Brakorazvodne parnice i djeca

Moderni feminizam profitira od brako-razvoda

Zašto globalizaciji toliko smeta obitelj? To je atom društva, nije slobodni radikal, veće je strukture, koherencije i sloge. A globalizaciji treba usitnjeno društvo, pojedinac kojim je lako upravljati, ucjenjivati FamilyStudiesga i utjerati u tor šoping-holičarenja, tv-sapunica, ne čitanja, ne obrazovanja, i u konačnici ne samostalnog ili potpunog ne razmišljanja. Globalizacijski proces između ostaloga, vrlo marljivo i medijski bučno potiče kulturu ladanja, hedonizma i egoizma, kao do sada najjače oružje protiv sklapanja brakova i zasnivanja obitelji.

Sve je danas biznis. I brako-razvodi su biznis: dijeli se imovina, prodaju se pokretnine i nekretnine, kupuje se novo, ali dva puta, na dvije nove strane, kao što dvostruko rade i odvjetnici, vještaci, javni bilježnici, pa čak i psihijatri privatni i javni. Cijela jedna mala industrija. Povećava se i broj prodanih automobila.

Ne biste vjerovali (i u RH) rade čak i privatni detektivi, privatna osobna osiguranja, plaćene uhode i priučeni fotografi po narudžbi. Mediji na naslovnicama donose one najbučnije razvode, tko s kim, kada i protiv koga. Svi dobro žive na tuđem brako-razvodu. On je mekši dio crne kronike. I moderni feminizam odavno je biznis i to vrlo snažan i vrlo umrežen, i on itekako profitira od brako-razvoda.

Brako-razvodi kao izvor manipulacija

Često se prije brako-razvoda pročuje za obiteljsko nasilje. Ono može biti stvarno, lansirano i utilitarno (bolje pozicije u sudskom brako-razvodu radi). Uzroci su razni, ali se može navesti BiznisSve je danas biznis. I brako-razvodi su biznis: dijeli se imovina, prodaju se pokretnine i nekretnine, kupuje se novo, ali dva puta, na dvije nove strane, kao što dvostruko rade i odvjetnici, vještaci, javni bilježnici, pa čak i psihijatri privatni i javni. Cijela jedna mala industrija. Povećava se i broj prodanih automobila.one najčešće. Muško obiteljsko nasilje često potaknuto drogama ili "samo" alkoholom, nasilje temeljem snage jačeg spola i „samo" kao način rješavanja obiteljskih problema je razvodprimitivno, nedopustivo i društveno iznimno štetno: prvo po djecu koja su nasilju vrlo često nazočna, a zatim i za samu žrtvu, naravno.

Djeca naime, niti znaju kako se nositi s ugrozom, s nečim što ostaje u njihovoj psihi, što ne poznaju, od čega se ne znaju ni obraniti, a niti kako si pomoći. Suprotno preporučenoj zdravstvenoj praksi, u primitivnim obiteljima (nevezano uz stupanj obrazovanja) samo se gleda kako zataškati sve što je dijete tada vidjelo, i izvući materijalnu korist. U mladoj psihi, upravo time i tako (za)ostaju one pogubne, cjeloživotne posljedice.

U RH se vrlo rado preskače: svako dijete treba oba roditelja, ma kakvi oni ljudi bili. Izuzetak su zlostavljačice/či i ovisnice/ci. Roditelji moraju raditi na uljuđenom susretanju djece s oba roditelja, a djetetu treba što prije vratiti roditelja kojeg je na neko vrijeme izgubilo.

Možda ta nemajka ili taj neotac nikada više ne će biti pun i pravi roditelj, ali on/ona u nekom dijelu pa makar i minimalnom, moraju svome djetetu pružiti osjećaj roditeljstva i ljubavi te zajedno razvijati djetetovo samopouzdanje i sigurnost. To je ona poznata priča o muškom i ženskom principu...

Poplava udruga očeva

Više sam puta tokom protekloga desetljeća pisao o neravnopravnosti očeva i o nasilju nad djecom povodom brako-razvoda. U RH se u tom vremenu dogodila prava poplava udruga očeva, od Splita, Rijeke, Zagreba pa do Osijeka. Već sama ta činjenica upozorava koliko je to goruće pitanje i do koje mjere sustav ne funkcionira. Djelovao sam kroz razne udruge očeva, a najčešće kroz posljednju „Otac.hr" Gorana Cipra jer je ta udruga napravila velik proboj s vrlo aktivnim večernjakovim blogovima, koje se redovito ispunjavalo tokom godina.

