Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

Prvi kapetan prvog rapskog trajekta


li su zoron va Jablanac. Moj je otac bi za kormilon", govorio mi je Vedran o barbi Šimi Bišiću... „Plovili su kolo uru i po iz grada... va Jablanac". A Jablanac je tada bio malo obalno selo za koje nitko nije ni slutio koliku i kakvu će ulogu odigrati u promjenama koje su dolazile i zahvaćale cijeli otok. Jablanac je tada bio poznat tek po malome fjordu, malome izuzetku na hrvatskoj obali i po planinarskom društvu. „Jemali su bit na kopnu prije šest uri, a radno im je vrime bilo od zore do večeri ili dok aute ne iskrcaju na rapsku rivu. Cili dan stali su va Jablancu i čekali aute da se kalaju s magistrale." I to su bili hrabri začetci masovnoga turizma otoka Raba.

Šime Bišić

Jablanac danas ostavlja dojam siromašnog i napuštena mjesta, trajekti više ne akoštavaju ovdje, nema buke turista i događaja koje oni donose, škandala kojima se redovito sramotimo kao turistička zemlja. Sada je mjesto novih ćakula ( znatno šira ) - luka Stinica. Jablanac je pust, upravo onako kako su planinari i htjeli. Oproštaj trajekata od ove luke bio je, nažalost, krvav. Nov grčki trajekt kupljen 2011. kao rapski najveći, izdao je svog mladoga kapetana i uletio pod hotel Ablana, na „gradsku" plažu. Čini se da je to posljednje zlo koje je učinjeno Jablancu i ljudima na kopnu. Kopnu žrtvovanom za Rab, za razvoj, za turizam. Šjor Šime se križao...

Iz povijesti kraja

Izvori spominju župnu crkvu sv. Josipa iz 18 st. i crkvu sv. Nikole iz 13 st. U okolici su bedemi, japodske nastambe iz brončanoga te groblje iz rimskoga doba. Srednjevjekovna Ablana ostala je u ruševinama iz 13. st. U tom istom stoljeću Jablanac je bio isprva slobodni kraljevski „grad", a potom posjed krčkih knezova Frankopana. U ratovima s Osmanlijama u 16 st. staro je naselje razoreno, a stanovništvo raseljeno. Potkraj 17. st. Jablanac su obnovili novokolonizatori Bunjevci. Od tada se naselje gospodarski i demografski razvija, te je godine 2001. brojalo 120 duša.

Jadranska magistrala od Senja do Karlobaga, kako onda tako i danas presudna je za rapski turizam. Od Trsta do Ulcinja ona je sada duga 1006 km od čega je 818 km unutar Republike Hrvatske. Do njezinog završetka Hrvatsko primorje nije imalo cjelovite prometnice već su tek veća mjesta bila prometno povezana. Trasa Jadranske magistrale mjestimično vodi trasama postojećih rimskih i srednjevjekovnih cesta te onih građenih u 18-om, 19-om i početkom 20-og stoljeća. To se odnosi i na Rabu najvažniju dionicu Senj – Karlobag. Od godine 1945. do 1959. sagrađeni su ili rekonstruirani dijelovi od Novog Vinodolskog do Zadra u dužini od 175 km. U tom je cjelokupnom projektu sudjelovala (kako to usputno zvuči) i Svjetska banka.

Šime Bišić

Magistrala je sagrađena 1959., a trajektni promet za Rab uspostavljen je 1963., zato ne čudi što je malo tko tada imao automobil, a još manje njih se odlučilo na poprilično nepoznat put do nesigurnog odredišta u minornome i turistički zabačenome Jablancu. Logično je da se tada na automobile čekalo, dok su danas oni koji čekaju – vozači, putnici i automobili. Kad je preuređen drveni brod „Ćutin", barba Šime Bišić (1918.) prvi put vezao u Jablancu, a uskoro preveo i prve fićane u rapsku gradsku luku, na otoku je nastala prava mala buna. Umjesto oduševljenja što „auti moren gredu" Rabljani su vikali na rivi: „Što će nami auti?! Van s Raba! Ne ćemo makine na rivi", gunđalo se i prosvjedovalo dugo. Žučno su napadali diretura poduzeća „Komunalac" koje je kupilo i pregradilo brodove, a bogme nije bez pogrda prošao ni sam barba Šime, iako je osobno bio vrlo oduševljen što je jedna takva linija profunkcionirala i što se pokazalo kako i Rabljani mogu i znadu prevoziti aute. No, građani su uzaludno zahtijevali da „Ranj" i „Ćutin" prevoze samo putnike baš kao što je to godinu dana prije njih radio brod „Polet" vlasnika Ante Gulića. Brod „Ćutin" i njegov prvi kapetan Šime Bišić iz Supetarske Drage u slijedećim su mjesecima, godine 1963., ipak nastavili ploviti prkoseći senjskoj ali i ovakvoj – pravoj rapskoj buri.

