Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

 Josip Manolić: „Politika i domovina“, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2015.

Čitanje Manolićeve knjige izniman je napor. To nije tako zbog obima od četiri stotine stranica ili načina pisanja već zbog u javnosti odavno postojeće politika i domovinatzv. negativne karizme koju auktor knjigom želi popravljati. Do kraja sam knjige, koju su mnogi, kako saznajem, „pogledali samo po dijagonali“ mogao doći samo na jedan način. Da prebrodim Manolićevo japajakanje - skrivanje potpunih podataka i ponudu falših uz vaganje tuđih političkih poteza i prosudbu a posteriori (nakon Domovinskog rata i ugroze domovine), a ta prijelomna i krvava vremena Manolić sada (s odmakom od ništa manje nego četvrt stoljeća) genijalno razumije, razumije bolje od svih (u međuvremenu umrlih) - morao sam se dati temeljito i simultano kompenzirati.

Čitao sam ponovno dvije poštene knjige usporedo s Manolićevom. Antologijsku „Anatomiju kritike“ Northrop-a Frye-a (1979.) kao poduku iz logike, morala, etike i znanja te vrlo preciznu, političko-anatomsku knjigu Ivana Aralice – zanimljivu faktografsku priču i punu literarnu fotografiju naslova „Mentalni komunist“ - o Mesiću. Samo tako, Manolića sam uspio dočitati. Inače bih se otrovao glorifikacijom lika i djela te umnih sposobnosti jednog Mesića i ne samo njega. Inače, ako niste znali, taj Manolićev prijatelj i suradnik samo što nije divan. Takve riječi auktor ni približno nema za predsjednika Tuđmana, zahvaljujući kojemu je baš kao i Mesić, ušao u visoku RH politiku.

Već se sam opširan priređivač (dr. sc. Franjo Maletić) ovako divno ograđuje na samome početku (str: 9): „...nisam istraživao i provjeravao činjenice i prosudbe o različitim događajima i političkim i društvenim procesima u kojima je sudjelovao (Manolić – op J.N.) i o kojima je morao zauzimati stajališta.“ Priređivač nas odmah zatim nastoji uvjeriti kako on samo želi „upozoriti na povijesni kontekst“. A koji je to? Onaj ne provjeravani i ne istraživani kontekst?

Na mnogo upravo eklatantnih primjera, Manolić pokazuje neuvjerljivost čak i onda kada iznosi neki slabašan nov podatak ili samo već polu-poznatu istinu. Ako može izrazito negativno pisati o brojnim zapovjednicima obrane Vinkovaca, Vukovara i drugih okupiranih mjesta istočne Slavonije i pripadajućih zapovjednika policijskih postaja, koji su bili mjesecima izloženi strahotama rata, zašto je to nemoguće, zašto to ne smije (u svojoj obavještajnoj igri skrivača) napisati i za sasvim konkretne diplomate? Zašto ne može napisati da su pojedini diplomati primjerice, recimo to tako, neupućeni dovoljno - iskakali samostalno a protiv sporazuma svojih zemalja s RH? Umjesto podatka Manolić nam nudi „tešku optužbu“ u ovakvu celofanu (str: 217): neke strane obavještajne službe; na str: 233: te s još nekim pojedincima, velikim gospodarstvenicima čija imena za sada ne bih spominjao; na str: 234 opet isto: dojavama ljudi čija imena ovog trenutka ne mogu iznositi. U toj igri ne-ću-ti-reći zaista je dug auktorov niz sve samih konkretnih izvora činjenica.