UdrugeViše sam puta tokom protekloga desetljeća pisao o neravnopravnosti očeva i o nasilju nad djecom povodom brako-razvoda. U RH se u tom vremenu dogodila prava poplava udruga očeva, od Splita, Rijeke, Zagreba pa do Osijeka. Već sama ta činjenica upozorava koliko je to goruće pitanje i do koje mjere sustav ne funkcionira. Djelovao sam kroz razne udruge očeva, a najčešće kroz posljednju „Otac.hr" Gorana Cipra jer je ta udruga napravila velik proboj s vrlo aktivnim večernjakovim blogovima, koje se redovito ispunjavalo tokom godina.U Zagrebu se u javnosti prestalo šutjeti o ovim problemima kada je medijski proboj daleke 1998. učinio Ivica Kasanić s udrugom očeva „NOMAH", slijedio je Kristijan Katanec s udrugom „Pateros", pa Cipar s „Otac.hr", a zatim su uslijedile još tri udruge. Danas im više i ne znam broja. Sve te udruge i članstvo, svi mi koji smo pokušali promijeniti barem svijest ako već ne možemo sudsku praksu, djelovali smo i rukovodili smo se slijedećim principima:

0174007.481.) dijete ima pravo na miran, pravedan i uljuđen razvod svojih roditelja, ako nema boljeg rješenja,

2.) ono se ne smije naći između dvije vatre ili postati sredstvo borbe među roditeljima,

3.) Centri socijalne skrbi ne poštuju prava očeva, u mnogim slučajevima postaju stranka koja dolijeva ulje na vatru,

4.) udruge su pisale kako su Centri središta ženskog šovinizma kojima je najmanje stalo do dobrobiti djeteta,

5.) nije bilo veće koristi niti od pučke pravobraniteljice, a i sudovi su često svojim vještačenjima, presudama i odgađanjima donošenja presuda bili dio problema umjesto rješenje,

6.) osobno sam se posebno zalagao protiv militantnog feminizma, protiv prešućivanja postojanja, u braku vrlo čestog - verbalnog zlostavljanja,

7.) zalagao sam se protiv zakona po kojemu je dovoljno da žena pozove policiju i kaže da je fizički zlostavljana (a nema tome ni traga na njoj) i to je dovoljno da otac trenutno bude priveden u pritvor, a kod suca istražitelja stavljen u dilemu: ili će odmah priznati da je zlostavljač i biti pušten ili ide u zatvor i čeka svoj red za redovito suđenje; u tim uvjetima mnogi (cijeneći svoju slobodu ali i čuvajući radno mjesto) pristaju na ono prvo i tako cijeli život nose epitet pravomoćno presuđenog obiteljskog nasilnika,

8.) borio sam se i protiv patogenih izjava B.a.b.a. gdje se iz vodstva te obilato financirane udruge više puta čulo:
a) ne postoji i ne može postojati žensko obiteljsko nasilje, ženski zlostavljač i
b) mi ne priznajemo pravomoćnu presudu po kojoj je majka osuđena kao ubojica

9.) prigovarao sam javno i svim akcijama, koje su često zaslijepljene feminizmom, provodile bučne medijske kampanje pod nazivom. „Stop nasilju nad ženama",
Nasilje nad ženama je bez dvojbe velik i težak društveni problem, ali ne možemo zbog toga dopuštati nasilje nad djecom, nasilje nad očevima. Zalagao sam se da (objedinjavajući) slogan bude: stop nasilju u obiteljima.

10.) Svima smo, pa i najrevoltiranijim očevima, koji godinama nisu vidjeli svoju djecu samo zato jer su zatražili brako-razvod, nastojali usaditi, da dijete treba oba roditelja, da nasilje nije put, i da ono nepovratno uništava i dijete i obitelj, a to dijete ili ta djeca iz tog braka jednoga će dana trebati svog oca. Jednog jedinog kojeg u životu imaju. Trebat će ga ne kao zatvorenika, ne kao proglašenog obiteljskog nasilnika, već kao trezvenog i odgovornog oca.

