Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Brozov „arhipelag gulag“ (Bleiburg poslije Bleiburga 2.)

Hrvatska je javnost još uvijek zatočenik laži, javno neproklamiranih istina, bombastičnih izjava vječnih komunista ( po zanimanju ) koji krivotvore, nehumano prešućuju i veličaju „uglednog", velikoga vođu po svim medijima, iz mjeseca u mjesec. Izgleda da ni 1945. (kao kapitulacija Njemačke), a ni 1980. (kao križ na glavne akcije velikog izbavitelja i diktatora) još nisu prošle. Djeca komunizma brinu se da to ostane tako i do kraja biološkoga sata njihovih očeva, valjda do 2030. Vraćaju nas time i zato izvorima, koji oslikavaju „jednog od deset najvećih zločinaca na svijetu". Točnije onog, koji ravnopravno dijeli osmo mjesto s pobratimom u krvi ( Yahya Khan, Pakistan, od 1969. do 1971.), a iza kojeg je tandema ostalo pola-pola, više od dva milijuna ( neobilježenih ) grobova.

Došlo je oslobođenje i divlji osloboditelji. Stotine su tisuća ljudi bili oslobođeni sve svoje imovine. Oni malo manje sretni borili su se godinama da ih ne oslobode i života. U miru, ali na Grguru, na Golom otoku, u pljesnivim austro-ugarskim kazamatima ili bačeni kao krastave ovce u duboke i skrivene kraške jame. Antifašisti su desetljećima skrivali istinu i masovne zločine cijelim jednim državnim aparatom zvanim Josip Broz. Ali istinu se ne može skriti, pogotovo kad je tako krvava.

Milicija

Mali auto za velika isljeđivanja

Fumić, Mesić, Goldstein, Manolić...

„Da nisu krivi ne bi ni bježali..." kaže Fumić, "Bleiburg je bio osveta za Jesenovac" kaže bivši predsjednik; Antifašizam nije donio ista zla svijetu kao nacizam i fašizam, tvrdi Parizom spašeni dr Ivo Goldstein; "Da nije bilo Jasenovca ne bi bilo ni Bleiburga", varira bivši, "Četrdeset prva je godina koja se vraća", lošom dosjetkom optužuje samozvani povjesničar Slavko Goldstein; "Da nismo ubili mi njih, ubili bi oni nas" zorno opisuje svoju izvitoperenu svijest Boljkovac - nesvijest koja namjerno prešućuje ono stotinu puta ponovljeno: bili su nenaoružani. I mirno živi uz svoje kriminalno opravdanje i promašeno ( u teatarske svrhe obavljeno) i uhićenje i puštanje na slobodu. Više se i ne sjećam koliko je toga odglagoljao prvi među svima njima – Manolić... I mogao je slobodno, slobodan - jer njegov je predmet "slučajno pao u zastaru"; "Ja ponosno kažem da sam ih ubijao, likvidirao pištoljem... cec... (pokazuje prstima)", kaže "naš barba", neplivač i podravski čovjek od mora, kapetan kojeg je (isto slučajno) servisirala JNA i financiralo pola jugoslavenskih konzulata širom kugle zemaljske. I tako nasta legendarna plovidba svijetom jugoslavenskoga kapetana (doduše lijepo opisana). Dok je tih leguana čiju škripu kože o stijene još vole prenositi tzv. hrvatski mediji bit će i tobože krucijalnog podatka: "Tito je volio žene". Onda dobro.

Kao istinski i predani predratni komunist, ruskoga kova, odani revolucionar, volio je i monarhistice, kraljice, i to je logično, uklapa se zar ne? A da nije možda rado izvršavao i britanske naloge? S Arafatom je pak imao drugačiji... Crveno-zastavni deal...

KraljicaArafatKraljica Elizabeta II te srdačno, kao i uvijek: Tito i Jasser Arafat. Bilo je i neke sitnije pošiljke oružja... Dvojim što o tome misle diletant povjesnik i dr. povjesnik, akademik u ambiciji (znači uskoro). Ne sjećam se da su se izjasnili kada je bilo vrijeme za njihovo izjašnjavanje o pitanju prijateljstva s Arafatom, a svakako prije njihovog zajedničkog i časnog posjeta Izraelu.