Nekonzistentna i nehomogena knjiga

Ova nekonzistentna i nehomogena knjiga (s otvorenim pretenzijama da tzv. građa jednom bude stručno istraživana) sastoji se od nekoliko (suvišnih) blokova. Duge i iscrpljujuće stranice o skojevskim akcijama traju bez ikakvih konkretnih podataka čak do str: 96. Zašto o toj gerili i banditizmu skojevskih akcija nismo saznali više? Zašto ih auktor danas nije slobodno opisao? Jer su one izvođene po jednom jedinom kriteriju: koliko je i čega i kome letjelo u zrak. A ne po kriteriju broja nevinih žrtava i uništenih života. Jedini slučaj u kojem detaljno opisuje akciju je činjenica da je odabran (s kakvim iskustvom baš on?) kao provjeren kadar za organizaciju atentata na Pavelića. Tu se u nekoliko rečenica (jer je velika tema pojela auktora) Manolić zaigrao pa potanko opisuje kako je prije sedamdeset godina izgledala njegova priprema tima kilera za to veliko ubojstvo. Tu da, auktor je i uvjerljiv i vrlo verziran, stvarno stručan kadar. Je li mu se otelo to evidentno, neizravno, podsvjesno, priznanje?

Od str: 96 pa do str: 151 opisuje osnivanje HDZ-a i elaborira razne političke opcije i zaključke koji ne djeluju AkcijeDuge i iscrpljujuće stranice o skojevskim akcijama traju bez ikakvih konkretnih podataka čak do str: 96. Zašto o toj gerili i banditizmu skojevskih akcija nismo saznali više? Zašto ih auktor danas nije slobodno opisao? Jer su one izvođene po jednom jedinom kriteriju: koliko je i čega i kome letjelo u zrak. A ne po kriteriju broja nevinih žrtava i uništenih života.njegovi. O kadroviranjima i procjeni pojedinih povijesnih događaja auktor razglaba na široko, no od navedene stranice stil pisanja mijenja se naglo kao i fond riječi i cijeli rečenični sklopovi. To ostavlja jak dojam da rabi vlastite zabilješke i zapisnike sa sastanaka a što su vjerojatno formulacije drugih (obrazovanijih) suvremenika a prvenstveno Predsjednika.

Od str: 151 do str: 194, također sve tuđim rječnikom, kao iz tuđe glave, Manolić opisuje preuzimanje vlasti, stvaranje institucija države RH te obrađuje uvod u rat. Ističući sebe, hvaleći pa ponizujući predsjednika RH stvara žuđenu klackalicu u kojoj su svi zaslužni, svi krivi, svi pozitivni i negativni ali njegova je uloga bila značajna. Tek na polovici štiva, od str: 195, s naslovom „Vukovarske enigme“ auktor zapravo započinje knjigu i to sudeći po objavljenom - sa samo djelomičnim poznavanjem obavještajne struke i događaja u kojima je upravo ona bila odlučujuća. Slijedi tako četvrti blok, čitamo ponovno izvornoga Manolića i informacije o zapovjednicima i istragama neposredno prije i nakon pada Vukovara (do str: 224). Napokon nešto malo zanimljiviji dio knjige započinje s podatcima o pljački Vukovarske banke (str: 221) te o uhićenju, suđenju, puštanju i suradnji Arkana s RH pa čak i njegovoj kasnijoj prodaji oružja Hrvatskoj. Tako štivo dugo 378 stranica počinje sličiti na suvislu knjigu tek od stranice 221. No, pri puštanju Arkana na slobodu naš je obavještajac zaboravio onaj vrlo uvjerljivi trač. Zaboravio je istaknuti svog prijatelja tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova RH Slavka Degoriciju koji je tom četniku, kriminalcu i međunarodnome kileru na izlazu iz Remetinečkog zatvora srdačno poklonio trofejni pištolj.

Umjesto protu-argumentacije (trebalo bi ispisati cijelu jednu novu knjigu!) u ovom se prikazu radije ograničavam na prikaz tema po blokovima što može olakšati onim čitateljima, koji s velikom dozom odioznosti opravdano (ne)prilaze i ne pristaju na sve Manolićeve konstrukt-interpretacije.