Brodovi koji će promijeniti život otoka

Bivša ribarica „Ćutin" prva se otisnula u neizvjestan posao i novu plovidbu. „Ranj" je kao i „Ćutin" ubrzo dobio istu zadaću. Tek će poslije ljeta 1963-će kasniji blizanac „Jablanac" ući u posao i prevoziti isto - svega pet do šest fićana. Bila je to mjera za sva tri broda, u stvari dva. Ako bi se s magistrale spustio i pokoji Fiat 1300 ( nekog važnijeg tadašnjeg političara ) tada bi uz njegov auto stala još samo tri fićana slagana vrlo pažljivo na palubi krme i kao sardine, štono se kaže. Upravo zbog političara, kaže Vedranova priča, koji bi se u Jablancu jednostavno naslikali pred brodom, prijevoz automobila na Rab nezaustavljivo je nastavljen. No, to nije umanjilo malomišćanski rivalitet građana Raba i malobrojnih, mahom ribara, Jablančana. Ovi potonji s veseljem su i guštom dočekivali svaki „trajekt" s obližnjega otoka ( na koji su do tada malim barkama dolazili kupovati provijant jer je i Senj i Karlobag bio mnogo dalje ). Vičući su ga dočekivali i posprdno podbadali mornare u sav glas: „Evo su nam došli Rabljani s Ranjem!" No, „Ranj" je uskoro otplovio u isto brodogradilište kao plivarica i tunolovka „Ćutin" te doživio masivno preuređenje u trajekt. U Jablanac se sada vraćao kršten kao „Jablanac" pa su pogrdne ćakule morale stati. Da stvar bude teža po ondašnje Jablančane, Jablanac su utemeljili stanovnici Raba i to godine 1251.

Trajniji posao bio je na vidiku jer se postojeći plovidbeni lijepo razvijao. Dvama je bivšim plivaricama i tunolovkama udahnut nov život i umjesto da na palubu izvlače ribe s površine od kojih su neke tune bile i teže od tri stotina kila, krmu „Ćutina" sada zaposjedaju mahom fićani. Na brod su preskakivali preko desnoga boka i svaki je ukrcaj bio mali događaj za sebe. A kad bi fićo zaposjeo novolakiranu krmu broda čineći se većim nego ikada, trojica mornara na ho-ruk, zakretali bi ga naprijed ili natrag, u stranu, na bandu brodsku desnu ili lijevu da ostane što više mjesta za slijedećega. No, kada će barba Šime pokrenuti makinu i isploviti - nitko nije znao. Svrtao se pogled gore iznad planinarskog doma i osluškivalo, u tišini male luke, kotrlja li se štogod makadamom s magistrale, onamo gore, pod velebitskim kršem i impozantnim obroncima. A kad bi brodski stroj napokon zatresao krmenu ogradu „Ćutina" fićani su kojekako raspoređeni isplovili put grada Raba. Prvo put golog, burom obrijanog otoka, na viaggio do ulaska u Barbatski kanal, oko otočića Pohlib ( sa svjetionikom ) a zatim dugo, dugo uzduž Barbatskoga kanala sve do grada na poluotoku i stare luke Arba.

Iz povijesti otoka

Iz ere prije turizma Rab je bio prepun vinograda, maslinika, kukuruzišta, voćnjaka, vrtova i ovčjih torova. Znatno više lovila se riba, tunere su bile na svim važnijim punktovima. Antički naziv za Rab je Arba, Arva, ili Arvia vjerojatno od ilirskog Arb u značenju mrk ili taman ( zbog crnogoričnih šuma sačuvanih do danas ). Porfirogenet ga u 10. st. naziva Arbe. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku latinski ga izvori vode kao Arbia, Arbian, Arbitan ili Arbium. U ispravi o osnutku bendiktinskog samostana sv. Eufemije u Kamporu ( i istoimenoj dubokoj uvali sv. Eufemije ) iz 1446. prvi se put spominje hrvatski naziv – Rab. Nastanjivali su ga Liburni koji su od 4. st. pr. Krista trgovali s Grcima. O podizanju Raba na rang biskupije svjedoče zaključci crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533.godine kada se spominje i prvi rapski biskup Ticianus. Rab je bio i pod Bizantom o čemu svjedoče ostatci utvrde na sv. Damjanu nad Barbatom i Kaštelina u uvali Kampor. Znatnije naseljavanje Hrvata započinje u drugoj polovini 11. st. a nakon posjete dužda Oreola 1018. Rab se, kao za poklon, obvezao na plaćanje godišnjega danka. Od sredine 11. st. Rab je u sastavu Hrvatskoga Kraljevstva o čemu svjedoči i darovnica Petra Krešimira IV iz 1070. kojom je utemeljen benediktinski samostan na Rabu. Zatim su se izmjenjivali Mlečani i hrvatsko-ugarski kraljevi, da bi nakon pada Mletačke Republike ( 1797.) te kratkotrajne austrijske vladavine, otok 1805. postao dio Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Talijanska vlast nad otokom trajala je samo od 1918. do 1920., pa je Rapalskim ugovorom otok pripao Kraljevini SHS. U travnju 1941. zbila se još jedna kratkotrajna dominacija, ovoga puta okupacija talijanske fašističke vlasti i to od travnja 1941-ve. Nestali su s kapitulacijom Italije rujna 1943. Ni njemačke jedinice, koje su ga zaposjele nakon toga, nisu bile dužega vijeka...