Skrivanje stručnog tima

Zbog takvog svog dugogodišnjeg iskustva kada vidim da uvijek ista ekipa donosi nove zakone zgrozim se i bojim se za djecu, sretan što je moje izvan tog paklenog lovišta i močvare manipulacije: žena u Centrima, žena u razvoddjpoliciji, žena na sudovima, ženama vještacima, ženama u koje-kakvim poliklinikama, ženama pravobraniteljicama za djecu... Gdje je tu ravnopravnost?

Kao što je svojevremeno gđa Kosor bila ministrica obitelji, a sama je bila razvedena i to ne jednom, tako je gđi Opačić potpuno nepoznat pojam braka. Ipak, bilo nekad bilo danas, o bračnoj problematici upravo takve osobe odlučuju i donose nekvalitetna rješenja. Otvaraju dodatne mogućnosti manipulacijama. Godinama se primjerice skrivalo i koji su to stručnjaci koji donose nove obiteljske zakone pa se tako unatrag nekoliko godina ipak stalo stidljivo objavljivati imena.

Pokazalo se naravno, da su to sve ženski stručnjaci, isključivo, a i da se imena objavljuju post festum kada se na oblikovanje zakona više nije moglo djelovati. U svim tim raspravama sve donedavno, ni blizu, nikada nisu bili uključivani predstavnici udruga očeva. Dakle ni politiku, niti zakonodavca, ne zanima iskustvo, koje smo stekli u udrugama tokom punog jednog desetljeća.

Iskustvo vrijedi više, a predan roditelj ponajviše

Da ne bih ostao samo na toj patetičnoj konstataciji (kako će možda neki zlobniji primijetiti) u posljednje tri udruge u kojima sam volontirao, predsjednici su kao očevi, postigli to da njihova djeca sada žive s njima. Nakon svega - žive s nama. Taj podatak mnogo govori: naša djeca odabrala su živjeti s nama. Sa svojim očevima, a svi smo prošli maltretiranje Centara, sudova, vještačenja, pa i policijskih saslušavanja i pritisaka, pa i torturu plaćenih otacisin 27092012 screen625nasilnika. Naša djeca izabrala su nas.

Jedna krasna intelektualka, žena i galeristica, jednom je ocu, kada mu je bilo najteže i kada je njegovo ne-viđanje djece nakon razvoda, a zbog pokvarene manipulacije njegove bivše supruge ušlo u četvrtu godinu, kazala jednu kratku, kratku rečenicu utjehe. Pamtim je godinama. Kazala nam je: „Gospodine, zapamtite: raste sudac!". Ništa više nije nam htjela pojasniti. Tek kad smo se taj otac i ja ispuhali zbog tolike nepravde koju su mu tada nanosili, shvatili smo što nam je poručila (zapravo obojici): dijete raste i dijete će presuditi.

U našim slučajevima sudac je narastao/narasla i djeca su presudila: žive s očevima. Samo, tragično je: sustav je do te mjere katastrofalan da dijete mora biti jače od svih nadležnih institucija, ono mora samo iznijeti istinu na vidjelo, ono mora na svojoj koži osjećati nepravdu sustava, ono mora vlastitom kožom ravnati „krivu Drinu". Umjesto da sustav donosi pravdu, on je dodatni katalizator bračnoga požara, koji dugo godina nekažnjeno devastira djecu.

Sustav dopušta diskriminacije

Sjećam se jednog oca, koji nikako nije vjerovao da će ikada više vidjeti svoju djevojčicu, a onda je jednoga dana ona sama pobjegla od nemajke i došla DijeteKazala nam je: „Gospodine, zapamtite: raste sudac!". Ništa više nije nam htjela pojasniti. Tek kad smo se taj otac i ja ispuhali zbog tolike nepravde koju su mu tada nanosili, shvatili smo što nam je poručila (zapravo obojici): dijete raste i dijete će presuditi. U našim slučajevima sudac je narastao/narasla i djeca su presudila: žive s očevima.zauvijek živjeti kod oca. U godinu i po dana, nemajka i pokvareni sustav slali su u tu obitelj i policiju, i Centar socijalne skrbi, i klevetale oca, i vodili mučne i razvod2duge sudske rasprave, bilo je tu doslovno svega, pa i lažnih svjedoka. Da, baš svega i svačega.