Pravi cilj knjige: obračun s Tuđmanom

Od str: 281 s temom „Hrvatska politika prema Bosni“ Manolić kao udbin administrativac, otkriva napokon pravi cilj cijele knjige: goli obračun s predsjednikom Tuđmanom. Isti onaj koji smo godinama slušali od Mesića kao Predsjednikova inkompetentnog sljednika. Sve ovo prije toga trebala je biti uvertira a sve ono poslije međunarodni garnirung. Kroz čak dva poglavlja Manolić otpočinje (sve do str: 351) konstruirati sukob zbog podjele BiH i to prikazivati kao svoje tobože temeljno demokratsko suprotstavljanje Predsjedniku i napor za uspostavu demokratskije Hrvatske. U stvari je to, kroz osnivanje nove stranke (Hrvatski nezavisni demokrati) bio otvoreni rat za vlast i za svrgavanje predsjednika Republike. Podjela Bosne tu je čisti izgovor i paravan s time da Manolić ni jednom riječi opet ne spominje srž: ne spominje da je upravo 1993./94. Predsjednik započeo ključnu lustraciju stvaranjem novog hrvatskog obavještajnog sustava ali bez ljudi s repovima. Bez Manolića i Mesića. I Mesić i Manolić našli su se time iznimno pogođenima što njih u tim redovima više ne će biti a o tome naš vrli administrator niti riječi.

Nisam slučajno naveo svjedoka vremena i velikoga Ivana Aralicu – pogledajmo što on piše o Manoliću uparenom s Mentalni komunistiObračunOd str: 281 s temom „Hrvatska politika prema Bosni“ Manolić kao udbin administrativac, otkriva napokon pravi cilj cijele knjige: goli obračun s predsjednikom Tuđmanom. Isti onaj koji smo godinama slušali od Mesića kao Predsjednikova inkompetentnog sljednika. Sve ovo prije toga trebala je biti uvertira a sve ono poslije međunarodni garnirung.Mesićem i Boljkovcem a po pitanju navodnog razlaza zbog podjele BiH. Na str: 72 („Mentalni komunist“ Despot Infinitus d.o.o., Zagreb 2012.) Aralica piše kako tajne službe SAD-a „zatražile su od Tuđmana da iz operativne politike, pogotovo iz sigurnosnih službi, ukloni pripadnike tajnih službi bivše države i da u operativu dovede mlađe ljude koji su stručni, koji znaju strane jezike i koji nisu opterećeni udbaškom prošlošću kao oblikom zadržanog komunističkog mentaliteta. To se u prvom redu odnosilo na Manolića i Mesića.“ Zatim (str:73): „No i slučaj Manolićeve secesije, koja je mentalna a ne politička, iracionalna, a ne racionalna, dokazuje da je Mesiću Bosna i Hercegovina bila mantra, a da se s Tuđmanom razišao jer nacionalnu pomirbu, kao ni Manolić, organski, mentalno nije mogao prihvatiti.“

Ljekovito je citirati i pun povijesni kontekst (str:78): „Međutim, uzme li se obzir da Mesić i Manolić započinju s pučem u Saboru u trenutku kad je dogovoren mir između Bošnjaka i Hrvata i uspostava Federacije, što je prvorazredan dokaz da Tuđman ne dijeli Bosnu i Hercegovinu nego joj udara temelje, njihova izlika da se odvajaju od Tuđmana zbog sukoba s Bošnjacima i podjele Bosne i Hercegovine sa Srbima - postaje besmislica. Zatupljujuća glupost! Pa što bi se s Tuđmanom sukobljavali i od njega odvajali, ako je činio ono što su, navodno, i sami od njega tražili da čini, da uspostavi mir s Bošnjacima i prizna cjelovitost Bosne i Hercegovine. (...) Razlog je sukobu bio Mesićevo i Manolićevo nepristajanje na politiku nacionalnog pomirenja!“

Krivotvorina i laž

Sukob Manolića i Mesića s Predsjednikom izgleda se odvijao na Marsu, govori se samo o BiH, kao da rata u Hrvatskoj nema, ili kao da je VRO Oluja već pobjednički okončana. Naš „samo administrativac“ tako ni jednom riječju ne navodi da su te godine ujedno i začetak prvih hrvatskih uspješnih vojnih odgovora na srbijansku agresiju i Miloševićev fašizam. Ne govori o tome da su upravo te godine prjelomnica u okupaciji kojom je hrvatsko vodstvo obaviještenim stranim krugovima dokazalo da Hrvatska ima vojne kapacitete i respektabilne snage u Hrvatskoj vojsci te da već pokazuje tko će iz rata izaći kao pobjednik. Upravo je to trenutak kada Manolić i Mesić udaraju s leđa i trabunjaju o pogrješnoj politici u Bosni - Hrvatsku i ne spominjući. Dvojac se sudario se s dr. Tuđmanom jer je predsjednik tobože opsesivno „želio obnoviti Banovinu Hrvatsku u njezinim što širim granicama.“

