo ovako: Rendić (1932.), Meštrović (1962.), Radauš (1975.)... I nije Savski nasip ni pravo mjesto ni pravo okruženje. Kipove treba otkrivati na posebnim poljanama iza rijetkih stabala a ne da vidiš pet skulptura istovremeno, različitih autora i u nemaštovitom nizu. Ali neka bude svjetlost i na Savi. Zatim u kiparskim parkovima trebaju stajati djela: Augustinčića (1979.), Kršinića (1982.), Bakića (1992.), pa primjerice Radovanija (2002.) ili Džamonje koji je umro 2009. Koga bih još dodao?

„Što ti misliš Vedrane? Nema ih među nama. Kao da te vrhunske ljude nikada nismo ni imali. Europska atrakcija nam je pod nosom a mi slažemo lančane skulpture po nasipima! Zar ta velika imena zaslužuju tek nekakve kutke po gradovima kojima žurimo i vozimo. Ili bi bilo primjereno napraviti retrospektivu svakoga od njih na otvorenom?“ - i zakrenem na Ribnjak, pust samo s onom glavetinom Ivana Gorana Kovačića za koju malo tko zna da je to uopće on. „Što ti misliš Vedrane? Zar to oni (već odavno) ne zaslužuju? Zar ne bi trebali postati svojina svih, školske djece? Zar tim parkovima ne bi trebalo šetati i kontemplirati, gledati i uživati. Svi. Nešto za sve. Uz simbolične ulaznice. Nešto za sve umjesto novogodišnjih kobasica. Ha, Vedrane?“ - a on me više ne čuje. Uspinje se na Vratnik, izlazi iz magle i uskoro će i u autobusu osjetiti jod i sol u morskome zraku. Kad će ljeto?

Javor Novak

Uto, 2-03-2021, 08:26:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.