Dijete je bilo prisiljeno u samo 18 mjeseci razgovarati s pedeset i četiri (54) službene osobe! I sve su započinjale razgovor s djetetom tako da su oca zamolile da izađe iz prostorije, a onda su postavljale svoje mudro pitanje: „A zašto se ti ne bi vratila/vratio svojoj majci?" Tek kad je dijete počelo vikati, očevi bi se vratili u prostoriju, a službeni je „intervju" zbrzan i okončan. Kad im nije preostalo ništa drugo, kad nisu na očeve mogli ići ni policijom, niti sudovima, određivali su tzv. obiteljski nadzor ili naređivali obvezan tretman u poliklinici.

Tokom godina imali smo slučajeva da i po četiri različite osobe smjenjuju jedna drugu svakih pola godine-godinu i odlaze u obitelj kontrolirati je li sve u redu. U nekim slučajevima imao sam tu mogućnost upoznati te ženske stručne osobe iz Centra. To su mahom bili feminizmom isprani i zadojeni mozgovi, koji su sa svih strana pokušavali poduhvatiti očeve ili uhvatiti na krivoj nozi „odlutalo" dijete. Ostao sam fasciniran u jednom slučaju, kada je dijete samo izbacilo iz stana takav nadzor i pozvalo tu „stručnjakinju" da ga tuži sudu! Do te su mjere išle s otvorenim manipulacijama.

Za očeve s kojima sam radio i mene, nikada nije postojala dilema, treba li ostaviti djecu, okrenuti se i živjeti život dalje, po mogućnošću s ljubavnicom ili novom ženom ili novom ženom i njezinom djecom. Mi smo odabrali institucionalnu borbu za dijete na prvom mjestu, bez obzira kakav život smo nakon rastave izabrali. Nikome tko je upoznat s time što to stvarno znači, ne će to ni mirisati, a niti zvučati patetično. To nije lako. Evo životnog primjera:

Koliko je muškaraca uključeno u stvaranje novog zakona?

Sjećam se jednog oca, po vokaciji psihologa, kojeg je preko oduzete djece maltretirala jedna poznata osoba iz tog miljea, njegova bivša supruga, intelektualka. Njegova odvojenost od djece trajala je jedanaest (11) godina i 090328 clip image001bila je temeljena (i) na tome što je taj čovjek bio Srbin. Mnogo smo razgovarali u udruzi, nastojali ga potaknuti da pokrene ovršnost (ili kako se to već pravno zove) već dostignute pravomoćne presude.

Naime, nemajka ni nakon izgubljene, a pravomoćne presude nije htjela poštivati zakon i omogućiti susrete oca s djecom! To je još jedan od paradoksa prava, da izvršenje pravomoćne presude (kada je to djetetu u interesu) ne spada u problem suda tj. države nego to pojedinac treba sam plaćati i sam ganjati!

Taj je otac, u jedanaestoj godini ne viđanja svoje djece, zaradio drugi srčani udar i preminuo. Prvo što je njegova bivša učinila, jest da se s djecom uselila u njegovu kuću... Moje se malo ljudsko zadovoljstvo sastojalo u tome što smo se posljednja četiri puta sastali i sastanci su protjecali u tome da mi je čovjek s ponosom opisivao kako mu se dijete prvi put samo javilo na mobitel; kako majka razbija mobitele; kako se dijete javlja preko mobitela prijateljice; kako se dogodio prvi susret, kako je djetetu kupio prvu majicu, kako je nemajka rasparala istu, kako je dijete od tada svu robu potajno držalo kod oca, potajno mu dolazilo prije i poslije izlazaka da bi se presvuklo...

Je li svemu tome kriva nemajka? Naravno da nije, kriv je prvenstveno sustav, koji joj je sve to (duže od desetljeća!) uredno omogućavao.

Nažalost, godine starosti učinile su svoje, a i godine provedene u svađanjima na sudu - i čovjek je preminuo. Neka je laka zemlja tom toplom ocu, ipak je uspio, njegovo dijete zna tko mu je otac, koliko ga je volio, i to djetetu ni jedna nemajka ne će moći izbrisati. Za cijeli život. Nema tog sustava ni tog "prava" ili "pravde".

Vrijeme je pokazalo

Onima, koji se daju kapacitirati isključivo podatcima jedne, ženske strane, treba reći da to nije puna istina. Nasilje nad ženama jest strašno, jest pogubno, jest brojno, ali trendovi u pizejbrojnim zemljama u svijetu, a tako je u RH, pokazuju nešto drugo: žensko obiteljsko nasilje je u porastu...