Tu prijesnu krivotvorinu, konstrukciju i zlonamjernu laž dovodim u pitanje upravo po Manolićevim odlomcima: prvo na str: 285 Manolić piše kako zbog utjecaja međunarodnih čimbenika, hercegovačkog lobija i osobne strategije dr Tuđmana koja je počivala na povijesnu nasljeđu prema Bosni „nastavljaju puhati različiti vjetrovi“. Zatim ne imenuje sastanak iako je za brojne druge to činio pedantno pa tek usputno kaže: „Još na sastanku 27. prosinca 1991. u Zagrebu“ (...) predsjednik je Tuđman kazao kako je vrijeme da „iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica.“

Zatim: „Poslije sastanka uvidio sam da je u dnevnoj politici prevladala koncepcija koja nije vodila računa o Manolic Tudmancjelokupnom interesu hrvatskog naroda u BiH“, već je - nastavlja - prednost dana „interesima hercegovačkih Hrvata, sklonih pripajanju hrvatskoj državi a na račun Hrvata iz središnje Bosne, Bosanske Posavine i drugih krajeva..“ Zatim slijedi kontradikcija u ponašanju Predsjednika, Manolić tvrdi: „Treba napomenuti da je Tuđman dozvolio bosanskih Hrvatima da izađu na referendum i da glasaju za jedinstvenu Bosnu...“ ali tu nije točka nego slijedi Manolićeva subjektivna konstrukcija: ...“želeći svijetu pokazati kako nije za podjelu Bosne.“ Za veljaču 1992. na sastanku Glavnog odbora na Širokom brijegu, Manolić zatim piše kako je to (str: 287) „razdoblje kada Tuđman definitivno još 'važe', gledajući kako se odvija rat, kako će se svijet odrediti prema srpskoj u BiH.“ Zatim piše: „Hrvatska je među prvima priznala novo proglašenu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu.“

Ove tri stranice tvrdnji vrijedi kratko rekapitulirati: Manolić prvo tvrdi kako pušu različiti vjetrovi o budućnosti BiH; TehnikaOva Manolićeva stara tehnika malo naprijed - malo natrag u godinama i u odlukama trajna je smicalica kojom misli da čitatelje može (kako je navikao kod optuženika) – smesti i prevariti. Ovdje je potrošio tri stranice ne bi li dokazao Tuđmanovo „dijeljenje“ BiH a morao je završiti činjenicom međunarodnog priznanja u čemu je ne Hrvatska kako piše Manolić nego Tuđman odlučio među prvima priznati RBiH. I tako je dakako dijeliti, zar ne?zatim je Predsjednik za najšire moguće granice; zatim je (doduše samo u dnevnoj politici) prednost dana interesima hercegovačkih Hrvata i pripajanju Hrvatskoj; zatim je Predsjednik dozvolio (čudan termin) BiH Hrvatima izlazak na referendum i glasovanje za jedinstvenu BiH; ali Manolić smatra da je to bio blef i ničim to ne argumentira. Onda odjednom početkom 1992. za sastanka u Širokom brijegu jest to vrijeme „kada Tuđman definitivno još 'važe'...“ i zatim, na kraju svog cijelog lanca lupinga, Manolić tvrdi da je RH među prvima priznala RBiH. Sve u svemu očito dijeljenje BiH!

Ova Manolićeva stara tehnika malo naprijed - malo natrag u godinama i u odlukama trajna je smicalica kojom misli da čitatelje može (kako je navikao kod optuženika) – smesti i prevariti. Ovdje je potrošio tri stranice ne bi li dokazao Tuđmanovo „dijeljenje“ BiH a morao je završiti činjenicom međunarodnog priznanja u čemu je ne Hrvatska kako piše Manolić nego Tuđman odlučio među prvima priznati RBiH. I tako je dakako dijeliti, zar ne?