Rab

Trajekti su se udomaćili

Vratimo se novovremenoj plovidbi s automobilima na krmi drvenih brodova u trajanju od sat i po, koja je završavala na gradskoj rivi pred ondašnjim hotelom Praha. Taj je hotel godinama bio okosnica večernje zabave Grada. U vrtu s glazbom točila se kokta za mlade i plesalo twist do ponoći. Kada bi „Ćutin" sutradan pristajao, okupljao se raznolik svijet kao publika svakog iskrcaja od kojih su neki i negodovali ( ako među automobilima na brodskoj krmi nije bio i onaj koji je pripadao značajnijem političaru ). Započela je svojevrsna ali sasvim drugačija predstava od one sinoćnje u vrtu hotela Praha, koja će biti dugotrajnija i od njega i od nasljednika mu hotela Internacional. Predstavu su doslovno nosili mornari, njih tri koja su vrijedila kao četiri, koji su fiću po fiću stali prvo ljuljati, zabacivati i podizati sve dok dalje nije vozač mogao sam: preko dviju fosni kliznuti u sigurnost glatke kamene rive i nedalekog ubavog makadama. Mornari su i bučno i ubrzano obavljali svaki ukrcaj ili iskrcaj dovikujuć se i zabacujuć aute kano triješće. Barba Šime već je odavno bio ustavio brodski stroj i sada je budno „s mosta" kontrolirao težak ručni rad svojih macana od mornara. Posebice hoće li biti štete na brodu ili ne daj Bože na skupocjenim automobilima. I predstava je završila, za danas je s prijevozom gotovo, „Ćutin" čiji kapetan nije nikada upravljao ribaricama već je bio kapo od teretnih brodova, mogao je poći kući, na sjever otoka, u Supetarsku Dragu, u svoj Gonar. Sutra ranom zorom iz „Ćutina" bi ponovno zabrujalo, stresle bi se krmene ograde metalne i drvene, paluba bi iznenada oživjela i brod bi polako ( još hladne makine ) isplovio u tišinu Barbatskog kanala oko Pohliba pa za Jablanac... da cijeli dan čeka na pokoju ribicu - na pokoji auto za otok Rab.

Trajektni se posao brzo razvijao, brod „Jablanac" tek koji metar kraći od „Ćutina" punio se također odlično te su brodovi naizmjence stali ploviti na liniji koja je to odista i postajala. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća vozni red je već bio i otisnut te se počelo glasno razmišljati o novoj trajektnoj luci - onoj bližoj Jablancu. Rab je bio gladan automobila i više mu nisu smetali. Razmišljalo se o tome kako skratiti plovni put i time za dana povećati broj akoštavanja u Jablancu. Automobili su sada pristizali i zmijoliko se spuštati uskom asfaltiranom cestom u Jablanac, koji od tada ne će imati mira sve do dalekoga ljeta ovogodišnjeg godine 2012-te. I noću i danju brujali su automobili raznih registracija, a navaljivali su i prvi mali kamioni.