Od zatvorenika do kreza: Josip Broz u danima kada je bio opaki državni neprijatelj, ali je s
Mošom slobodno posuđivao marksističku literaturu iz knjižnice nedaleko zatvora!
/ usporedi dolje (mal)tretman zarobljenica na Titovu Golu otoku u radu R. J. Kirin /


Goli otok i Sveti Grgur

U godinama socijalističke obnove, svijetle budućnosti koja nikako da stigne, u godinama svakodnevnih hvalospjeva i pravih hagiografija velikome vođi (kojemu baš ničega nije nedostajalo pa ni francuskih odjela i cigara s Kube) u općoj narodnoj neimaštini (na rubu gladi) a o kojoj se nikako nije smjelo ni samo zboriti, ipak su prodirali tihi glasi mučenika s Golog otoka. Kasnih četrdesetih prošloga stoljeća, za Bleiburg se nije znalo, za Križne pute isto, ali su se ipak sporo slijevali vapaji duša pregladnjelih, zatočenih, isprebijanih pa mučki pobijenih, s visoke litice bacanih u zimsko more, i genocidno drobljenih u drobilicama za kamen. Ima li razlike između masovnog tamanjenja ljudi u pećima onim zloglasnima, Hitlerovima i ovog ovdje žvrnja za kamen i ljudske kosti? Ima, kosti su drobili desetljećima, a Hitler je spaljivao godinama. Usporedba je nažalost i adekvatna i na mjestu. Masovni je ljudski život u oba slučaja bio u pitanju. I još je uvijek nažalost (u Hrvatskoj) javno upitan.

Kad su zvjezdasti drugovi prepunili riječko groblje i kad utapanja više nisu mogla biti masovna jer su leševi danima plutali morem; kad više nisu imali gdje zakapati trupla koja su se brzo kvarila na morskome suncu, čuvari sadisti i pravi komunisti, bacali su žive ljude u drobilicu. Za zarobljenike, za socijalističke logore na dva susjedna kvarnerska mala otoka, površine pet do sedam četvornih kilometara... za žene na većem Grguru i muškarce na manjem Golome, kako tvrde pravovjerni, Titu odani, a budalasti i pokvareni - logori nisu ni postojali. Svo to vrijeme Titovi kerberi brisali su tragove njegova nečovještva i ponosno javljali u Beograd za koliko se „broj u Bandi smanjio." U tom socijalizmu s ljudskim likom" - o humanome prahu nisu brinuli. „Drug Tito ništa nije znao."

Zbog takvog sljepila javnosti, koje generiraju i uporno s vremena na vrijeme pothranjuju mediji, stanja svijesti onih neinformiranih ili nezainteresiranih mi danas očito imamo smrt partizana, smrt Židova, smrt Hrvata i smrt ustaše. Od najvrijednije smrti, do one najmanje vrijedne! Jer, to su, za ćušpajz mozgove, četiri „vrste" pogibije.

Razgovarao sam nedavno, opet u Loparu na Rabu, o miniranjima Gologa u godinama prije prvih demokratskih izbora... Prvo su mi rekli: „To ni istina", zatim: „A ču san tu priču", i još: „Niki ju je pusti", a zatim su se dosjetili jadu: „To će bit dinamit, tamo često lovu na dinamit" (!) Mislim dakle... Da sam ih pitao lovi li tko ovdje na dinamit - rekli bi mi spremno kako sam ja to čuo grmljavinu. Sada, kad kategorički tvrdim da je to bilo miniranje, rado priznaju da love na dinamit. Kao da ne znam što sam slušao svakih nekoliko sati danju i noću dva-tri dana! Slušao sam udbino brisanje tragova. Pa sam im tako ponovio i ponavljat ću svugdje gdje mogu ono što je istina: imam savršen sluh, kao dugogodišnji skipper imam vrlo dobru prostornu orijentaciju i točno znam što sam čuo. To su bile eksplozije, a zvuk je dolazio ravno s Golog Otoka. Minirali su tzv. bužu (rupu) nekoliko metara duboku samicu u kamenu, ali vjerojatno i sve što bi ih moglo kompromitirati: recimo 'groblje' na kojemu su zakapali sve one koji su dobili metak u čelo ili potiljak ili one sa zdrobljenim lubanjama. Ti bi neobilježeni grobovi naknadno mogli biti pronađeni i otvoreni te ustanovljen pravi uzrok smrti. Minirati takvo mjesto, te 1988. u kasnu jesen, značilo je brisati tragove pred novo-nadolazećom vlašću koje su se bojali jer naravno imaju straha. Znači svjesni su što su počinili. Kad je Udba dobila podatke da će se ići na osnivanje HDZ-a i da će vjerojatno Hrvatska postati višestranačka, osnovni je problem bio kako što prije obrisati tragove (za to treba vremena). Kako se prikazati čistima, kako na vrijeme popaliti sve općinske i druge pismohrane sa zapisnicima sjednica kako se nikada ne bi saznalo tko je što govorio, tko je zapravo kakav. Zato su miniranja na Golom bila užurbana i dnevna i noćna, svakih nekoliko sati. Osobno sam to slušao...

