Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Zločin u Hudoj Jami

Pišući još od samoga početka godine Gospodnje 1998. o genocidu u Hudoj Jami koji su počinili Titovi tzv. antifašisti, partizani i komunisti, pitao sam se prvo kada će iz Hude Jame napokon izaći na sunce njezina dugo skrivana, mučna tajna? U lipnju 2015. napokon je održana komemoracija s koncelebriranom misom na tri jezika. Bila je to snažna uljudbena satisfakcija, prvo žrtvama. Ali, tek 25 godina nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, tek 30 godina nakon smrti zločinca Tita (navodno Broza iz Kumrovca) i tek punih 70 godina poslije svršetka 2. sv. rata. Predstoji veliko breme: humane posmrtne ostatke iz kašeta i ulaznog dijela rova sv. Barbare dostojanstveno pokopati i tako dušama konačno dati mir.

Stravičan zločin u rovu sv. Barbare počinjen je nakon završetka Drugog svjetskog rata i dugo, kao što vidimo vrlo dugo, bio je skrivan. Uzalud. Zločin je stravičan jer su živi ljudi bacani u duboko, okomito rudarsko okno i živi zazidavani. Umirali su u mukama polako gušeni, oni koji su imali nesreću preživjeti pad s nekoliko desetaka metara visine na hrpu polomljenih i krvavih ljudskih tjelesa. On je Titov jer je isti osobno požurivao sva tadašnja klanja po Sloveniji od Kočevskoga roga i Zidanoga mosta do Mariborskih rovova. Imamo samo nekoliko dana da se obračunamo – pisao je nervozno u telegramu te osobno obilazio stratišta a ubijene nazivao „smradom“.

Stravičan zločin u Hudoj Jami ima svoje još žive vinovnike i oni ne kriju osobno sudjelovanje u njemu. Nije u njih upitno ni otvoreno ideološko odobravanje svih pokolja od Bleiburga do Gevgelije. Oni priznaju da su odgovorni. Odmah lani, po otvaranju masovnog prikrivenog grobišta u simboličnom i jezivom mraku toga rudnika, s dna civilizacije, tzv. antifašisti su se sastali po svojim boračkim odborima i panično revoltirani tražili rješenje, protu-rješenje za istinu. Kako sada postupiti, kako neutralizirati „stvar“ danas, kad se više ne može medijima zabraniti da o masovnim partizanskim zločinima objavljuju reportaže. Zaključni je prijedlog bio da Hudu Jamu s rudnikom treba dići u zrak! Dinamit, to je njihov konačni potpis na ovaj ZmijaIvo Josipović svojevremeno glagoljao o zmiji... da zaista, fašistička zmija stvarno je živa i u Sloveniji i u Hrvatskoj i dan danas - kao tzv. antifašistička guja - još uvijek jednako vjerna krvoločju i odana zločinu i dinamitu. Čak i u 21-om stoljeću. Koji su ukupno razmjeri gujina klanja teško da ćemo ikada saznati, baš kao i u samoj Hudoj Jami. Tek trebamo započeti cjelovito istraživati. Neki tvrde, prema dolasku kamiona tijekom dvanaest dana pokolja, da rudnik, u još ne otvorenim i zatrpanim hodnicima, skriva i do 10.000 duša.sedamdeset godina star genocid. Ni zaborav ni katarza, ni zahtjev za pomirenjem, ni priznanje okrutnosti zločina, nikakva molba za oprostom ili ljudsko kajanje i nikakvo pomirenje. Strašno ali istinito: brdo s ljudskim kostima dići u zrak! Tako sakriti što su počinili. Oni čak ne pristaju ni da se radi što se vrlo sporo radi - istražuje i obilježava prikrivena grobišta. Oni zahtijevaju da se izbrišu svi tragovi, da se odmah i sa svime zauvijek prestane! U to ime pronašli su nov način kako relativizirati zločine - u radu svojih službi i pisanju po zadatku slovenskoga pisca.