Erin Pizzey, žena koja je širom svijeta, u mnoga društva implantirala svoj (u početku) odličan projekt ženskih sigurnih kuća, posljednjih sedam godina putuje svijetom i održava predavanja kako je potrebno ukinuti ženske kuće. Započela je u zapadnome Londonu gdje je silovanim ženama nudila čaj, suosjećanje te sklonište za njih i djecu. Kasnije je otvorila brojna utočišta i tek 1975. postala prepoznata i cijenjena u parlamentu, kao pionir u poslu, koji država nije htjela ili nije znala obaviti.

Danas drži predavanja o ženskom obiteljskom nasilju, govori do koje mjere je izvorna kristalna ideja pervertirana, feministički zloporabljena i pretvorena u biznis, manipulaciju, borbu za društveni status, a preko leđa djeteta, kroz tuđe brako-razvode, preko leđa očeva, koji nisu dorasli toj udruženoj borbi u kojoj žene nisu same, ali očevi najčešće jesu.

Zbog svojih promijenjenih stavova bila je proganjana, živjela je pod prijetnjama upućenima njoj i cijeloj njezinoj obitelji... Iako je međunarodno nagrađivana nekoliko puta, na kraju je morala iseliti u SAD. U stvari, i bez takvih predavanja, u RH se već događa isto to s feminizmom što se vani događa sa sigurnim kućama: brojne žene ga se s prijezirom odriču kad čuju što govore i kako nastupaju domaće feministice... po plaći i po zanimanju.

Zloporabe su „maštovite"

Podaci o proteklom desetljeću u Kaliforniji pokazali su da je američka policija silom prilika prisiljena odustajati od svoje uobičajene prakse, od kodeksa postupanja pri intervencijama u obiteljskim nasiljima. Nekada, bez obzira tko pozvao policiju, ona bi prvo odvodila i udaljavala od obitelji oca, a zatim bi on dokazivao što je i kako je u stvari bilo.

Unatrag, sada već više od deset godina, u svakom drugom slučaju, policija prvo odvodi agresivnu, napadima sklonu majku. Taj podatak govori koliko je potrebno pravna postupanja redovito usklađivati s vremenom i događajima s terena. Možda će u slijedećih pet godina policija odvoditi samo majke, ali možda će baš tako stečenu sigurnost početi zloporabiti i iskorištavati očevi.

Zato je presudno bitno da naše tromo zakonodavno, pravosudno i socijalno društvo mijenja svoje stereotipe, predrasude i kolotečinu postupanja i presuđivanja te da brže i djelotvornije osluškuje svakidašnjicu. A mi imamo razvikano žensko pitanje (i jedino ono) razvlačeno kroz medije valjda još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća... i nigdje djece.

Ponovno nepoznat tim, ponovno politika

Kako je nagovješteno u medijima novi Obiteljski zakon, donosi i drugačija rješenja od postojećih, a pri brako-razvodu onih zajednica koje su bile obitelj, dakle zajednica s djecom. Zakon stupa na snagu s početkom 2014. i 74eb695e78d2f6e27340dceff5530644PromjenaPodaci o proteklom desetljeću u Kaliforniji pokazali su da je američka policija silom prilika prisiljena odustajati od svoje uobičajene prakse, od kodeksa postupanja pri intervencijama u obiteljskim nasiljima. Nekada, bez obzira tko pozvao policiju, ona bi prvo odvodila i udaljavala od obitelji oca, a zatim bi on dokazivao što je i kako je u stvari bilo. Unatrag, sada već više od deset godina, u svakom drugom slučaju, policija prvo odvodi agresivnu, napadima sklonu majku.ponovno poticaj i realizacija novog zakona dolazi iz politike, a ne iz struke. Što on donosi?

Sudeći po prezentaciji u medijima on mijenja mnoge situacije iz svakodnevnog života obitelji, no po mome sudu premalo se bavi manipulacijama nad djecom i alimentacijama pri brako-razvodu. Iako se zakon, kao što je to uvijek bio slučaj u nas, unaprijed hvali kako „nudi moderna i učinkovita rješenja, u skladu s europskim zakonodavstvima i preporukama", to je potpuno uzaludna samohvala dok se isti ne provjeri kroz primjenu. U zakonu tako primjerice ne postoji roditelj/ca koji/ja je napustio/la obitelj i preselio/la se u inozemstvo. Kako od njega naplatiti alimentaciju? Nakon raspada Jugoslavije to pitanje uopće nije rijetkost.