Rab je imao cestu kroz Banjol do Barbata ali skromna uvala Pudarica bila je još daleko na samome jugu otoka. Danas prve kuće stoje već kod Pudarice, vežu se u neprekinutom nizu na barbatske, banjolske, rapske pa palitske sve do Kampora i sve do Supetarske Drage i Gonara na sjeveru otoka. Nema više plodnih polja, nema tunera, nema. Samo lancuni i parkirališta posvuda. Sve je to sada jedna jedinstvena betonska glista kuća „bez potpisa" ali zato s obveznim lukovima. Tako su automobili i trajekti, turizam i lakša zarada, preobrazili izgled, život, tempo i standard ukupnoga otoka. Nekadašnja plodna polja su izbetonirana i sada se traži uvođenje u funkciju poslovne zone s hladnjačama za hranu. Otok hranitelj ostao je hranjenikom. Svoje postojanje i novo zanimanje obilježili su pločama bezbrojnim, malim i velikim, šarenim i crno bijelim. Ono njima najvažnije istakli su kao „cimer mit duše" i kao nezaobilazne apartmane. Tobože Jugoslavija se otvarala. U stvari, drugovima su dugovi došli do grla i uslijedile su devalvacije dinara. Svijetloj budućnosti spremao se tunel. Trebala je jača injekcija od kapitalističke i socijalističke nesvrstane kreditne pomoći istovremeno, ali odmah.

Za komunizam, turizam je bio najprihvatljivija inačica mekog kapitalizma ( odmah nakon pljačkanja gastarbajtera ). Otpočelo je doba zamaha trajektnoga prijevoza putnika i automobila, kamiona i cisterni, hladnjača i šlepera s građevinskim materijalom i ono je obećavalo. U zraku se moglo opipati kako svi žive turizam i trčećim korakom bježe od polja. Tražila se veza za kupnju vreće cementa dok je sa šljunkom bilo nešto lakše. Tada se i kapetan Šime odao turizmu i u Velome Melu na Gonaru, nedaleko mora, stao podizati katnicu i pokrivati krovište na dvije vode. Postao je „graditelj svratišta" jer se nezatvoren objekt nije moglo iznajmljivati kao pravi apartman. U njega su svraćali samo zaljubljenici u more i podvodni ribolov, kojima je ljeti trebao tek bilo kakav krov nad glavom i zračni jastuk kao madrac. Takvi su mu bili i njegovi prvi gosti Novaci, živjeli su na terasi ili na plaži i gotovo najkraći dio dana proveli spavajući. No, Beograd i najveći sin naših naroda i narodnosti, bili su iznimno halapljivi na hrvatske devize pa je poljoprivreda polako ali sigurno odlazila u povijest. Barem na otoku Rabu. Ljudi koji su radili u općini govorili su kako usred sezone svaki drugi dan u banku na glavnome trgu dolazi automobil beogradske registracije i vreće deviza odvozi u Srbiju. To je informacija iz prve ruke, a „posjet" zagonetnog automobila iz godine u godinu odvijao se sve češće.

Jablanac

Kada je barba Šime započeo zatvarati kuću, ugradnjom prozora, djetinjstvo moga brata i mene već je bio sagradio da nam bude nezaboravan te zasigurno najljepši dio života. Tada smo već bili na odlasku iz Veloga Mela i pri povratku oca u grad. Ali, još je jedna slika ostala sjajiti u vremenu, a dugujem je barba Šimi: Barbatski je kanal tada još bio pust. Ni brodova, ni plivača, nekmoli glisera. Na brodu je bilo manje fićana u kursu Jablanca nego u povratku. Kao stalnim gostima, prvo je bratu, tada jedanaestogodišnjaku, stavio kormilo „Ćutina" u ruke ( jer je to bilo jedno jutro puno tihog mora i jer je sva ta plovidba bila još nevina ) te žustro kazao: „Ajde provaj!" Tako sam ubrzo pred kormilom cupkao i ja, uvjeren kako i meni to pripada po logici stvari. Požurio sam probati, a onda sam brže bolje iskočio na palubu i prvoj švabici iste godine proizvodnje objavio ( narafski na kajkavskom hrvatskom ): „Ja sam vozio trajekt!" To me toga trenutka zadovoljilo pa joj nisam ulazio u detalje. Barba Šime oduševljeno je komentirao našu borbu s čepovima na drvenome kolu kormila tako da se moja prepotenca podrazumijevala. Doduše malo mi je narušio optimizam jer kada smo odradili svaki svoju dionicu, brat i ja, kazao je: „Puno lipo ste vozili". To mi je odmah bilo sumnjivo. Ali j i pokazao prstom iz kapetanske kabine dug, u bijeli trag iza broda s pogledom na udaljen grad Rab koji je stajao ukočen i bijel, kao usidren u kasnome ljetu, u plavetnilu dana. „Pogledajte trag" - mirno je kazao smijući se. Nas smo se dva mulca zabezeknuli od tog nereda: iza broda, u dužini od kojih stotin metari morska je pjena odavala svo naše umijeće – dug zavojit trag sa zanašanjima livo i desno, nejednakim, mjestimično pretjeranim, a gdje gdje i zakratko ravnim. Nije čudo što sam izletio na palubu i utomah potražio publiku dok još slika te bijele zmijurine nije izazvala koju težu riječ na naš račun. Na moru opasnosti nije bilo, kao što sam možda prešutio švabici, nije bilo ni glisera jer je najbliži špartao uz vrlo daleku i vrlo nezanimljivu talijansku obalu Jadrana. U Hrvatskom ga moru još zadugo ne će biti. Barbatski je kanal bio pust u svako doba dana. Tek rijetko koja barka i ribar naglašavali su utihu, špigl površine, bonacu ili orkansku bonacu kako neki kažu po jednom svjetskom kapetanu iz SR Hrvatske, koji se još i dan danas hvali i javno priznaje kako je ubijao u Drugom svjetskom ratu.