Kad se dakle, žele ovako radikalno i primitivno, dinamitaški brisati tragovi, nije za tzv. antifašiste sporno da je riječ o masovnom i stravičnom zločinu, nije sporno ni to da je riječ samo o dijelu otkrivenoga i da ovaj rudnik krije još tisuće mučki ubijenih; nije sporno ni da su taj mega zločin počinili Titovi koljači tzv. antifašisti a nije sporno ni to da je ovdje, kao i na 1.600 drugih mjesta u Sloveniji i Hrvatskoj (koja su do sada otkrivena) izvršen jedan od najstravičnijih zločina Titove Jugoslavije. Zločina nad razoružanima, nad nevinim slavonskim djevojkama čije su pletenice odrezali, nad ženama i djecom, starcima... nad svima pobacanima. Deset posto stradalih bile su žene. I kada je kao predsjednik Republike u Izraelskom Knesetu Ivo Josipović svojevremeno glagoljao o zmiji... da zaista, fašistička zmija stvarno je živa i u Sloveniji i u Hrvatskoj i dan danas - kao tzv. antifašistička guja - još uvijek jednako vjerna krvoločju i odana zločinu i dinamitu. Čak i u 21-om stoljeću. Koji su ukupno razmjeri gujina klanja teško da ćemo ikada saznati, baš kao i u samoj Hudoj Jami. Tek trebamo započeti cjelovito istraživati. Neki tvrde, prema dolasku kamiona tijekom dvanaest dana pokolja, da rudnik, u još ne otvorenim i zatrpanim hodnicima, skriva i do 10.000 duša.

Zločin koji se nastoji zataškati i opravdati

U dvama knjigama: „Da sam imao Hrvatsku“ (2003.) i u novoj „Beogradska Hrvatska“ (2015.) pišem i o Hudoj Jami jer se taj ogroman zločin, čak i sada kada je otkriven, nastoji zataškati, opravdati i izbrisati sa stranica uljudbe i istine, stvarnosti i pijeteta, iz povijesti i sadašnjosti. Službe rade na tome. Čak i kada je prvih 800 kostura od približno 3.000 sortirano i složeno, ne prestaje bitka samozvanih antifašista za njihovu bolju prošlost. Čak i danas, kada teče već četvrta kalendarska godina otkako smo članica Europske unije, čije konvencije o osudi totalitarnih režima još uvijek glatko ne poštujemo, tzv. antifašisti čine sve što mogu ne bi li onemogućili iskapanja tolikih svojih prikrivenih grobišta. Ne bi li svoje visoko krvave podlaktice i obraze prikazali pobjedničkima i trajno svjetlima i pravednima. No, Lex Huda Jama ne će proći, kao što nije ni dvojac Perković - Mustač. Ako je s tim masovnim ubijanjima sve u redu, zašto se toliko boje iskapanja? Ako smatraju, a smatraju vrlo čvrsto, da su ti ljudi morali biti ubijeni, zašto se protive otvaranju činjenica, zašto strepe od potpune istine i zašto ju tako silovito i uzaludno žele umanjiti, poništiti, ugušiti, zabraniti?

Sama činjenica, da u njihovoj svijesti kao jedino „rješenje“ i dalje čuči želja da se cijelo brdo, s tolikim ljudskim kostima, minira (bez obzira na uzaludnost ikakvoga skrivanja i na postojanje svih drugih danas poznatih lokaliteta skrivenih grobišta) govori nedvojbeno da između ovog tzv. antifašističkog zločina i fašističkih koncentracijskih logora nema nikakve temeljne razlike. Rad službi to samo dodatno potkrjepljuje. Ima razlike, ali tek u patologiji zločinaca: u Jasenovcu nitko nije zazidavao (sa čak devet pregrada) žive ljude, nitko ih žive nije bacao s 40 metara visine jedne na druge NaraštajiCijeli naraštaji ljudi odživjeli su ukupan svoj život a da nikada nisu saznali gdje su im skončali najmiliji. A da nikada nisu saznali činjenice - koliko je krvoločan bio Titov režim nastao na zločinu. A zločin je zločin i nema razlike između ovakvog antifašizma i fašizmada se smrve i uguše u mukama. O Jasenovcu ili o Hitlerovim koncentracijskim logorima, pećima za spaljivanje govori se već gotovo tri četvrtine stoljeća. A o Golome otoku i miješalicama, drobilicama za kamenje i ljudske kosti šutjelo se gotovo pola stoljeća. To su relacije u i o kojima treba govoriti. O bacanju živih ljudi u rudarsko okno rova sv. Barbare šutjelo se do lipnja 2015. Punih sedamdeset godina!