Na zakonu su radili... „potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike M. Opačić, u čijem je ministarstvu, pod vodstvom dr. Branke Rešetar s Katedre za obiteljsko pravo osječkog Pravnog fakulteta, novi Obiteljski zakon izrađivan od prošlog ljeta." Što znači to da je jedan tako važan zakon donijet pod stručnim vodstvom? Do kada će cijeli tim, koji je odgovoran za donošenje zakona biti anoniman? Imali li ikoji stručnjak među stručnjakinjama?

Zamke novog Obiteljskog zakona

Nadalje, manipulacije s djecom i alimentacijom dva su žarišta koja bi morala biti razrađena do u detalje, a ne samo ovako površno kako su predstavljena: „Prema novom zakonu, roditelji će morati prije razvoda na obvezno savjetovanje u centar za socijalnu skrb, na kojem će sastavljati detaljni plan daljnje roditeljske skrbi." Dakle dosadašnjim, provjereno ne djelotvornim Centrima socijalne skrbi, u kojima je bilo i obilja ženskoga šovinizma, sada će biti dane još veće ovlasti. Doduše uz nekakvu novu stručnu izobrazbu i osnivanje studija...

„Ako se roditelji ne će na savjetovanju moći dogovoriti i sastaviti plan, njihova tužba za razvod ne će se uzeti u obzir šest mjeseci, a ako ni tada ne postignu dogovor, to će umjesto njih odlučiti sud (...) Ali tada će odvjetnika imati i dijete - ne samo roditelji, a djetetovog odvjetnika platit će onaj roditelj za kojeg se ustanovi da je opstruirao dogovor. Ustanovi li se da su oba roditelja jednako kriva, zajednički će snositi trošak." Nigdje ni riječi o tome da ob zakonće primjerice sve to vrijeme onaj koji manipulira djecom, a to su u RH najčešće majke, slobodno manipulirati do kraja ovakvog labavoga, zakonskog okvira.

„Sadašnjim zakonskim rješenjem viđanje drugog roditelja zajamčeno je pravo djeteta, novim zakonom to će postati i pravo i dužnost roditelja, koje mu roditelj koji živi s djetetom mora osigurati. Ako roditelj ne omogući dogovoreno viđanje s djetetom bivšem partneru, predlažu se novčane sankcije i naknada štete." Da, ali tek ako se onemogućavanje susreta nastavi i nakon dogovora. A što je s razdobljem prije dogovora? Koliko ono može trajati? Što ako roditelji ne pokrenu postupak u Centru, tko je onda nadležan štititi interese djeteta i (ponajčešće) oca?

„Ograničava se sloboda preseljenja roditelja koji živi s djetetom, jer je utvrđeno da se to pravo često zloupotrebljava s ciljem da se drugog roditelja onemogući u viđanju djeteta - preseljenje će morati biti opravdano i u dogovoru s drugim roditeljem." Ovo je još jedan primjer zakonske nebuloze. Kako će otac ograničiti preseljenje majke koja se želi preseliti svojoj majci, a koja živi izvan mjesta prebivanja oca? Kako će biti ograničeno preseljenje majci koja se prije godinu dana preselila u Bosnu ili Sloveniju i tamo našla stan i posao? Tko će ocu vratiti dijete i kako?

Ovakvim zakonima, na ovaj način, rješavaju se brojna pitanja, ali ona goruća riješena su na taj način da otvaraju nekoliko novih modusa potencijalnih manipulacija djecom. Sami prosudite hoće li ih, ponekada vrlo teško i dugo zaraćene strane, iskorištavati... zloporabiti rupe u zakonu, ili ne će.

Javor Novak

PS: Već više puta stiže mi obilna pošta iz Australije, koja je nepotpisana i sadrži samo fotokopije starih i nekih novijih, tamošnjih novinskih članaka. Nemam običaj čitati materijale za koje ne znam tko mi ih šalje, zato, tko god Vi bili: štedite australske dolare, umjesto što ih bacate u koš!

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.