U nastavku nam sam Manolić lijepo piše kako je Predsjedniku niz puta upućivao pitanja jer mu nije bilo jasno kako piše: „kakvu zapravo politiku podržavamo s obzirom na ishod referenduma u Bosni“. Sada meni nije jasno pa pitam: kako nije bilo jasno? Pa Predsjednik je vodio jasnu politiku podjele Bosne putem međunarodnog priznanja iste.

Sastanak u Karađorđevu

Zatim se Manolić vraća na sastanak u Karađorđevu 1991. očito svjestan kako mu dosadašnji argumenti nisu uvjerljivi. Pa piše (str: 288) kako je tamo tada došlo do jednog „od brojnih kasnijih promašaja hrvatske politike“. Ostavimo po strani nepismenost auktora (i lektora) koji ne zna kako bi kazao da je sastanak uzrok kasnijih Milosevic Tudmanpromašaja jer, ne može tamo doći do brojnih kasnijih... bitno jest što Manolić tvrdi kako je tamo „dogovorena podjela“ (...) „Iako o tome nema do sada dostupnih pisanih dokumenata.“ Zatim se Manolić hrusti kako nedostatak pisanih dokumenata „neće priječiti širenje te istine“. Zatim kaže kako će ga Tuđman sam o tome izvijestiti ali pedantan i bilješkama opsesivno sklon Manolić ne zna datuma tom izvješću, a ne zna ni kad su i od koga stigle kako piše „obavještajne informacije od našeg najboljeg izvora.“ Zatim skače na 2003. i intervju Ante Markovića iz kojega ne navodi niti jednu jedinu tvrdnju! Zatim čitatelja smućuje novim sastankom u Karađorđevu od 25. ožujka 1991. „kada se (Predsjednik – op. J.N.) vratio vidljivo zadovoljan, rekao mi je da je postigao načelni dogovor s Miloševićem 'što će sutra biti s Bosnom'. Jedno jutro pokazao je i karte spomenute podjele.“ Ali odličan skojevac i moćni obavještajac Manolić ne zna nam dati detalje ni tko je bio s njime kada je Predsjednik bio „vidljivo zadovoljan“ a još više je slučajno zaboravio koje je to jutro i gdje je to Predsjednik pokazao karte otvorene podjele?? Takav jedan krucijalan sastanak Manolić ne pamti? Nema ga u zabilješkama?

Auktorov se krunski optužni argument sastoji na kraju već na str: 289, u rečenici: „Svima je nama u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo zapravo sastanak o podjeli Bosne.“ Na temelju kojih tvrdnji, sastanaka ili dokumenata? I to baš svima jasno... Zatim još kao „šlag“: Manolić glagolja o ideji humanog preseljenja Muslimana u Tursku zbog Tuđman-Miloševićeve ideje o Bosni bez Muslimana!! I za to, pogađate, nema čak ni razgovor a nekmoli kartu ili sastanak kojim bi potkrijepio tu odurnu podvalu. Tudman MilosevicSamo koji redak niže pobjeći će mu krasna (podsvjesna?) rečenica (str: 290): „Ako i nije bilo formalizirane podjele Bosne u Karađorđevu...“ Dakle, dalje je potpuno suvišno elaborirati...

Na kraju, pomalo je već mazohistički od samoga auktora kada nakon odurnih podmetanja nastoji svoje laži ublažiti: „Zanimljivo je danas reći da su sudionici operativnog razgovora, članovi komisije i srpski dužnosnici u svojim istupima i memoarima dosljedni u tvrdnji da razgovora o podjeli Bosne nije bilo što je i razumljivo jer je Milošević tražio 70% BiH...“