Cijeli naraštaji ljudi odživjeli su ukupan svoj život a da nikada nisu saznali gdje su im skončali najmiliji. A da nikada nisu saznali činjenice - koliko je krvoločan bio Titov režim nastao na zločinu. A zločin je zločin i nema tk1 1 hudajama miro razlike između ovakvog antifašizma i fašizma. I kad se znaju milijuni pobijenih u komunističkoj Rusiji, upravo u njihovim redovima... koliki su pobijeni u komunističkoj Kini... kada se zna da su upravo komunistički režimi diljem svijeta pobili višekratno više ljudi nego fašisti, dolazimo do zločinačke Titove obmane i mučkog skrivanja zločina u ime partije. Ne samo do njegove laži o pravednom društvu - socijalizmu s tzv. ljudskim likom nego i do tisuća i tisuća masovnih grobnica u kojima leže „svi oni koji su nam neprijatelji ili bi to sutra mogli postati“ kako je ponosno priznavao Tito (ma tko on bio). Taj režim i to humano lice ubijalo je sve do osamostaljenja Republike Hrvatske i dan danas nas još guši ekonomski, demografski, medijski.

I kada sam pomislio da od ovih jezivih činjenica iz Titove kaverne u uljudbi nema ništa gore i pervertiranije, kada sam želio vjerovati kako je to prošlost i da je samo po sebi dovoljno strašno i signifikantno već i samo ime - Huda Jama, kada sam mislio da je rečeno sve o malignim vijugama u zločinačkom mozgu ubojica koji bi i dan danas, da mogu, dinamitom ubijali sve nas, oglasio se mlad čovjek s tezama i po nalogu iz službe, s konstruktima komunističke novo-tiranije jezivijima od svih poznatih. Dovoljno je obrazovan da se okuša i u tome.

Kontraobavještajni prodor

U nedavno osnovanom zagrebačkom novinskom smeću, ne slučajno odabranom za takav kontraobavještajni proboj oglasio se u sloveniji popularan Goran Vojnović. Upoznat s brojnim tzv. antifašističkim pobjedama ali i zločinima koje su te kreature nedvojbeno (masovno) počinile, on preko svega prelazi spužvom. Ali ne bilo kako. Njegova zadaća između ostaloga sastoji se i u tome da pervertira istinu a ne da ju potpuno negira. Izmišljanjem, relativiziranjem, stavljanjem u drugi kontekst i širenjem takvih neistina koje će stvoriti inače sasvim nemoguće zaključke, on ispisuje opake komunističke laži. Smišljene podvale za mlade FilmBaveći se naoko jednim filmom koji ni približno kao on ne želi relativizirati sve Titove antifašističke zločine od Austrije do Grčke, on odmotava svoju agenturnu rolu tobože ključnim pitanjem: čije su žrtve veće i bismo li priznavanjem „tuđih“ žrtava izgubili „titulu“ i naš prioritet, liderstvo nad najvećim žrtavama?! Da nije apsurdno bilo bi istinito. Taj odavno propali a podmetnuti pokušaj u Hrvatskoj javnosti nikada nije zaživio. Nitko normalan ne negira počinjene zločine za vrijeme NDH.naraštaje, za one koji nemaju potpunu sliku. On nastoji podijeliti suvremeno hrvatsko društvo na naše i njihove jame, naše i njihove zločine ne bi li se zauvijek jedna strana proizvela pravednom a druga krivom. Kako to radi? Pođimo redom.