Uz mirise smilja u tom jednobojno plavom jutru, uz mirise smilja i makije koji su mirisali kako samo djetinjstvo mirisati može, bila je oseka i jod se širio obalama, morem sve do kamenja Pohliba. Barba Šimi upravo je domahnuo ribar, kao da se znaju... a ribarima se ( pomorački ) ne maše, da li i ne odmahuje? Izvlačio je mrižu i gledao nas kao da se čudi tolikome brodu i grotesknoj slici: fićan strši na drvenoj krmi, ponad mora. U pokretu. Bočno. I gleda farovima u njega. Motorni je brod „Ćutin" više nego lijepo pjenio što će reć da se ukopavao pod guranjem snažne makine. Mirisalo je po jodu i smilju, mirisalo kako samo djetinjstvo mirisati može. I tako je zakrenuo oko Pohliba dok sam se ja nestvarno odigao s palube, preselio na obližnji kameni brežuljak i gledao s visine kako mi brod, tatin auto i barba Šime nestaju u zjenicama koje ih više fokusirati ne mogu. Ode vrime.

I bi Pudarica zabetonirana, asfaltirana i prebojana bijelim, bijelim slovima u verzalu: Ferry. Oko godine 1966. drveni su trajekti prestali akoštavati u gradu i imali su mnogo više dnevnih plovidbi na novoj ruti: Jablanac-Pudarica-Jablanac. I oni su nakon gradske luke krenuli put povijesti i zaborava jer - postali su premali. Kad se turizam razmahao, drvenjače „Ćutin" i „Jablanac" iako još dobro držeći, postaju turistički brodovi - vele barke za lake kolo-otočke prijevoze. Zamijenili su ih metalni i ružni, plosnati, kukcoliki brodovi. Brodovi nalik hobotnici čija se glava izdiže iz mora a tijelo se napuhuje tik nad površinom. Desantni brodovi propale tzv. JNA bili su dvotrupci iznimno plitkoga gaza, a velike širine kontra buri. I bili su ružni, da. I korisni preko svake mjere... tada, početkom sedamdesetih, kad ih je već bilo više. Ponovno pregrađeni i prilagođeni novoj svrsi nekadašnji brodovi za prijevoz tenkova ( neprijatelj nikada ne spava, čak i na moru! ) sada su ukrcavali i do dvadeset i pet automobila, prikolica s gliserima ili kamp kućica, uostalom svega što bi jedan kontinentalac samoinicijativno i dragovoljno pristajao dovlačiti autom čak iz Stuttgarta na tri tjedna godišnjeg odmora na Jadranu. Bilo je i ukrcavanja mercedesa s nalarfanom damom u lijepim godinama, koja bi pristala vrlo elegantno i bešumno sa svojim novim kolima i crnom pudlicom, tik pred trajektom, nakon tisuća i tisuća prevaljenih kilometara. A kada su joj mornari pokazali da se okrene i uđe ukoso na zelenu metalnu palubu pod središnjim mostom, izjavila je odrješito kako njen mercedes – to ne može! S velikim je zanimanjem gledala naše opaljene mornare kako od prve pronalaze rikverc za kojeg nije bila sigurna jesu li joj ga ugradili. Bilo je naravno i svađa, naročito sedamdesetih godina kad su svi odjednom zaključili da je Rab najbolji kvarnerski izbor. Ni širenje ceste s magistrale do Jablanca, ni dodatni trajekti, ništa nije moglo ugasiti bijes kad bi neki domaći ali bome i poneki Austrijanac naglo skrenuo da će preko reda. Mali je Jablanac sijevnuo glasnom srdžbom svih iz kolone koji su imali auto-trubu, a pod visokim južnim suncem.