Eksplozije na Golom Otoku - uništavanje tragova...

Višom silom bio sam prisiljen biti svjedok: bura me zarobila na sidru, gotovo puna tri dana te pune dvije noći, točno izvan Rajske plaže u Loparu. Detonacije su odjekivale često, nepravilno. Bile su snažne. Sad ću reći još i ovo, do kraja: kao skipper, gledao sam sjedeći na palubi naslonjen na jarbol kroz jak brodski dalekozor prema Golome. Kako su se eksplozije ponavljale, sljedeću detonaciju nije mi bilo teško dočekati. Kad bi bura popuštala, puštao sam se niz valove i sidrio sasvim vani iz uvale. Goli sam jasno vidio i to više istočno nego sjeverno od svoje pozicije. Kako to obično biva kad je čovjek strpljiv, dočekao sam što sam i očekivao da ću ugledati. Govorim o tome kako sam bio usidren južno od rta Stolac na južnom dijelu loparskog poluotoka, te sam bio udaljen od Gologa manje od tri milje ( ˃5,5 km ) recimo oko 4.000 metara, što je na moru vrlo mala odaljenost. Nakon detonacije zvuka, kojeg je bura nešto brže donijela nego što bi se zvuk slobodno zrakom rasprostirao, samo zakratko digao bi se mali oblak prašine. Redoslijed je sljedeći: dogodi se prava detonacija koju se ne čuje, zatim vjetar donese zvuk koji kasni, ali dim se zadrži nekoliko sekundi duže, dovoljno da kad se čeka, a zna se što se čeka - uspije ugledati oblak dima. Znam i na kojoj sam poziciji Gologa dva puta vidio dim, jer sam ju označio na pomorskoj karti. Loparani su mi kasnije sami rekli gdje je bila „buža", ali moje se korodinate ne poklapaju s njihovim mikro lokacijama, pa zato i tvrdim kako nije bila minirana samo duboka samica u kamenu (koje danas naravno više nema). Inače, u toj je samici jedan od navodno posljednjih zatočenika bio i Dobroslav Paraga, u godinama poslije smrti Josipa Broza. Nema ni drugih točaka smrti, zato je i dopušteno kome bilo da vozi turiste u obilazak Gologa, jer su svi kompromitirajući tragovi uništeni. Nakon tog ogromnog udbina posla po cijeloj Hrvatskoj, sada je još samo trebalo ući (očišćen) u „te nove strančice" i osigurati preživljavanje starom kadru. Doduše, nisu oni bili tako sigurni da će HDZ pobijediti, ali nisu si smjeli dopustiti rizik da nepripremljeni dočekaju novu vlast. Kasno je tada brisati tragove, generalno Titovih zlodjela, ali u punom značenju - njihova nečovještva. Ipak, nadali su se kako disident Tuđman nikako ne će uspjeti...