Baveći se naoko jednim filmom koji ni približno kao on ne želi relativizirati sve Titove antifašističke zločine od Austrije do Grčke, on odmotava svoju agenturnu rolu tobože ključnim pitanjem: čije su žrtve veće i bismo li priznavanjem „tuđih“ žrtava izgubili „titulu“ i naš prioritet, liderstvo nad najvećim žrtavama?! Da nije apsurdno bilo bi istinito. Taj odavno propali a podmetnuti pokušaj u Hrvatskoj javnosti nikada nije zaživio. Nitko normalan ne negira počinjene zločine za vrijeme NDH. Sa svojim nezrelim bistroumljem izašao je u posljednjim danima prošle godine, u interregnumu u kojem se slavlja radi mediji slabo ili nikako prate. Upravo tada Goran Vojnović dobio je prostor da obavi medijsku zadaću umanjivanja zločina. On odmah u projektirani kontekst stavlja Srebrenicu i Hudu Jamu, važući i glatko izjednačujući ratni zločin sa zločinom poslije rata. Pokvareno ili neznalački ovaj mladac istraživanja i komemoracije zamata i u predizborne i izborne fertutme poslije kojih su se svi „profesionalni borci za istinu o 2. sv. ratu“ kako piše: „vratili svojim toplim domovima“.

Treba mu reći: srebreničke grobove niti se moglo a niti se može zaboraviti. Ovaj tendenciozan, u najmanjem sumnjiv stav mladca koji pojma nema koje su sve mise održane pred rovom sv. Barbare, koje su sve delegacije dolazile tamo moliti i dolaze te će i te kako ponovno dolaziti, ima jedan slabašan poriv: ustvrditi kako ta mjesta i ti zločini nisu sami po sebi strašni i vrijedni svjetske memorije jer ih eto i ti sami „profesionalni borci za istinu“ o velikome ratu navodno sve zaboravljaju čim prođu izbori. Što se profesionalnosti tiče i to je izokrenuto. Od tzv. antifašizma u Hrvatskoj živi više boraca nego ih je bilo u cijelome NOB-u. Proizvodeći fašizam od Zagreba preko Beograda pa sve do Izraela i još dalje, desetljećima žive kao bubrezi u loju. Nije mi poznat baš nijedan znanstveni i marljivi istraživač Titovih zvjerstava koji živi imalo bogato. Upravo suprotno! Svaki je omalovažavan i optuživan i obvezno etiketiran. Svakako sustavno i redovito marginaliziran od svih medija.

Tko je u najkraćem Goran Vojnović prijatelj ovolikog pojednostavljivanja i generaliziranja? Gotovo pa nezamislivo: on je slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla, rođen 1980. u Ljubljani. Odlične kritike dobio je za svoj prvi roman »Čefurji raus!« iz 2008. godine po kojem je snimio i istoimeni igrani film.