Jablanac

Bilo je očito kako ni Pudarica više nije ispunjavala zahtjeve vremena i potrebe Hansa da sa sjevera mrske im Njemačke tegli gliserčinu s dva ze-motora na prikolici dugoj devet, devet i po metara. Nova luka trebala je biti sagrađena na samome jugu Raba i to na onom njegovom najistočnijemu kutu. Priroda je biznisu izašla na ruku kano Sanader tajkunima i bankama, i dala mu bogom danu luku: kao naručenu duboku, s otočićem koji je ulaz dijelio u dva ulaza, a s istočnim es-ulazom dovoljno širokim i za one najveće trajekte. I tako je na SE rtu, u uvali Mišnjak, godine 1976-te sagrađena druga po redu, nova rapska trajektna luka. Za potrebe broda plići je ulaz pregrađen, nasipan i spojen s otočićem, a zubacu je ostavljena dvostruka salonitna cijev za protok mora i ispitivanje je li salonit zaista štetan po njegovo zdravlje. Istočni dubok ulaz, dobio je svjetionike u bojama kao na Hansovom gliseru i on je jedva dočekao da s pužaca pojuri upravo na jug otoka gdje su tada rasle najveće školjke. Ubrzo je Mišnjak postao vrlo prometna trajektna luka, vrlo frekventna linija, pa je „Rapska plovidba" operirala već s tri slična desantnjaka. Bili su to „Otoci" ( najsporiji ) „Rabljanka" i „Jadranka". Što je značila i još znači luka Mišnjak za trajektni promet najbolje je uspoređivati po vremenu trajanja plovidbe, po onome što kontinentalce najviše svrbi: „Ćutin" je plovio 80 minuta na relaciji luka Rab – Jablanac, za mirnoga mora. Drvenjače su iz Pudarice za Jablanac plovile oko 20 minuta po mirnom moru. Desatnjaci su na liniji Pudarica – Jablanac plovili 25 minuta za mirnoga mora, a iz Mišnjaka kada se razljute, mogli su Jablancu biti i za samo 10 minuta. Posebice otkako su im pod krmu sjele nove jameričke makine, a i otkako brodogradilište Punat gradi nove trajekte „Rab 1." kasnije prekršten u „Rab" - do tada najveći i najbrži trajekt rabske plovidbe. Slijedili su „Sv, Marin" i „Sv. Kristofor" pa „Barbat". Pa ipak, svake zime Rab bude odsječen deset do petnaest dana. Zna se, bura je!

Ružnoću kašuna, desantnjaka, ubrzo je nadglasala korist od prevoznine. Tako je rapski „Komunalac" sada plovio pod imenom „Rapska plovidba", zakratko „Rabska plovidba" pa brže bolje opet natrag „Rapska plovidba". Ma krcali su već i velike kamione... Ipak, najveća se prekretnica zbila ( doduše sa zakašnjenjem zbog sestrinske tvrtke „Coninga" ) godine 2012. Dugo sanjani san o širokoj trajektnoj luci na kopnu, o premještanju svih trajektnih linija za Rab iz uskoga Jablanca u široku luku Stinica, napokon je ostvaren. Stvorena je prilika da i najveći trajekt, doduše još malo rumenkast od krvi, pokaže što može ukrcavajući za desetak minuta i više od 70 automobila. I on je pregrađivan jer su Grci smatrali da je najbolje da brodske strujne instalacije budu s vanjske strane boka broda! Luku je pripremila bivša vlast, a nova je otezala. Kad je zemljište napokon prodano po višestruko većem iznosu od one kupovne, Rab je napokon mogao dobiti što je trebao još osamdesetih godina prošloga stoljeća. Stajanke za automobile sada primaju u dvanaest kolona oko 90 automobila, a u planu je i dokup zemljišta kako Conningova sestra i tata ne bi ostali prikraćeni za koji milijunčić eura. „Barbat" i „Sv. Marin" kao najveći, sada zaista gutaju automobile te se plovidbe mogu prorijediti i biti manje užurbane i histerične. Teško da „Rapska plovidba" u svojih narednih 50 godina ( od 2013-te do 2063-će ) može učiniti krupnijih koraka nego su ovi počinjeni od 1963. do 2013. Rab nikada ne će dobiti most, pa će rasti dakle „samo" tonaža trajekata, a dizelski će brodski strojevi postajati sve veći i sve jači pretvarajući se u desetke kubnih metara metala, cijevi, ležajeva i osovina. Ali, tko zna... hm 2063-ća? Sanader će već sigurno biti vani, unutra će biti neki drugi. Bura će, kao i daleke 1963-će, biti glavni neprijatelj plovidbe ali će se broj dana u godini, kada veliki trajekti zbog nje ne će moći ploviti, vjerojatno smanjivati. Kada „Rapska plovidba" bude slijedeće godine slavila pola stoljeća plovidbe, nadam se da će se sjetiti i svog prvog kapetana danas devedeset-petogodišnjeg Šime Bišića i njegove povijesne plovidbe motornom drvenjačom „Ćutin".