Milicija

Zahvalan sam što je udovica, gđa Ankica Tuđman, u svoju knjigu „Moj život s Francekom" (Zagreb, 2006.) uvrstila i jednu karakterističnu fotografiju. Za fotografije se često točno tvrdi kako govore više od stotinu riječi. Na str: 486, gore pod prvom fotografijom stoji potpisano: „2. kolovoza1992. – Uvjerljiva pobjeda na predsjedničkim izborima već u prvom krugu: Tuđman slavi u društvu s Mesićem i Manolićem, koji su tada još bili uz njega." Hrvatska je već bila međunarodno priznata, Manolić i Mesić toga ljeta 1992. već su godinama bili osnivači i bliski suradnici dr. Franje Tuđmana... obojica još iz barake u Savskoj? No, izrazi njihovih lica govore sve, oni su očekivali potpuno drugi rezultat, a ne premoćnu pobjedu već u prvom krugu! Tako se nisu nadali ni 1988. u vodama Kvarnera, a niti 1990. da će HDZ stvarno osvojiti mandat i proglasiti višestranačje, pa tako ni 1992. da će dr. Tuđman premoćno pobjediti, ali Udba je očistila kazamate za svaki slučaj i pripremala se preskočiti u novu vlast. Ako dođe.

Smrknuta lica Mesića i Manolića

Fotografija zorno prikazuje više nego euforičnog Predsjednika za vrijeme usklika trenutačnog oduševljenja, s rukama iznad glave - jer, ostvario je briljantnu pobjedu! Ne bi li se i najbliži suradnici trebali barem minimalno nasmiješiti?? Ne bi, ako mu nisu odani, ako nisu iskreni prema hrvatskoj stvari i prema Predsjedniku, koji dokazano uspješno provodi hrvatsku politiku. Mesić, smrznut i utučen, kao malo dijete ne vjeruje vlastitim očima, i treba mu nešto više vremena da pročita tu neminovnost koja mu jasno stoji pred očima. Manolić, obješena lica, prima objavu kao neminovnost, rezignirano gleda nekuda u stranu (njemu su već bili javili izborno stanje) pa ga više brine nešto drugo. Njegove su misli kojedje. Ali, za obojicu nikako nema mjesta slavlju! Čak i (mislim) šef protokola (u lijevome kutu) nije mogao skriti mrzovoljnost u tom svečanom trenutku!
I? Što sada... srećom kuća je počišćena, pospremljena. Morat ćemo mijenjati planove, kao da kaže nezadovoljan i nenasmijan (prividno odsutan) Manolić... I tako su obojica napustili HDZ i kako su obećali: U HNS će prijeći velik, velik - znatan broj sadašnjih HDZ-ovaca. Tuđmanova stranka doživjet će velik udarac, a vjerojatno će biti i prepolovljena. Je dragi, to se i dogodilo, nije li?

* * *

Propovijed na Bleiburgu

Kao što su Titu vječno odani, svojevremeno zataškavali gulage Josipa Broza i tvrdili kako logori nisu ni postojali, tako su, doduše mnogo kasnije, otpočeli ofenzivu da simbol i metaforu Bleiburg umanje, prebrišu, tvrdeći frenetično kako na tom polju nitko nije izgubio život, što je laž, kao što je laž da Beograd i Tito ništa nisu znali o otocima – komunističkim i antifašističkim – istinskim Titovim gulazima. A kako ih dokazi danas sve više pritišću, tako jedva priznaju ali brže - bolje istresu novu laž: maršal, vođa ( vođa u smrt! ) kako u pedesetima i šezdesetima XX. st., tako i u sedamdesetima i u osamdesetima, kroz puna četiri desetljeća, sve do svoje smrti ( smrti tog „najvećega sina naših naroda i narodnosti" )... ni za Grgur, niti za Goli „Nije znao"... „A da je znao - nikada to ne bi dopustio."

Još stoji u meni i živim s njome: „Propovijed na Blajburškom polju 13. svibnja 2007." ( izdanje Glasa Koncila, Zagreb 2007.) nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića. Jedan je to od pet hrvatskih političkih govora ikad izgovorenih. Najboljih. Propovijed u kojoj snagom argumenata istine, preuzvišeni grmi (vidi str. 18/19): „Jedan od najbližih Titovih suradnika, u to vrijeme Milovan Đilas, ovako je posvjedočio godine 1979.: 'Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni ( Englezi ) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali.' ( vidi Vlatko Pavletić."Tuđmanova doktrina i drugi članci", Zagreb 2007., str 151 ). 'Drug Tito nije znao...' - „Pitam se:....' ( nastavlja Preuzvišeni ) „...Je li to komunistički antifašizam?' Đilas je izjavio i sljedeće, što navodi V. Pavletić u istom izvoru i na istoj stranici: Da nije tada likvidirano sve što bi se oduprlo komunističkoj i srpskoj hegemoniji, ne bi bilo Jugoslavije (!).