Od str: 351 do 383 ponovno se nastavlja Manolićeva izgradnja auto-hagiografije, a posljednje je poglavlje u knjizi (od str: 383 do 401) priča o kardinalu Stepincu i njegovim posljednjim danima na životu. Ni tu nema ništa novo, ništa što bi odskakalo od Manolićeva viđenja povijesti: kardinal nije trovan, u zatvoru je živio bolje nego da je bio u kućnom pritvoru a i po obdukciji je ustanovljeno da nema tragova trovanja. Pitanje srca kardinalova, za Manolića uopće nije pitanje jer ga je Služba cijelo vrijeme obdukcije imala na oku, a poslije su ga u gumenoj rukavici (ljudi li su?!) odnijeli sa Šalate u Donji grad i spalili. Činjenicu, da neko vrijeme nisu imali kardinalovo srce pred očima jer su tek drugi, treći dan došli po njega (a ono je bilo u formalinu u kojem sva tkiva izgledaju slično) ne budi u našeg obavještajca baš nikakve sumnje. On zna da je srce u formalinu bilo baš ono kardinalovo. I tako, jedva sam dočekao kraj knjige a kad tamo... tamo me dočekao sadržaj drugoga dijela! Znači tiska se hagiografija 2! Ma koji peh!

Nema rodoljuba kojeg nije ocrnio

Manolić se u svojoj 96-oj godini (kad su svi sudionici već odavno pomrli) odlučio istrčati s knjigom naknadne pameti u boj za svoju bolju ali svakako i značajniju prošlost. KonstrukcijaManolić se u svojoj 96-oj godini (kad su svi sudionici već odavno pomrli) odlučio istrčati s knjigom naknadne pameti u boj za svoju bolju ali svakako i značajniju prošlost. Nadalje, suvišno je i protu-argumentirati ingenioznu Manolićevu fantast-konstrukciju (od str: 84) kako „ima podatke“ da su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) zapravo napisali kadrovi Službe državne bezbednosti (SDB)!Nadalje, suvišno je i protu-argumentirati ingenioznu Manolićevu fantast-konstrukciju (od str: 84) kako „ima podatke“ da su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) zapravo napisali kadrovi Službe državne bezbednosti (SDB)!

Smatram izlišnim dalje navođenje i karakterizaciju svih onih nabrojenih ljudi koje imenom i prezimenom ovaj administrator (kako sam sebe naziva na str: 71) točnije udbin notar - glorificira ili kompromitira. Gotovo da nema rodoljuba, kojeg ovim uratkom, nije ocrnio. Prvo kaže da je bio „samo administrator“, onda kad treba sam sebe ishvaliti opisuje kako se miješao u tretman i navodno sa Stevom Krajačićem pomagao zatvorenoj Olgi Hebrang (str:73). Istina, indulgencija, ili oboje? Auktor se opetovano hvali tim iskrenim prijateljstvom s Krajačićem... personom dugogodišnje najodanijom Titu. Točka.

Konačno, o njegovu „unaprjeđenju zatvorskog sustava“ i „pomaganju čovjeku u nevolji“ imalo bi mnogo što reći Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. U silnoj želji da potpuno i do kraja dezavuira Predsjednika, u tom mesićevskom bunilu (I. Aralica) ali i pripadajućoj kontradiktornosti, auktor potpuno previđa da cijelo vrijeme detaljno oslikava koliko je, kada i gdje, koliko mnogo surađivao s dr Tuđmanom u stvaranju hrvatske države. To ide čak i preko granica Manolićeve nehotimične duhovitosti (str:162): „Kod mene i kod Tuđmana sazrijevala je sve više spoznaja da je proces opstanka u zajedničkoj državi iluzija od koje se valja što prije osvijestiti.“ Indikativno je ovo „kod mene i kod“... Suvišno je ponavljati: dr je Tuđman bio samo čovjek i griješio je više ili manje ali je sagradio u nemogućim uvjetima hrvatsku državu. Takav HDZ i takvu državu gradnju čega danas svim silama svojata Manolić. Ako je u procesu stvaranja bilo toliko tektonskih grješaka onda zašto svojata pozitivan a konačni rezultat? To je kao ono: kirurg je za teške i dugotrajne operacije učinio brojne katastrofalne grješke od kojih je pacijent ozdravio...

Ovaj je prikaz i preopširan s obzirom na vjerodostojnost štiva. Time i predug da osvijetli nesumnjivu, neupitnu osobnu istinu Josipa Manolića, ali punu povijesnu makulaturu.

Javor Novak

Uto, 2-03-2021, 08:12:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.