Nevezano uz trajektni promet kroz desetljeća razvoja Raba i plovidbe, nevezano uz putnički promet drvenjačama ili matalušama, ali vezano uz standard svog stanovništva otoka Raba ne treba nikada zaboraviti jednu desantnu plovidbu. Jednu koja je bila žargonom opisana kao poskrivečke obavljena, za razliku od svih drugih trajektnih. Djedovi, očevi i sinovi otoka Raba sa svojim ukupnim obiteljima baš kao i posvuda po socijalističkoj Hrvatskoj, Hrvatskoj u bratstvu i jedinstvu, još u sedamdesetima prošloga stoljeća jedva da su zimi imali južnoga voća. Tako je bilo u Zagrebu, da su limun, banana i ananas bili sad me vidiš sad me ne vidiš. U osamdesetima smo tako vozili aute, par ne par i bili su to dometi socijalizma s ljudskim likom, dok su Golim otokom i Grgurom još uvijek hodali premlaćivani ljudi, ostatci ljudi u živom i neživom obliku. I bili su bacani u famozne „buže" u kamenu živcu i bile su isklesane najmanje šest metara u dubinu gdje čovjek nije veći od stjenice, gdje život ne vrijedi doručka, a doručak ne vrijedi života. U vlazi od rose i kiše, danas „zatrpanom" mjestu kako neki na Rabu danas smjerno pokušavaju skriti plansko miniranje još iz jeseni 1988. koje sam danima i noćima osobno slušao na sidru, iz neposredne blizine. Miniranje u vrijeme kada su obavještajni podatci već bili na stolu – Hrvatska će se osamostaliti! Drugovi koji će ući u novu Vladu brisali su vlastitu prošlost i gradili se lojalnima Prvom hrvatskom Predsjedniku. Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje je tada spašavalo mladoga uznika o tim bi gulag-strahotama moglo dati šire podatke.

Kažem, nismo imali dovoljno južnoga voća ( kako to ignorantski i bešćutno u kontekstu zvuči ali Jugoslavija je prvo morala kupovati oružje, švercati oružje Berge Istrom, komercijalizirati Crvenu zastavu kao tvornicu svjetskog glasa, moralo se jačati tzv. JNA a tek poslije toga blagoglagoljati i širiti odurnu laž „o našoj najvećoj tekovinji - bratstvu i jedinstvu". Oružje je za miroljubivu koegzistenciju najvećeg lažljivca naših naroda i narodnosti bilo daleko najvažnije. Kažem, nevezano uz trajektne plovidbe, nevezano uz putničke plovidbe ali vezano uz desantne brodove jedan je potpuno nenajavljen, u tajnosti pristao u trajektnu luku Mišnjak. Podveče. Napola u mraku. S mnogo užurbanih vojnika i još više cokula. Desantni brod bio je pun kamiona, koji su se kao gamad razmilili po otoku i po svim njegovim skladištima. Prvo su provalili u Vatrogasni dom ponad luke. Nisu se usudili pristati u Grad. Digli su na noge samo svoje najpovjerljivije ljude iz TO Rab. Započela je neviđena i u analima otoka nezabilježena pljačka. Pljačka svog hrvatskog oružja, oružja koje su bili prisiljeni kupovati svi naši djedovi, očevi, sve obitelji. U Vatrogasnom domu bila je glavnina oružja rapske Teritorijalne Obrane. Ono je bilo vlasništvo SR Hrvatske. Njega je bilo toliko da je sramotna noćna operacija „Pljačka oružja" trajala punih devedeset i četiri sata. I to naravno pod brojnom naoružanom i bijesnom vojskom. Nervoza je bila velika, nisu znali hoće li ti mrski HDZ-ovci uzvratiti. No, prepad, pljačka, prekrcaj, otimačina, tekla je po planu. Tzv. JNA u stvari je već te 1990. godine u travnju ( ako ne i oduvijek ) bila Srpska Narodna Armija koja će samo osamnaest mjeseci kasnije u Vukovaru počiniti genocid neviđenih razmjera, lako moguće upravo i s tim popljačkanim oružjem.