 

Ni Džingis Kan ( XII. na XIII. st. ) nije mu bio ravan

Nadalje citat, kardinal Bozanić, str: 20/21: „Blajburška je tragedija, i sve ono što je slijedilo nakon toga, uvod u zločin puno širih razmjera. Ona je ostavila pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen velik broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja".

Milicija

Zločinci među nama

Na str. 22/23, kardinal Bozanić piše: „Kako to da šezdeset godina nakon stravičnog zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? Kako to da su još uvijek nepoznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih djela? Kako to da se još uvijek ne može, barem na načelnoj ako već ne na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskoga naroda? Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama? Kako to da nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?
Grozna je pomisao da su tolike godine, zajedno s nama, živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice..." (istakao J.N.) „...te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu."

I još, na str. 29/30: „U tom duhu ponavljam riječi blaženoga Alojzija Stepinca, koji je bez ikakve dvoznačnosti, javno usred rata, 19. veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao »sramotnom ljagom«, a za ubojice u njemu izjavio da su »najveća nesreća Hrvatske«. Ali hrvatsko društvo zaslužuje svima dosežnu i koliko je više moguće cjelovitu istinu! Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena kada bih i u primisli nosio opravdanje nečijega zločina. (...) Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo za vrijeme rata i nakon rata na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka." I to su samo neki ulomci iz snažne propovijedi koju bi Hrvatska, svaki
mjesec, trebala tiskati i medijski raznositi kao memento. Sve dok se državni organi napokon ne pokrenu.

Isti genocidni rukopis

Prema tome, više je nego jasno kako je mljevenje ljudi (Tito) i spaljivanje ljudi (Hitler) isti genocid, isti rukopis. Više je nego jasno kako postoji znak jednakosti između ustaških ubijanja u Jasenovcu i Titova nastavka ubijanja u Jasenovcu - poslije rata. Štoviše, poslijeratni nalozi da se na istom, poznatom zločinačkom mjestu, sada novim metodama - zločini nastave, kazneno-pravno predstavlja teže djelo. „Drug Tito nije znao..."

U tekstu iz 2010. godine na portalu „Hr. Svijet", D. Hazler, između ostalog, u tekstu o Golom otoku piše: „Goli Otok je jedan od tridesetak najstrašnijih mirnodopskih logora za mučenja i ubijanja ljudi u Titovoj Jugoslaviji. Logor je osnovan, odnosno započeo je sa svojim zločinačkim djelovanjem 09. srpnja 1949. Kroz njega je prošlo najmanje 15.000 nedužnih ljudi pretvorenih u strašno mučene robijaše, među kojima oko 3.000 iz Hrvatske. Najveći udio robijaša na Golome Otoku bili su najvjerniji Titovi suborci, komunisti i partizani, kojih se rješavao, da mu ne bi ugrozili diktatorski položaj. Prve masovne žrtve bili su njegovi drugovi, komunisti iz Jugoslavije, koje je Tito zajedno sa Staljinom, 1937. godine u Moskvi poslao u smrt. Na Titovome Golom Otoku sprovodilo se specifično ponižavanje, mučenje i ubijanje ljudi... (...) specifično ponižavanje (...) Titov je patent, kojim je nadmašio sve njemu slične zločince u svijetu. Robijaši na Golome Otoku, ponajvjerniji komunisti bili su okrivljeni bez krivnje, svestrano ponižavani i mučeni, a jedan od najužasnijih oblika bio je onaj po Titovom patentu samo-kritike i samo-kažnjavanja. Po tome Titovom patentu, robijaši su morali nemilosrdno batinati jedni druge, što nije poznato niti u Hitlerovim, a niti u Staljinovim logorima pa to patentno pravo pripada samo Josipu Brozu Titu.