Optužujući slovensku javnost da gašenjem kamera i mikrofona prestaje i svako dalje zanimanje, on prividno zdvaja nad jedinim preostalim: »neproračunatim suosjećanjem s ljudima koji već sedamdeset godina čekaju da sahrane svoje bližnje« jer opći nedjeljiv pijetet »na ovim našim prostorima rijetko važi jer malotko je tu u stanju osjetiti tuđu bol.« Ovo je tek početni pijesak u oči kojim se autor gradi humanim europejcem koji eto, jasno ne prešućuje zločine ali zato rado stvara našu i tuđu bol nad žrtvama »našim« i »njihovima«. Na tako prostrt stol za raspravu, odmah baca svoje glavne argumente: »...mi nismo sposobni prihvatiti jednostavnu činjenicu da na Balkanu nema gotovo nikoga tko nije na ovaj ili onaj način žrtva barem jedne od bezbrojnih tragedija kojima nas je počastila naša šeretska povijest, i da smo, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili političko opredjeljenje, svojim naslijeđenim ili životom stečenim traumama nerazdvojno povezani.« Ističem: Balkan, šeretska povijest (?!), traumama smo nerazdvojno povezani! Balkan neka si svatko nosi tko god hoće, Hrvati a i Slovenci uzimaju ga kao pogrdan pojam, nije bolje niti u Europi. Mučnu i krvavu povijest kao tek tamo neki šeretluk može vidjeti samo stubokom izobličena osoba, duhovno sirota. A reći da smo nerazdvojno povezani anonimnim i amorfnim tamo nekim traumama (možda prometnima?) za koje se tobož ne zna ni tko ih je generirao niti tko ih je desetljećima proizvodio i nad kime - može samo agenturni klinac na prozirnom zadatku. Ni obrazovanje niti spisateljski talent - s time veze nemaju.

Nabacivanje »humanizmom«

Nakon još jednog nabacivanja humanizmom i potrebom da se navodno međusobno bolje razumijemo jer to je jamstvo sigurne i uspješne panaceje koju smo eto do sada izgubili iz vida a koja bi riješila i Hude Jame i Izbrisane i Srebrenice - ovaj slovenski autor proizvodi problem mimo problema ovako strašnih i velikih nacionalnih tema. Tema o prešućivanju i nekažnjavanju uvijek istih. On smatra da je problem u prvenstvu, čiji su zločini veći i što to natjecanje, on osobno, gleda svake godine. On time s povijesti i činjenica pozornost želi svrnuti na te neke taštine, glupo natjecanje, egoizam... sve samo ne ono što Titovi masovni zločini zaista i jesu: genocid nad mahom hrvatskim narodom. Ako se zauzmemo za dokidanje egoizma onda ćemo se valjda zaboraviti baviti masakrima tzv. antifašista. Mizerno. Samozvani antifašisti zapravo bi možda i priznali tuđu bol kad njihova ne bi morala biti najveća. Drugim riječima i oni su ljudi, svi smo ljudi i svi smo isti. Imamo boli. Nekima doduše ruke vonjaju po tuđoj krvi a neki bi se mašili i dinamita nad grobljima neistomišljenika. Ali molim vas obratite pozornost na središnju riječ: naša i njihova bol. Kako poetski.

Nakon ovog drugog zamagljivanja, posebno je, s obzirom da se obraća navodno samo slovenskoj javnosti, indikativan slijedeći odlomak: »Druga će im strana spremno uzvraćati pitanjem: što su poslijeratna ubojstva u odnosu na nacističke zločine i kolaboraciju? Što su zločini propalog komunističkog sistema u odnosu na one počinjene u ovoj našoj demokraciji?« Znači nisu nam dovoljni neraščišćeni, neistraženi i nikada procesuirani Titovi zločini, hajdmo se baviti svjetskim (već procesuiranim) zločinima ili onima koje je demokracija posijala širom globusa. Zapravo, kad bolje pogledamo, zločini se događaju posvuda oko nas, zar ne? Eto kojom lakoćom »i naše i njihove zločine« bol od kojih nerazmjenjujemo nepriznavajući jedni druge, zapravo trebamo sve zaboraviti i živjeti dalje. Okrenimo se budućnosti, viču nam. Da okrenimo se, ne znam samo zašto ste onda već punih 70 godina u endehaziji, u Jasenovcu i družite se s Pavelićom?