Kao i svi tati, kao i svi lopovi i razbojnici, glavninu svoje rabote, a po nalogu Jovića iz prljave metropole Beograda, obavili su noću. Poskrivećki. Toliko o pravu Srpske Narodne Armije da otme što nije njezino, da opljačka Hrvatsku i po zadnji put... da razoruža taj „ustaški" hrvatski narod, koji je upravo to oružje krvavo plaćao u godinama socijalističke bijede, praznih izloga i platnih vrećica. Bez voća za djecu, bez goriva za stanovništvo. To je bit socijalizma s ljudskim likom. Naročito ljudskim... u Vukovaru... i ne samo njemu. Nitko na Rabu drugo jutro po pljački, pojma nije imao što se noću dogodilo. Pričali su samo oni ovlašteni, oni kojima se pokazivalo usta puščanih cijevi i koji ne samo te noći spavati više nisu mogli. Hrvatska je okupirana.

Rab

I kad se gleda danas, s novosagrađenog pristaništa u luci Stinica, pune dvadeset i dvije godine nakon otimačine i pljačke, s mjesta ostvarena sna, treba rezimirati: trajektna je plovidba otoka Raba imala pet krupnih prekretnica:

Prvu, iz vremena kada je samo putnički promet održavan na liniji luka Rab – Jablanac i kada je šjor Šime, kapetan, prvi put prignječio bokobrane do jučer drvene ribarice sada pod imenom „Ćutin" u opskurnome Jablancu, godine 1963., nakon punih osamdeset minuta plovidbe, te ukrcao prvih pet-šest fićana i tako ( dupkom pun ) pristao u Gradu,

Drugu, u vremenu otvaranja pristaništa Pudarica 1966-te godine, pristaništa na jugu Barbatskog kanala, kada su meni lijepi drveni brodovi „Ćutin" i „Jablanac" plovili s kraja na kraj rute za samo dvadeset minuta,

Treću kada su drveni brodovi „Ćutin" i „Jablanac" zauvijek prestali prevoziti fićane, a njih su u Pudarici zamijenile desantne kukcolike rugobe koje su gutale i po dvadeset i pet automobila, ali su plovile duže- oko pola sata,

Četvrtu, kada se broj metaluša desantnjača povećao na tri i kada je 1976. puštena u promet nova široka luka Mišnjak na samome SE kutu otoka Raba; broj vozila približavao se brojci trideset, a udaljenost do kopna svladavali su za petnaest minuta po mirnom moru,

Petu su prekretnicu označili trajekti građeni po narudžbi s jakim motorima koji su rutu Mišnjak-Jablanac mogli lako svladati za samo deset minuta, i koji su neznatno povećali broj ukrcanih vozila,

Šestu i posljednju prekretnicu slobodno možemo zvati i drugom po redu najvećom: sagrađena je luka Stinica, najveći preokret nakon „Ćutinove" plovidbe – te danas dva velika trajekta, istovremeno, mogu krcati i preko stotinu vozila; plovni put neznatno je duži i trajekti možda plove duže od deset minuta. Mučila ih je pojava štige, i još ih muči, kao iznenadni novi element na plovnome putu, a neki tvrde i da je Stinica izloženija buri.

Bilo kako bilo, nezahvalno je predviđati što će biti u životu rapske plovidbe u narednih pola stoljeća do 2063, i hoće li biti velikih prekretnica... ali sav ovaj modernitet koji je i mene, koji sam ga živio, impresionirao, može se skriti prema donjoj povijesnoj fotografiji glasovitog rapskog kroničara i fotografa Miroslava Maroevića, čije fotografije iz povijesti otoka nisu bile poćudne, a ni potrebne onima s kojima povijest započinje. Najme kaj, dvadesetih godina prošloga stoljeća, za mali broj više odvažnih nego bogatih putnika, čak dva puta tjedno, u sam kraj rapske luke slijetala su dva krhka hidrokrilca i smjerno održavala vezu s gradovima Zadrom, Pulom i još nekima na talijanskoj obali.

Toliko o modernosti, razvoju socijalističke borbe koja (još) traje i koja nam je dala da imamo Tita za maršala (na najljepšem zagrebačkome trgu!). Srećom, odbačen je prijedlog da se na vrhu Sljemena posadi konjanik s njegovim likom, spomenik koji bi bio vidljiv i iz Zagorja. To je nepotrebno, Titovo vrijeme ostaje zauvijek obilježeno masovnim grobnicama, a ovo naše današnje po kukavičluku vlasti da se u Savskoj, kod Pedagoške akademije, napokon otvori istina. Živimo u vremenu u kojem politička Hrvatska nema ni obraza ni snage da je otvori (čak ni u 21. stoljeću!) a ljudske kosti pokopa kako je to odavno učinila sva uljudba po svim meridijanima, pod svim režimima koji znaju što je pijetet.


Javor Novak

Pet, 18-10-2019, 10:08:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.