Ona ili onaj robijaš, tko nije dovoljno glasno uzvikivao nazdravice Titu i nije dovoljno jako udarao svoje surobijaše bivao je uvršten u posebni špalir za istaknutije, jako batinanje. Jedan od brojnih oblika mučenja ljudi na Titovome Golom otoku bilo je zimsko vađenje pjeska iz dubine mora, što je brojne ljude otjeralo u smrt. Koliko je ljudi podleglo ovim metodama Titove torture ne će se nikada znati jer je mirnodopski Titov diktatorski režim tajio počinjene žrtve, koje su bile pogubljene metodama neposrednog ubijanja i vješanja i napose one, koje su podlegle metodama izgladnjivanja i raznim metodama fizičkog mučenja..." Ali, „drug Tito nije znao"...

Milicija

"Drugo Tito nije znao"

 Glasovita rodoljubna lobistica Ina Vukić, Hrvatica iz Australije, borac za samostalnu Hrvatsku, međunarodno prepoznata humanitarka, koja je pomagala žrtvama rata, naročito djeci u RH i BiH, siročadi bez roditelja, u Australiji je objavila više knjiga te brojne članke širom svijeta na engleskom i hrvatskom - dva puta je odlikovana. U tekstu pod naslovom: "Josip Broz Tito – embodiment of communist crimes" ("J. B. Tito – utjelovljenje komunističkih zločina" ) 03. srpnja 2012. u tekstu na engleskom, piše kako je nedavno gledala hrvatski TVPLUS kanal sa gostima Josipom Boljkovcem i dr. Vladimirom Geigerom iz Hrvatskog povijesnog instituta. Piše kako se Boljkovac, kao komunistički ratno - zločinački izvršilac, sada izgovara te nam sada objašnjava ondašnje političke prilike. Njegova je logika, koju uporno ponavlja: "Da nismo mi ubili njih, oni bi ubili nas". Vukić piše kako su komunisti bili ingeniozni kada je trebalo izmisliti prijetnju tamo gdje je nije bilo. Boljkovac u emisiji otvoreno priznaje, kako je direktiva za likvidacije svih, koji se nisu slagali s komunizmom - stizala iz Centralnog Komiteta Jugoslavenske komunističke partije - iz Beograda i znači, od J. B. Tita. No, Boljkovac skriva i odbija otvoreno reći da je Tito odgovoran. Kako tvrdi, predsjednik svih naroda i narodnosti Jugoslavije nije mogao biti odgovoran za likvidacije jer "on nije znao sve što se događa". Strašno je to reći, konstatira autorica. A ja pitam što je sa zapovjednom odgovornošću?

Dr. Vladimir Geiger je tome nasuprot - ustvrdio: Tito je znao, Tito je naređivao masovna ubojstva, sustavna masovna ubojstva koja su se događala i koja su po njegovoj zapovijedi morala biti provedena. Boljkovac je nastavio hladno govoriti o masovnim ubojstvima kao da govori o šetnji do lokalnog marketa gdje je klanje životinja nužno za ljudsko preživljavanje. On vjerojatno stvarno vjeruje kako je preživljavanje komunističkog režima bilo važnije od ljudskog života.

Milicija

Iz članka zagrebačkog odvjetnika i kolumnista Zvonimira Hodaka, Vukić citira: »Zbog mnogo razloga ostala je duboka averzija Zapada da prihvati kao polaznu točku priznavanje moralne jednakosti između nacizma i komunizma. Hodak, pišući o komunističkim zločinima, navodi podatak o 1.200 otkrivenih, poslijeratnih masovnih grobnica na području propale Jugoslavije od čega je više od njih 600 u Hrvatskoj. Točan broj ubijenih u mjesecima i godinama poslije rata – nije poznat. Poznato je tek da je riječ o desecima tisuća.«

image018

Na kraju, gospođa Vukić, pišući o Boljkovčevoj odlučnoj tvrdnji u tv emisiji, kako ništa ne može biti poduzeto protiv šefa Ozne jer je on mrtav – to kategorički odbacuje. Mnogo može biti poduzet u ime pravde za mnoštvo žrtava i njihovih nasljednika koji još uvijek, gotovo punih sedamdeset godina, osjećaju i trpe rane koje nisu zarasle."

- kraj prvog dijela -

Javor Novak

Pon, 9-12-2019, 09:55:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.