Nepodnošljivom lakoćom poređenja scenarist Goran Vojnović vrijeđajući duboko - nastavlja plitko: »Što su Ahmići u odnosu na Vukovar? Što je Vukovar u odnosu na Jasenovac? Što je Jasenovac u odnosu na Srebrenicu? Što je Srebrenica u odnosu na petsto godina turske okupacije? I tako u beskraj i još dalje.« Znači ipak se ne obraća samo Sloveniji, ipak ono muklo podmetnuto o zločinima u našoj demokraciji ide i na hrvatski račun?! Koja perfidija i prsti službe. Kako tupavo od tog zelenoga autora, neznalački s kojeg su to otoka razarani Ahmići, čiji su cvijećem okićeni tenkovi sravnili Vukovar, čiji su noževi sjekli i Srebrenicom i Žepom... UN-ovim zaštićenim zonama. Hajdmo sve u isti koš, tako ćemo najbolje izbrisati odgovornost za agresiju i samo ime zločinca. Tako ćemo najtemeljitije popljuvati žrtve – jer sve su one pobijene, počinjene i prešućene od istih. Od anonimnih. Ne kaže, ali vjerojatno u građanskome ratu. Kakve tu veze imaju Turci s modernim dobom i Ženevskim konvencijama?

Prelazeći zatim tobož usput i na jednu opet samo PijetetZa Hudu Jamu važno je vratiti pijetet mrtvima, kako je u sjajnoj propovjedi i kazao veliki hrvatski biskup Mile Bogović pred vratima pakla, pred ustima jeze, pred tamnicom Hude Jame, parafraziram: mrtav čovjek je samo mrtav čovjek i njegovo tijelo zavrjeđuje pokop dostojan čovjeka. Sve drugo je zvjerstvo i ubijanje nakon ubijanja. Pitanje je hoće li se zelen-Goran, a slavan Vojnović ikada zamisliti nad onime što je objavio i kome je time (po)služio. Jer, žrtvama nije.slovensku knjigu Vojnović nudi tragikomičnu tvrdnju o jedinim mogućim podjelama koje mogu biti samo na čovječnost i nečovječnost. Ukratko smeta ga što govorimo o zvjerstvima tzv. antifašista? Smeta ga što se razlikujemo i od njih dijelimo? Hajdmo valjda u komunističko društvo sve samih svih jednakih. Ne hvala! Tito je bio prvi među jednakima s 27 vila od Vardara pa do Triglava, preplanuo od nesvrstanih putovanja tropima a Alija Sirotanović je bio malo gadnije crn od lignita. To je bila ta jednakost, to autorovo društvo bez podjela i to postojanje samo čovječnosti i (prividna autorova nesvrstana?) nečovještva. I kad na kraju svog članka pod naslovom: „Na Balkanu su svi žrtve neke nesreće šeretske povijesti - Bismo li uvažavanjem tuđe nesreće izgubili titulu najveće žrtve?“ Vojnović namjerno prešućuje da se i dalje dijelimo na komunistički privilegirane i ostale. Na koljače i one koji mogu biti (ovako ili onako) klani.

Prešućuje samo to tko je izvršitelj tih ne nesreća već zločina i jesu li to tek zločini ili najzvjerskiji i najmasovniji pokolji ikada počinjeni u Sloveniji, Hrvatskoj... Vojnović ovim agenturnim podvalama želi stvoriti nemoguće zaključke jer Titovi poslijeratni zločini nisu pitanje egoizma i natjecanja naši-vaši zločini, jer takvi i ne postoje. Postoje zločini Jasenovca tijekom i poslije rata i njih osuđujemo bez podmetnuća prisvajanjem. Za Hudu Jamu važno je vratiti pijetet mrtvima, kako je u sjajnoj propovjedi i kazao veliki hrvatski biskup Mile Bogović pred vratima pakla, pred ustima jeze, pred tamnicom Hude Jame, parafraziram: mrtav čovjek je samo mrtav čovjek i njegovo tijelo zavrjeđuje pokop dostojan čovjeka. Sve drugo je zvjerstvo i ubijanje nakon ubijanja. Pitanje je hoće li se zelen-Goran, a slavan Vojnović ikada zamisliti nad onime što je objavio i kome je time (po)služio. Jer, žrtvama nije.

Javor Novak

Ned, 29-11-2020, 00:11:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.